Spomen na žrtve Istre

Izvješće o putu u Istru, od 6 do 8. siječnja 2023. godine u vezi nastavka projekta Spomen na žrtve Istre kao i posjetu groblju u župi Ljubljana Polje na povratku

U članku 3. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, piše: Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost, a već u članku 5 ističe se: Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni ( Deklaracija o ljudskim pravima usvojena je i proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2009_11_12_143.html – 10. prosinac se obilježava i kao Međunarodni dan ljudskih prava).

Kako smatramo da u temeljna ljudska prava spada i pravo na grob svake osobe, a čija su se prava uslijed ratova i progona raznih diktatura i totalitarnih režima XX. stoljeća sustavno kršila 20. rujna 2000. te godine, osnovali smo u Varaždinu Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, skraćeni naziv je DOGRPŽ. Prvotni cilj bio nam je obilježiti jedno od najvećih grobišta poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata Varaždinske biskupije i županije, grobište Dravska šuma Varaždin, nastalo nakon završetka rata 1945. godine, a po mogućnosti i ostala za koje smo znali i za koja ćemo saznati.

U Varaždinu, 2001. godine, potpisana povelja o suradnji sa slovenskim društvom

U proteklih dvadeset i nešto godina Društvo je na području sjeverne Hrvatske postavilo desetak spomen obilježja, a prva komemoracija po osnivanju priređena je nedjelju, 25. ožujka 2001. godine na lokalitetu „Repova šuma“ u Štrigovi, u Međimurju, gdje je u ožujku 1947. poratna vlast poubijala tridesetak ljudi.

S ciljem obilježavanja mjesta stradanja prešućivanih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, a i stradalih od progona diktatura i totalitarnih režima za koje se u doba vladanja jednopartijskog komunističkih sustava nije smjelo ni znati suradnja je uspostavljena i s brojnim sličnim udrugama, ustanovama i pojedincima koji su smatrali da je minimum dostojanstva koje smo kao ljudi dužni prema žrtvama napraviti je barem grob im obilježiti. Kako su na sličnom programu već godinama radili i članovi slovenskog Društva za uređenje prešućenih grobova i s tim društvom je uspostavljena suradnja, a nakon nekoliko mjeseci priprema i usklađivanja došlo je, 22. veljače 2001. godine, do potpisivanja povelje o suradnji. Shodno potpisanoj povelji jednom godišnje posjetili smo jednu lokaciju u Sloveniji (Kočevski rog, Crngrob, Huda jama, Tezno… Teharje…), a barem jednom godišnje predsjednik Franc Perme i članovi slovenskog društva dolazili su na komemoracije u Hrvatsku  ( Pancerica – Otok Virje… grobište Leskovec, Repova šuma Štrigova… Sep – G. Hrašćan, Dravska šuma Varaždin, kod Drave u Velikom Lovrečanu…). Osim posjeta na komemoracijama i obilježavanima grobišta zajednička suradnja je uspostavljena i s prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem i Hrvatskim žrtvoslovnim društvom na hrvatskim žrtvoslovnim kongresima, a sudjelovali smo i na ostalim susretima vezanim uz teme o žrtvama kako u Hrvatskoj tako i u Sloveniji.

Izvješće o putu u Istru 6. siječnja 2023. godine

Kako smo kao Društvo u posljednje 3 godine, u sklopu realizacije „zamisli“ projekta Spomen na žrtve Istre više puta posjetili ovo područje, u dogovoru s podupirateljima ideje da svaka žrtva zaslužuju, uz sva ostala prava koja proizlaze iz Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, i pravo na grob, u razdoblju od 6. do 8. siječnja 2023. godine dogovoren je posjet Istri, u cilju nastavka suradnje. Kako je za brojne nevine žrtve, a među kojima su bili i brojni naši sunarodnjaci, uz ostale žrtve, mnoga grobišta u Sloveniji obilježena zahvaljujući Francu Permeu htio sam mu barem na grobu zapaliti svijeću.

„Poticaj“ toj mojoj odluci bio je i ulazak Republike Hrvatske u schengenski prostor i nesmetani ulazak (i izlazak …) u Republiku Sloveniju i ostale države[1], a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2023. godine. S obzirom da živim u području uz granicu s radošću smo svi proslavili ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine (više na http://arhiva.cestica.hr/hr/1175/na-ormoskom-mostu-30-lipnja-2013-odrzana-proslava-ulaska-hrvatske-u-eu/ i http://arhiva.cestica.hr/hr/1173/u-dubravi-krizovljanskoj-30-lipnja-2013-proslavili-ulazak-europsku-uniju/ ) , a oduševljenje s obje strane granice nastupilo je ulaskom Republike Hrvatske u schengensko područje o čemu sam kao jedan od urednika portala informaciju zapisao i na https://www.cestica.hr/vijesti/novosti-iz-opcine/1556-ulazak-u-shengenski-prostor-proslavili-stanovnici-opcine-cestica-i-zavrc i https://www.cestica.hr/vijesti/novosti-iz-opcine/1557-svecanost-ulaska-republike-hrvatske-u-schengensko-podrucje-na-novu-godinu-1-sijecnja-2023-proslavili-i-zitelji-opcine-cestica-na-gp-dubrava-krizovljanska . Kako proteklih četvrt stoljeća nekako pratim stradanje i progone stanovništva u doba ratova i progona totalitarnih režima XX stoljeća, neću reći da nisam  mogao nesmetano doći do Arhiva u Ptuju, posjetiti grobišta u Teznome kod Maribora, u  Crngrobu, Kočevskome rogu, Teharju…., a i zapaliti svijeće djeci umrloj u ljeto 1945. godine u logoru stari grad Ormož. Također sam u društvu svjedoka posjetio i grobište Pruh, u općini Zavrč i zapalio svijeće na grobištu „Borl“ u općini Cirkulane, ali svaki puta trebalo se „naoružati živcima“ jer niste znali da li ćete na granici čekati 5, 10, 15 ili duže od pola sata.

Prvotni plan je bio, svijeće zapaliti na grobu Franca Permea, na groblju Ljubljana Polje na blagdan Sveta tri kralja, u petak, 6. siječnja 2023. godine, a potom krenuti prema Istri. Krenuo sam ujutro iz općine Cestica u 6 sati i 20 minuta, a na groblje Ljubljana Polje planirao sam doći oko pole devet. Zbog magle i uz to vezana ograničenja od prvotne ideje sam odustao. Zapravo u toj „magluštini“ nisam primijetio izlaz Ljubljana Polje, a kad sam već prošao i Ljubljanu s južne strane, jednostavno sam produžio prema Istri.

Nakon silaska s auto ceste u Kopru pred nekoliko godina do Istre trebao sam dva sata (tada sam putovao početkom kolovoza op. Franjo talan), a sada mi je trebalo, zbog već ranije spomenutog ulazak Republike Hrvatske u schengenski prostor, tek nepunih dvadesetak minuta.

Na zadnjem susretu u Istri, a koji je realiziran, 10. i 11. prosinca 2022. godine, prvi dan posjetili smo ujutro Rijeku i na groblju Kozala položili vijenac i zapalili svijeću u spomen na fra Iliju Boraka, a potom smo posjetili i Pazinski kolegij u Pazinu te nakon toga na grobovima zaslužnih svećenika Istre (Bože Milanovića, Antuna Heka…..) položili vijenac te se uputili za naselje Orič Jurani u župi Pićan. U 15 sati smo kod jame Cerovica u župi i općini Pićan bli na komemoraciji za žrtve gdje je mons. Ivan Milovan, biskup u miru Porečke i Pulske biskupije blagoslovio spomen križ nad samom jamom (bio je prisutan i vlč. Antun Kurelović i vjernici župe Pićan), a drugi dan posjetili smo i jamu Golubinčina gdje je održana komemoracija.

Nakon molitve kod jame Golubinčina bilo je rečeno da u Istri još ima jama u kojima leže posmrtni ostaci žrtava stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću, a i da bi se spomen na žrtve jame Golubinčina kod Raklja, u općini Marčana mogao upriličiti o godišnjici stradanja. Kako je naš raspored tada bio dosta „natrpan“ jednostavno nije bilo mogućnosti temu dublje proanalizirati. Na komemoraciji u Raklju na stradanja Istre u toku Drugog svjetskog rata i poraća osvrnula se Lili Benčik iz Pule, a o stradanjima župe Rakalj govorio je Klaudio Martinčić. Nekako mi ideja bila da „u sklopu“ komemoracije za žrtve jame Golubinčina obuhvatimo i žrtve župe Rakalj. Da bi se to nekako i realiziralo nazvao sam gospodina Martinčića i upitao da li postoji mogućnost za susret u gore spomenutom razdoblju, a susret bi se održao na temu „žrtve Istre“. Na kraju smo dogovorili susret za subotu, a priključit će nam se tko bude u „mogućnosti“, a koje će Klaudio obavijestiti.

I tako sam u petak popodne, 6. siječnja 2023. godine, posjetio župu Fažana, a na večer i župu Svetog Pavla na Vidikovcu u Puli (vlč. Milan Mužina…).

Istra, subota, 7. siječnja 2023. godine

U subotu ujutro na Velom Vrhu, u 9, 30 sati bio jedan sastanak, a potom kod Arene, u 10,30 sati, kako smo se dogovorili, čekao me Klaudio Martinčić. Pošto je već imao i „popis“ dvadesetak žrtava župe Rakalj koje su stradale u toku Drugog svjetskog rata i poraća,  dotakli smo se i prijedloga da se pokuša doći i do popisa ljudi stradalih od tifusa te da se nekako „objedini“ dan sjećanja na žrtve župe Rakalj, u koji bismo uključili i stradale u jami Golubinčina, a što će se realizirati ako se sve poklopi.

Za razgovora Klaudio me izvijestio da su se u prošlosti žitelji Raklja pitkom vodom snabdijevali s izvora Blaz, a koji je na obali uz Raški zaljev, ispod jame Golubinčina. Od 15. srpnja 1945. godine do 16. ožujka 1946. godine brojna su djeca, a i mnogi stariji umrli od tifusa. S obzirom da je izvor ispod jame Golubinčina pretpostavlja se da je izvor zaraze došao od raspadajućih tijela žrtava poubijanih i pobacanih u jamu Golubinčina, a koji je uslijedio nakon predaja njemačkih vojnika u vojarni Muzil. Kako navodi Lili Benčik, https://kamenjar.com/fojbe-istri-hrvatske-zrtve-koje-nitko-ne-spominje/, partizanima se nakon zauzimanja Pule, 9. svibnja 1945. godine, predalo 1200 njemačkih vojnika. Zarobljenici su poubijani i bačeni u jamu Golubinčina.

Kako Klaudio zna ljude koji bi o žrtvama, tj. umrlim od tifusa, mogli više reći zamolio sam ga da proba to detaljnije istražiti, a kako su se pokojnici iz pojedinih župa pokapali na župskim grobljima, za pretpostaviti je da su isti upisani i u maticama umrlih u kojima je jedna od rubrika i uzrok smrti za vjerovati je da su i ti župljani umrli od tifusa upisani u maticama.

Nakon razgovora s gospodinom Gracijanom Kert i Eugenom Batrovićem, popodne sam se uputio za Pazin, a pridružio mi se i Josip Pino Klarić, pjesnik iz Gračišća. Tema je bila ista, kako žrtvama u brojnim istarskim jamama, kojima do sada to nije učinjeno, barem grob obilježiti, bez obzira bili oni Hrvati, Slovenci, Talijani ili pak koje druge narodnosti, bez obzira da li su ih ubili fašisti, nacisti ili pak komunisti, bili oni vojnici ili civili ili pak kojeg drugog opredjeljenja.

U nedjelju, 8. siječnja 2023. posjet groblju Ljubljana Polje i povratak kući

Pošto nisam „na polasku“ prema Istri, u petak, 6. siječnja uspio posjetiti groblje Ljubljana Polje to sam učinio na povratku kući, u nedjelju, 8. siječnja 2023. godine.

Nakon jutarnjih „formalnosti“ potrebnih za riješiti iz Pule sam ujutro krenuo u 10 i 30 sati, a na izlasku s auto ceste kod Umaga bio sam sat kasnije. Bio je prekrasan dan te sam ubrzo prošao i granicu, a potom stigao i na auto cestu prema Ljubljani.

I tako sam popodne stigao u naselje Ljubljana Polje na groblje te zapalio svijeću na grobu Franca Perme, a i kod spomenika prešućivanim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, postavljenim „Na veliki šmaren 1993.“, blagdan Uznesenja Marijina na nebo, Velika Gospa, 15. kolovoza 1993. godine.

Najjednostavniji dolazak na groblje u predio Ljubljana Polje je silaskom s auto ceste E 57 ( A-1 Slovenija) iz smjera Ljubljane prema Celju i Mariboru ili obratno. Silaskom s auto ceste dolazi se na Zalošku cestu, nakon 750-800 metara dolazi se do raskrsnice odakle se skretanjem u lijevo, prema sjeveru, skrene u Zadobrovšku cestu. S desne strane na samoj raskrsnici ostaje nam župna crkva Uznesenja Marijina, a potom dolazi župni dvor – župnišče. Na suprotnoj strani je Osnovna škola, a nakon škole je javno parkiralište. Južno od parkirališta je OŠ, a sjeverno od parkirališta je područje groblja. Uz parkiralište, s južne strane groblja, zapadno je suvremena grobna kućica, a istočno uz samu Zadobrovšku cestu je Spomenik poginulima u Prvom svjetskom ratu. Samo groblje je uz Zadobrovšku cestu otprilike u dužini od 200 metara. Na otprilike prve dvije trećine je stari dio groblja, a potom je, zapadno novi dio groblja iste duljine. Na sredini starog dijela je grobljanska kapela, a odmah od ulaza s juga, s lijeve strane nalazi se polje I, a desno do spomenute Zadobrovške ceste je polje II. Spomenuta polja protežeu se do desetak metara ispred kapele, kada počinju polja III. i IV. Staza od ulaza do grobljanske kapele je asfaltirana, a staza koja vodi između polja I. i III. i II. i IV. položene su kocke – tlakavci.

Grob obitelji Perme nalazi se na starom dijelu groblja u polju broj I., u zadnjem redu, prije staze koja dijeli polje I. i III., a u tom zadnjem redu grob obitelji Perme je na šestome mjestu u redu u kojem je desetak grobnih mjesta-grobova. Spomenik prešućivanim žrtvama Drugog svjetskog rata postavljenim 1993. godine nalazi se uz istočni zid groblja, uz već spomenutu Zadobrovšku cestu, a isti je negdje u visini kapele.

S groblja Ljubljane Polje put prema Ptuju i Cestici nastavio sam u 13,30 sati, a kako je nekako bilo vrijeme ručku skrenuo sam u Trojane te kući ponio poznate trojanske krafne. Dolaskom na granicu Zavrč – Dubrava Križovljanska, nakon objekata u kojima je do 1. siječnja 2023. godine bila smještena slovenska granična policija skrenuo sam prema zapadu. Tu se i danas nalaze vrata koja su do ove Nove godine bila zaključana i koja su priječila ulazak na cestu koja je desetljećima bila zatvorena, a do osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bila je najbliža prometnica kojom su se koristili stanovnici uz granicu. Otvorena su i vrata koja iz Dubrave Križovljanske vode prema Zvrču, k crkvi, groblju i igralištu NK Zavrč, a širom su otvorena i vrata na mostu.

 

Zapisano po povratku iz Istre, u ponedjeljak 9. siječnja 2023. godine

[1] – Od 1. siječnja 2023. godine schengenski prostor obuhvaća slijedeće države: Austrija, Belgija, Češka, Danska, Estonija, Finska, Grčka, Francuska, Hrvatska, Island,  Italija, Latvija, Lihtenštajn, Litva, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Njemačka, Norveška, Poljska, Portugal, Slovenija, Slovačka, Španjolska, Švedska i Švicarska.

 

Franjo Talan,

Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

Kolodvorska 3, 42 000 Varaždin