Donji Dolac (RH) i Rama (BiH) – 19. listopada 2018.
Gornji i Donji Dolac, mjesta u blizini Omiša, posjetili smo 19. listopada 2018. kako bismo se poklonili hrvatskim žrtvama stradalim u njemačkom napadu 25.-29. ožujka 1944. Mjesta su nekada bila u sastavu Poljičke kneževine koju je 1807., nakon oko 700 godina, ukinuo Napoleonov maršal Marmont, a čije ime danas nosi najpoznatija splitska ulica. Donji Dolac je u zadnjih 100 godina iznjedrio nekoliko intelektualace, iznjedrio dva biskupa, šibenskog pokojnog dr. Čiru Banića i današnjeg vojnog ordinarija dr. Juru Bogdana te jednog dogradonačelnika grada Zagreba dr. Dragu Jelića.
Posjet smo počeli kod spomen-ploče bitci s Turcima iz 1686. gdje stoji zabilježeno: Ovdje, 2. srpnja 1686. Poljičani pod vodstvom don Jurja Pezelja i Milana Tomičića Perut pašu sa šest hiljada turske vojske potukoše. Sam Pezelj pogubi 36 Turaka. Na bojnom polju pade Mara Žuljević. Dva Turčina ubi, a jednoga zarobi. Bare Lekšić jednog Turčina smakne a jednoga zarobi. Na žalost, ova je ploča u lošem stanju i potrebna joj je hitna restauracija. Naši domaćini, g. Ivan Lučić i g. Stipe Bilić, predsjednik mjesnog odbora, ispričali su nam o zločinu u Donjem Dolcu: „…u mjesto je došla 7. SS Princ Eugen divizija iz Mostara u kojoj je bilo i četnika. Nakon tri dana torture ubili su 372 ljudi, od čega 103 djece. Najmlađe dijete rođeno je svega dva, tri sata prije nego su ga bacili u zrak i dočekali na bajunete. Krajem 60-ih godina je izgrađena škola koja je dobila ime po toj djeci. Na ulazu u školu, danas u ruševnom stanju, ispisana su imena ubijene djece…“
Komunistička promidžba nastojala ovaj zločin pripisati vojnim postrojbama NDH. Zbog više desetljetnih kontroverzi oko ovog zločina, 2012. je objavljena vrlo dokumentirana knjiga Stradanja podno Kamešnice, autora Stjepana Markovića, znanstveni rad utemeljen na dokumenatima koji do tada nisu bili objavljeni, a nalaze se u Državnom arhivu u Splitu i Muzeju Cetinske krajine u Sinju.
O sudjelovanju OS NDH autor govori: Treba jednom zauvijek razlučiti tko sudjeluje, a tko ne sudjeluje u zločinu. Postoje vrlo precizne zapovijedi za napad, kao i izvješća o borbama pomoću kojih možemo točno odrediti položaj vojski na terenu. Oružane snage NDH u trenucima zločina nalaze se na Hanu, u Sinju te jednim dijelom od Trilja prema Tijarici. Nijedna od postrojbi OS NDH ne ide usporedno s Nijemcima, već ostaju u pozadini. Njihov formalni zadatak bio je čuvati zaleđe njemačkoj vojsci. Nijemci su ih namjerno ostavili iza sebe tako da mogu zajedno sa četnicima počiniti zločin. To je plan kojeg su Nijemci osmislili prije nego što je operacija počela, a s time zapovjednici OS NDH u Sinju uopće nisu bili upoznati. Kada su saznali za zločine, bili su zgranuti i tražili su sukob i kažnjavanje Nijemaca. Masovna ubojstva su pomno planirana i nažalost još bolje provedena. Detalje tih zločina, način izvršenja, prijetvornost, govor koji se tom prilikom mogao čuti od strane njemačkih vojnika knjiga detaljno opisuje. Nije nevažno napomenuti kako su pripadnici SS bojne bili banatski Nijemci koji su govorili srpskim jezikom, pripadnici Vražje divizije bili su dijelom Hrvati čak i iz cetinskog kraja, a jedini Nijemci su bili vojnici 264. i 118. njemačke divizije. Broj četnika nije pouzdan, ali se zna da ih je vodio zapovjednik Kosovskog bataljuna Dinarske četničke divizije Boško Asanović kojega je prepoznao zapovjednik domobranske vojske na Hanu.
U Gornjem Dolcu smo polaganjem vijenca odali počast svećeniku don Frani Babiću kojeg su 1942., zajedno s njegovom sestrom, mučili i ubili četnici. Položen je i vijenac u sjećanje na ubijenu djecu i sve žrtve pokolja u Donjem Dolcu. Nakon 1945. i komunističke otimačine, župniku je dodijeljena jedna prostorija u prizemlju, a u kuću su useljeni stanari. Posljednji su iselili 1970., a kuća je obnovljena 1974. Za vrijeme rata devedesetih potpuno je uništena i opljačkana.
Spomenik dr. Branimiru Jeliću nalazi se kod izvora Vrilo, ispod spomen ploče kralju Tomislavu za tisućitu godišnjicu hrvatskog kraljevstva. Dr. Jelić posljednji je puta bio u Donjem Docu 1925. prigodom otkrivanja ploče kada je održao državotvorni govor pred okupljenim mnoštvom, nakon čega su ga srpski žandari pokušali uhititi. Pobjegao je preko Mosora za Split i Zagreb, a žandari su uhitili njegovog oca Iku, vezali, tukli i vodili po selima 40 dana dok nije preminuo.
U pjesmi „Sudbina“ dr. Branimir Jelić opisao je navedeni događaj. U nastavku prenosimo tekst pjesme:
Nepravda mi razorila lice,
Jad ubio tijelo nemilice,
A duša mi buntovna je bila
Nepravda je i nju uništila.
A sada mi ostaje jedina
Bolnom tijelu pregorka sudbina
Moram poći, gdje još nisam bio
Moram leći, gdje još nisam bio.
U bolima pjevam bolnu pjesmu,
Gorku, bolnu, svjesnu i obijesnu.
Koju mi zadala ubojnička ruka,
Ubiv mi dobrotu, oca premilog.
Pritisnuti talijanskom okupacijom i partizanskim i četničkim napadima, Hrvatska seljačka stranka po selima Ramske općine organizirala je narodnu zaštitu. Regrutirana je redovna vojska. Podaci o novačenju nisu dostupni jer se nalaze u Vojnom arhivu u Beogradu sa oduzetim arhivima NDH. Do danas ih službena hrvatska vlast nije tražila i nisu dostavljeni u Zagreb. Iz matičnih knjiga ramskih župa i objavljenih popisa došlo se do podataka koliko je vojnika poginulo u Drugom svjetskom ratu od 1941. do 1945.
Četnici su iz Nevesinja preko Mostara došli u mjesto 6. listopada 1942. na temelju sporazuma generala Maria Roatte i vojvode Dobroslava Jevđevića. Četnički korpus imao je oko 3.000 vojnika u četiri brigade. U pohodu na Hrvate kao vodič poslužila im je talijanska divizija Murge koja je bila stacionirana u Prozoru.
Četnici su napali nevino stanovništvo u Rami i od 6. do 12. listopada 1942. poubijali sve muške koji su bili iznad visine talijanske puške. Stradalo je 876 Hrvata i 335 Bošnjaka. Hrvatska je vlast pod vodstvom Nikole Kovačevića i predsjednika općine Prozor i Šćit organizirala evakuaciju djece iz Rame u Zagreb u dva transporta. Siročad je u Zagrebu dočekao kardinal Stepinac.
Od ukupno 14.730 stanovnika 1939., talijani i četnici ubili su 1.211 ljudi, a među unovačenima u druge vojske poginulo je 574. Iz cijele Rame, u partizanima su bila četvorica Hrvata
