Vukovar naš svagdašnji

U prostorijama Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova održana je u srijedu, 20. listopada 2021., tribina pod nazivom “Vukovar – simbol hrvatske žrtve i herojske obrane” – u povodu 30. obljetnice. Na tribini su sudjelovali Stjepan Šešelj, glavni urednik Hrvatskoga slova; Ante Beljo, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, i Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara.

U svom izlaganju “Vukovar naš svagdašnji”  g. A. Beljo naveo je kako je Vukovar 1991. godine bio simbol hrvatskog zajedništva, prkosa i ponosa, simbol naše odlučnosti, herojstva, žrtve i stradanja, branitelja i civila, grad svehrvatskog ponosa i zahvalnosti. Vukovar je vječni spomenik hrvatskoj žrtvi, poziv na dostojanstvo, zahvalnost i slobodu! Vukovar je grad u kojem treba odlučno reći NE svakoj agresiji na Hrvatsku, onoj oružanoj i onoj mirnodopskoj, onoj vanjskoj i onoj unutarnjoj! Vukovar treba ostati zauvijek naš zavjet i naša zakletva.

Ali – Vukovar treba ostati i temeljem hrvatske državne suverenosti, demokratskog sustava i pravne države kao zalogu našeg narodnog opstanka, mira i prosperiteta sadašnje generacije hrvatskih državljana i budućih generacija koje slijede.

Poslije svega navedenog u ovom uvodu slijedi i logično pitanje o odnosu proteklih vladajućih struktura u Hrvatskoj od mirne integracije hrvatskog Podunavlja iz 1998. pa do danas? Što se sve događalo s hrvatskim braniteljima Vukovara prije 18. studenoga 1991. onima koji su poubijani na okupiranom području istočne Slavonije, onima koji su poubijani na križnim putevima do srpskih zarobljeničkih logora te masovnih uništenja i ubijanja u Srbiji i na kraju onima koji su imali sreće završiti na tadašnjim oslobođenim dijelovima Hrvatske? Što je vrijeme više prolazilo, a ponajprije poslije smrti predsjednika Tuđmana, pojavljuju se izjave od strane upravljača Hrvatskom o tome da se zločin “dogodio ali nitko za njega nije odgovarao”. Žrtve su poznate, svjedoka je na pretek, istrage o zločinima su u većini slučajeva obavljene u kratkome roku poslije počinjenja, počinitelji su poznati, ali “nitko nije odgovarao”. Nije li to zov onaj vječiti vapijućih u pustinji, svakako neprimjeren upravljačima jedne suverene i “pravne” države nezabilježen do sada u svijetu. Današnji apsurd poslije 30 godina je postao i još tragičniji kad sadašnje vlasti apsurda na višu potenciju sugeriraju žrtvama agresorskih monstruoznih zločina da trebaju sami pokretati tužbe protiv agresorske Srbije – kao da hrvatski Domovinski obrambeni rat nije bio ono što mu ime kaže i da su dragovoljci i branitelji u tom ratu bili dio nečijeg privatnog rata!? Kakvo poniženje i uvreda istinskih branitelja i hrvatske države za čiju obranu i opstanak su oni najzaslužniji!?

I tako je svaki 18. studenog i naš put u Vukovar, Škabrnju i Saborsko za sve državljane Hrvatske svojevrstan ispit vlastite savjesti i potvrda za jedne naše zahvalnosti i ponosa, a za druge njihove nezahvalnosti i srama – apsurd “novog normalnog”.

MN: Svjedočenja preživjelih žrtava velikosrpskih i JNA zločina u Vukovaru i istočnoj Slavoniji

G. Beljo je u svom izlaganju naveo podatak o predaji preko 100 svjedočanstava preživjelih s područja okupirane istočne Slavonije, najviše vukovarskih civila, žena, starijih osoba i branitelja prikupljenih neposredno poslije okupacije ovog dijela Hrvatske (koje je prikupljao u to vrijeme Hrvatski informativni centar) na zahtjev odjela krim policije iz Ilice 335 u Zagrebu koji je bio zadužen za istrage ratnih zločina. Svjedočanstva su se prikupljala u svrhu dokumentiranja materijala o počiniteljima zločina i njihovu kažnjavanju. Rečeno je da je hitno; tako da sam trebao predati u predbožićno i novogodišnje vrijeme; u petak, 16. 12. 2011. – 50 svjedočanstava; u subotu, 24. 12. 2011. – 20 svjedočanstava i četvrtak, 29. 12. 2011. – 30 svjedočanstava.

Prilikom prikupljanja svjedočanstava vrijedilo je pravilo da se imena žrtava, svjedoka i ostalih spominjanih preživjelih objavljuju samo s inicijalima u svrhu njihove zaštite sve dotle dok njihovo  svjedočenje bude potrebno na sudskom svjedočenju u postupcima pokrenutim protiv počinitelja. Imena počinitelja su donošena. Osoba ili osobe zadužene u krim policiji za prikupljanje svjedočanstava tražili su, uz verbalnu prijetnju, da u svjedočenjima već na samom početku trebaju biti predane i sve informacije o žrtvama! Tražio sam da sva svjedočenja budu kopirana u više primjeraka, tako da mogu biti pohranjena i kod nekoliko institucija koje su zadužene za prikupljanje građe o Domovinskom ratu kao što je Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata. Sva svjedočenja je zaprimao djelatnik krim policije Ante Mraović, napravio je dogovorene kopije i predao ih skupa s potvrdama o primitku svjedočanstava.

Nekoliko mjeseci kasnije uslijedili su napisi u medijima o tome kako je odjel krim policije za ratne zločine pokrenuo veliki broj istraga ali bez nekog uspjeha, a objašnjenja su uvijek bila da ne postoje svjedoci ili su nevjerodostojni ili da počinitelji nisu dostupni hrvatskom pravosuđu!

Nekako u to vrijeme bili su masovno progonjeni i zatvarani hrvatski branitelji zbog optužbi za ratne zločine i to na način da ih se u noćim satima pokupi iz kreveta u obiteljskoj kući i u pravilu zadrži u istražnom pritvoru kroz određeno vrijeme dok ne prođu istrage tako da ne bi mogli utjecati na svjedoke. Pitao sam djelatnika policijske uprave kako je moguće da su im na istragama hrvatski branitelji uvijek dostupni i u pravilu s velikim brojem lažnih ili pravih svjedoka, a za počinitelje agresorske strane uvijek su isti odgovori iako je činjenica da je već godinama sam grad Vukovar pun žrtava koje su voljne svjedočiti i pun počinitelja zločina koji se svakodnevno u gradu susreću sa žrtvama svojih zločinstava, izruguju im se i prijete im se ponavljanjem zločina!? Odgovor je bio – kad je u pitanju Vukovar i istočna Slavonija da oni kopije svjedočenja pošalju na tamošnje lokalne policijske postaje u mjestima iz kojih je počinitelj zločina ili mjesto u kome je zločin počinjen, a poslije mjesec ili više zatraže od tamošnjih policijskih postaja odgovore o stanju istrage i u pravilu dobiju navedene odgovore. Odgovorio sam policijskom djelatniku u Ilici 335 u Zagrebu da mi je sada sve jasno i da više nemam nikakvih pitanja; da sažalijevam hrvatske žrtve i da ću ustrajati u borbi za priznanje njihove istine i na istini i pravdi vođene hrvatske države prema zamislima i programima i postignućima prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i nadmoćnom većinom hrvatskih državljana.

I eto tu je ta naša svakogodišnja vukovarska razdjelnica oko koje se sporimo; istina zasnovana na činjenicama ili bezbroj nečijih drugih ‘istina’ tumačenih nečijim drugim interesima i protivno hrvatskim vrijednosnim sustavima.

A. Beljo je napomenuo također da su mnogi zločini s prve polovice devedesetih godina bili istraženi i o njima donesene presude prema svim standardima zapadnih zemalja pri čemu su u pojedinim slučajevima i presude za zločine protiv čovječnosti koje ne zastarijevaju, a kompletne dokumentacije o tim slučajevima koji su bili preneseni na pojedine županijske sudove nalaze se u Hrvatskom državnom arhivu.

Bilo je i određenih slučajeva u kojima su počinitelji monstruoznih zločina koji su se lažno predstavljali kao civili prognanici u europskim državama, SAD, Kanadi i Australiji izručeni u BiH i Hrvatsku da im za zločine bude suđeno – u BiH se mnogima i sudilo, a u Hrvatskoj je jedini slučaj koji znam bilo izručenje i suđenje kapetanu Draganu. Ostali su bili držani u istražnom zatvoru po mjesec dana ili više, a da se uopće nije radilo ni o kakvoj ozbiljnoj istrazi i na kraju završavali sa sudskim odlukama da ne postoje vjerodostojni svjedoci o njihovim zločinima, bili bi oslobođeni i vraćali se u države koje su ih izručile i bili nagrađivani sa svim pravima koja su uživali kao prognanici iz Hrvatske.

Nije ni čudo kad Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna 2019. o osudi komunističkih zločina kao trećeg totalitarizma XX. stoljeća nije podržana u Hrvatskoj a potporu hrvatske Vlade i Vijeća Europe s golemim financijskim sredstvima, domaćim i europskim, dobivaju Dokumenta Vesne Teršelič, SAB-Hrvatske (Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske) Franje Habulina i Krokodil iz Republike Srpske – s hrvatske strane Tvrtka Jakovine u svrhu rušenja RH kao samostalne Hrvatske.  

Hrvatska istina o Vukovaru unatoč svemu, mora pobijediti!, završio je A. Beljo svoje izlaganje.

Izlaganje vukovarskoga gradonačelnika gospodina Ivana Penave

Gradonačelnik grada Vukovara gosp. Ivan Penava, po treći put pobjednik izbora za ključnu poziciju Grada heroja i njegovo predavanje pokrilo je mnoge detalje o zbivanjima u Vukovaru u zadnjih deset godina koje su nama iz Hrvatske koji živimo daleko od Vukovara poprilično nepoznati. Taj odnos prema gradu, njegovoj obrani, dragovoljcima, braniteljima njihovim stradanjima i žrtvama kao i ukupnoj žrtvi stanovnika Vukovara mijenjao se ovisno o vlastima u Zagrebu i njihovu odnosu prema hrvatskim braniteljima u cijeloj državi i vlastitom narodu. Sve poslije smrti predsjednika Franje Tuđmana 10. prosinca 1999. samo oko godinu dana poslije mirne reintegracije istočne Slavonije krenulo je nizbrdnim putanjama i do dana današnjega osciliraju tek ponekim svijetlim pomakom. Pritisci su konstanta, a usmjerenost otrovnih strjelica je dirigirana iz različitih smjerova i s različitim nakanama – jedino svjetlo koje ustrajno odolijeva je braniteljski Mimohod svakog 18. studenoga uz Dan sjećanja na herojstvo Vukovara, zahvalnost njegovim braniteljima i žrtvama za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Povorka kreće od Vukovarske bolnice putem dugim 6 km do Memorijalnog groblja hrvatskih branitelja.

Druga svijetla točka je obnova simbola Vukovara, vukovarskoga Vodotornja, u sklopu kojega je i Memorijalni prostor, koji je Simbol hrvatskoga zajedništva  jer je obnovljen zalaganjima i prilozima hrvatskih darovatelja iz čitavog svijeta. Ovaj i ovakav znak zahvalnosti jedinstven je na svijetu i svakog dana u godini posjećivan je od velikog broja posjetitelja, rekao je gradonačelnik.

Dodajemo, kako zahvalnost za organizaciju obnove Vodotornja, organiziranje njegova funkcioniranja i hvalevrijednog sadržaja pripada uglavnom gradonačelniku Ivanu Penavi i njegovim pomoćnicima.

Sve ostalo u Vukovaru kroz godinu odvija se po jednoj manje-više oscilirajućoj putanji kao i u ostatku Hrvatske samo što su u Vukovaru te razlike daleko naglašenije i punije ‘pozitivnom diskriminacijom ugroženog naroda’ kakva ne postoji nigdje u svijetu!

…

Osvrt na tribinu Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, povodom 30. obljetnice hrvatske žrtve i herojske obrane Vukovara, koja je održana 28. listopada u prostorijama HKZ-Hrvatsko slovo bit će objavljena u idućem broju.  (hs)

Poveznica: https://www.hrvatsko-slovo.hr/