Preminuo je Danijel Rehak, prof., višegodišnji predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje za ratne zločine

U Domovinski rat uključio se u srpnju 1991. Godine kada je preuzeo Sekretarijat za narodnu obranu Vukovara. Iz Vukovara je odveden u koncentracijske logore u kojima je proveo devet mjeseci. Aktivno se zalagao i borio za očuvanje istine o Domovinskom ratu, bio je i jedan od inicijatora izgradnje spomen – doma Ovčara, a njegova udruga sudjelovala je u izradi stripa ‘Krik s Ovčare’.

Ispred udruge podigao je više kaznenih prijava protiv osoba koje se sumnjiče za ratne zločine, a aktivno su sudjelovali i u drugim raznim projektima koji su govorili o Domovinskom ratu i braniteljima.

Nije stao ni u miru, nastavljajući borbu za sve one stradale u Domovinskom ratu, a posebno logoraše srpskih koncentracijskih logora, i dalje se nesebično zalažući za njihovu dobrobit.

Hrvatska je danas ostala bez još jednog vukovarskog heroja.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo obitelji Rehak izražava iskrenu sućut.

Naše su misli i molitve uz vas.

Iskreno suosjećamo te molimo da duša Danijelova pronađe svoj mir i spokoj.

 

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

 

O DANIJELU REHAKU IZJAVIO JE FRANJO ŠOLJIĆ – unuk Majke Kate Šoljić, dugogodišnje počasne predsjednice Hrvatskog žrtvoslovnog društva

SVE JE MANJE BRANITELJA KAO ŠTO JE REHAK

Franjo Šoljić, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara, potresen viješću, rekao je kako je sve manje branitelja kao što je bio Danijel Rehak i kako su njegovim odlaskom izgubili svi sugrađani i Hrvati.
– Bio je branitelj, stradalnik, logoraš. Cijela naša braniteljska populacija je izgubila jako puno. Sjećanje na njega mora živjeti – rekao je Šoljić te izrazio sućut ožalošćenima.

FOTOGALERIJA / arhiva HŽD-a /J. L./

VUKOVAR 2011. godine – … Danijel Rehak, prof., prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, Zdenka Buljan, gradonačelnica Vukovara,

Vladimir Fuček, dugogodišnji član vodstva udruge Hrvatski križni put, počasni potpredsjednik Počasnog bleiburškog voda i počasni predsjednik Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran.

 

Danijel Rehak, prof. i prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović

 

Strip Ovčara – krik u noći u izdanju Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Strip je objavljen 2007. godine, autori su mu Danijel Rehak koji se je pobrinuo za tekst te Nenad Barinić koji ga je nacrtao i grafički oblikovao.

Danijel Rehak i Ante Beljo

………………………………………………………………………….

DA SE NE ZABORAVI – TEKST  IZ ARHIVE  /J. L./

Ur. broj: 33/2011.
Vukovar, 2. 5. 2011. g.
MB: 1123793
OIB: 36620565652

Gospodine Pusiću,

Kao gost u emisiji „Puls Hrvatska“ gospodina Bilića, kroz cijelu emisiju ustvrdio sam da vam nije poznato da sam ja predstavnik „Hrvatskog društva logoraša srpskih konce. logora“, članova koji su doživjeli strahote u srpskim konce. logorima, najviše su stradali poslije ubijenih i nestalih i danas žive sa strašnim traumama i povredama koje su zadobili boravkom u konce. logorima. Dalje vam navodim da je za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku u srpskim konce. logorima odvedemo 30.000 tisuća osoba, od toga 3.000 žena i 500 djece, koji su prošli strahovite torture – premlaćivanja, silovanja, seksualnog zlostavljanja, psihičkog i fizičkog maltretiranja. Sve te trauma nose i danas velika većina u sebi, a svakodnevno ih odnose razne bolesti od karcinoma, krvožilnog sustava i dr.

Vama je normalno, što se sve dogodilo nama koje je srpski agresor odveo iz naših domova u Srbiju, BiH, Crnu Goru maltretira nas na razne načine i 3.000 osoba je ubijeno i nestalo i to mladost Hrvatske, koja je trebala dati svoj obol u razvoju Republike Hrvatske.

Navodite da ste zadovoljni radom DORH-a, normalno i mi bi bili da imamo u svojoj udruzi kao vi, par službenika koji su dobro plaćeni i probleme koji se ne tiču vas i vaših najmilijih. Vi vodite udrugu koja se bavi ljudskim pravima, a nisu vam poznata stradanja Hrvata i ne srba u srpskim konce logorima. Mislim da vi  obmanjujete hrvatsku javnost i uzimate si za pravo da vodite računa o ljudskim pravima samo nekih, a ne svih građana Republike Hrvatske i to vam nije na čast.

Kako bi vas upoznali sa stradanjima u srpskim konce. logorima, da budete informirani i o onima koji su bili samo brojevi koji mogu  a ne moraju preživjeti i za to nitko do danas nije odgovarao.

LOGORI

Možda je istina bolna, ali bez istine i zapisanih događanja nikad se neće ustanoviti stvarno događanje za vrijeme ratnih djelovanja, a posebno za vrijeme zatočenja i provođenja raznih prinudnih tortura, koja su provođena za vrijeme zatočenja po raznim mjestima-logorima, daleko od javnosti i o njima mogu svjedočiti samo oni koji su ih preživjeli. Ako preživjeli ne svjedoče o događanjima u logorima u kojima su bili, ti logori ostaju nepoznati, kao da nikad i nisu postojali, a sva zvjerstva koja su se u njima dogodila ostaju nepoznata i njihovi izvršitelji nepoznati i nekažnjeni.
Možda ovog trenutka bi se trebali vratiti na povijesne činjenice i kratko se podsjetiti na dosadašnja iskustva i proučavanja logora.

Osnovne značajke i vrste logora
1. Zarobljenički logori
2. Koncentracijski logori
3. Radni logori
4. Privatni logori
5. Logori za provođenje masovnih silovanja

Logori, kao oblik najnehumanijeg ljudskog postupanja, ipak su obilježili evropsku civilizaciju i u posljednjem desetljeću drugog milenija.

Stoga je kao – prilog prevenciji ponavljanja tamnih logorskih iskustava – potrebito suočiti se sa osnovnim tekstovima ove knjige, koja donosi izvorna svjedočanstva logoraša, koji su proživjeli srpske koncentracijske logore.

Logori su mjesta na kojima se u najvećoj mjeri reducirane i kršene pravne norme tj. najveće  sustavne degradacije etičkog kodeksa. Gdje su sustavno uništavani socijalni i osobni identitet i tretirani kao drugorazredni – manje vrijedni ili ih poistovjećuju s predmetima, koje treba bezobzirno i nemilosrdno iskorištavati do potpunog uništenja.

Praktički je značilo da su stambeni, prehrambeni, zdravstveni i higijenski uvjeti bili svedeni na najniže mjere.
Na temelju povijesnih iskustava poznato je kako je i među logorima kao mjestima zatočenja postojale više vrsta logora i to :

1. Zarobljenički logor – su mjesta u kojima su internirani ratni zarobljenici. Oni su nastali kao posljedica oružanih sukoba, i to je najstariji oblik logora.
Osnovna motivacija za nastanak ovakvih logora je izolacija neprijateljskih vojnika, kako bi se izravno oslabila neprijateljska sila.

2. Koncentracijski logori – su tipičan oblik suvremenog svijeta i njihovo osnivanje nije vezano za ratna djelovanja, nego i u mirnodopskim uvjetima. U njima su se vršile fizičke likvidacije, sustavne pljačke, progoni i društvene marginalizacije. Ove logore su otvarale osvajačke vojske na okupiranom prostoru, kao i domicilne vojske i vlasti na vlastitom teritoriju.

3. Radni logori – svrha njihova osnivanja je dvojaka – prvo izolirati određene osobe ili skupine koje su nepoželjne ili opasne, – drugo  organizirati prijeko potrebnu proizvodnju ili radove, logoraši obavljanju u potpuno nehumanim uvjetima i bez naknade.

4 Privatni logori – po zatočenju se ne razlikuju od prethodnih, a razlikuju se što se nalaze u privatnom vlasništvu pojedinaca ili grupe osoba. O ovoj vrsti logora se malo piše i priča malobrojnim preživjelim svjedočanstvima i još malobrojnijim službenim dokumentima.

5.Logor za provođenje masovnih silovanja – to je najsuvremeniji oblik logora. Sustavno su ih osnivale srbijanske vlasti i u njima su zatvarane isključivo ženske osobe nesrpske nacionalnosti, koje su bile u fertilnoj ili mlađoj dobi i na njima su izvršena sustavna masovna silovanja. Kad su žene došle u visoku dob trudnoće, koja je bila rizična za pobačaj, puštene su na slobodu. Oni su osnivani kao strategija za provođenje plana osvajanja i etničkog čišćenja, kako bi zastrašile i potakle na bijeg nesrpsko stanovništvo.

LOGORAŠICE

Žena, žena majka, sestra, supruga, kći odigrale su povijesnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske, svojom podrškom, svojom žrtvom koja ima neprocjenjivu vrijednost, svojim odnosom, svojim učešćem, svojim tijelom, i svojim životom koje je zadnje mogla dati.

U koliko ratova, koji su se dogodilo od postanka čovječanstva do danas, je stradalo žena, s koliko je, kroz sve te oluje i nevere proživjela, patnji i muka, suza i stradanja.
Kome je to važno? Žena je samo žena.
Da, sve je to istina, a da li je žena i moja majka, moja sestra, moja supruga, moja rodica, moja kći. Da, onda je to nešto drugo.
Sve te strahote su prošle i žene u ovome prljavom ratu, bez morala i etike vojnog ratovanja. Teror, zastrašivanja, mučenja, silovanja, premlaćivanja, masakriranja, ubijanja, sve su to prošle žene, a mi im nismo odali ni truna priznanja, na žrtvi, na hrabrosti, na odanosti.
Zar se nikad nismo upitali, kako i koliko su stradale zatočene žene za vrijeme srpske agresije 1991. g..? I to su nečije  bake, majke, sestre, supruge i djeca. A najmlađa silovana djevojčica, imala je tek 6. g. a najstarija, baka od 80 g. to nikom ne smeta, to je tabu tema za sve one koji se bave zaštitom ljudskih prva, humanitarnim organizacijama, državnom odvjetništvu, pravosuđu i ostalim državnim institucijama.

Zaboravlja se, da Vukovar i otpor njegovih branitelja, a među njima je bilo na stotine žena, urezao se duboko u svijest cijelog našeg naroda i izazvao divljenje svijeta. Vukovar je postao simbolom otpora, vjere i istrajnosti, to tek jedan kamen u golemom mozaiku prošlosti i sadašnjosti

Zašto i žena nije postala simbolom otpora, vjere i istrajnosti, podnoseći velike žrtve 1991. g. za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Ponosimo se što smo bili s njima, medu odabranima

Ovaj kratki opis neka vas uvijek podsjeti na Ženu – žrtvu rata, nepriznatu, nezaštićenu, omalovaženu, ismijanu i napuštena.

ISKAZI SVJEDOKA

ISKAZ 1
Svjedok je civil, rođen 1944. god., živio u Vukovaru. Zarobljen je u Vukovaru, odakle su ga pripadnici JNA i četničkih postrojbi odveli u logor u Sremskoj Mitrovici:

“… Bili smo utjerani iz grada u jednoj doli. Vojska je bila tu, rekli su nam da je sve okolo minirano, da niko nikud ne može. Trebali su nas odatle autobusima prevesti u Sotin, jedno selo desetak kilometara udaljeno od Vukovara. Rekli su da je Sotin oslobođen i da ce nas tamo evakuirati. Međutim, odveli su nas na Ovčaru. Tamo su bile žene i djeca, sve, sve je tamo bilo, i starci i mladi.

Već kod predavanja su nas razvrstavali. Pitaju ko je Srbin, ko Hrvat. Razvrstavala nas je vojska. Oznake na vojsci su bile petokrake.

Tu sam već bio uzrujan. Kad sam dobio kundak medu pleća, bio sam izvan sebe. Počelo je tako sto je jedan vojnik JNA udario civila ispred mene kundakom. Zašto ga je udario? Bez razloga, kao i mene. Kad ga je udario, upitao sam: “Sto udari čovjeka bez razloga?” Veli: “Majku ti ustašku, sta ti govoriš!?” Onda je udario i mene. Pao sam u travu. Bio sam u civilu, imao sam kožni kaput, gumene čizme i kapu. Odatle više ništa ne znam…”

ISKAZ 2

Svjedok je civil, Hrvat, rođen 1931. god., živio u Berku, općina Vukovar. Za vrijeme napada JNA i četnika bio je u selu, gdje je i zarobljen:

“… U početku sam primijetio srpske straže. Primijetio sam i da se sastaju. Svi moji susjedi su se sastajali. Ti sastanci su se održavali u vise kuca. Držali su četničku stranu. Vojska je dolazila k njima. Govorili su protiv Hrvatske. Samo su vikali “ustaše, ustaše”. Komandant njihovog Kriznog štaba zvao se Živko Momić. On je prije bio poljoprivrednik.

Napad na selo. Bio je 02. IX. 1991. Željko Perenčević, moj susjed, Srbin, je baš prolazio i doviknuo mi da ide vojska i da će nas sve pobiti. Uto je došla vojska. Tu nije bilo hrvatske vojske. Zajedno s vojskom su došli seljani iz sela Banovaca, Orolika, Negoslavaca i Laza. Došli su tenkovima i okupirali cijelo selo. Htjeli su napraviti borbu, a nisu imali s kim. Civili koji su bili u selu počeli su bježati kroz polje. Našli smo poslije četvoricu ubijenih. Bilo je i nekoliko ranjenih. Oni su pohvatani i otjerani u logore. Neki su poslije razmijenjeni, a neki ne. Vidio sam kad je Srbima JNA dopremila oružje. Došao je kamion i istovaren je kod Momića i kod Branka Jekića. Oni su obojica iz sela Berak. Branko Jekić je bio poljoprivrednik, nešto je mlađi od mene (tri ili četiri godine)…”

ISKAZ 3

Svjedokinja je civil, Hrvatica, rođena 1933. god., živjela u Vukovaru, gdje je dočekala okupaciju grada:

“… Vukovarski Srbi su nas dočekali na Jugo petrolovoj pumpi kad smo izlazili iz podruma. Mi smo mislili da ce nas dočekati autobusom i da ćemo svi ići ‘za Hrvatsku’. Bili smo negdje kod dvorca grofa Eltza i kad smo izišli, vidjeli smo tenk, jugo-zastavu i četnike sa šubarama i kokardama. Sve nam je bilo jasno, a oni su nas tjerali putem da idemo dalje. Zaustavili su nam zeta kod General turista, tražili mu osobnu kartu i njegovoj su ženi rekli da ide sa dvoje svoje djece koja su imala petnaest i sedamnaest godina.

Kad je vadio osobnu kartu, zetu je ispao jedan mali šrafciger, jer je on radio u poduzeću kao majstor za popravak strojeva. Oni su ga optužili da su ustaše tim njihovoj braći vadili srca. Ženu su od njega odbili, mi smo pošli i u tom smo čuli rafal. Vesna je tada rekla: “Sad je moj muž ubijen”. Ja sam je razuvjeravala, a ona je tvrdila da je. No, međutim, on nije tu ubijen, nama je cijeli slučaj ispričao očevidac Janika. Zeta su doveli do parkirališta ispred Name, udarili su ga u stomak i zet je jauknuo. Rekli su mu da može ići i on je krenuo za nama, prema centru grada. Došao je na sam ugao parkirališta Name, i tad je četnik sasuo rafal i još pojedinačni pucanj i on je pao, tu je ubijen. Idući naprijed, sretali smo mnogo leševa.

Za kratko vrijeme prišao nam je susjed Vlado Kovačević, čujem da je vojvoda u Vukovaru, bio je u maslinastoj uniformi. Za njih su rekli da su ih “ustaše” pobile, a oni su svi bili u vojarni u Vukovaru. Poljubio se sa mnom, izrazio mi sućut za sina sa ciničnim osmjehom na licu. Došao je onaj četnik iz pekare i govorio mojem mužu da ide preko. Taj četnik ga je odveo u pekaru, a kćerka mi je tražila onog Jovicu. Muž mi je sjedio tamo s još tri čovjeka i vidio krvave zidove. Iza tog ugla u pekari su klali ljude i navodno su ih tu spaljivali…”

ISKAZ 4

Svjedok je branitelj Vukovara, Hrvat, rođen 1930. god., živio u Vukovaru, gdje je zarobljen i odveden u logor Stajićevo:

“… Dana 19. XI. 1991. bio je skup svih koji nisu išli na proboj. Ti su se povukli na određena zborna mjesta gdje su i zarobljavani. Ujutro u 9 sati otišao sam u bolnicu. U bolnici su se sakupljali ljudi. Oko 18 sati nas je okružila vojska JNA. Poslije 18 sati su došli četnici. Oni su bili uniformirani, imali su beretke i tompsone. Tu je bio Mirko Vojnović Čapalo. U među vremenu su došli četnici koje nisam poznavao. Vidio sam druge koji su trčali okolo, a to su Mile Skendžić – Mićo, Nešo Vojnovic, Nediljko Vojnović, jedan je bio s bradom, a drugi bez brade. Svi oni su imali šarene uniforme i sortirali nas. Sortirali su jedne lijevo, jedne desno. Sortirali su i po tome tko ima rođake u Negoslavcima. Tu sam prvi put vidio da su nekog ubili. Vidio sam prikolicu koja je stajala iskosa.

Jedan četnik je stao jednom čovjeku na rame i klao ga. Taj čovjek je samo dozivao svoju majku, ali ne dugo. To sam vidio jer sam se u tom trenutku okrenuo. Nisam vidio tko je klao jer je bio mrak. Te četnike je bilo teško prepoznati jer su svi bili bradati. Možda je tu bilo i domaćih, ali ih nisam mogao prepoznati. Imali su duge kose, bili slinavi i imali su boce u džepu. Tada su odvojili jedan dio ljudi i rekli: “Ovu bandu u četvorku!?” Oni su podijelili skladišta po brojevima. Sortirali su nas po svojoj volji. Tu je postojalo šest ili sedam hangara u kojima su bile samo gajbe piva naopačke okrenute. Kasnije smo se morali uhvatiti za ruke i po dvoje trčati preko ceste. Morali smo trčati kroz četnički kordon da ne bi tko pobjegao, do hangara. U tim hangarima već je bilo dosta ljudi. Kad smo došli u hangar, svi smo bili zbijeni nazad, samo jedna trećina je bila slobodna, i to od početka. U tom praznom prostoru bili su jedan čovjek, gajba i dvije svijeće. Tom čovjeku se lice uopće nije vidjelo jer je bio sav krvav. Klecao je i čitao Bibliju.

Drhtao je od bolova, odnosno od straha. Posto mu je pala kap krvi na Bibliju, htio je obrisati tu kap krvi i srušio svijeće. Kako je bio mrak, jedan ga je počeo udarati automatom. Nikad do tada nisam čuo kako zvuče ti udarci. Naši su brzo skočili da upale te svijeće, a on je ležao dolje. Kad smo ga tada vidjeli, bio je još krvaviji. Dvojica vojnika su ga izvukli van. Tada sam čuo jedan specifičan zvuk. Udaran sam pendrekom, ali taj zvuk nikad nisam čuo. Ti sto su ga tukli unutra bili su Negoslavčani…”

ISKAZ 5

Svjedok je civil, Hrvat, rođen 1928. god., živio u Tompojevcima. Pod okupacijom srpskih paravlasti proveo je šest mjeseci, nakon čega su ga protjerali, oduzevši mu svu imovinu:

“… Tamo nisam imao nikakvih prava. Čim bi netko izišao na ulicu, govorili bi: “Ulazi unutra!” Ako bi posao na njivu da uzmem kukuruza, morao sam uzeti propusnicu. Kad bih zakasnio pet minuta, ne bih se mogao vratiti u selo. Svaku noć sam se bojao jer sam spavao ispod prozora, a pucalo se. Stariji unuk je dobio poziv da ide u vojsku za Bitolj, 17. I. 1992. Rekao je da neće ići u vojsku. Otišao je u Šid, odakle su ga odvezli za Beograd. Kad je došao u Beograd, vidio je bosanski autobus. Sjeo je u taj autobus i pobjegao za Zagreb. Kad je moj zet pobjegao, taj Djuro Kljajić je rekao: “Vise mu nema povratka.” On je nešto pisao i križao. Kasnije me pitao: “Je I’ znaš, šta ja ovo radim?” Rekao sam: “Ne znam! Vidim da nešto križaš.” Na to mi on kaže: “Vise ti nema Marku povratka, ni Ljubici, ni Igoru. Otići ćeš i ti za mjesec dana.”

Izišao sam 17. III. 1992. Kad sam ja izlazio, izislo je jos sto cetrdeset i pet Hrvata. Dok sam hranio svinje, ušao je jedan i pitao: “Tko je ovdje? Koliko vas ima?” Rekao sam: “Ja, sam.” Na to mi kaže: “Za četiri minute da si napolju!” To je od Zvonka Mikelića starac. Mikelić je ranjen u Vukovaru. Kad sam izlazio, morao sam potpisati da sve dobrovoljno ostavljam njihovoj tzv. SAO Krajini. Rekao sam im: “Nemam sta potpisati!” Jedan vojnik mi je stavio škorpion s jedne, a drugi s druge strane…”

ISKAZ 6

Svjedokinja je bila u sastavu civilne zaštite, Hrvatica, rođena 1945. godine. Zarobljena je u Vukovaru odakle su je srpske para vlasti prebacile u Dalj, gdje su je na sve moguće načine mučili:

“…Ja sam bila zarobljena 17. XI. 1991. godine u Vukovaru, kod bolnice. U onim momentima nisam mogla prepoznati nikoga. Kupili su nas u maricu. Bilo je vise jugo vojske, ali ne toliko jugo vojske koliko četničke, onih s kokardama. U to mjesec i pol dana meni su svašta radili. I silovali, i tukli, batine smo stalno dobivali, nisu nam dali jesti. On je meni s kombinirkama izvadio četiri zuba, on, taj četnik Nedjeljko Peić. Silovali su me par njih pored njega. Jednoj ženi su odrezali dojku. Ime joj je Marija, a prezime ne znam. Sa mnom je bila u daljskom logoru i gospoda Đurđa, od Mirka, onda Manda Vuklusić, nazvana snajperistkinja. Od te djevojke su radili svašta, ona je bila šezdeset šesto godište. Djecu od deset, dvanaest godina su isto silovali. Biki Jovan je isto radio velika zla. Radio je u Veterinarskoj stanici u Osijeku. On je bio sa veterinarima. Na filmu, ako ste ga gledali, su prikazani dečki koji su štrojeni. Taj je radio ta zlodjela, vadio dečkima spolni organ i gurao u usta da pojedu. Njegova majka je bila moja susjeda u Osijeku, ta Biki Olga. Kada sam se vratila iz logora, pobjegla, onda sam njoj rekla da sam vidjela njezinog sina. Ona je meni rekla, da njezin sin nije sa četnicima. Ja joj kažem – je!

Prepoznala sam njih dosta. Bio je s njima i Marko Peić. To je sin od tog Peića. Jedan mu je sin poginuo. Bio je na Mitnici. Zvao se Duško Peić. Taj je ubijen, poginuo je prije nego što sam ja došla u logor u Dalju. Ne znam sto je on radio, a brat mu je radio zlodjela, taj Marko. Unakazivao je ljude, vadio im oči, izvan logora, činio je to onima kojih bi se dočepao – kao divlje mačke kada se dočepaju plijena. Bio je i jedan Savo Vilus iz Dalja, rođeni Srbin, onda Noda Jovan, isto iz Dalja. On je bio glavni četnički vođa. Zatim mesar u njegovoj mesnici je štrojio ljude. Kada su zatvorili Ijude kod kina 19. i 20. studenoga, došla su dva autobusa iz Vukovara žena i muškaraca koje su u kuću tog Lalića zatvorili. Đorđe i Nikola Lalić su bili vlasnici te mesnice. Meni je pomogla da pobjegnem iz logora gospođa Dragica Hajduković. Ne znam je li živa. Neki govore da nije, da je ubijena. Ona je stanovala preko puta te kuće. Bila je sama, nije imala nikoga…”

ISKAZ 7

Svjedok je civil, Hrvat, rođen 1957. god., živio u Lovasu. Nakon okupacije sela, srpske paravojne postrojbe i JNA s još jednom skupinom civila odvode na minsko polje u Lovasu, a odatle u logor u Sremsku Mitrovicu:

“… Lovas je mjesto koje je od Vukovara udaljeno oko dvadeset i pet kilometara i imalo je oko 1 650 stanovnika, uglavnom Hrvata. Srba je bilo negdje oko deset posto, a bilo je i nešto Mađara. Napad na Lovas započeo je 10. listopada 1991. godine, i to prvo tenkovima, a nakon par dana došlo je do općeg pješadijskog napada. U početku je kod nas u selu bilo nešto malo pripadnika Zbora narodne garde, ali su oni otišli prije no sto je napad započeo. Prije ovog napada bilo je nekih pregovora s JNA o tome da nas oni ne napadnu, ali ti pregovori nisu urodili plodom, jednostavno su nas napali. Kad su ušli u Lovas, obećali su da će biti mir i da se svi koji su otišli mogu mirno vratiti kućama. Mnogi su se ljudi prevarili i vratili nazad. Neko vrijeme je bilo mirno, a onda su jedno jutro, i to iza 10. listopada 1 991. godine, upali i počeli ljude tjerati van iz kuća.

Pružen je minimalan otpor jer nije bilo oružja. Nisu mnogo tukli tenkovima, ali je pješadija bila vrlo okrutna. Na uniformama su nosili oznake s četiri slova C, neki su nosili i zvijezdu, ali su sveto bili pravi četnici. Sve su bili ljudi starijih godišta, njihovi rezervisti koji su pucali po selu, bombama istjerivali ljude iz podruma gdje su se ovi krili, pretresali kuće, žene, djecu, ljude, sve, bez razlike. Taj dan je u mom selu ubijeno tridesetak osoba, sve civila. Neke su ubili u podrumu, a neke su izvodili van i vani ih ubijali. Medu ubijenima je bilo i par žena. Mrtve su mještani pokapali rukama i to površinski – natjerali su ih da to rade. Tada su poginuli Vidak Rizmanic, lvo Palijan, Josip Josa Poljak i još neki drugi, ali se ne mogu sjetiti imena. Navečer su se četnici skupili oko škole da to proslave pucanjem. Ja sam u to vrijeme, dok su oni ušli u selo, bio u podrumu, ali sam kasnije izašao van jer nisam imao izbora.

U tome svemu sudjelovali su i domaći Srbi i oni koji su došli sa strane. Samo, domaći Srbi su radili indirektno, trudili su se da se prikriju. To se dogodilo 18. listopada 1991. godine ujutro. Ostalo nas je negdje oko pedeset ili šezdeset civila u Zadruzi i rekli su nam da nas vode u neki vinograd da radimo, mada smo svi nekako u sebi znali kud nas vode. Išli smo na minsko polje. Oni su tvrdili da su naši postavili to minsko polje (sto ja smatram da je glupo i pomisliti da su naši stavljali mine, ja sam siguran da su ga oni sami postavili). To se minsko polje nalazilo odmah ispred Zadruge u nekoj djetelini i bilo je udaljeno otprilike jedan kilometar. Nas su istjerali iz sela prema toj djetelini (mene su već bili uboli nožem i ja sam šepao) i natjerali su nas da idemo pješice.

Mi smo išli, no bilo je ljudi koji nisu mogli dalje ići, pa su onda ti ljudi njih molili da ih ubiju jer ne mogu hodati dalje. Oni su se otimali tko ce to izvršiti, a onda se čuo rafal, pucnji i jednog su čovjeka ubili. Zvao se Boško Bodanac, zvali su ga Bole i bio je Hrvat. Njegovo su tijelo samo gurnuli u kanal sa strane. Nastavili smo ići dalje, po dvojica njih u sredini, a mi okolo da bismo ih zaštitili svojim tijelima ako bi slučajno pucao kakav snajperist. Svatko je bio pored jednog, tako da je njih bilo isto koliko i nas. Kad smo došli do te djeteline, naredili su nam da idemo dolje desno i kad smo sišli, onda su nam rekli da su tu negdje mine, i da, posto su ih postavili “naši” – da ih otkrijemo mi i povadimo van da se “igramo”. Morali smo prvo preci poprijeko preko te djeteline. Naredili su nam da idemo kao da se kosi trava. Išli smo tako i bili smo udaljeni jedan od drugoga par metara, otprilike kao kad se rašire ruke.

Trava je bila visoka jedno tridesetak centimetara. Prošli smo tuda tako i ništa nismo našli. Onda smo se morali vratiti, pa ponovo preci preko te parcele, koja nije bila bas velika, samo sad uzduž. Ta parcela nalazi se na izlazu glavnog puta Tovarnika, Sotin, Vukovar prema Sidu. Oni su ostali iza nas na jedno šezdesetak metara, da bi bili na sigurnom, ako mi naletimo na mine. Kad smo došli do jednog mjesta, vidjeli smo jednu zelenu, dugačku žicu na kojoj su bile povezane mine. Ta žica bila je na otprilike jedno petnaestak centimetara visine, bila je sakrivena, ali se ipak isticala iako je bila zelene boje. Bilo je i par mina unaokolo na stapovima i par tih “pašteta”. Začule su se mnogobrojne eksplozije i detonacije. Ja sam vidio kako je jedan dečko upao u te mine. Zvao se Ivan Kraljevic. Postoje dvije verzije: da se sam bacio medu te mine i da se jedan od četnika zaletio i gurnuo ga nogom s leda medu te mine. Kako je pao dolje, medu te mine, aktivirao je minsko polje – sve su eksplozije bile lančane jer su to sve bile one odskočne mine i tu je odmah bilo dosta mrtvih.

I ja sam zadobio ranu od gelera kroz pluća. Kad se to dogodilo, onda su odozgo, s ceste, vikali ima li teze ranjenih. Kad su teški ranjenici digli ruke u zrak, oni su pucali po njima. Ja sam i tom prilikom zadobio prostrijelnu ranu kroz ruku (s leda). Kad se aktiviralo minsko polje, istovremeno je eksplodiralo vise mina, a pored mene su poginuli Conjer Ivica i Mate Hodak, koji nije odmah izdahnuo, nego je vikao da ga ubiju jer je bio ranjen i ja sam čuo i rafal i kad je izdahnuo. Ne sjećam se koliko je ljudi tu ubijeno, ali pouzdano znam da nas je bilo trinaestero ranjenih. Jedan je ranjenik preminuo kad smo otišli u Šid. Još ih je par nagazilo na te “paštete”, a onda je naišla “regularna” vojska i naredila ovima da ne pucaju po nama, nego da nas izvuku van. Medu četnicima koji su nas vodili na to minsko polje bila su i dvojica mještana – Buva i Kinez. Prije rata oni su radili u poljoprivredi, u Zadruzi. Oni su se direktno priključili četnicima, a ovi ostali su radili prikriveno. Kad smo išli poljem, vikali su za nama da ne smijemo zaostajati jer ce pucati na nas, a da, ako hoćemo, možemo bježati (znali su da ćemo svakako naići na mine)…”

Možda ako ovo pročitate i u vama se probudi želja da zaštitite žrtve koje su obespravljene, a do sada se udruge za zaštitu ljudskih prava borile da izjednače žrtvu i zločin.

S poštovanjem!

Predsjednik
Danijel Rehak, prof.