Ispraćaj dugogodišnjeg člana Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva biti će u srijedu 27. listopada 2021. godine na groblju MIROGOJ u 14:10 minuta…

Neka mu je laka hrvatska zemlja… počivao u miru Božjem…

Obitelji izražavmo iskrenu sućut…

Predsjedništvo i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva

U Zagrebu 23. listopada 2021. godine u 83. godini umro je istaknuti publicist i političar Domagoj Ante Petrić, povratnik iz Argentine koji je uz niz dužnosti u Ministarstvu povratka i iseljeništva RH te Ministarstvu vanjskih i europskih poslova bio i zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika.

Domagoj Ante Petrić rodio se je u Zagrebu 8. lipnja 1938. godine, otac mu je bio dr. Ivo Petrić, liječnik rodom iz Dalmacije, a majka Rozalija rođ. Vlahović, učiteljica iz Zagreba.

Emigrirao je iz Hrvatske s roditeljima i sestrom 6. svibnja 1945.godine, a nakon kraćeg boravka u Austriji i dvije godine provedene u Italiji, na Badnjak 1947. stiže u Republiku Argentinu, u Buones Aires, gdje prebiva do prosinca 1995.

Novinarstvom se bavi od studentskih dana, bio je parlamentarni izvjestitelj, a među ostalima, članke su mu objavljivali španjolska agencija EFE, katolička agencija AICA te talijanske ANSA. Vodio je i uređivao emisije na radiopostajama u Buenos Airesu.

Petrić je obnašao i dužnosti u Predsjedništvu Republike Argentine, u Tajništvu za demokratizaciju kulture i u Savjetu predsjednika Republike, a bio je i gostujući profesor političkoga novinarstva na argentinskom sveučilištu „John F. Kennedy”. Kritičkim osvrtima na prilike u Hrvatskoj u vrijeme bivše Jugoslavije, Domagoj Ante Petrić omogućavao je mnogim hrvatskim iseljenicima u Južnoj Americi da se u svojim sredinama objektivno informiraju o tadašnjem položaju Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji.

Nakon uspostave neovisne Republike Hrvatske, Domagoj Ante Petrić bio je i tajnik za kulturu i informiranje u prvome predstavništvu Republike Hrvatske u Argentini.

Godine 1995., nakon pedeset godina egzila, na poziv prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana vratio se u Hrvatsku, gdje je imenovan pomoćnikom ministra u Ministarstvu povratka i useljeništva. Zatim je 2000-tih djelovao u službi za Hrvate izvan domovine u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, a potom do umirovljenja obnaša dužnost doravnatelja Hrvatske matice iseljenika.

Bio je član Argentinskoga društva pisaca i novinarskog društva „Circulo de la Prensa” te dugogodišnji član predsjedništva Hrvatskoga žrtvoslovnog društva.

Nositelj je triju visokih državnih odličja za rad u korist Republike Hrvatske.

Tekst: Darko Mažuranić

Supruzi Mónici Marti rođ. Paolino, socijalnoj radnici, sinu Patriciu Marcosu i kćerkama Maríi Mónici i Ani Rosalíji izražavamo iskrenu sućut.

Neka je laka hrvatska zemlja Domagoju Anti.

Počivao u miru Božjem!

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

FOTO GALERIJA

IZ ARHIVE HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG DRUŠTVA/ fotografije J. Lučić

Iz Zbornik radova: Prvog, Drugog, Trećeg, Četvrtog, Petog i Šestog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa – Domagoj Ante Petrić

ZBORNIK RADOVA PRVOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA (ur. Zvonimir Šeparović) Zagreb 2000.g.

HRVATSKI ŽRTVOSLOV

PROGNANICI I IZBJEGLICE KAO ŽRTVE NASILJA

Povijest svijeta, povijest čovječanstva jest dobrim dijelom povijest ratova i nasilja. Ako pogledamo biblijski tekst, već u sklopu one prve obitelji koju je Bog postavio na svijet, Adam, Eva, Kain i Abel, biblijski nam tekst govori o žrtvi – Abelu i ubojici – Kainu.

I ta slika, ta kompozicija prve ljudske zajednice proširila se kroz stoljeća i naraštaje, kroz tisućljeća, i prema tome dobar dio toga što se događa kroz povijest jest posljedica i ratova i nasilja u kojima je uvijek netko bio pobjednik, i taj je pobjednik ubirao uspjeh i korist, a drugi su se pretvarali u gubitnike i istog trenutka u žrtve.

Naravno da svjetska povijest ipak nije ograničena samo na to, već uključuje i velike primjere ljubavi, bratstva i stvaralaštva. Posebice na onom polju u naše doba kršćanstvo, a poglavito katolička crkva unijela u život ljudi i naroda. Na područjima gdje živi hrvatski narod kroz stoljeća, a katkad je samo opstojao kroz snažan i uspješan otpor, taj tragičan fenomen ratova, raznovrsnog nasilja i stvaranja žrtava posebno je dramatičan i opetovan.

Tek 1947. godine svjetska je zajednica stvorila Međunarodnu organizaciju za izbjeglice, a tek u našem stoljeću su Katolička crkva i druge organizacije i ustanove stavile naglasak na taj fenomen, na tu kategoriju ljudi o kojima mi danas govorimo u ovom segmentu Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, a to su izbjeglice i prognanici, a potom i emigranti. Istina jest daje kroz stoljeća baš Katolička crkva bila par excellence ustanova koja je pružala azil progonjenima, izbjeglicama i bjeguncima. Ali to se formalno kroz zakonodavstvo, enciklike i papinske poslanice, te povelje na međunarodnom polju pojavilo tek u našem stoljeću kao dio međunarodnog prava i moralnog mandata, tako da ono što je danas delikt protiv čovječnosti, u prošlim se stoljećima uopće nije bilježilo kao prekršaj ljudskih ili narodnih prava.

Sjetimo se ovdje da su u povijesti kršćanstva prvi vjerski izbjeglice, a to je bila i posljedica političke situacije, dakle mogli bi ih nazvati i političkim bjeguncima, bili Isus Krist, njegova majka i sveti Josip. Prisjetimo se još jedne prethodne točke univerzalne povijesti, egzodusa židovskog naroda, koji je u stvari dao povoda osnivanju židovske države. Ako se prouči, egzodus iz Egipta je točka na kojoj se osniva ta velika epopeja židovskoga naroda. Moramo također spomenuti kao jednu približnu sliku ove dramatične stvarnosti koja je još uvijek u porastu u svijetu, a odnosi se na progonstvo, odnosno izbjeglištvo ili izgnanstvo: između 1840. i 1920. Europu je napustilo oko 44 milijuna ljudi. Veliki broj njih iz ekonomskih razloga, drugi izravno iz političkih i vjerskih razloga, a ogromna većina onih koji su iz ekonomskih razloga napustili svoje domovine bili su u stvari žrtve političkih i vojnih prilika koje su vladale u Europi. Prema ukupnom broju svog pučanstva Hrvatska je jedna od zemalja najdublje ranjena.

Među žrtvama novijeg procesa nasilja svakako su najbrojniji bili izbjeglice i prognanici u ovom Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Broj izbjeglica i prognanika je daleko veći nego broj poginulih, ranjenih ili zatočenih. U II. svjetskom ratu ratne i poslijeratne hrvatske žrtve koje su izgubile život, zdravlje, slobodu, izravno ili neizravno građanska prava, te svoju materijalnu mogućnost doličnog života, bile su mnogobrojnije od izbjeglih i prognanih. Tematika ovih naših rasprava u okviru I. hrvatskog žrtvoslovnog kongresa jest prognanik kao žrtva, a teško je točno odijeliti prognanike od izbjeglica. Taje tragedija bila duboka da su u stara vremena mnoga ondašnja kraljevstva davala osuđenicima da biraju između smrti i izgnanstva. Dakle, to je jedna usporedba koja je tada bila bliska, jer okolnosti pod kojima je izgnanik ili prognanik morao živjeti u tuđini bile su mnogo teže nego ove današnje. Ali ipak postoji paralelizam između smrti i progonstva. Jedni i drugi, izbjeglice i prognanici žrtve Su zločina, nasilja i nepravde. Stoje trajniji i veći zločin, nasilje ili nepravda, to je veća patnja žrtve, teža je naknada reparacija ili ispravljanje, te naknada za žrtvine patnje, za ozdravljenje nacionalnog tijela cijeloga društva. Godine 1990. i 1991. Hrvatska se još nije bila oporavila moralno, biološki, psihološki i kulturno od posljedica II. svjetskog rata. To nam mora biti jasno, jer je od 1945. godine opet živjela pod stranim jarmom i diktaturom. Nakon onog genocida i onih ratnih okolnosti, uslijedila je srpska agresija na hrvatska područja, na hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini godine 1991. i 1992.

Vlada predsjednika dr. Franje Tuđmana na neki način nastoji preko Ministarstva po­vratka i useljeništva izliječiti te rane, ozdraviti taj korpus, omogućiti da se Hrvati koji su u iseljeništvu vrate. Konačno, Hrvatska danas nema političkih zatvorenika i političkih izbje­glica, i unatoč tome što gospodarske i socijalne prilike nisu idealne za jedan masovni povratak Hrvata, ipak je dokazano da te mogućnosti barem s pravne strane postoje, te da postoje i sa strane demokratskih sloboda. Druge državne ustanove brinu za prognane i izbjegle.

Izravne i neizravne žrtve velikih hrvatskih egzodusa nisu prestale. Ratovi prestaju, ali posljedice se nastavljaju kroz pokoljenja. Tako će i patnje hrvatskih žrtava kroz progonstvo i izbjeglištvo, da ne govorim kroz osakaćene i uništene obitelji, jako dugo trajati. Mi ne možemo vjerovati, niti se nadati da će se to izliječiti kroz osam godina, jer do kraja se neće izliječiti ni za dvadeset godina.

Osobe, skupine i narodi su žrtve, oštećenici, stradalnici, a cijela hrvatska kultura i gospodarstvo, svi međuljudski odnosi su donekle žrtve ratne agresije, nasilja i nepravdi koje je hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prepatio, a djelomično još i sada pati.

Neki sociolozi i psiholozi nastoje prikazati da su stanoviti narodi skloni tome da postaju žrtve. To je ona ista teorija koja prikazuje silovanu ženu, ne samo onu pod ratnim okolnostima kao ženu koja je na neki način sama kriva zato stoje silovana. Isto tako govore za Poljake, Irce i narode baltičkih zemalja, pa i za Hrvate, da su skloni tome da nad njima drugi haraju i da ih pretvaraju u žrtve. Međutim, Hrvati kao narod imaju karakteristiku, a to je, da kada su pod tuđim jarmom i diktaturom – strahovito su otporni. Sada su dokazali da isto tako mogu izvojevati svoju nezavisnost i svoju slobodu pod objektivno vrlo lošim prilikama u domovini i svijetu. Ali isto tako kada svoju slobodu osvoje, izloženi su većim opasnostima nego drugi narodi, zbog svojega geografskog položaja.

Na žalost, u prošlosti, dalekoj prošlosti bilo je čak i poziva i izazova za stranom vladavinom. Ali jedna stvar je sigurna – daje odnos žrtve prema počinitelju nasilja uvijek bilateralan. Uvijek postoji samo jedan glavni progonitelj. Nije cijeli svijet protiv eventualne žrtve. Netko je taj koji se pretvara u jezgru progona, represije i nasilja. Nisu svi načelno nekome neprijatelji ili krivci. Ni u diplomatskom, političkom ili izvršiteljskom aspektu. Onaj glavni neprijatelj je taj koji stvara nukleus sukoba prema svojim ciljevima. Na našim širim područjima nukleus sukoba je političko-vojni, ali poglavito etničko-biološki projekt Velike Srbije. Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, sada i Kosovo, to su kategorički dokazi daje taj velikosrpski projekt jezgra svega onoga što je hrvatski narod u dvadesetom stoljeću djelomično pretvorilo u žrtvu. Još i danas u Beogradu ima mladih srpskih znanstvenika koji Makedoniju nazivaju Južnom Srbijom, isto kao i u vrijeme Aleksandrove diktature. Ako je nešto nedostajalo u ovoj 1998. godini kao dokaz odnosa napadača prema žrtvama u ovoj regiji, to je agresija koju sada na udaljenom Jugoistoku velikosrpska ideja vrši nad civilima Kosova, dok istovremeno odbija ili izigrava zahtjeve međunarodne zajednice za mirnim rješenjem sukoba.

Možemo objektivno predvidjeti da povijest čovječanstva nije završila, kao što je to zastupala jedna neozbiljna teorija, koja je čak u Sjedinjenim Američkim Državama bila djelomično prihvaćena. To je bila teza gospodina Fukuyame. Danas se predviđa dapače daljnji razvoj ratova, vjersko-kulturnih, ali i etničko-nacionalnih. A na ovim našim prostorima Europe vjersko-kulturni i etničko-nacionalni ratovi su predvidljivi, jer su nepravde nagomilane kroz stoljeća, a nove se i dalje gomilaju, uz opstojnost nukleusa svih zadnjih agresija.

Dvadeseto se stoljeće može okarakterizirati po gomilanju žrtava na nekoj patološkoj, ali racionalnoj bazi, tako da smo prvi puta u povijesti u Bosni i Hercegovini svjedoci programiranog masovnog silovanja kao dijela velikosrpstva, kao dijela jednog programa etničkog čišćenja ili promjene etničke slike. Nekažnjavanje, ne pokajanje i ne mijenjanje objektivnih mogućnosti da agresor ne nastavi agresiju na ovim područjima, omogućavaju da se ta agresija ponovi.

Čak i Rusija je izgubila potrebitu moć za svoj ekspanzionizam. Međutim, nije do kraja ograničena moć Srbije da ponovi svoju agresiju koju sada iskaljuje upravo na albanskom narodu na Kosovu. Možemo govoriti o kaznama, govorili smo o pokajanju i odustajanju od ciljeva, ali moramo govoriti i o onim sankcijama koje stvarnost i međunarodna zajednica traže kako bi se zaista metoda agresije i nasilja nad drugim narodima zaustavila u ovo doba ljudskih prava.

Međutim, vidimo da su kazne povijesti neuvjerljive. Osobito ako se uzme u obzir ono što zvuči kao cinična fraza, ali je stvarnost, a to je daje povijest učiteljica života od koje je malo tko nešto naučio.

Društvene kazne ne obeshrabruju one koji su skloni nasilju i nepravdi. Samo a-politična, brza, stvarna i nepristrana pravda je ona koja bi mogla stati na kraj toj povijesti agresora i žrtve. Sadašnja konferencija u Rimu otvara neke nove mogućnosti da međunarodna pravda ipak dobije pravi oblik, ali prije no što se to ostvari, proći će još mnogo godina.

Jedna od posljedica rata, ali još mnogo više, jedna od posljedica dugog življenja u totalitarnim režimima, a Hrvatska je na žalost kroz mnoge naraštaje živjela u totalitarnom sistemu, jest da je u jednom dijelu društvenog tkiva, stvorena stanovita pokornost nasilju, određeno traženje tuđe pomoći, ako ne i prevlasti, kod stanovitog dijela pučanstva prihvaća se tuđi diktat i savjeti ili primjeri, a manje se prihvaćaju vlastite slobode, katkada i neuredne, osobito kao što je to u slučaju pri izgradnji novog društva i nove države, jer postoji stanoviti strah od vlastite slobode, koju samo treba usavršiti.

Ta tendencija sadrži neki faktor samouništenja. Na primjer, Francuzi su pred II. svjetski rat svjesno ignorirali opasnosti nacističkog monstruma koji se budio, tako daje na jednoj strani jedan jako važan dio francuskog naroda prihvaćao Hitlerovo propovijedanje i zanosio se za nekim modelom totalitarnog tipa, a drugi je dio u ime socijalnih i radničkih prava stvarao nerede i štrajkove, i to u velikoj mjeri u obrambenoj industriji. Znamo kakve su bile posljedice toga, znamo koliko je žrtva Francuska podnijela, i da nije bilo anglo-američke vojne intervencije, možemo samo zamisliti, koliko bi dugo to razdoblje francuske patnje i poniženja potrajalo.

Svrha naših razmišljanja ne može biti samo zadovoljavanje naših intelektualnih potreba, naše duboke želje da odamo počast svim žrtvama svih ratova svijeta, svih nasilja i nepravdi. To moramo napraviti, ali i mnogo više. Nastojimo kroz ovaj I. kongres pomoči da se izliječe rane, da dođe do stanovite reparacije, koliko je ona moguća, ali isto tako nam je dužnost da doprinosimo da u svijetu, u Europi, ali ponajprije na hrvatskim područjima ne dođe do onog fatalnog opetovanja stanovitih ciklusa. Kazali smo da krivci nisu odustali i da dalje zamisao Velike Srbije generira u ovom dijelu svijeta i Europe, ne samo tenzije, nego i teška krvoprolića.

I ovdje mi moramo postaviti pitanje kako će Hrvatska spriječiti jednu novu agresiju prema Zapadu, kako će spriječiti nove žrtve. Uvjereni smo da zrelost hrvatskog društva to omogućava, ali htio bih vam nešto napomenuti. Jedan moj donekle prijatelj i dobar poznanik, Srbin, koji je živio više godina u Argentini, a sad živi u Velikoj Britaniji, inače novinar i intelektualac, napisao mije pismo u kojemu mi se obraća prijateljski i civilizirano, i gdje se poziva na europske standarde i život na Zapadu, pa daje neke natuknice kako bi Hrvatska mogla zaista brzo ući u Europsku Uniju tj. u razdoblje blagostanja. I to manje-više uz zaborav Vukovara kao simbola, zaborav rata i zaborav žrtava, “jer pokojnici su kao naši očevi i djedovi. Mrtvi su i rijetko ih se sjećamo, ali imaju uklesano svoje prisustvo u našem životu i nije važno ni potrebito o njima razgovarati i raspravljati.”

Dapače, na ružan način komentira hrvatske počasti palim braniteljima i civilima, jer je neke snimke vidio putem televizije.

Zatim predlaže, brzo djelomično razoružanje Hrvatske, jer tvrdi da našoj zemlji ne prijeti nikakva vojna opasnost. Smanjiti vojsku moguće je financijskim mjerama, a ušteđeno, omogućiti će narodu blagostanje i dati osjećaj financijskog reda. Po tome, a sve u ime europske vizije, naglašava, da Republika Hrvatska mora promijeniti sustav svoje vojske, “jer vojska dobra za rat, nije dobra za mir”.

Dopustio bih si ovdje jedno vlastito tumačenje te rečenice: to bi značilo da treba rastrojiti Hrvatsku vojsku, to jest da naša pobjednička vojska nije podobna za mirna vremena. A kao prvi korak prema rastrojenju vojske pobjednika, svakako bi se moglo pretpostaviti daje takvom planu potrebito odstranjenje svih značajnih zapovjednika te vojske pobjednika, odnosno izopćenje pobjednika iz nje.

Takve zamke i slične postupke kao tobožnji put u blagostanje i modernizaciju, put k općoj hvali i priznanju nude nam i drugi.

Međutim, održavanje postojećeg, uspješnog obrambenog sustava i njegovo usavršavanje, jamstvo je protiv novih agresija, a naravno, to je samo jedan dio potrebnih osnova za očuvanje mira i za rješavanje sporova kroz mehanizme pregovaranja koje stalno stvaraju UN i drugi međunarodni forumi.

Uvjeren sam da velika većina naroda posjeduje dovoljno svijesti. Sve ono što se u Republici Hrvatskoj dogodilo od 1945. do 1991., i od 1991. do 1995., nije bilo samo zbrajanje emocija, nego niz konkretnih događaja koji su znanstveno dokumentirani i znanstveno dokazani, te su predmet znanstvenih istraživanja.

Možda su upravo znanstvenici i intelektualci oni koji će u ovom mirnodopskom razdoblju izgradnje novog društva i modeme demokracije, reći svoju riječ, kako se ciklus hrvatskih euforija i hrvatskih žrtvovanja ne bi nastavio. Naš rad nije samo proizvod našeg intelektualnog nemira, ili čiste potrebe da žrtvama rata i nasilja odamo počast. Imamo također zadatak pridonijeti izgradnji civilizacije mira, a to je moguće razmatranjem viktimološkog procesa i odstranjivanja nagona koji vode novim ljudskim patnjama.

Doprinos tome bit će svakako neumoran rad svih znanstvenika, zatim istinito obavještavanje široke javnosti o dokazanim spoznajama, na raznim jezicima, na raznim forumima, kroz vlastita izdanja te kroz drugu publicističku djelatnosti.

Ovaj I. hrvatski žrtvoslovni kongres velik je korak ka izgradnji pravednog mira kroz znanstveni rad. Vjerujemo da će se on na svim mnogobrojnim poljima viktimologije uspješno nastaviti.

Domagoj Ante Petrić, Ministarstvo povratka i useljeništva, Uprava za izvandomovinsku suradnju, pomoćnik ministra, ravnatelj uprave

Hrvatski žrtvoslov, Zbornik radova Prvog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb, 19. do 21. lipnja 1998., Knjiga druga, tisak Tiskara Puljko, str. 53 do 58

ZBORNIK RADOVA DRUGOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA (ur. Zvonimir Šeparović)

OBRADA NAD POTENCIJALNIM ŽRTVAMA I

PREVENTIVA PRUŽANJA ZAŠTITE

            Ustanovljenje istine ili potraga za istinom koja se odnaša na prošlost i na sadašnjost na polju viktimološke zbilje, djeluje donekle, ali samo, donekle kao preventivni čimbenik na naredne povijesne procese. Potrebno je prema tome da bismo zaštitili osobe i zajednice izložene opasnostima, dakle da bismo zaštitili potencijalne žrtve nasilja i nepravda, mnogo uložiti u snažniju, izravnu preventivu. Izrada tih preventivnih mjera uvijek olakšava motrenje i praćenje priprema koje nad potencijalnom žrtvom ili povezano s njom, vrši mogući nasilnik ili agresor.

            Portugalski stručnjak Lima Pinto, zapazio je da nasilnik, kad je u mogućnosti da bira svoju buduću žrtvu kad, često tu žrtvu obrađuje sustavno i pozorno, kao da “unaprijed uživa u svom budućem destruktivnom djelu”. Naravno, nije tu riječ samo o patološkom užitku budućeg počinitelja zlodjela, već i o njegovoj potrebi da prekršaj, nepravdu, nasilje, zločin, počini što savršenije.

            Ovdje ćemo se u glavnim crtama posvetiti predmetu te obrade nad žrtvom to jest temom obrade koja se izvodi nad njom kako bi je se što jednostavnije svladalo, isto kao i temom preventive, to jest mjera kojima bi se moguće žrtve moglo zaštiti.

Zasigurno što se zaštite tiče, Žrtvoslovlje posjeduju određenu utopijsku komponentu, o kojoj govore neki kriminalisti, koji su možda donekle i ogorčeni jer se je Viktimologija razvila kao nezavisna znanstvena grana a još je pred nekoliko godina bila sastavni dio kriminologije. Međutim nije ta primjedba posve neosnovana, jer i danas, 28 godina nakon Prvog Svjetskog Viktimološkog Simpozija održanog u Izraelu, na naslovnicama svjetske javnosti neprekidno je nazočan problem  tragičnih odnosa između žrtava i počinitelja nepravdi i nasilja.

Ipak, na tom teškom putu prema općem uvažavanju spoznaja, prema primjeni zaključaka i prema širokom usvajanju njegovih preporuka. Žrtvoslovlje vrši ne samo u nama koji se izravno bavilo s njime, nego i u pojedinačnoj u i kolektivnoj svijesti. Od nedavnih vremena kad je Viktimologija priznata kao disciplina nezavisna od krimniologije, pa do ovog trenutka, Žrtvoslovlje je mnogo primilo ali i mnogo dalo svjetskoj politici Ljudskih Prava, Humanitarnom pravu i studijama povijesti, a neizravno i diplomaciji, strateškim studijama , itd.

Spomenuli smo odnose između nasilnika i žrtve kao središte naših razmatranja. Središte te znanosti zapravo je za neke kriminaliste na početku trebala biti samo žrtva, koja čak može imati određenu krivnju… ili uopće nama krivice za svoje upadanje u položaj žrtve… pa žrtvina patnja, rehabilitacija itd. Ipak, kasnije je prihvaćen kao obvezatan predmet svakog sveobuhvatnog razmatranja, i počinitelj djela, odnosno nedjela predmet a da bi se kasnije obuhvatilo u cijeli dramski okvir, kao i utjecajan dio okolnosti, također i one, na oko neovisne ljudske aktere, koji su svojim djelovanjem ili nedjelovanjem utjecali na aktere događaje. Zanimljivo je to što se je kroz mnogobrojna proučavanja dokazalo da se često ti neizravno povezani akteri načelno skloniji žrtvi nego nasilniku, ali da ipak pogoduju izvršenju zlodjela. A taj logičan ishod treba pripisati njihovoj osobnojtromosti, ravnodušnosti, a najviše intelektualnoj nespremnosti za pravovremeno prosuđivanje opasnosti, kako bi se ta opasnost otklonila.

S timu u svezi treba napomenuti još jednu zabrinjujuću okolnost: čak niti stručnjaci viktimolozi nisu dovoljno spremni ili se dovoljno ne posvećuju pronalaženju mjera zaštite, kad se radi o ugroženim osobama ili zajednicama. Godine 1992., Španjolac Antonio Beristain podsjetio je da je na III Svjetskom Simpoziju Viktimologije u Münsteru, 1979-e, osamdeset izlaganja bilo posvećeno žrtvama te procesu njihova zlostavljanja i stradanja, a tek se osam radova bavilo sprečavanjem nasilnih, protuzakonitih djelovanja. Na kasnijim kongresima taj se Je raskorak smanjio, ali se još uvijek prevencija ne obrađuje u dovoljnoj mjeri… Što se preventivne zaštite tiče, Beristain smatra da bi se njome, u 40 posto slučajeva potencijalna žrtva mogla spasiti od viktimizacije, jer je napad često predvidljiv, a često postoje također i naznake o nakanama i s osobnostima napadača, kao i o primamljivosti, izloženosti ili slabostima moguće žrtve.

            Razumljivo je da je i na našem Prvom Kongresu Hrvatskog Žrtvoslovnog Društva, najveći dio radova i predavanja bio posvećen činjenicama iz bliske prošlosti, , posvećen žrtvama, te tragičnim zbivanjima ratnih i poslijeratnih agresija koje je hrvatski narod propatio tijekom XX. stoljeća.

Naša tematika je još uvijek neizbježno povezana sa samim biti ili ne biti”, sa samom opstojnosti pojedinaca i naroda.

Neka viktimološka društva veoma sređenih zemalja, bave se danas i mnogim drukčijim predmetima, što se je moglo dobro uočiti od 9. Žrtvoslovnog Simpozija održanog u Nizozemskoj 1997, pa do danas. U takvim državama, na primjer, raspravlja se o žrtvama koje može stvoriti nagli pad vrijednost dionica na Burzi, pa sve više o žrtvama spolnog nasilja i iskorištavanja, kao i o žrtvama prometa. Raspravlja se o pritajenim žrtvama sadističkih nastavnika u školama, pa o nasilju stanovitih skupina mladih, govori se o nezaposlenima, o beskućnicima, kao i o javnim osobama koje su žrtve navodnog “profesionalnog nasilja novinara”. Ali se raspravlja i o povredama koje trpi cjelokupno društvo zbog lažnog informiranja nekih medija, itd.

Stanje u Hrvatskoj je još daleko ispod te razine u kojoj bi na prioritetno mjesto došla takva tematika, iako je nikako ne smijemo podcijeniti. Dapače, smatrati ćemo se sretnima kad se ona nametne . Isto tako, u svjetskom viktimološkom pokretu se zapaža da se studiji i rasprave kreću više oko pojedinaca, ili oko raznih skupina žrtava, a nešto manje oko naroda i država koje su žrtve agresije ili podjarmljivanja.

Situacija u Republici Hrvatskoj je drugačija, bila je to prigodom Prvog Kongresa, a danas je ona još i otežana.

Sadržaj ovih rasprava II Kongresa, vjerojatno će pokazati koliko posljedica trpimo još uvijek od II Svjetskog Rata, pa Poraća, te od desetljeća totalitarizma i zadnje agresije na Hrvatsku, a da bi smo se mogli upustiti u razmatranja mnogih socijalnih te institucionalnih pitanja, koja također duboko ranjavaju pojedince i cijelo društvo. Samo nekoliko primjera:

            – Nedavno smo bili svjedoci ukidanja polovice Hrvatskoga Sabora, Županijskog Doma, i to u punom njegovom mandatu. Ukinut je onaj Dom koji je u parlamentarnoj Vlasti predstavljao hrvatske županije. Ali taj strašan institucionalni događaj je samo u nekim segmentima socijalne svijesti dovoljno zabilježen kao teško nasilje nad legalnim sustavom Republike, nad pravima Županija i nad stečenim pravima građana, koji su žrtve te političke i pravne agresije. To je strašan primjer stanja u Hrvatskoj, prije svega jer se je to uopće moglo dogoditi, drugo jer je slučaj završio tako kako jest.

            – Malo nakon toga, posebice hrvatska prijestolnica šutke je prošla preko činjenice da je u zemlji došlo do službenog monopola nad dnevnim tiskom. Pretvorba zadnjih nezavisnih novina, ili oporbenih novina, “Slobodne Dalmacije”, u glasilo vladajućeg Saveza, nije uznemirilo svijest širih slojeva, već samo ljude razvijenije političke kulture. U modernim demokratskim sredinama, naprotiv, same vlade i parlamenti brinu o tome kako bi se različitosti političkih mišljenja mogle izražavati preko televizije i preko dnevnog tiska. Znamo koliko se upravo istovremeno državnim novcem poduprijelo službeno glasilo “Vjesnik” oštetivši državni proračun, a kako se je ugušilo, bez demokratskih kriterija ali i bez poslovnih kriterija, nezavisnost “Slobodne Dalmacije”. Građani su tako postali žrtvom informativnog monopola, što bi u visoko razvijenim društvima svakako, opravdano, postalo temom visokog prioriteta.

            – Na potpuno različitom planu stvarnosti, spominjem neke sporadične epizode nasilja nad Romima. Te epizode nisu dovoljno uvažavane, iako su po svojoj odvratnosti trebale zgranuti cijelo društvo. Neka to bude upozorenje.

            – Kao sablazan treba istaknuti ponavljanje prijetnja narodu iz samog službenog državnog vrha o dodatnom ukidanju radnih mjesta i dodatnom poništavanju osnovnih socijalnih prava radnika i zaposlenika na svim razinama, što izaziva samo poneke sektorske replike, usprkos tome da na tisuće ljudi gubi pravo na svoje dostojanstvo, gubi mogućnost fizičkog opstanka, liječenja, umirovljenja, obiteljskog sklada. A tu su i stotine tisuća drugih građana bačenih u stanje nesigurnosti i stresa. Ni na to masovno stvaranje socijalnih žrtava  u hrvatskom narodu nema pravog odgovora političke, parlamentarne, medijske i znanstvene obrade.

            – Ne postoji niti dovoljan odgovor na kršenje ustavnih obveza prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, te na muke nanesene državnom odgovornošću Hrvatima u široj dijaspori., a svi su oni postali žrtvom manipulacija i vrlo izrazitog materijalnog, upravnog, političkog i psihološkog nasilja.

            -To su samo neki od primjera stvaranja žrtava i izvršavanja bilo protuzakonitih, nepravednih ili nedostojnih djela. A treba napomenuti da se mnogo blažim slučajevima danas bave nezavisna Pravosuđa, g. reprezentativni Parlamenti, a naravno i suvremena Viktimologija, u visoko razvijenim zemljama.

Dakle djelomično suženje naše viktimološke tematike, nije posljedica, neshvaćanja raznovrsnosti problema, niti pomanjkanja suvremenih stručnjaka, nego je posljedica boli, zapravo još neprevladanog žalovanja, korote u kojoj se nalazi još uvijek cijelo hrvatsko društvo. Nju održava svježom vremenska blizina događaja, i opasna žarišta postojeća u geografskoj blizini. Ali najviše ju održavaju uvrede koje se sa visokih položaja nabacuju na račun vlastitih žrtava i vlastitih branitelja koji su spriječili daljnje širenje nasilja, to jest, koji su zaštitili i obranili mnogo tisuća potencijalnih, mogućih i vjerojatnih žrtava, od godine 1991. do godine 1995. Te dodatne okrutne povrede hrvatskog korpusa djelo su upravo nekih od onih oni koji bi kao državno odgovorni čimbenici, morali rane liječiti, provoditi opću pomirbu i biti garancija, jamstvo, da će osujetiti daljnje agresije, da će štiti prijašnje i nove, potencijalne, žrtve. Taj unutarnji neprirodan razvoj događaja, ne samo da podsjeća hrvatsko društvo na tragičnu prošlost, nego također, prema tumačenju mnogih, ukazuje na postojeće opasnosti jednake ili slične geneze. Dakle, ukazuje na predstojeće opasnosti  od novih zločinstava.

            Proširenje viktimološke tematike prirodno će doći na naše Hrvatske Kongrese kad za to sazriju prilike, odnosno kad se stabilizira hrvatsko društvo u institucionalnom demokratskom ozračju, što ga najviše narušavaju stanoviti krugovi vlasti. Neki aktivisti iz tih krugova htjeli bi nastaviti Drugi svjetski rat, a svakako poništiti obranu Domovine u razdoblju od 1991 do 1995., kojom su politička hrvatska vlast i branitelji, Hrvatska vojska, izvukli zemlju iz položaja žrtve.

            Danas, kad malo tko očekuje od sadašnjih službenih čimbenika punu zaštitu prava hrvatskoga naroda, njegove sigurnosti i konsolidaciju njegovih demokratskih institucija, preventivni zadaci koji očekuju upravo ustanove kao što je Hrvatsko Žrtvoslovno Društvo. Korisno će biti prema tome, razmatranje nekih pojmova, nekih utvrđenih spoznaja, nekih činjenica:

            – Poznato je da kad mu je god to moguće, nasilnik “priprema” svoju žrtvu, kako bi ona što prije podlegla. U sklopu te obrade, žrtvi se mora nametnuti kompleks krivnje, kompleks uzaludnog otpora, kompleks predodređenog poraza. U slučaju Hrvatske to je nasilnicima moguće, jer trenutačno kolonizacija i totalitarizam dolaze više iznutra nego izvana.

            – Totalitarne doktrine nameću svojim pristalicama i svojim protivnicima podjednako, privid da su one, i upravo svaka od njih, povijesno i neizbježno predodređene za pobjedu… a da su svi protivnici predodređeni za poraz, te da će tu pobjedu ostvariti bilo grubo nasilnim, bilo prividno mirnodopskim sredstvima.

            Međutim Alfonso Quiroz Cuaron tvrdi da ne postoji takvo predodređenje ni glede pojedinca ni glede doktrina, ni glede naroda: “Žrtvom postaje samo onaj koji je slabiji”. Dalje nadodaje: “Nedostatak snage u otporu protiv bilo vojne, financijske, fizičke ili psihičke agresije, često se može nadomjestiti inteligencijom, dosjetljivošću i samopoštovanjem Prema njegovom zaključku, netočna je i teza prema kojoj će onaj koji je bio žrtvom, prije ili kasnije ponovno postati žrtva.

            “Dokazano je da onaj koji je već jednom ili više puta bio žrtvom, ponovo postaje žrtvom jedino u slučaju kad su mu oslabljeni mehanizmi vojne, fizičke ili gospodarske naravi, ili kad je zbog pretrpjelog traumatskog razdoblja izgubio psihičku sposobnost samoobrane. Krajnji oblik takvog stanja završava samoubojstvom, kad se žrtva pretvori ujedno u svog vlastitog krvnika, bez kojeg više nije sposobna živjeti. Naravno, put do uništenja vlastitog života, može prolaziti kroz razne faze, to jest, mogu postojati razni stupnjevi i načini samouništenja.”

           – Totalitarne snage koje djeluju u Hrvatskoj, one koje nisu niti 1990/91 željele da narod postane subjektom Povijesti nego su nastojale da ostane podređenim objektom tuđih vladara, potkopavale su psihički sustav naroda i prije i poslije 1990.

           “Samoubojstvo može proći kroz razne faze”. Samoponiženje je jedna od njih.

           -Od gotovo dogmatičnih parola o hrvatskoj neslozi (kao da su “složni” Talijani ili Španjolci, bilo regionalno, bilo politički), do lažnih procjena o neodrživosti hrvatskog samostalnog gospodarstva, sve je usmjereno na rušenje samosvijesti naroda. Ruši se vrednovanje narodnih osobina: mi smo Hrvati svi nesposobni, mladi su svi lijeni, Hrvati su lopovi, treba nam netko drugi da nad nama vlada….. Naši istočni susjedi već su snažno napredovali prema demokraciji i primit će silna strana ulaganja… itd. Ali se širi istovremeno i svojevrsna “direktiva”, po kojoj ipak treba sačuvati ono što je danas loše:”pa valjda tako treba biti, pa nikada nije bilo da nekako nije bilo, pa već će biti bolje.”

           Ne treba niti ništa poduzimati da bi bolje bilo, pa čak niti izaći na izbore. Promidžba je djelovala da se ide na glasovanje samo onda kada je godine 2000. trebalo srušiti sustav samopoštivanja i samoobrane, u psihotičnom ozračju stvaranom silnom promidžbom, i to više protiv “državotvornosti” ,koja je izvrgnuta ruglu ili nepovjerenju.

           – Ruše se obrambeni sustav i sustav sigurnosti i pravosuđa, kako bi nestale objektivno sposobne snage i ustanove koje održavaju teritorijalni i legalni integritet države.

           – Kroz sotonizaciju obrambenog rata za Nezavisnost, Hrvatima se želi nametnuti osjećaj neke kolektivne krivnje, koji bi trebao spriječiti da se ubuduće itko lati mača u slučaju nove agresije, te da itko zastupi ideju obrambenog ili pravednog rata, pred nekom budućom agresijom, kojoj ova politika veselo otvara vrata.

           Pa i dekan srpskog Pravoslavnog Teološkog Fakulteta, prota Radovan Bigović, nastojao je uvjeriti hrvatske teologe i intelektualce okupljene na Sljemenu 11. svibnja 2001, da nije opravdano ubiti u obrani vlastitog života. Dakle, Hrvati više ne smiju misliti na samoobranu… Međutim, kazao je Bigović, Isus Krist je možda ipak bio zakonito pogubljen na Golgoti….

           To su pojmovi koje nam nameću, ali ne nameću nam ih samo beogradski ljudi..

           – Obrada potencijalne žrtve uključuje i njeno unutarnju podjelu: nametanje shizofrenih nagona kod pojedinaca, a kod nacionalnih zajednica, duboki razdor i sukob na osnovi političke, vjerske ili regionalne relativne različitosti. U slučaju Hrvata, intelektualno, afektivno i geopolitičko odcjepljenje vlade Republike Hrvatske od Hrvata u Bosni i Hercegovini, te od Hrvata iz dijaspore, osnovni je preduvjet za oslabljenje i neobranjivost države od bilo kakvog vanjskog napada ili od unutarnjeg državnog udara, koji bi u ime “demokracije” naglom prijevarom mogao nametnuti novu komunističku diktaturu ili naglo pripojenje naše zemlje nekoj Balkanskoj Konfederaciji. Ta Konfederacija, bila bi u stvari moguća samo pod prevlasti glavnih krivaca za nepravde, nasilja i zlodjela u Hrvatskoj. A u jednom i u drugom slučaju, uslijedilo bi stvaranje jednog novog, neizmjernog vala ljudskih žrtava.

           Opće pojmove i njihovu primjenu na konkretan hrvatski uzorak, ne možemo zaobići na ovom II Hrvatskom Žrtvoslovnom Kongresu. Razloge za takav pristup već smo naveli.

           Kao što se analizom jasno može doći do zaključka da je Republika Hrvatska u fazi ponovne obrade, ponovnog pripremanja za žrtvenu ulogu, isto tako se može zaključiti kroz preispitivanje društvene i političke stvarnosti, te kroz raščlambu regionalnog polja, da niti potencijalna žrtva niti aktivno okruženje, za sada ipak nisu spremni za takav završni čin.

           Prevencija protiv provedbe viktimizacije, to jest zaštita pojedinca ili zajednice izvrgnute opasnosti, svakako zahtjeva ili razuvjeravanje aktera koji pripremaju viktimizaciju , ili onemogućavanje njihova daljnjeg djelovanja nauštrb zamišljene žrtve. Mehanizmi demokracije su ozbiljno povrijeđeni u Hrvatskoj, ali oni su još uvijek dostatni za zaustavljanje negativnih procesa. Dostatni su i za naknadno dovođenje društva u pravni i siguran položaj.

           Neriješen je samo jedan ključni problem: unutarnji protudemokratski raspored duž Hrvatske naglo napreduje, te osujećuje pokretanje demokratskog procesa. To će i dalje činiti, te tako sprječavati da se demokratski mehanizmi koji za sada još postoje, pokrenu u pravcu pravne i fizičke sigurnosti, socijalne pravde, modernizacije države i istinskih gospodarskih pomaka koji bi omogućili slobodan razvitak hrvatskog potencijala.

           Pred zaista demokratskim političarima stoji mogućnost da te zapreke otklone. Oni po svojoj ulozi u državi i u društvu, imaju prirodni zadatak da spriječe novu masovnu viktimizaciju Hrvata. Nemaju pravo žaliti se na nedostatak dijagnoze, ni na navodno loše usmjerenje hrvatske javnosti, ni na pomanjkanje udruga i raznih društvenih snaga koje bi pridonijele svoju svijest i znanje u ovom kritičnom trenutku, kao ni na oskudicu intelektualnih snaga koje bi ih poduprle u odabiru demokratskih opcija.

---

ZBORNIK RADOVA TREĆEG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA (ur. Zvonimir Šeparović)

O ŽRTVAMA JE RIJEČ

SREDSTVA DRUŠTVENOG PRIOPĆAVANJA I NJIHOVE EVENTUALNE ŽRTVE

Sloboda izražavanja a posebice sloboda tiska, jedno je od najvećih postignuća XX. stoljeća. Pod taj pojam brzo se je počela podrazumijevati sloboda ne samo tiskane riječi već i svih sredstava javnog, odnosno društvenog priopćavanja. Dakle i na radio, i na televiziju, na kinematografiju i sva audiovizualna sredstva, te na tek pridošli  Internet od kada se je novinarstvo i tim putem instaliralo u svijetu kao jedno od sredstava  za širenje vijesti i ideja, s naoko neograničenim dosegom, ali ipak ne s tolikom slobodom da ne bi moglo potpasti pod cenzuru i doživljavati (kao u Kini i drugdje) represivnu cenzuru i eventualno izopćenje emitenta iz naoko slobodne elektronske mreže.

U Hrvatskoj je sloboda medija postigla vanjske standarde prihvatljive što se tiče mjerila EU, iako danas, sredinom 2004., postoje nad novinarskim radom  ozbiljna ograničenja i manipulacije faktora moći, što ne znači vlasti, nego onih stvarnih faktora moći koje karakterizira financijska snaga. U nekim drugim  zemljama još uvijek slobode uopće nema (Kina, Kuba, Sjeverna Koreja, Iran, Saudijska Arabija, Bjelorusija), ili su informiranju i širenju mišljenja nametnuta teška ograničenja (Rusija, Republike na Kavkazu, gotovo sve afričke zemlje, Iran, itd). Naprotiv, u većini država Amerike, Središnje Europe i u Australiji održavanje slobode medija gotovo je poistovjećeno s održavanjem demokratskog sustava. Sloboda medija pod posebnom je zaštitom parlamenata, državnih ustanova i povjerenstava, vladinih promatrača i nevladinih udruga, UN-a i bezbroj međunarodnih odbora, političkih stranaka, itd. U većini demokratskih zemalja, novinari su smatrani pripadnicima ”Četvrte vlasti”, dakle institucije koja svojom silom ili moći, pa i ako nije ustavom predviđena, određuje život države odmah nakon Izvršne vlasti, Zakonodavne vlasti i Sudske vlasti. Do ovakve situacije koja označuje silan napredak kulture i civilizacije u posljednjih sto godina, došlo se je teškom borbom: bezbroj kroničara i izvjestitelja, novinara, publicista, poduzetnika s polja informiranja, mislilaca pa i običnih građana koji su samo čitali zabranjene tekstove ili slušali proskribirane radio postaje, izgubilo je život ili slobodu prije nego se je postiglo priznanje ljudskog osnovnog prava na širenje i na primanje informacija, ideja i gledišta bilo kakvoga sadržaja ili izvora.

Države, odnosno vlade, što će manje regulirati rad glasila više će doprinositi slobodi društva. Ništa opasnije od službenog uplitanja u život i uredničku politiku  medija, a isto tako je opasna težnja da država  u ime neoliberalizma, bude odsutna s tog prostora: državni utjecaj se mora osjetiti  kao podrška svim inicijativama izražavanja na medijskom prostoru, da ni jedna od njih ne bi zamrla zbog nenaklonosti velikih korporacija, čiji oglasi hrane takozvanu ”veliku štampu”. 

ČETVRTA VLAST, SVEMOĆNA?

Dakle, od trenutka kad je de facto priznato postojanje te ”Četvrte vlasti”, počelo se je postavljati i pitanje njenih ovlasti i njenog sustava, te mogućnosti da ta nova sila unutar demokratskih društava ne bi ponekad i zlorabila svoja prava, kao što se to zbiva često s Izvršnim i drugim, ustavno osnovanim Vlastima, bilo u cjelini bilo u nekim od njihovih sastavnih dijelova. Izvršna, zakonodavna i pravosudna vlast u svakoj zemlji imaju određena prava, pravila i doseg  svojih ovlasti. To vrijedi i za sudove, za policije, za istražitelje, državne i privatne.

”Istražiteljsko novinarstvo”, na primjer, preuzelo je na sebe neke od zadataka koje ne ispunjavaju državna tijela, bilo zbog nemara bilo zbog toga što prima facie, stanovita zbivanja i situacije nisu smatrane predmetom državne nadležnosti. Dokazalo se je u bezbroj slučajeva, da je upravo ta novinarska istraživačka djelatnost razotkrila prekrivene sudbonosne činjenice, istine ili zanemarene situacije, pa tako pokrenula postupke državnih tijela ili je izravno donijela veliku društvenu dobit u okviru uspostave istine. Međutim, istovremeno se je zapazilo da pri obavljanju tih istraživanja, neki mediji koriste protuzakonite metode ili stvaraju neku ”virtualnu stvarnost” zbog nestručnosti ili  po zahtjevu nekih privatnih pa i financijskih i političkih  interesa, kršeći deontološke norme a čak i pozitivno zakonodavstvo. Princeza Diana je u Rimu, prema mnogim svjedočanstvima, poginula kao žrtva neopreza ”istraživača paparazzia” u prometnom proganjanju; u mnogim drugim slučajevima bilo je u europskim zemljama i u Americi provala koje si ne mogu dozvoliti niti parlamentarne istraživačke komisije, bilo je i  namještanja lažnih dokaza, a posebice izvrtanja činjenica.

Tvrdnja jednog medija pretvara se u informaciju, pa tako kada ona i nije istinita također se pretvara u informaciju. Ispravak lažne vijesti će uvijek biti nepotpun, pa čak bude li se objavio – što se rijetko dešava – brzo i u omjerima jednakima objavljenoj netočnosti, jer nije uvijek demanti – to jest opovrgnuće ili ispravak – dostupan svima  onima koji su bili upoznati s onom prvom, lažnom informacijom.

Zanimljivo je ustanoviti da vlasnici i glavni urednici sredstava za javno priopćavanje, mnogo češće i uredno objavljuju replike na štiva koja iznose  mišljenja ili koja govore o činjenicama iz daleke povijesti – čime nastaju polemike i rasprave -, nego ispravke na objavljene tvrdnje i informacije koje se odnose na veoma nedavnu povijest ili na sadašnje događaje u koja su upleteni još uvijek djelatni ljudi. Richard Carver primjećuje da to možda ipak daje pravo analitičarima koji smatraju – kao i hrvatski stručnjak svjetskoga glasa Luka Brajnović (1919-2001)-, da velik postotak od svih netočnosti izrečenih nauštrb nekoga tko je društveno aktivan, nisu proizvod spontanog zanosa ili obične neupućenosti medija.

Uspon ili marginalizaciju zbog netočnih sadržaja u medijima mogu doživjeti fizičke i pravne osobe, međunarodne ustanove i međunarodni projekti (UN, EU, UNHCR, NATO, OAD, WTO, itd.) države i njene ustanove, političke stranke, poduzeća, znanstvenici, umjetnici, vjerske zajednice pa i cijeli narodi. Osrednji pisac može doći do velikih priznanja, bezvrijedni gospodarski programi ili pothvati mogu naići na veliku podršku javnosti, a kroz nju i podršku neopreznih vlada; pojedinci zbog kleveta mogu upasti u strašne depresije te čak izabrati očajnički put samoubojica, političke stranke kroz nekoliko biranih slučajeva koje stanoviti mediji mogu tendenciozno obrađivati lako  izgube izbornu vjerodostojnost. Znanstvenici mogu dobiti glas genijalaca, a genijalni ljudi biti svedeni na marginalni položaj, i to često kroz medije ukoliko isti prihvate pogodovati stanovitoj interesnoj grupi.

Jasno je da  dobar ili loš glas, imidž, ugled, vjerodostojnost ili upitnost dio su baštine ili imovine jednoga naroda, jedne države, religije, zajednice, grada, obitelji, čovjeka, poduzeća, stranke, ustanove, a kada se radi o stavovima ili programima njima pripadaju objektivni uvjeti za ostvarenje, uspjeh, blokadu ili poraz. Ti uvjeti također mogu biti uvjetovani pritiscima medija. Nije potrebno za prouzrokovanje negativnih posljedica upasti u klevetu, dovoljna je često difamacija ili puko omalovažavanje. Većina zlonamjernih čimbenika unutar tzv. četvrte vlasti pažljivo izbjegava izravnu klevetu jer ona može donijeti zakonske kazne, nego biraju neizravno usmjeravanje javnosti prema svojim ciljevima. Danas je publika, od Rusije do Sjedinjenih Američkih Država, od Hrvatske pa do Španjolske svjesna da se njome često ”manipulira”, da je svakodnevno  ”dezinformirana” o nekim osobama ili predmetima, ali ne zna kada ju informiraju a kada dezinformiraju. Saznat će to – možda, a  ne uvijek – mnogo kasnije, kad će otkrit da je stanoviti hvaljeni  politički kandidat bio u stvari lažov a ne građanski svetac, da je neka istaknuta ličnost na polju kulturne proizvodnje bila sustavno ignorirana, a druga veličana s namjerom da postignu priznanja ili financijsku potporu za svoj rad, da je neki omraženi poduzetnik pošteno radio a ne varao, itd. U svakom slučaju, uvijek kada se ide nauštrb istine bilo u cijelosti bilo  stanovitih njenih aspekata, prouzrokuje se zlo. A posljedice idu od slučaja do slučaju. Izgubljena čast se teško povrati, čak i nakon pravomoćnih sudskih presuda u nečiju korist: pojedinci, tvrtke ili organizacije za uvijek mogu biti praćeni pridjevom ”kontroverzan”, ili ”svojevremeno osumnjičen”, što uglavnom vodi do stanovite marginalizacije u središnjim zbivanjima vlastitoga svijeta.

Talijanski sociolog Pietro Boccia, koji ne može biti smatran političkim konzervativcem, smatra da bi jedino rješenje bilo to da se novine i ostali mediji samofinanciraju kroz prođu ili slobodnu pretplatu, a da parlament, zakonom bude obavezan davati minimalne jednake subvencije za materijalno održavanje svakog medija. Postoje i drugi prijedlozi u svijetu, postoje neki modeli koji donekle ohrabruju slobodne poduzetnike, nakladnike i novinare. Ali to su tek minimalni uspjesi. Dapače, u najvećim demokratskim zemljama kršenje etičkih norma u mass medijima je prošireno.

POJEDINCI, DRŽAVE, RELIGIJE

U nekim slučajevima, kad su u igri snažni financijski ili politički ili političko-financijski te vojni interesi, kao i kombinacija takvih i drugih interesa na stanovitom području, manipulacija, dezinformacija, ignoriranje, klevete i falsifikati mogu nastupiti istovremeno u mnogim medijima, čak i na međunarodnom planu. To je vidljivo kad se radilo o pripremama američke vojne intervencije na Bliskom i Srednjem Istoku, pa tako istovremeno protivnici te vojne intervencije koriste gotovo na globalnoj razini sve elemente i sve medije, od novina do Interneta u svoje svrhe. To se je opažalo i u slučaju ocrnjivanja borbe Čečenaca za neovisnost od Rusije, opaža se pri uljepšanom globalnom prikazivanju kubanskog režima, pri prešućivanju znanstvenih otkrića i skupova koji ne podržavaju dominantne teze na području genetike i bioetike, pri dezinformacijama u korist  Palestinaca, u podržavanju nastojanja Kine da preuzme Taipei, itd.

Hrvati, čiju opstojnost je kao sam pojam osudio Marx, pri svakom svom pokušaju za uspostavu neovisne države doživljavali su navalu kleveta. A sada kad je Republika Hrvatska ravnopravni subjekt međunarodnoga prava i članica UN-a, te kada posjeduje sve atribute neovisne i ravnopravne članice međunarodne zajednice, sad se njeno osamostaljenje i demokratizacija žele prikazati kao neki jezivi pothvat. Opaža se da i tom planiranom pokušaju, koji sistematski koristi falsifikate, nije odgovoran samo strani utjecaj unutar lokalnih medijskih struktura. A izvan Hrvatske, u nekim svjetskim  medijima također se pojavljuju argumenti u prilog te teze, pa to zajednički uobličuje jedan dio domaćeg i stranog javnog mnijenja. Time bi se trebalo opravdati donošenje nekih političkih i financijskih odluka koje Hrvatskoj nanose štetu.

Na slične medijske igre može se potužiti, na primjer, Japan u Aziji i u SAD-u, pa Kurdi koji iako su narod od tridesetak milijuna ljudi ne mogu dobiti svoju državu, čak ni minimalnu unatoč tome što im je sporazum u Sévresu to zajamčio još 1920 godine, a da su u tom smislu primili i druga brojna obećanja. Tu je i slučaj Turske, koja je u većini medija EU-e izložena negativnim prikazima, a slično, makar u mnogo manjoj mjeri, također i Bugarska i Rumunjska, kako bi došlo do odgode njihovog punog pridruživanja Uniji. Na jednom drugom, filozofskom i duhovnom planu, kleveta i dezinformacija  zbiva se i s izvješćivanjem i analizama vezanima uz život konzervativnih stranaka i političara i mislilaca, a da ne govorimo o difamaciji  onih vjerskih zajednica diljem svijeta, koje poštuju izvorne Najave ili tradicionalne stavove. U najblažim manifestacijama te najezde, vjerske manifestacije  doživljavaju ignoriranje ili podrugivanje. Vincent Verdú, nagrađivani pisac i novinar iz Niemann Foundation na Harvardu, smatra da su u mnogim zemljama ”mediji upali u perverzan krug, mediji su ovisni o političkim interesima i djelatnostima s njima povezanima.” Dodaje da ”čim istina gubi, netko postaje žrtvom. Istina je uvijek povezana s nekim, a ne samo s nečim. Nije ona povezana s nečim idealnim, za što nije sigurno pati li ili ne, ili je nevažno pati li ili ne. Naprotiv, netko konkretan uvijek trpi zbog neistine, trpi na svom tijelu, u svojoj psihi, u svom poslovanju, u svojoj društvenoj poziciji, u svojim pravima, u svojim legitimnim iščekivanjima.”

PREŠUĆENE ILI DODATNO OPTUŽIVANE ŽRTVE

Prema tome, klevetničko, difamacijsko, dezinformativno i  manipulirano novinarstvo ne može a da ne prouzrokuje žrtve. Kako se te žrtve mogu braniti, kako se potencijalne žrtve mogu obraniti? Sudskim putom, svakako, ali taj dugi, birokratizirani put na kraju ne jamči- daleko od toga – da će žrtvi biti nadoknađeni njeni  gubici ili  bol, da će ona  moći ponovno uspostaviti svoje prirodne afektivne i interesne odnose, te da ipak ne će snositi stigmu osobe  na bilo koji način označene  ”sumnjom”. Za veće zajednice, za narode i države, vrijedi ista konstatacija i isto pitanje, dakako u daleko široj dimenziji.

Iako su to nezaobilazni zaključci koji proizlaze iz činjeničnog stanja, žrtve neskrupuloznog medijskog postupka nedovoljno su zaštićene u mnogim državama. Posebice je to vidljivo u državama koje su se oslobodile od komunizma, gdje su učenici totalitarizma uvijek spremni uništavati tuđa prava ukoliko ih netko za taj posao zaželi  koristiti. A čak i kad do toga ne dođe, toliko su skloni neprofesionalnim postupcima, da izvorno mogu ubaciti na tržište lažne proizvode, samo zbog veće zarade koju donosi senzacionalizam. U tim zemljama stručna odgovornost i etičnost teško si otvaraju put u novinarstvu, baš koliko i u državnoj administraciji, u sudstvu, u privredi, itd.

Zasigurno, politički razvoj i stanje javnoga morala, poštivanje ljudskih prava i produbljivanje demokracije u svakoj zemlji se nalazi u svojoj specifičnoj situaciji. Kad govorimo o tome u Hrvatskoj možemo si postavljati neke modele (je li to Švicarska ili Danska, jesu li to Sjedinjene Američke Države ili Belgija?), možemo praviti usporedbe s tek osamostaljenim državama gdje su neokomunisti ili pristaše stranih unitarista još uvijek premoćni, ali svakako smo dužni obaviti raščlambu situacije i  zacrtati shemu realističkih rješenja, uzevši u obzir složenost  problema.

NA HRVATSKOM PODRUČJU

Nabrojiti faktore koji idu nauštrb pune slobode i etičnosti hrvatskih medija, pa prema tome nauštrb korisnika (potrošača, kako se to ponekad kaže), potrebito je kako bi se uklonile ili smanjile te negativnosti.

1. Do godine 1990., Hrvatska nije imala tradiciju pune slobode tiska, pa su zabrane, teške kazne i cenzura postojale od Austrougarskog razdoblja, sve do samog kraja XX. stoljeća, kad je došlo do uspostave demokracije i nezavisnosti.
2. Razdoblje između 1945. i 1990. posebice se je karakteriziralo time što je komunistički režim držao  medije u svom čeličnom stegovnom sustavu, u formulaciji ”zabranjeno-naređeno”, a međuprostor između tih diktata bio je neznatan. Čimbenici medija i publika kroz dva pokoljenja rasli  su i prilagodili  se tom diktatu, a kleveta je bila sustavni dio novinarske prakse protiv pojedinaca, država, sustava i filozofija smatranim neprijateljskima. Krivotvorenje podataka protiv ili u korist nekoga ili nečega, kao ”znanstveni” dokaz, bilo je uobičajena praksa. U tom sustavu vrijednosti i prakse nastao je snažan medijski ”establishment”, koji je predavao po fakultetima studentima novinarstva te zapošljavao  one ideološki najpodobnije, ili rodbinski  najbliže, opet u novine, TV, radiopostaje, itd. S ključnih pozicija, takvi novinari prikupljali su i druge srodne elemente, pa se je krug zaista proširio  a također i pomlađivao.
3. Uspostavom demokracije  godine 1990./91. situacija se je promijenila, ušle su u novinarsku djelatnost i mnoge demokratski usmjerene i nezavisne osobe, ali to nije potrajalo. Već 2000. godine, povratak komunista i neokomunista na vlast, a u toj koaliciji su na medije najviše navalili Socijaldemokratska partija i Hrvatska narodna stranka (SDP i HNS), pa je nekoliko stotina novinara iste te godine ostalo na ulici ili je odalečeno s vodećih mjesta. Strah i autocenzura zaposjeli su one najslobodnije ljude koji su ostali u medijima, jer su nedvojbeno mogli ustanoviti da umreženi članovi i simpatizeri Komunističke partije ili njenih  kolateralnih ili novoformiranih organizacija uporno djeluju, te se oslanjaju na Beograd, na Rusiju i na europsku ljevicu. Nezavisni glas ili disonantno mišljenje, nekad su bili prikazivani kao protunarodna ili protudržavna djelatnost, a danas se prikazuju kao stavovi protiv ljudskih prava, protiv demokracije i suživota: u dvije riječi, označuje ih se kao tobožnji ”govor mržnje”. Stari komunistički kadrovi, preobraženi u demokrate, pričaju bajke o tome kako su oni uvijek radili za humane i demokratske ciljevi, a niti sam diktator Tito ih se nije usudio smijeniti (!) ili urednicima sniziti  plaće koje im je plaćala njegova vlada a koje su bile  slične onima koji su primali ministri (!)… Dakle, takve ”demokrate”, kako bi se itko i danas mogao usuditi da ih pošalje u stvarnu mirovinu?
4. Zbog potpore koja tim elementima i njihovom pomlatku stiže iz zapadne ljevice, nova vlada centra (Hrvatska demokratska zajednica – HDZ) koja je došla  samo djelomično na vlast 2004., dakle  pred nekoliko mjeseci, nije ispravila stanje prouzročeno ideološkim progonima i čistkama u razdoblju 2000./2003. I to najviše zbog toga, jer je svaka  promjena pokušana 2004. odmah pokrenula agitaciju ljevice protiv tobožnjih ”progona”. Svaki pokušaj stvarne profesionalizacije i uspostave nekih etičkih norma koje su na Zapadu poštovane, organiziranom se agitacijom prikazuje kao kršenje zakona, statuta i pravilnika koji su nametnuti u razdoblju siječanj 2000./prosinac 2003. To što se tiče državnih medija, a privatizacija i privatna sredstva priopćavanja nastala su u mnogo slučajevima nejasnim financijskim transakcijama.
5. U mass medijima Hrvatske, male države u kojoj je strani utjecaj veoma vidljiv,   postoje i sve one negativne pojave korupcije, kleveta, dezinformacija i manipulacija o kojima se često govori u dugogodišnjim demokracijama Zapada, ali njima treba pridodati i sve  fenomene koji obilježavaju države koje tek ulaze u pluralizam, nakon totalitarnog sustava restrikcija i jednostranačja.
6. Uz ove probleme, u Republici Hrvatskoj treba istaknuti da oni koji  imaju medijsku moć (ne država, jer država nema medijsku politiku osim osiguravanja pune slobode medijima, pa što god se kroz njih provodilo), da oni koji stvaraju javno mnijenje, zbog  svoje ideološke ili interesne pripadnosti, automatski se podređuju  onim stranim faktorima koji su ih  u Jugoslaviji  stvorili kao medijsku ”elitu”. Na prvom mjestu,  Beogradskim krugovima, koji su i dalje pod snažnim utjecajem Slobodana Miloševića, Šešelja i sličnih, te onim  međunarodnim faktorima koji su totalitarnu Jugoslaviju podržavali, a hrvatsku neovisnost nastojali spriječiti.

Zbog navedenih uzroka, ne treba se previše čuditi što se u Hrvatskoj uz druge porazne pojave, sistematski vrši difamacija svega što je povezano uz nezavisnost i demokratizaciju zemlje, uz Domovinski rat i njegove vojne, političke, diplomatske i kulturološke protagoniste. Kompleks inferiornosti, relativizacija pa i osjećaj krivnje Hrvata ubrizgavaju se kroz pore jednog nacionalnog društva koje nije spremno na  kritičnost prema ovim  novim oblicima krivotvorenja. U sustavu slobode, apsolutnu slobodu koriste totalitarci u svoje svrhe s novim parolama, a odvajaju se od svoje komunističke matrice tek prividno.

ISTINA, SLOBODA I ZAKON

Ipak, slobodu, čak i ovakvu koja omogućuje teška kršenja ljudskih prava pojedinaca i ugledu ustanova, slobodu treba očuvati i obraniti, a upravo u nju treba ugraditi  samosvijest i dignitet korisnika kako bi kritičnu analizu, a također i etičke kodekse koji će tu kritičnost ohrabriti.

U zapadnim državama ustaljene demokracije, stvorene su, na primjer, organizacije korisnika medija, etički sudovi vjerodostojnog sastava, pa postoji cijeli niz norma koje pogoduju pluralizmu i jednakopravnosti svih segmenata društva, sprječavaju diskriminaciju na osnovi vjere, spola, rase, nacionalnosti ili ideja, zaštićena je distribucija malih glasila i podržava se rad lokalnih radio postaja i televizija, itd. Na kritičnu analizu potiču sama društva novinara i političke stranke, sveučilišta i  vlade.

Nasuprot, u bivšim komunističkim državama kritična analiza ostaje još uvijek donekle besmislena, jer se građanin još uvijek pita što će s njome konkretno postići. U Republici Hrvatskoj stanje je danas opasno zbog falsifikata i manipulacije, dezinformacija, a često i otvorenih kleveta, na koje ni nositelji drugačijeg stava ni oštećeni nemaju mogućnost brzog i uravnoteženog odgovora ili ispravka. Pozitivno je što su u demokratskoj Republici Hrvatskoj, i uvreda i kleveta pred dekriminalizacijom. Od toga se ne smije odustati.

Ali da bi se slobode proširile, i obuhvatili svakog građanina, treba krenuti s nekim osnovnim mjerama, čija provedba može preusmjeriti sve veće odalečivanje medija od istine. Zato država treba, osim zakonske moderne mjere za teške klevetnička djela, stvoriti povjerenstva koja će jamačno, na  osiguranim prostorom u medijima, objelodaniti  ne samo konačne službene zaključke, nego i sadržaj žalbe građana ili povrijeđenih strana. Time bi demokratska debata proširila se na cijelo društvo,  analitički stav izišao bi iz zatvorenog kruga ustanova ili  više kvalificirane publike, te potakao opću, demokratsku raspravu. Istina je ta koja liječi i gradi snažne zajednice, do istine u kulturi, znanosti, politici stiže se kroz razmatranje i analizu, ona stvara slobodne ljude i društvo slobode, a time se rađaju i pravedan zakon i pravilo i pravedni odnosi. Veoma je štetno i opasno za demokraciju i napredak Hrvatske, da tzv. Četvrta vlast, optužuje i izriče presude nad osobama i ustanovama bez objave svih činjenica i argumenata svih strana u igri, te bez mogućnosti da se ugrožene strane obrane u istom mediju, na jednakom prostoru ili u istom trajanju, na istoj stranici ili u istom razdoblju kad se je sporna vijest ili komentar objavio.

S druge strane, obveza moderne države  jest financijski podupirati sve medije, a među njima  davati veći doprinos onima koji ne uživaju komercijalnu potporu oglašivača, te  onima koji predstavljaju manjine, manjinske pa i ekstraparlamentarne političke grupacije, te medije koje se bave kulturnom problematikom i diskusijom ideja.

Međutim, cijeli proces ne nastaje spontano, nego je potrebno da ga pokrenu moralno snažne ustanove i sama država. Osim toga, javna televizija ne može djelovati izvan zakona i povrh zakona kao što je to danas slučaj u Hrvatskoj, gdje ona djeluje kroz upravo takvo tumačenje zakona koje služi ugniježđenoj interesnoj grupaciji, zanemarivši hrvatske razumne prijedloge i strane uspješne modele. Objektivnost u informativnim, političkim i kulturološkim štivima i emisijama, može se postići samo ako se od urednika zahtjeva provjera izvora informacija i uravnoteženo objavljivanje svih stavova u jednoj diskusiji, a isto tako ako se uspostavi zakonska obveza da osobe koje se smatraju povrijeđene, dobe mogućnost ubrzanog odgovora na osporavanu informaciju.

Kada se to postigne, nikakva vrsta državne cenzure i nikakvog uplitanja bilo čijega u sadržaj medija ne će biti, jer će se  pravila igre poštivati uz podršku javnosti i svatko, osim korupcionističkih i prototalitarnih čimbenika, ne će odustati od tih pravila igre. U samim medijima, opirat će se tom transparentnom sustavu oni, dakle danas mnogi, koji od korupcije žive ili za totalitarizmom čeznu. Čak će koristiti i financijski argument, tobože  nemoguće je provjeravati informacije na vrijeme ili objavljivati demantije bez velikih troškova. Za sigurno, korektan posao može zahtijevati neke dodatne troškove, ali kroz korektan posao služit će se istini i javnim interesima, nikoga se ne će nepravedno oštećivati, a publici će biti vraćeno povjerenje.  S pravom se možemo pitati zašto se od jednog vozača u javnoj službi može zahtijevati da ispravno i pravim putom vozi, od jednoga liječnika da ispravno a ne krivo liječi pacijenta, itd. dok se od novinara u obavljanju nečega što su nekad nazivali s ponosom ”građansko svećenstvo i služba istine”, ne spominju obveze u skladu s time.

---

ZBORNIK RADOVA ČETVRTOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA (ur. Zvonimir Šeparović)

O ŽRTVAMA U RATU I U MIRU

PITANJE O ŽRTVI

KAO O PREDODREĐENOJ VRSTI

LJUDI ILI NARODA

HRVATSKA U SKLOPU MEĐUNARODNIH ZBIVANJA XXI. STOLJEĆA

Ima pojedinaca i naroda u svijetu za koje bi se bez pomoći znanosti, samo na osnovi ponavljanja njihove povijesti, moglo reći da su „predestinirani biti žrtve”. Pod teretom hipoteke koju stvaraju opetovani porazi i poniženja, a zbog silovitosti njihovih protivnika koje takva osobna ili kolektivna povijest ohrabruje, istina jest da u nekim slučajevima postoji stanovita slabost negdašnje žrtve pred novim opasnostima, ali to se ne može smatrati predestinacijom.

Po nekoj složenosti psiholoških faktora, koje psihologija nastoji istražiti i obraditi do krajnosti u posljednjih tridesetak godina, žrtvenička uloga nekog pojedinca ili skupine može se u slučaju nekih opetovati s većom vjerojatnosti nego u slučaju nekih drugih osoba ili zajednica, jer nagoni i osjećaji mržnje, nasilnosti, inferiornosti, superiornosti, straha i podređenosti isprepleteni su i oblikuju krizne odnose između različitih strana. Krize veoma često dovode do fizičkih i ratnih sukoba, a sukobi rijetko kada završavaju bez poraza jedne od strana.

Za razliku od onoga što se zbiva kod nasilja i agresije nad pojedinačnim osobama, u slučaju viktimizacije naroda ili organiziranih zajednica, nasilje, agresija i prouzrokovanje žrtava ne proizlazi iz isprepletenih nesretnih okolnosti, iz neurotičnog odnosa napadač-žrtva, iz tzv. von Hentigovog „Abelovog kompleksa” i sličnih poremećenih stanja, koji se mogu čak i dugotrajno međusobno izazivati i upotpunjavati. Kad jedan narod ili zajednica postanu žrtvom agresije, zlostavljanja i nasilja, to je u većini slučaja proizvod predomišlja jedne od strana koja sebe u danom trenutku smatra snažnijom, sposobnom za provedbu svojih dugotrajnih ili kratkotrajnih ciljeva na uštrb napadnutoga naroda ili skupine.

JEDNOM ŽRTVA – UVIJEK ŽRTVA?  

U slučaju malih i manjih naroda, ili nerazvijenih zemalja, povijest agresivnih nastojanja tih potencijalnih protivnika jest fenomen koji se ponavlja. Međutim nije nužno da se ponovi i poraz onoga koji je jedanput ili deset puta bio potlačen. Agresor može opetovati samoga sebe u nastojanjima, ali nekadašnja žrtva ne mora poradi toga ponovno doživjeti istu sudbinu.

Kako je to dobro izrazio Bernard Lewis, vrhunski stručnjak u analizi glavnih sukoba u posljednjih tridesetak godina, „ne postoji samo jedan tip sindroma žrtve, recimo onaj stockholmski. Sindromi su toliko brojni koliko su brojne i vrste pojedinačnih i skupnih žrtava, a najopasniji sindromi su oni koji se ukorijene u takozvanu kolektivnu svijest jednoga naroda, koji traži osvetu a ne može ju ostvariti, traži pravdu a ne može ju izboriti, traži reparaciju a nitko mu je ne određuje. Žrtve u najgorem položaju jesu one  koje čak i u trenutku kada žrtvama više nisu, toliko su uživljene u svoje daleke ili nedavne patnje, da svoju korotu i kult svojih gubitaka ne mogu pretvoriti u izvor snage nego ih nose kao teret prihvaćanja navodno predodređene vlastite uloge na kugli zemaljskoj. Predodređene tragične uloge u povijesti.“

Može se Lewisu prigovoriti to što pri svom kritičnom stavu odbija, na primjer, prihvatiti činjenicu da su Armenci bili žrtve genocida od Turaka, nego ih smatra žrtvama vojnih operacija čija svrha nije bilo njihovo istrebljenje. Ali ipak, ta njegova općenita kritičnost jest ujedno i poziv svim žrtvama da se otmu magiji tragične prošlosti.

Nedvojbeno je da žrtve pojedinci isto kao i žrtve narodi, pa žrtve zbog vjerskih opredijeljena, rasne pripadnosti, političkih uvjerenja, itd., ostaju žrtvama, i to do kraja svoga postojanja. Ali razlika između naroda i naroda, zajednice i zajednice, pojedinca i pojedinca nalazi se u stavu kojega te žrtve žele zauzeti u povijesnom kontekstu sadašnjice. Svakodnevno sjećanje na svoju žrtvu, sasvim je različito od svakodnevnog ponovnog proživljavanja minulih zbivanja, te upornog razmatranja današnjih posljedica tih zbivanja samo u svijetlu nepravde, gubitaka ili tragedije. Jer kad nedostaje kod žrtve odlučnost i nastojanje da se te posljedice otklone, onda se obnavljaju žrtveničke patnje, a osoba ili zajednica koja uporno sudjeluje u neprekidnoj rekonstrukciji tih svojih muka, postaje nemoćnim subjektom tuđih odluka.

NAMETANJE SINDROMA VJEČNE ŽRTVE

Jedan suprotan stav ovakvome, jest stav vlastite i društvene „regeneracije”, koja omogućava žrtvama izgraditi sustav psiholoških obrambenih mehanizama i stvarne operativne moći. Postignu li žrtve takav stav, spriječit će nove nedaće i postići pozitivna ostvarenja. Ipak treba priznati, da nije svatko suvereni „kovač svoje sreće”, da nije uvijek odgovoran za svoje negativne, nekritične procjene, ili za kašnjenje s vlastitim psihofizičkim oporavkom. Nisu uvijek u potpunosti odgovorni za to ni narodi ni pojedinci. Oni mogu i dalje ostati žrtvama prošlih zbivanja bez svoje krivnje, jer veoma često postoji nad njima negativan utjecaj čimbenika koji su izvan njihovog odabira, utjecaj kojeg je ponekad teško odstraniti ili neutralizirati.

U slučaju Republike Hrvatske, o njenoj nedavnoj prošlosti, sadašnjosti i o njenoj budućnosti, potrebno je još uvijek opširno raspravljati, jer katarza nije završena, a naša je zemlja, a to su naravno prvo naš narod te vlastiti i tuđi dojmovi o njemu – postala objektom unutarnjih sukobljenih interesa i stranih utjecaja. Geostrateški položaj Hrvatske je tome glavni razlog, pa prema tome potrebno je govoriti još i danas o Republici Hrvatskoj u okvirima žrtvoslovlja, o zbivanjima iz prošlosti te o djelotvornom uklanjanju preduvjeta nove viktimizacije.

NAKON RATA, NOVA – SUPTILNA AGRESIJA

Iz rata koji joj je počeo za Hrvatsku 1991. godine agresijom Jugoslavenske narodne armije te paravojnih formacija jednoga dijela srpske manjine, Hrvatska je izišla kao objektivno priznata pobjednica očuvavši s manjim ljudskim gubitcima (oko 13.000 poginulih i nestalih) potpuni svoj teritorijalni integritet, suverenost i glavninu svojih resursa. Međutim, od završetka rata pa do danas zapažaju se nastojanja da se postupci i uloga Republike Hrvatske u ratu prikaže s raznim zaključcima, često s onim negativnim zaključcima kojima bi se opravdala ili barem protumačila bilo kakva nova agresija na ovu zemlju.

Obrambeni rat od srpske ekspanzionističke agresije završio je 1995. godine, od tada do danas se zapažaju dva poslijeratna razdoblja.

U prvom razdoblju (od 1995. do 2000.) koje se je prekinulo smrću predsjednika Republike Franje Tuđmana, u zemlji se je osjetila dinamika svih pozitivnih sastavnica hrvatskoga društva. Narod koji je bio žrtva navala moćnih imperijalizama kroz stoljeća, žrtvovan kroz ratove, tlačen pod tuđim vladavinama pa tako pretvoren u objekt represija i podjela, istrebljenja, deportacija i emigracija, izdajstava, autocenzure te faktičkih zabrana, odjednom je oživio u ozračju slobode i samopoštovanja. Napokon – bio je to kolektivni zaključak – sve su se žrtve opravdale, svi veliki gubici i sva duga vremena stradavanja mogla su se na neki način, idejno, nadoknaditi, sve to gledano iz povijesne perspektive hoda nacionalne zajednice prema ostvarenju međunarodne ravnopravnosti i poštovanja, te prema trajnome miru.

Godine 2000., dolaskom na vlast političkog vodstva sastavljenoga dobrim djelom od nostalgičara stranih vladara iz totalitarnih vremena, tu ratnu i moralnu pobjedu u Republici Hrvatskoj nastojalo se je prikazati kao da je bila ishod scenarija navodno dogovorenih operacija s agresorom, uz rasplet niza zločina, korupcije i prijevara na vlastitoj strani. Tuđinska, negativno usmjerena umiješanost u lokalni medijski prostor i politiku, poduprla je takva negativna nastojanja, pa se je pojavio neviđen broj samoubojstava hrvatskih branitelja zbog pravne diskriminacije protiv boraca za demokraciju i nezavisnost. Promicanje lokalnih i stranih novinara, pisaca, redatelja, predavača, autora udžbenika, diplomata, koji su sistematski omalovažavali, a čak i ocrnjivali blisku hrvatsku povijest te njihove protagoniste, nije se do danas zaustavilo.

U takvim situacijama, logična je posljedica nametanje u zemlji i u inozemstvu, pravne i socijalne diskriminacije protiv cijele jedne političke i društvene koncepcije. Napadnute skupine i pojedinci nisu nakon 2.000. godine više mogli postizavati pravdu, a poradi negativnoga uvjetovanja lokalnih pravnih postupaka, također i Međunarodni sud u Haagu usmjerio, se je u krugu svojih ovlasti, protiv onih Hrvata optuženih za ratne i ine zločine tijekom ratovanja. Broj tih Hrvata, u odnosu na nekih 200.000 hrvatskih građana koji su sudjelovali u obrani, zaista je malen, ali zbog njihovoga visokoga ranga u njima je cijela populacija branitelja i boraca za državnu nezavisnost, prepoznala svoje predstavnike. Ponovna viktimizacija nekadašnje žrtve je time opet započela i nastavila se je.

Bez pravednog međunarodne sudstva (dovoljno je spomenuti nabacivanje klevetama na hrvatsko političko i vojno vodstvo u doba rata, a zatim oslobađajuće ili do kraja iskrivljene presude u korist počinitelja masovnih ubijanja nesrpskoga pučanstva na Ovčari, u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici (BiH), Dubrovniku, itd., isto kao i bez istinske pravde za branitelje na vlastitim, hrvatskim sudovima (došlo je do poništenja presuda koje nisu donesene po volji nekadašnjih agresora, a sadašnjih njihovih političkih, medijskih i pravnih predstavnika ili nasljednika, npr. u slučajevima Lora, Gospić, Osijek), što je uvelo opće depresivno stanje u zemlji. Uz sistematsko klevetanje ne samo osoba nego i osnovnih moralnih entiteta, u Hrvatskoj se je žrtvama oružane agresije odavalo priznanje jedino na neki ritualni način, komemoracijama i polaganjima cvijeća. Naprotiv, sve ono što ima dinamičan i trajan značaj za razvoj jedne zajednice na stanovitom području i u stanovitom vremenu, kao što su to država  i državotvornost, vojska i obrambena sposobnost, ustanove zadužene za red i građansku i nacionalnu sigurnost, istinitost i prava pučanstva na istinito informiranje, politička i vojna činjeničnost stvaranja nezavisne i demokratske  Republike Hrvatske, sve to je zasipano optužbama ili preispitivanjima s već predodređenom svrhom poništavanja.

STVARANJE OBRAMBENE NESPOSOBNOSTI

Psihička bolest poznata kraticama PTSP (post traumatic stress desorder), od koje u Hrvatskoj pobolijeva preko 50.000 ljudi koji su bili izravno zahvaćeni ratnim operacijama, takvom politikom proširena je na cijelu Hrvatsku u mutiranoj formi: drobljenje i rušenje svih kolektivnih uvjerenja, i svih razloga za ponos i nadu, reflektirao se je na široke krugove građanstva. Upravo na one koji su državu i slobodu s oduševljenjem dočekali, i bili spremni raditi za nju s poštenjem i prema kriterijima koji su uobičajeni u zapadnim demokracijama.

U Sjedinjenim Američkim Državama, iako je rat na Vijetnamu za Amerikance završen godine 1973., još 2002. godine su se izglasavali novi zakoni po kojima su se štitila prava i interesi vojnika i civila koji su sudjelovali u tom ratu. Nasuprot, u Republici Hrvatskoj, gdje je rat završio tek 1995., već 2000/2001. poništavale su se prava pobjedničkih branitelja i civila, u vlastitoj državi, iz prije napomenutih političkih razloga. O nekoj „reparativnoj ili kompenza-cijskoj” pravdi, ili o nekoj makar simboličnoj nadoknadi materijalne ili moralne naravi koja u takvim prilikama ima veliku važnost, samo je bilo mjesta u varljivim govorima. Tek 2004. se je situacija na tom planu promijenila u korist veterana. Ali ozračje difamacije se promijenilo nije.

OD KOROTE DO PUNE PRIPRAVNOSTI

Američki politolog Paul Glastris smatra da „ima osoba, posebice žena, koje su bračnoga druga, u ovom slučaju recimo supruga, muža, izgubile pred dvadeset godina, a naprosto kao da zauvijek žele biti tretirane kao krajnje nezaštićene, ranjene i neoporavljene udovice, pa zbog toga primati doživotne i svakodnevne izraze sućuti i pomoć, bez pomaka s početne točke. To je manifestacija bolesti, koja postaje kobna za osobu i okolinu. A u nešto slično upadaju i neki narodi, Armence su na primjer, potpuno nepravedno, optuživali Turci takvim dijagnozama, i to godinama. Ali isto tako, a to je još i češće, postoje situacije kad se žrtvama hladno i premeditirano negira svojina žrtve, dapače, kad ih se optužuje da su neke strahote nad sobom izazvale vlastitom krivnjom. Još i danas je veoma poznati slučaj difamacije silovanih žena, ali također i teško mućenih naroda. Pa opet spomenimo Armence, čije patnje su često nijekane. A kad je genocid nad njima i priznat, onda se ponekad pridodaje i to, da su ga zasigurno sami skrivili. Jer narušavanje prava na istinu, takva vrsta suptilne difamacije mogla bi biti, bojim se, najava ponavljanja povijesti, jer se time jedan narod potkopava iznutra a izolira ga se u Međunarodnoj zajednici. Hrvati su na udaru sličnih manipulacija.

Po radi toga, nakon vremena korote i tugovanja, samoj se žrtvi nameće zadaća da izgradi svoj sustav samopoštovanja, snage i pripravnosti. U slučaju nedavne hrvatske povijesti, nanošenje nepravdi od stranih institucija (spomenuli smo samo difamaciju generala i političara, presude za Ovčaru, Dubrovnik, Škabrnju, itd.), poklapa se s istosmjernim djelovanjem stranih interesa u samoj Hrvatskoj, preko nekih lokalnih pojedinaca i organizacija. Stvaraju se negativne realne okolnosti za državu u svijetu, ali isto tako se u svijest i podsvijest puka želi usaditi onaj svojevrsni PTSP beznađa, kompleksi krivnje, razoružanja i demoralizacije. Za ponavljanje povijesti.

Jer ako nije u svijetu „sve dopušteno“, a dopušteno nije, pošto pojedinačne i masovne zločine osuđuju i državne i međunarodne norme, ipak je u svijetu još i danas „sve moguće“. A zaista je usprkos zakona i Međunarodnoga prava, te ustanova koje ih trebaju provađati, u današnjem svijetu sve je moguće (a to se dokazuje time što se stvarno događaju stravični zločini sviju vrsta). Uz to, pojavljuje se često fenomen, da pojedinačni, skupni i masovni zločini mogu proći bez kazne, bez osude i bez krivaca, i to prema izravnoj odluci samoga središta Međunarodnoga pravosuđa u Haagu. Dakle, radi se o apsurdu koji baca čovječanstvo u mračna vremena. Baca ga u vremena, kad je sve – pa makar samo kroz neučinkovitost pravde – postalo dozvoljeno, uz to što je i moguće. Dakle zatvara se krug protiv osnova civilizacije, pa je opet sve moguće, a neizravno i opet sve dopušteno. Odluka Haaškoga tribunala koji nikoga nije pronašao ni odgovornoga ni krivoga za masovna ubojstva godine 1995., kad je u Srebrenici (BiH) pogubljeno preko 8.000 nenaoružanih civila, poslala je zastrašujuću poruku svijetu. Takvih poruka je bilo mnogo, ali u slučaju Srebrenice, po broju žrtava i po zadobivenom svjetskom publicitetu, zločin se je pretvorio u paradigmatičan slučaj svjetskih razmjera, a sudska odluka u pravi spomenik kriminalne – ne kriminalističke, nego zločinačke – sudske prakse, koja je iz XX. stoljeća, iz godine 1995., preuzela genocidno djelo, da bi ga u XXI. stoljeću, godine 2007., pretvorila svojom presudom, u paradigmu nekažnjivosti.

Predodređuje li to narode koji su teško povrijeđeni, to jest dva od tri postojeća naroda Bosne i Hercegovine, za sudbinu ponovljene žrtve? Isto tako, ona prije napomenuta zbivanja na uštrb Hrvatske, dakle zbivanja i situacija u Hrvatskoj, predodređuju li Republiku Hrvatsku da opet bude scenarij tuđega divljanja i žrtva novog ekspanzionizma poznatih agresora?

VLASTITA ODLUKA I SPOSOBNOST BIVŠE ŽRTVE

Bez obzira na namjere koje su pretvorile gore opisanu Pravdu u nepravdu, a slobodan rad povjesničara i analitičara u ishitrene spletke krivotvoraca i nekih političara s duboko usađenom nostalgijom za „dobrim starim vremenima“ diktature, bez obzira na takvu nezdravu pojavu, svijest bivše žrtve može nadvladati nepovoljne okolnosti.

Na prvom mjestu, nameće se potreba da pojedinac, zajednica ili narod koji je bio žrtva, spozna istinu o prošlosti, a ona obuhvaća i spoznaju vlastitih grijeha i vlastitih pogrešaka. Uz to, izgradnja samopoštovanja i samosvijesti zahtijeva odbacivanje nepravednog kompleksa o krivnji, o nesposobnosti i o neperspektivnosti vlastitih prava i interesa. Time će biti otklonjena i napast neprestanog traženja samilosti.

Najveće pogreške, bilo u slučaju vojnih poraza ili, na drugom području, propusta kad se radi o rasvjetljavanju minulih događaja i o obrani vlastitih stavova, nekadašnja žrtva treba pomno analizirati. Stavku po stavku, s idejnim i tehničkim rješenjima glede sadašnje i predstojeće situacije, s hipotezom široko razvijene perspektive novih sučeljavanja.

Pošto je za neuspjehe država u „osamdeset posto slučaja kriva psihološka slabost ili nespremnost, te tuđa nametnuta dezinformacija i vlastito pomanjkanje točnih informacija, a zatim loše ustrojstvo vlastitih snaga i vlastitih resursa“ (Antoine Garapon, 2003.), to su pitanja na koja se treba usredotočiti rad političke i vojne samoobrane i duhovnog i materijalnog oporavka.

Postignu li se ti minimalni standardi, novu viktimizaciju nekadašnja žrtva ne će pretrpjeti. To vrijedi i za Republiku Hrvatsku, a početak izgradnje takvoga sustava ovisi samo o političkoj volji, koju će svjesno implementirati ljudi koji će se naći na zajedničkom puta općega dobra i želje za mirom. Dakle ljudi koji nisu pripadnici, ideološkog i obavještajnog sustava nekadašnjih agresora.

Domagoj Ante Petrić : O žrtvama u ratu i u miru, Zbornik radova Četvrtog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

Tisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 2008., str. 617 – 623

---

ZBORNIK RADOVA PETOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA (ur. Zvonimir Šeparović)

ŽRTVA ZNAK VREMENA

„POLITIČKI KOREKTNI“ ZLOČINI I ŽRTVE

Teško je u današnjoj političkoj i medijskoj situaciji u Republici Hrvatskoj ne povezati naslov ove referade s vidljivim nastojanjima stanovitih krugova moćnika, da se iz nedavne – hrvatske i regionalne povijesti – izdvoji cijeli jedan model razmišljanja i djelovanja, cijela jedna ljudska kasta, cijela jedna praksa i jedan ogroman niz događaja, iz one pravne kvalifikacije koja im pripada po njihovoj protuljudskoj, protudemokratskoj, često genocidnoj a svakako zločinačkoj naravi. Ta nastojanja idu za tim da se takve određene pojave zauvijek upišu u povijest među „korektne“ fenomene, opravdane objektivnim okolnostima. A da se istovremeno žrtve i štete tih zločina ožigošu te da ih se pretvori u navodno logične i minorne žrtve tih zbivanja, u žrtve koje su opravdano, to jest koje su korektno viktimizirane. Neki političari, neki povjesničari i sociolozi, te neka velika sredstava za priopćavanje, uporno prikazuju i prikazivat će gubitke i patnje koje su nepravedno nastale kao posljedice korektnih zamisli i akcija u borbi za ostvarenje tobože uzvišenih ciljeva.

Neizbježna analiza ovakvih izopačenih postupaka i pokušaja, nužno ukazuje na to da i njihova projekcija na budućnost najavljuje da će takav pristup povijesti dati jednaku interpretaciju i nadolazećim eventualnim zločinima i zbivanjima jednake ili slične naravi, budu li se oni podudarali s interesima današnjih arbitara koji određuju korektnost zločina.

Moralna perverzija pod okriljem demokracije, djeluje tihim nasiljem i znanstvenim metodama psihološke akcije nad populacijom.

Nastaje tako ne samo jedan proces stvaranja lažne povijesti, nego se također i ukorjenjuje stanovita moralna perverzija koja će neizbježno imati teške posljedice za hrvatsko društvo. Neistine i perverzija su karakteristične za totalitarne režime i sustave, ali kad se one ustoliče tijekom demokratskih vladavina, dapače i pomoću formalno demokratskih državnih i javnih ustanova, onda je to jasan znak da se cijela nacionalna zajednica nalazi u stanju moralnog i psihološkog poremećaja. Protiv njega je naivno i neopravdano očekivati kao  prirodnu regulativu, tek spontano djelovanje društvenih mehanizama. Oni su pasivizirani ako ne i trajno onemogućeni. Prema tome, lijek nameću izvanredna zbivanja kakva se u svjetskoj povijesti i u hrvatskoj prošlosti mogu prepoznati i protumačiti kao pozitivna determinanta za moralni i operativni preokret u stanju dekadence i prividnog raspada. 

Komunistički režim je od 1945. do 1989. – kako bi uspio etablirati se, a kasnije održati se – svako demokratsko mišljenje, a nadasve svako hrvatsko državotvorno mišljenje svrstavao u krug fašističkih rezidualnih pojava, malograđanskih ne-vrednota ili neprijateljskih pokušaja protiv naroda i države. U današnjem razdoblju marksističke i velikosrpske najezde koja se obnovila u Hrvatskoj a djeluje prioritetno na političkom, kulturnom i gospodarskom planu, krivotvoritelji realnosti ne posežu za onakvim drastičnim ocjenama i mjerama kakve su primjenjivali za vrijeme totalitarizma. Kada bi ih koristili, morali bi se poslužiti oštrom represijom, što bi u sadašnjoj fazi prouzročilo građanski otpor, a taj bi otpor bio preuranjen za taktiku koja je protiv Hrvatske primijenjena. Zato je, umjesto toga, ustrojena razgranata psihološka akcija, znanstveno usmjerena prema stvaranju opće društvene desensibilizacije. To jest, usmjerena prema promjeni načina razmišljanja i reagiranja pred svakodnevnim fenomenima i pred „novim istinama“ koje takvi političari i mnogi veliki mediji nameću.

Takva pojava pomutnje i pasivizacije uma i moralne svijesti nije svojstvena samo za Hrvatsku: u mnogim zemljama socijalni psiholozi, političari, sociolozi upozoravaju na sublimaciju nemorala i autoritarizma, poradi umjetno stvorene anomije u narodu.

Relativizam je veoma važna komponenta marksističke odnosno neo-komunističke metodologije nakon pada Berlinskoga zida, relativizam kao put u novi dogmatizam kad za njega dođe čas.

Međutim, svaka zemlja ima svoje specifičnosti, pa tako postoji i posebni način hegemonističkog djelovanja u Hrvatskoj, jer ona ima ovdje kao cilj, kroz relativizam i falsifikate, utapljanje našeg pobjedničkog naroda u neku balkansku-treću-federaciju, u kojo bi Hrvati izgubili i neovisnost i kulturu i identitet.

Desenzibilizacija, odnosno oduzimanje osjećaja i sposobnosti za neovisno prosuđivanje napreduje jedino uz omalovažavanje vlastitog identiteta

Desenzibilizacija otupljuje međuljudsku solidarnost na svim područjima u kojima individuum mora ocijeniti odnos između dobroga i zla, te briše kritično prosuđivanje i razmišljanje. Umjesto logičnih zaključaka autonomnog razuma, proizvodi se kolektivna percepcija, nameću se dojmovi umjesto argumenata, a mediji igraju ulogu još snažniju od političara zbog svog neprekidnog prodora u sve domove. Oni, još uspješnije od korumpiranih ili marksističkih političara, stvaraju programirani dojam o Domovinskom ratu, o hrvatskim simbolima, o hrvatskim nacionalnim interesima i o istaknutim ličnostima pa i o ljudskim žrtvama. A desenzibilizirana osoba ili zajednica, koja treba biti subjekt svoje sadašnjice i svoje sutrašnjice, pretvara se u objekt. Makar neki psiholozi izjednačuju desenzibilizaciju s infantilizacijom, ali to nije točno: infans brani i dramatično prosvjeduje kad mu se oduzme ono što je njegovo, dok desenzibilizirana osoba nema moralne ni intelektualne snage za prosvjed.

Takvoj osobi ili zajednici, to jest  takvima u njihovoj pasiviziranoj prisutnosti, mogu se vlastiti nacionalni simboli zamijeniti drugima, te sve istine i usporedbe preobratiti se u neki novi  pa i suprotni sustav.

U svakom slučaju, reakcija protiv tog procesa će se pojaviti, ali tek u terminalnoj fazi, kad će svi instrumenti obrane biti u tuđim rukama, pa će represija otpora biti jednostavno provedena te opravdana, po istim lažnim kriterijima korektnosti. Tako će biti, osim ako ne dođe do izvanrednih zbivanja u Hrvatskoj ili u sferi njenog međunarodnog značaja. Ili, što bi najbolje bilo, da nastane iz jedne skupine naprednih, etičnih i demokratskih načela, jedan snažni pokret obnove.

Wolpe Joseph je neke aspekte tog procesa odlično obradio već pred pola stoljeća, u svom djelu Psycoteraphy by reciprocal inhibition. Dakle, uradio je to mnogo prije današnjih vremena, a od tada do danas dogodila se tranzicija mentalnih percepcija, kad je prvo eurokomunizmu pa današnjem neokomunizmu upletenom u ideološkom sustavu ateizacije i globalizacije, potrebito otupiti kritičnost i solidarnost pojedinaca koji pripadaju organiziranim nacionalnim zajednicama.

Uz desenzibilizaciju, u Hrvatskoj svakako ide i kriminalizacija ili barem relativizacija  nacionalnih podviga kao što su to Domovinski obrambeni rat i uspostava državne nezavisnosti i demokracije, pa posebice kriminalizacija i relativizacija vojnih pobjedničkih operacija i ličnosti iz državotvornog javnog kampusa, na osnovi njihovog vojnog, političkog ili gospodarskog djelovanja. Desenzibilizacija svakako se stvara snažnom i neumornom, konstantnom dijalektikom: narod ne smije imati predaha, svakodnevno mora biti zauzet novim senzacionalnim skandalima, indikatori da naša zemlja nema ni opravdanja ni nade. Istovremeno, riječ ni prostor u medijima ne smiju dobiti oni koji žele dati istinit prikaz ili barem neko drugačije mišljenje. Čak se i privatnim poduzetnicima daje do znanje da nije „korektno“ voditi neovisnu medijsku odnosno oglašivačku politiku, jer bi se mogli naći u neugodnoj legalnoj i financijskoj situaciji.

Desenzibilizirana javnost, koliko god postojala u njoj još uvijek podloga one kritičnosti koju pojedincima daje zdrav razum, ne može u tom ozračju reagirati jer nema ni vodstvo ni organizaciju.

Opravdanje ili relativizacija zločina prema ”doktrini” Mesić-Josipović. Rat protiv svake istine a posebice protiv one nacionalne i vjerske.

U takvom ozračju, ono što manipulatori proglase politički korektnim, dakle ono što nalazi mjesta u velikim medijima, u državnim ustanovama i u velikim strankama, bit će prihvaćeno kao istinita i realna teorija ili činjenica, a sve ostalo bit će na marginama stvarnosti. Zato Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, koji se na nejasan način popeo na svoju poziciju, može iz godine u godinu prikazivati da je ubijanje 500.000 nenaoružanih Hrvata godine 1945. nakon završetka II. svjetskog rata, opravdan ili uglavnom razumljiv čin, da brojke nisu istinite, da je pogubljenje bilo potrebito za održavanje reda i izgradnju Jugoslavije. A njegov nasljednik Ivo Josipović u selu Srbu, nakon slične relativizacije, kreće godine 2010. na mjesto pokolja hrvatskih seljana i svećenika rane godine 1941., te može slaviti ubojice i njihove ideološke simbole. I tako kao što već postoji parola „govor mržnje“ kojim se nastoji ocrniti svaka obrana istine, tako će Josipović k tome dodati i ocjenu da je kapa šajkača ili partizanka s crvenom zvijezdom, „kapa ljubavi“. Naravno, po toj logici opravdanja zločina i omalovažavanja žrtava, razumljiv je i taj eksces. A ti ekscesi, ponavljani u svim podobnim prigodama, pred hrvatskim i stranim publikama i sugovornicima, nastoje stvoriti neku novu doktrinu koja bi trebala primjenjivati se u povijesnim studijima i u politologiji.

Radi se zapravo o ekscesima u koje upada također i protukršćanski rat u svijetu: pokušaji da se biblijskog prvog ubojicu Kajina prikaže kao pravednika (tako se pojavio Kajinizam kao hereza i sekta), ili da se uspostavi  kult Jude Iškarijota na osnovi apokrifnog „evanđelja“ kojem je dano njegovo ime. Nastaju i hramovi i himne obožavatelja onog izdajnika koji je Isusa Krista poslao u smrt, kult u kojem se prikazuje Judu svetim i istinitim. To je ustvari uspostavljanje nove „korektnosti“ na području morala i vjere, isto tako kao što ga se uspostavlja na povijesnom i političkom polju. Dakle, na teološkom planu događa se ono što se događa u hrvatskoj politici: „politički korektni“ kriminalci i politički korektno pretvaranja nevinih u žrtve, dolaze pred oltar pseudo povijesti i pseudo znanosti.

Korektnost ili  nekorektnost, kao elementi za primjenu cenzure i krivotvorenja. Kaštel Sučurac, deportirana djeca i Marševi smrti.

Pri ocjenjivanju osoba i događaja, raznih politika i filozofija, mišljenja i programa, vijesti i prijedloga, takve kvalifikacije korektnosti ili nekorektnosti nemaju veze s objektivnom istinošću nego sa subjektivnom koristi ili štetom koju stvarno ili hipotetski donose moćnicima.

Radi se o masovnoj primjeni cenzure, o poticanju autocenzure u novinarstvu i pri katedri, u politici, pa čak i u privatnim razgovorima. Represalije zbog „političke nekorektnosti“ kažnjavane su: nastaje diskriminacija ljudi, skupina, poduzeća, etnosa i naroda od strane najmoćnijih. Zadnji cilj je uspostavljanje apsolutne hegemonije dominantnih kasta.

Idimo na neke primjere, koji nisu toliko poznati, pa se tako od statistički manjih situacija možemo lakše uživjeti u velike drame, presudne za cijelo čovječanstvo. Nakon uspostave II. Jugoslavije, nepovezano s Bleiburgom i Križnim putovima, iz Jugoslavije je prisilno poslano u Sovjetski Savez 6.000 djece, od kojih se smatra da je nedvojbeno 4.000 bilo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Samo mali broj deportirane djece je s vremenom vraćeno, ali ni u doba komunizma ni do danas, nije se provela neka temeljita istraga o njihovoj sudbini, iako se radi o jednoj veoma osjetljivoj temi žrtvoslovlja: o djeci žrtvama. Tek neka pera, kao što je to istraživačko pero novinara Ivana Otta, koji je i sam djelomično prepatio tu tragediju, posvetila su se istrazi te strašne povijesti. Inače, izgleda nevjerojatno kako je i danas na snazi nametnuti zakon šutnje: tema je bila politički nekorektna u Jugoslaviji ali i neprihvatljiva za druge regionalne vlastodršce. Za vrijeme Jugoslavije nekoliko očeva u Zagrebu, kojima su djeca oduzeta i deportirana pod izlikom da su navodno siročad, nestalo je nakon što su uporno tražili odgovor o sudbini svojih mališana.

U drugom slučaju kojeg ću navesti moćnici su prešli iz prešućivanja u izravno falsificiranje činjenica. U Kaštel Sučurcu, u blizini Splita, 5. prosinca 1943. dogodio se neočekivani zračni napad, kad je 35 savezničkih zrakoplova B-52 bombardiralo župnu crkvu, točno u vrijeme kada se u njoj služila misa. Poginulo je na mjestu 97 osoba, a s njima i župnik don Ante Rubignoni. Prema rezultatima kasnijih istraživanja, zapadnjački saveznici Titovih komunista počinili su taj luđački čin na osnovi lažne partizanske dojave s otoka Visa, prema kojoj se u crkvi nalazilo vojno skladište snaga Osovine. Do godine 1993., stajala je u Kaštel Sućurcu ploča koju su postavile jugoslavenske vlasti, a na njoj je pisalo da se njome odaje počast „žrtvama fašizma“, a isto tako je poslan popis ubijenih u „Jasenovac Research Institute“ sa sjedištem u New Yorku, pa je dio Kaštelana koji su poubijani u crkvi, prikazan tamo i upisan kao žrtva tog zloglasnog logora. Tek mnogo vremena nakon uspostave neovisne Republike Hrvatske, u New Yorku i u Kaštel Sućurcu neistina je ispravljena zaslugom istinoljubivih građana tog bombardiranog gradića.

Od ovih, nazovimo ih manjih i lokaliziranih događaja, pređimo na mnoštvena ubijanja iz godine 1945. od Bleiburga, Maribora, Hude jame, Kopačkoga roga, Jazovke, Varaždina, Golubnika, logora na današnjem zagrebačkom Krematoriju, Maksimiru, Gornjem Vrapču, pa sve do ubijanja Hrvata u Bosni i Hercegovini, pa čak i na kraju Križnoga puta u Makedoniji, gdje se sveukupno zbrajaju stotine tisuća „korektno“ pogubljenih ljudi i gdje je sudjelovalo nekoliko tisuća „korektnih“ egzekutora.

Diktatura i kršenje ljudskih prava u sredini u kojoj se upravo  demokracija i ljudska prava deificiraju i za čiji razvoj postoje desetci udruga

Kako se moglo to sve održati u relativnoj tajnosti, to jest kako se moglo osujetiti da svi ti krimeni ostanu isključeni iz javnog političkog, znanstvenog i medijskog života sve do 1990.? Pa odgovor je jednostavan i strašan: vladavinom terora. Baš kao i u Litvi, Rusiji, Ukrajini, itd. A danas, za održavanje diktature onoga što je „politički korektno“ dovoljno je primjenjivati tek prilagođene mjere prinude, u skladu s desenzibilizacijom i pasivizacijom masa. To nikako ne isključuje primjenu oštrijih mjera protiv onih hrabrih pojedinaca i manjih skupina, koje unatoč svemu održavaju kult istine i svijest o nacionalnim interesima. Pogotovo, kad se protive stvaranju „treće Jugoslavije“, koju ti moćnici imaju u svom programu.

Kamo nas vodi ovakav režim ucjena protiv demokratskih prava i ljudskog dostojanstva? U slučaju Republike Hrvatske i Hrvata u susjednoj Bosni i Hercegovini, bila bi definitivno  kobna ta zamišljena treća Jugoslavija, a upravo sustav desenzibilizacije, pasivizacije, amonije, cenzure, diskriminacije, krivotvorenja povijesti, kleveta i zastrašivanja ima taj cilj. U trećoj Jugoslaviji, to jest u Federaciji ili Konfederaciji Zapadnoga Balkana na čijem ostvarenju radi sustav ove tihe diktature, Hrvati ne samo da bi bili jedini katolički narod pa bi se morali u veoma nepovoljnoj situaciji boriti čak i za očuvanje svoje vjere, nego bi bili i jedini narod potpuno zapadnjačke sfere i karaktera zadobivenog kroz stoljeća svoje povijesti. Bili bi i narod koji je od svih koje taj projekt obuhvaća, najviše ljudskih  žrtava i materijalnih gubitaka prepatio u borbi za svoju nezavisnost, pa bi se nad Hrvatima provodila, ako ništa drugo, a to kao preventivna mjera, jedna  nova masovna represija.

Proglašavanje masovnih ideoloških i genocidnih zločina nad Hrvatima, „korektnim“ ili minornim povijesnim događajima, otvorilo je vrata jednom veoma opasnom razdoblju koje je pred nama. Sve popratne političke, akademske i medijske radnje još i više otežavaju situaciju i procjene o budućnosti. Kao uvijek u takvim slučajevima, čvrsta jezgra sistema laži nalazi se među nama, a među nama je svakako i rješenje današnje krize.

---

ZBORNIK RADOVA ŠESTOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA (ur. Zvonimir Šeparović)

VRIJEME ŽRTVE

VIKTIMOLOGIJA – DANAS ZADNJA OBRAMBENA SNAGA LJUDSKIH PRAVA

Zlouporaba pojma i primjene onoga što nazivamo „ljudska prava“ toliko se je proširila, da se na njih danas uz čestite ljude i organizacije, pozivaju i narkoteroristi u kolumbijskim prašumama kako bi pravdali svoje zločine, i gusari s Indijskog oceana, i pedofili koji osnivaju svoju političku stranku u to ime u Nizozemskoj, pa isto toliko i diktatori i totalitarci kad opravdavaju svoja zlodjela koliko i hrabre grupacije koje im se odupiru. U svijetu u kojem je korupcija, i to ne samo ona financijska, postala političkim sustavom i time se posvetila pretvaranja laži u istine, teško je odrediti jasnu granicu između moralno i znanstveno utemeljene provedbe ljudskih prava koja se zazivaju, od obmana koja se takvom taktikom nameću. A primjeri zlouporabe ne trebaju se tražiti samo u Latinskoj Americi i Africi, u Europi su i Hrvatska te Bosna i Hercegovina primjeri tog silovanja proklamiranih načela.

Republika Hrvatska je primjer kao žrtva dodatnih, mirnodopskih mračnih igara, pa iako nije  jedini primjer tih opasnih anomalija, ona svakako iziskuje danas našu prioritetnu pažnju. To krivotvorenje doprinosi narušavanju realne i potpune vladavine prava u društvu te stvara niz sektorijalnih i individualnih povreda prava na život, na blagostanje, na zdravlje, na privatnost, na obrazovanje, na pristup životnim prilikama. Kad se je krenulo od univerzalnog priznanja ljudskih prava, etabliranih u Općoj Deklaraciji o pravima čovjeka (UN, 1948) godine, u febrilno razrađivanje tih prava, u stručna i politička tumačenja i nadopune ili djelomična osporavanja, pojavile su se i brojne interesne skupine, financijski lobiji i ideološke organizacije koje su iskoristile tu opravdanu želju za usavršavanjem, za svoje  nelegitimne svrhe.

U pravnome i političkome svijetu opće prihvaćeno jest danas da se ljudska prava mogu ali i ne moraju ravnati po postojećim normama, međunarodne institucije često prosude da to pravo evoluira kroz vrijeme i da prema sociopolitičkoj sredini ima nejednak značaj. Subjektivno tumačenje ponekad postaje dogma, tako da se u nekim slučajevima formuliraju retroaktivno norme koje bi ozakonile već donesene presude i odluke u ime ljudskih prava. Otpor kojeg stvara takav kurs događaja je velik u svijetu Prava. Danas mnogi  gube povjerenje u organizacije za zaštitu ljudskih prava upravo zbog toga, suci pokazuju svoju skepsu, ali neki novinari traže kroz svojevrstan show svoju osobnu promociju, a korporacije podmeću programe čija je glavna svrha povećati vlastiti profit. I koliko god je ta situacija poznata, rijetki su oni političari ili javne osobe koje se usude o tome govoriti ili pisati, od bojazni da bi se mreža interesnih čimbenika mogla okomiti na njih.

Prvi kralj perzijski, Cir ili Kir Veliki, nakon što je godine 539 prije Krista osvojio Babilon, oslobodio je robove, priznao pravo na slobodni odabir vjeroispovijesti i uspostavio također i druge osnove ljudskog dostojanstva u zakonodavstvu. Njegova povelja smatrana je osnivačkim dokumentom filozofije ili doktrine ljudskih prava na svijetu. Sažetak Kirove pravne revolucije koja se je zbila pred nekih 2600 godina, ostao je uklesan u spomeniku poznatom kao „Kirov valjak“ ili cilindar, a sadržaj četiri prvih članaka ušao je Univerzalnu Deklaraciju UN-a o Ljudskim pravima iz godine 1948. Nakon Kira, i Rim i Grčka napredovali su na tom polju, a Kršćanstvo je Europu prosvijetlilo priznanjem dostojanstva ljudske osobe, iako se to danas prešućuje. Donekle se prešućuje i Kirov zakonik makar nije bio sakralne naravi, a čak se kao generatore politike ljudskih prava sve manje spominju Crkva, relativizira se britanska Magna Carta iz 1215., isto kao Peticija prava iz 1628. (također britanska), itd. Na prvom je mjestu pokretača doktrine ljudskih prava postavljena svakako Francuska revolucija, koja ipak ta prava nije poštovala. Dapače, masovno ih je kršila makar bi Deklaracija o Pravima čovjeka i građana mogla biti smatrana u srodnosti s kršćanstvom, jer je usvojila – ponegdje i izravno – nauk Katoličke crkve.

Kršćanstvo nije u prvim vremenima objavilo neki zasebni kodeks ljudskih prava, ali Kristov nauk, Evanđelje i doktrina ljubavi, ljudske jednakosti, te štoviše, milosrđa, proželi su cijelu jednu civilizaciju, koja je ta načela nastojala prenijeti na ostatak poznatoga svijeta.

U suvremenom vremenu Kina, Sovjetski Savez, Arapski apsolutistički režimi, tvrdili su ili tvrde njihovi nasljednici da nikada i nipošto ne krše standarde ljudskih prava takove kakovi su priznati u euroatlantskim zemljama, nego dapače da ih štite od stranih agenata ili asocijalnih elemenata koji ugrožavaju demokratska i ljudska prava njihovih naroda.

Svakako, kršenje svečanih povelja i deklaracija, te zlouporaba njihovoga sadržaja nije nova pojava, ali treba priznati da tek u današnjim vremenima krivotvorenje koncepata i odredaba o ljudskim pravima (pa prema tome i obavezama drugih) dovodi do legalnog i moralnog kaosa u Europi, pa i šire. Kako se to ne bi odrazilo i na Hrvatsku? Danas ljudska prava u rukama Pupovca, Vesne Pusić, Stanimirovića, Milanovića, Manolića, Štrbca i njima sličnima, tumače se često i modificiraju pod pritiskom njihovih osobnih ili grupnih interesa, a također i neki suci i tužitelji padaju pod utjecaj tih koordiniranih pritisaka. Mahanje „ljudskim pravima“ koje profesionalno izvršavaju neke neobjektivne organizacije, jasno predstavljaju te organizacije kao instrumente moći nekoga trećega, s čime se iskrivljuje i izruguje svaka teoretska deklaracija koju, u ime novoga humanizma, te grupacije objavljuju. Treba dodati i to, da milijarde eura koje se u svijetu vrte oko velikih afera s ljudskim pravima izvan redovitih sudova, izvan institucija ustaljenoga kaznenoga prava i izvan postojećih zakonskih okvira, s odvjetnicima, tužiteljima i istražiteljima koji djelomično rade izvan zakona, ukazuju jasno na postojanje jednog velikog netransparentnog financijskog posla. S toga, potrebno je vratiti predmete ljudskih prava naturalnim sudovima i podvrgnuti ih redovitoj zakonskoj normativi.

Kada je govora o Hrvatskoj treba se osvrnuti posebice na skandaloznu agitaciju koja se je početkom XXI. st. u ime ljudskih prava provodila iz Den Haaga, s cijelom jednom organizacijom u službi faktografskih neistina i lažnih optužaba. Na čelu te organizirane grupe nalazila se je na oko svemoguća tužiteljica Međunarodnoga suda, Carla del Ponte. Ona je čak lansirala sa svojim javnim i prekrivenim suradnicima, novinarima, pravnicima i lažnim svjedocima, protiv hrvatskih ustanova, a i protiv Katoličke crkve, optužbe najniže i apsurdne vrste, o počinjenju gnusnih zločina i kasnijem štićenju zločinaca. Konačno, kad se je dokazalo na tom istom Internacionalnom tribunalu kojem je pripadala – i kojeg je donekle ucjenjivala služeći se medijskom harangom – da su njeni ekscesi lažni i protupravni, ni ona ni njeni suradnici nisu snosili nikakve političke, administrativne ili financijske posljedice. Dapače, Carla del Ponte prvo je dobila jednu izlaznu destinaciju kao švicarska diplomatkinja u jednoj dalekoj južnoameričkoj zemlji, a danas, nakon što su se njene afere pomalo zaboravile, pojavila se je u jednom međunarodnom odboru zaduženom za krizu u Siriji.

Slučaj del Ponte protiv Hrvatske, vjerojatno je maksimum kojeg je deformacija doktrine i prakse za zaštitu ljudskih prava dostigla u demokratskim državama i institucijama Europe, ali postoji poveći broj drugih slučajeva o kojima se govori u vezi s nevladinim organizacijama za ljudska prava, gdje su u pitanju financije, autentičnost dokumenata, itd. Time se na žalost baca sjena sumnje i na mnoge druge veoma zaslužne i požrtvovne organizacije i ljude koji diljem svijeta, čak i pod cijenu života, rade za dobrobit čovječanstva.

Prema tome, za obranu od zlouporaba, kao neku vrstu „svetoga pisma“ u toj materiji trebalo bi se odlučno vratiti Deklaraciji UN-a, a eventualne nužne prilagodbe novim scenarijima i novim potrebama ukoliko ih stvaraju evolutivni procesi, također treba određivati posebno izabranim UN-ovim stručnjacima, koji bi predstavljali širok dijapazon filozofskih i pravnih škola, vjeroispovijesti i političkih svjetonazora, iz geografski i kulturološki različitih područja. Kodeks kojeg bi u buduće primjenjivali istražitelji i sudovi bili bi tako etablirani, detaljno osnovani i univerzalno prihvatljivi. Jer dokazano je da se  ne mogu ni tužitelji ni sudovi poigravati ad hoc formulacijama, improvizacijom i interesima pod okolnostima koje u glavnom ostaju nepoznate.

U 30 članaka UN-ove povelje (1948.) nalaze se sva načela i sve norme za zaštitu ljudskih prava. A kako smo napomenuli, jedino je sjeckanje tog korpusa i njegovo podređivanje mnogim samovoljnim interpretacijama i nadopunama dovelo do zlouporabe, pomutnje i gubljenja povjerenja u mnoge institucije i udruge koja djeluju pod širokim kišobranom ljudskih prava.

U VRIJEME NEPOVJERENJA, VIKTIMOLOGIJA DAJE JAMSTVA

Za razliku od postojeće mreže za obranu ljudskih prava preko organizacija koje se smatraju njihovim promicateljima, mreže koja je izložena ponekad raznim subjektivnostima, Viktimologija se dokazuje kao objektivna znanost, koja djeluje na osnovi postojanja žrtve i određene dokazane situacije. Dakle, na osnovi objektivno postojeće situacije, te je njen rad usmjeren, proučavanjem i znanstvenom obradom, ka sprječavanju stvaranju novih žrtava. Viktimologija surađuje s organizacijama za obranu ljudskih prava, podupire ih i traži njihovu suradnju, ali sve to po kriteriju objektivnosti i materijalnog ne profitiranja.

Polazna je točka razmatranje prijašnjih iskustava i sklop novih pozitivnih i negativnih okolnosti uz multidisciplinarni pristup bez ideoloških predrasuda ili uvažavanja bilo čijih ekonomskih, političkih i inih interesa. Viktimologija ne podržava ni pozitivnu ni negativnu diskriminaciju, jer svaka diskriminacija sadržava u sebi neki stupanj nepravde, a nepravda izaziva ili daje alibi za nasilna rješenja ili izaziva reakcije naoko opravdane jedne ili druge strane, ali završava s novim sukobima. To su opasnosti koje treba izbjeći.

Godine 2008., u Odboru španjolskog parlamenta za očuvanje okoliša, u raspravi o ljudskim i srodnim pravima, našao se je prijedlog da se neka od ljudskih prava zajamče velikim primatima, poput gorilama i orangutanima, a socijalistički zastupnik Francisco Garrido izjavio je da je ponosan što potječe iz istog korijena iz kojega potječu majmuni. Slika deformacije prakse ljudskih prava, zapravo i same doktrine ljudskih prava, sadržava tisuće sličica iz pravne svakodnevnice: 2011., vlasnik jedne javne kuće u Berlinu tužio je policiju zbog kršenja vlastitih ljudskih prava i prava svojih mušterija, jer su vlasti htjele zatvoriti njegov „kreativni radni prostor“ u kojem ljudi opće sa životinjama, a u Marseilleu je iz dana u dan, tijekom cijelog jednog mjeseca, odgađano zatvaranje – pod izlikom ljudskoga prava na rad, jedne neprijavljene tvornice cipela, u čijem podrumu je u prostoru od 120 četvornih metara radilo i prebivalo tridesetero sjevernoafričke djece od 10 do 15 godina. U svim tim slučajevima sporni stavovi dobili su podršku nekih organizacija za obranu ljudskih prava. To su samo neki primjeri. Dakle, zlouporaba i perverzno ili nerazumno djelovanje nekih organizacija za obranu ljudskih prava, nije ograničeno na slučajeve u kojima su u pitanju vjerska, politička, nacionalna i srodna prava, nego se prostire i na situacije veoma raznovrsnih podrijetala i sadržaja.

ŠIROKO POLJE POD ZAŠTITOM ZAKONITOSTI, ZNANOSTI I DOBRE VJERE

Žrtva je svaka osoba ili zajednica koja je prepatila štetu ili gubitak – sve od povrijede vlastitog prava na postojanje do gubitka svojih dobara i ljudskih te realnih prava. Pojam se je proširio: do nedavno se je smatralo da žrtva mora te gubitke prepatiti tuđom krivnjom, ali može se dogoditi da je gubitak posljedica vlastitog djelovanja ili prirodnih nepogoda koje nemaju određenog počinitelja. Viktimologija će obraditi uzroke događaja i njegove posljedice, proučiti sudjelovanje žrtve u istome, postupiti će veoma različito u skladu s karakterom događaja ali neće diktirati ideološke, političke ili obvezne norme ponašanja, niti ih preporučiti bez multidisciplinarne prethodne studije.

Istovremeno, postoji jedan ogroman dijapazon kategorija pri katalogizaciji žrtava, pri čemu se koristi znanstvena intervencija forenzike, historiografije, sociologije, psihologije, itd.

Ako se dokaže postojanje zločina, nasilja ili nepravde kroz znanstveno proučavanje i istragu, Viktimologija ne će ugurati tu minulu ili još aktivnu situaciju u neki novi zakonski okvir ili novi sustav vrijednosti stvoren ad hoc, već će znanstveno i pravno predočiti činjenice, zaključke i preporuke kompetentnim nacionalnim i međunarodnim tijelima, glede eventualnog kažnjavanja počinitelja i prevencije u odnosu na budućnost u skladu s postojećim zakonima i osnovanom praksom. Pri tome, suradnja s priznatim i neosporavanim organizacijama koje se bave obranom i promocijom ljudskih prava, nezaobilazna je.

Domagoj Ante Petrić: Zbornik radova Šestog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, VRIJEME ŽRTVE, Zagreb 2015., tisak Gradus d.o.o. Sesvete, str. 61-66