Novosti

IN MEMORIAM: dr. sc. Ivan Dujmović

dr. sc. IVAN DUJMOVIĆ      2. 10. 1937. – 17. 3. 2023.

IVAN DUJMOVIĆ 

2. 10. 1937. – 27. 3. 2023.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo izražava iskrenu sućut obitelji Dujmović.

Počivaj u miru prijatelju!

Neka ti je laka hrvatska zemlja za koju si se toliko žrtvovao. 

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Ivan Dujmović rođen je 2.10.1937. godine u Bihaću gdje je proveo djetinjstvo, te završio osnovnu školu i realnu gimnaziju.
Školovanje je nastavio u Zagrebu, ali je zbog svog naglašenog domoljublja i političkog djelovanja, kao osoba nepoćudna tadašnjem režimu, 1964. godine protjeran sa zagrebačkog sveučilišta, a 1971. godine osuđen na kaznu zatvora.
Usprkos svim nedaćama koje su ga pratile, tjeran interesom za znanost, stekao je zvanje profesora povijesti, profesora zemljopisa, te nastavnika hrvatskog jezika i sva tri studija diplomirao u Zagrebu.
U potrazi za osiguravanjem životne egzistencije zapošljava se u Đakovu, gdje osniva obitelj, a 1975. godine dolazi u Samobor i radi u školama Bregana, Rude i Samobor.

Dosljedan svom idealizmu i domoljublju, u danima stvaranja hrvatske neovisnosti, svjesno se politički angažira, te postaje zastupnik u Vijeću općina Hrvatskog državnog sabora.
Nakon ostvarenja svog najvećeg životnog sna – uspostave pune hrvatske državnosti, vraća se znanosti i 1993. godine brani magistarski rad na Prirodno-matematičkom fakultetu u Zagrebu pod nazivom Geomorfološke osobine sjeveroistočnog dijela Žumberačke gore, da bi 2005. g. stekao akademsku titulu doktora prirodnih znanosti s temom Fizičko-geografske značajke Samoborskog gorja i Plješivičkog prigorja.
Pod istim naslovom tiskana mu je i monografija u izdanju Merdijana 2007.

Znanstveni interes mu je usmjeren i prema povijesnim sadržajima, što je, između ostalog, rezultiralo pisanjem monografije Povijest zavaljske župe (Zagreb 1999.), a poznat je i njegov rad na istraživanju podataka o žrtvama II. svjetskog rata na samoborskom području i šire.

Interes za književnost, posebno poeziju, iskazuje već u gimnazijskim danima, te svoje radove objavljuje u raznim časopisima.
Također, piše i satiru. Kao plod dugogodišnjeg književnog pregalaštva objavljene su mu zbirke pjesama Intima (Samobor 1993.), Ognjište (Samobor 1993.), knjiga satire, aforizama i epigrama pod nazivom Trn (Samobor 1996.), zbirka pjesama Moje niti (Samobor 2007.), zbirka pjesama Hrvatska u meni (2009.), te knjiga koja je uređena i trebala je biti tiskana u Bihaću u skorije vrijeme “STRADANJA I GUBITCI KATOLIČKE ŽUPE SV. ANTE PADOVANSKOGA U BIHAĆU U RATOVIMA 20. STOLJEĆA”.
Član je većeg broja udruga, dugogodišnji je član Hrvatskog žrtvoslovnog društva, posebno znanstvenih i kulturnih, te predsjednik Udruge umjetnika Augusta Šenoe u Zagrebu, bio je dugogodišnji urednik časopisa Hrvatski domobran.
Živio je i djelovao Samoboru.

Gradsko groblje Otruševec – Samobor

 

 

Hrvatska u meni

Kamo god krenem

Hrvatska u meni;

utopljena u jadranskoj dubini,

slavonskoj i srijemskoj širini.

 

Kamo god krenem;

bio san ili java,

Hrvatska u meni

brdovita ili ravna – spava.

 

Kamo god krenem;

po trnju ili drači,

bilo noću ili danju,

Hrvatska razotkriva ranu.

 

Samobor, 2009. godina, Nakladnik URV “Hrvatski domobran”, 129. str.

 

 

Dr. Ivan Dujmović nakon 50 dana pritvora u Klagenfurtu

Hrvatski tjednik“ od 24. svibnja 2018., odmah poslije bleiburške komemoracije 12. svibnja, objavio je članak o šestorici pritvorenih Hrvata u klagenfurtskom zatvoru (koji je prenio i Portal HKV-a), a u brojevima koji su uslijedili čitatelje je ukratko izvješćivao o tijeku događaja i o procesima koji su se vodili na sudu u Klagenfurtu.

Pritvoreni Hrvati bili su pod pritiskom da unaprijed priznaju krivnju, poslije čega su uslijedila pojedinačna suđenja. Svi osim dr. Ivana Dujmovića uvjetno su osuđeni na 15 ili 18 mjeseci zatvora, s rokom kušnje od tri godine. Dr. Ivan Dujmović nije želio priznati kazneno djelo unatoč uvjeravanju sudca istrage da mu prijeti kazna do deset godina zatvora i unatoč tomu što mu je odvjetnik rekao da bi se u slučaju priznanja kazna mogla ublažiti uvjetnom, kao kod nekih drugih koji su već bili osuđeni.

Ivan Dujmovic

„Hrvatski tjednik“ od 19. srpnja 2018. objavio je izjavu dr. Ivana Dujmovića u svezi s njegovim 50-dnevnim boravkom u klagenfurtskom zatvoru te u svezi s tijekom suđenja i konačnom oslobađajućom presudom.

U nastavku donosimo tu izjavu:

„Dogodi se, ali rjeđe, da pravda pobijedi, kao u slučaju suđenja meni 29. lipnja 2018. godine u Klagenfurtu, nakon uhićenja na komemoraciji bleiburškim žrtvama 12. svibnja 2018. godine. Uhićen sam zajedno s još petoricom Hrvata, a pušten nakon pedeset dana provedenih u pritvoru. U ‘Jutarnjem listu’ 30. lipnja pisano je: ‘Na sudu u Klagenfurtu ovog su tjedna zbog isticanja nacističkih simbola i pozdrava već osuđena četiri Hrvata kojima su izrečene uvjetne osude. Šesti optuženik, 79-godišnji Hrvat, jučer je pak oslobođen optužbe jer sud nije mogao nedvojbeno utvrditi je li on desnicom mahao prijateljici, kako je tvrdio, ili se radilo o zabranjenom pozdravu.’

U ‘Jutarnjem listu’ dalje piše: ‘Tijekom komemoracije koju je posjetilo oko 12 000 osoba, i koju su pratili brojni zastupnici medija, Ivan Dujmović, koji se u tom trenutku nalazio neposredno ispred spomenika prilikom polaganja vijenca. dignuo je svoju ispruženu desnu ruku također s ispruženim prstima na Hitlerov pozdrav, na karakterističan način u visini očiju, što su službeno zapazili policijski službenici Stefan Franc Kronas i okružni kapetan Völkermarkta, mr. Gert Andre Klösch.’

Policija Austrija

Nakon uhićenja kriminalistička policija ističe: ‘Iz njegova ponašanja, koje su promatrali neograničeno vjerodostojni svjedoci, nedvojbeno se može zaključiti da je on svjesno zlouporabio komemoraciju za djelovanje u smislu svog nacionalsocijalističkog svjetonazora, znajući da je takvo ponašanje zabranjeno.’

Iste sam večeri saslušan u policijskoj postaji u Bleiburgu, potom odveden i zatvoren u Klagenfurtu. Već sljedećeg jutra, u nedjelju 3. svibnja, saslušao me je istražni sudac dr. Christian Liebhauser-Karl. Nakon saslušanja spomenuti sudac me optužuje i upućuje na kazneni sud i upozorava me da se za takvo djelo predviđa kazna od jedne do deset godina zatvora.

U daljnjim saslušavanjima nisam priznao navode iz optužnice te je navedeno: ‘U istražnom postupku, pred kriminalističkom policijom djelo nije priznao, pred sucem pojedincem u istražnom je postupku izbjegavao odgovore…’

Dodijeljeni su nam odvjetnici po službenoj dužnosti, a meni je dodijeljen odvjetnik Max Axel Seebacher iz Klagenfurta.

Pokušaj obrane sa slobode uz jamčevinu tužitelj je odbacio. Nisam prihvatio prijedlog odvjetnika da se uz priznanje spomenutoga inkriminiranog čina kazna ublaži uvjetnom kaznom, kao kod nekih već osuđenih.

Polovicom lipnja državno odvjetništvo u Klagenfurtu traži ‘provođenje glavne rasprave pred zemaljskim sudom u Klagenfurtu kao porotnim sudom’. I zaista, 29. lipnja priveden sam u pratnji policije na sud.

Na suđenju koje je održano 29. lipnja s početkom oko 13,30, po već ustaljenom pravilu, u sudnici su bila nazočna tri sudca, prevoditeljica i zapisničarka, s lijeve strane deset porotnika, s desne državna tužiteljica i moj odvjetnik po službenoj dužnosti. U sredini pred sudcima stajao sam ja kao optuženi, u pratnji policajca. U dvorani je bio i velik broj zainteresiranih građana, među kojima i gospodin Branimir Lončar, zamjenik hrvatske veleposlanice u Beču, koji nas je prije toga svaki tjedan posjećivao u zatvoru. Sudac me je na početku suđenja upoznao s mojim pravima kao optuženika i pročitao mi optužnicu. Potom mi je postavio niz pitanja glede sadržaja optužnice, na koja sam se očitovao. Državna tužiteljica potom je više od dvadeset minuta obrazlagala optužnicu, tijekom čega joj se obratio član porote, koji se očito nije slagao s njezinim tvrdnjama. Na njezino izlaganje osvrnuo se i moj odvjetnik po službenoj dužnosti, gospodin Max Axel Seebacher.

Poslije izlaganja sudac je odredio stanku od 30 minuta pa me je policajac izveo iz sudnice. Trojica sudaca i zapisničarka povukli su se u zasebnu prostoriju (valjda na nekakav dogovor). Nakon polusatne stanke suđenje je nastavljeno. U sudnici je postavljen veliki zaslon (3-4 m) i u nju su ušli svi koji su bili i na početku suđenja, a pozvani su i svjedoci optužbe s Bleiburga – policijski službenici Stefan Franc Kronas i okružni kapetan Völkermarkta, mr. Gert Andre Klösch. Na velikom su zaslonu potom u više navrata prikazane snimke s Bleiburga koje je optužba predala u svrhu dokazivanja je li se radilo o nacističkom pozdravu ili o uobičajenom pozdravu mahanjem rukom, kao što sam tvrdio u svojim iskazima. Pozvani su ‘neograničeno vjerodostojni svjedoci’ gospoda PresudaSudac je spomenuo izjavu mojega odvjetnika po službenoj dužnosti, zaključke porote i donio presudu da je ‘Ivan Dujmović oslobođen po svim stavkama optužnice’. Poslije izrečene presude sudac me je upitao imam li kakve primjedbe na presudu. Odgovorio sam da nemam i da se slažem sa svime što je tvrdio moj branitelj u procesu. Suđenje je trajalo oko tri sata, a od deset porotnika devetorica su glasovala u moju korist.Stefan Franc Kronas i mr. Gert Andre Klösch da zauzmu mjesto za davanje iskaza. Na postavljeno pitanje glavnog sudca: ‘Znači li ispružena ruka na snimci nacistički pozdrav?’, ni jedan ni drugi svjedok nisu bili sigurni, nego su se počeli izmotavati. Glavni sudac procijenio je da su obojica nevjerodostojni svjedoci i obojica su napustila sudnicu.
Glavni sudac zatim je odredio još jednu stanku od 30 minuta tijekom koje su sudci, zajedno s tužiteljicom i porotom, vijećali o svojem viđenju prikazanih snimki.

Konačno je oko 15,30 sati uslijedila presuda. Sudac je spomenuo izjavu mojega odvjetnika po službenoj dužnosti, zaključke porote i donio presudu da je ‘Ivan Dujmović oslobođen po svim stavkama optužnice’. Poslije izrečene presude sudac me je upitao imam li kakve primjedbe na presudu. Odgovorio sam da nemam i da se slažem sa svime što je tvrdio moj branitelj u procesu. Suđenje je trajalo oko tri sata, a od deset porotnika devetorica su glasovala u moju korist.

Ovom prigodom važno je navesti sadržaj pisma Hrvatskoga žrtvoslovnog društva koje je na njemačkom jeziku poslano mojem odvjetniku i koje je zasigurno imalo svoje značenje u izlaganju mojega odvjetnika na sudu. Uz pismo, mojem je odvjetniku priložen i prijevod članka predsjednika HŽD-a Ante Belje koji je objavljen u Hrvatskom tjedniku od 24. svibnja 2018.

U nastavku navodim to pismo:

‘Poštovani mag. Axel Seebacher, ovaj dopis Vam šaljem u ime Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, nevladine udruge iz Zagreba čiji sam predsjednik, a dr. Dujmović je njezin član dulje od dva desetljeća i nikada se u njegovu djelovanju nije očitovala ni najmanja naklonost prema bilo kakvom totalitarizmu, a hrvatski narod bio je jedna od najvećih žrtava u Europi od svih triju totalitarizama dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Dr. Dujmović je i osobno bio zatvorenik savjesti u bivšem jugoslavenskom komunističkom sustavu. Prvenstvena zadaća Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i jest u tome da se bori protiv svake totalitarističke ideje ili pokreta, a da stoji u zaštiti njihovih žrtava iz prošlosti i sadašnjosti. U svim državama nastalim raspadom bivšega komunističkog sustava i današnjim novonastalim državama ostali su još uvijek duboki tragovi tog sustava i njegova represivnog aparata, pa je to slučaj i s Hrvatskom. Napisao sam poslije događanja na komemoraciji u Bleiburgu 12. 5. 2018. i članak pod naslovom ‘Ostatci jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma’ u kojem se govori o gore navedenom slučaju. Bit će mi iznimno drago ako budete imali malo vremena potrebnoga za čitanje tog članka i ako Vam to bude od pomoći u obrani našega člana dr. Dujmovića na suđenju. Uz iskrene pozdrave i zahvalu, Ante Beljo, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva.’

U vrijeme mojega zatočeništva u Klagenfurtu o mojem položaju, kao i o položaju drugih zatvorenih pisalo se podosta u tisku u Hrvatskoj, a moja zahvalnost, a vjerujem i ostalih zatočenih, ide ponajviše ‘Hrvatskom tjedniku’, ‘Političkom zatvoreniku’ i predsjedniku Hrvatskog društva političkih zatvorenika gospodinu Marku Grubišiću, Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, Udruzi ‘Hrvatski domobran’ iz Samobora, dr. Zvonimiru Šeparoviću, počasnom predsjedniku HŽD-a, hrvatskom svećeniku u Klagenfurtu o. Pavi Dominkoviću, već spomenutom mr. Branimiru Lončaru te Hrvatskom žrtvoslovnom društvu i njegovu predsjedniku, kao i svima koji su nam davali podršku i iskreno se zanimali za našu sudbinu, a posebno mojim dvjema sestrama, suradnicama Marici Jurić i Jadranki Lučić, kao i ostaloj rodbini i prijateljima koji su mi bili podrška kroz ova nimalo ugodna događanja.“

dr. Ivan Dujmović

SVIBANJ U SAMOBORU ’45

 Samobor slobodna varoš

od pamtivijeka;

nepresušna rijeka.

Grad uznika s Križnoga puta,

i grad mnogih što stadoše

na pola puta.

 

Na brijegima tvojim,

Samobore grade,

još stoje

križevi nade

i mole za one

što nestaše u svibanjska jutra;

za sve one

nesvanule zore;

za sve one što nedočekaše

odsanjane snove;

za sve one što još uvijek mole.

 

PJESMA MOGA DJETINJSTVA

(Iz zbirke „Ognjište“)

 

Tko je u očima nosio bajke barutom raznesene,

voli cvijeće,

voli ga i kad vene;

jer polja su njegova djetinjstva ostala pusta

i nikad nije usnuo kraj grma procvalih ruža.

 

Tko je u očima nosio bajke barutom raznesene,

gledat će satima cvijeće u vazi što vene,

što umire i nestaje poput sjene.

Nakon 50 dana pritvora u Klagenfurtu

Poveznica: http://www.samoborskiglasnik.net/14dana.asp?datum=20180815

Ivan Dujmović oslobođen optužbi

Kao što smo o uhićenju, tako ćemo i o oslobođenju. Dakle, izvijestili smo nakon skupa u Bleiburgu da je austrijska policija uhitila šest hrvatskih državljana pod optužbom da su isticali nacističke simbole i pozdrave. Među uhićenima je bio i dr. Ivan Dujmović, član samoborske Udruge Hrvatski domobran i umirovljeni profesor. Nakon suđenja 29. lipnja, koje je potrajalo gotovo tri sata, petorica su uvjetno osuđeni na 15 ili 18 mjeseci zatvora, s rokom kušnje od tri godine i protjerani iz Austrije, a Ivan Dujmović jedini oslobođen optužbi. Svoja iskustva sa suđenja već je opisao u nekim medijima, a po povratku u Samobor i nama je donio dokumente sa suda.

U presudi tako piše da je po optužnici od 17. svibnja Zemaljski sud u Klagenfurtu 29. lipnja 2018. godine zaključio da nije kriv. Od 10 porotnika 8 ih je glasovalo za takvu presudu, 1 protiv, a glavno je pitanje poroti glasilo je li Ivan Dujmović 12. svibnja za vrijeme komemoracije na Bleiburškom polju digao desnu ruku u znak Hitlerovog pozdrava.

Dr. Dujmović nam je objasnio kako je došlo do optužnice rekavši da je 12. svibnja s još dvojicom u pratnji u ime Hrvatskog domobrana nosio vijenac na groblje te su ga položili i zapalili svijeće. Dalje je hodao po groblju i, budući da je bilo dosta ljudi koje poznaje, mahnuo je rukom pozdravljajući ih, da bi nakon toga došla dvojica policajaca i privela ga, kako je pisalo u optužnici, zbog pozdravljanja Hitlerovim pozdravom. Prvo je završio u Policijskom postaji u Bleiburgu, potom premješten u Klagenfurt, a već sljedeći dan (13. svibnja) nakon saslušanja istražni sudac ga upućuje na kazneni sud, upozoravajući ga da je za djelo za koje ga se tereti propisana kazna od jedne do deset godina zatvora. Nije priznao krivnju pa mu je dodijeljen odvjetnik po službenoj dužnosti, čiji prvi savjet o priznavanju krivnje za dobivanje uvjetne kazne nije prihvatio.

Dr. Dujmović kaže da nije ni znao da se sve snima pa tko zna kako bi sve završilo da kasnije na sudu snimka nije nekoliko puta pregledavana kako bi se utvrdilo radi li se o nedopuštenom pozdravu ili uobičajenom pozdravljanju mahanjem rukom, kao što je cijelo vrijeme tvrdio u iskazima, dodajući nam da za Hitlera nikada ne bi dignuo ruku. Snimku su ponovno vidjeli i policijski službenici koji su ga priveli, a nakon odgovaranja na pitanja sudac je procijenio da su nevjerodostojni svjedoci. Porotnici su na kraju donijeli oslobađajuću presudu.

Ivan Dujmović ističe da na Bleiburg ide zbog žrtava i istraživanja, jer su tu stradali pripadnici hrvatskog naroda. Već 30 godina obilazi krajeve i zapisuje imena žrtava 2. svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj i u Bosni Hercegovini, budući da je član Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Do sada je 13 puta bio na Bleiburgu i prije nije bilo nikakvih problema pa smatra čisto političkom kuhinjom to što se događalo ove godine. Ističe i da strogo razdvaja politiku od žrtava, jer politika i političari se mijenjaju iz godine u godinu, a žrtve su uvijek iste. Na Bleiburgu su to za njega hrvatske žrtve.

Iako je u pojedinim medijima pisalo da je optužen i zbog nošenja znakovlja, Dujmović kaže da ga ne nosi, jedino što na groblje ide sa svijećom na kojom je, kako je naziva, hrvatska nacionalna zastava s prvim bijelim poljem, dok zastavu s grbom s prvim crvenim poljem naziva hrvatskom državnom zastavom. To na Bleiburgu policiji nije bilo sporno.

Nakon što ga je sud oslobodio dr. Dujmović kaže kako malo žali zbog izgubljenog vremena, jer je i dalje posvećen istraživanjima pa priprema i knjigu o žrtvama u Samoboru. Što se tiče ponovnog odlaska na Bleiburg kaže da nitko ne zna što donosi vrijeme, ali ako treba ići će ponovno bez ikakva sustezanja.

Budući da je na našim stranicama pročitao kako u zatvoru ima vremena za pisanje pjesama, Ivan Dujmović kaže da uvijek nosi olovku i papir i zapisuje što mu padne na pamet, a za posebno ovu prigodu odlučio je Glasniku predati pet svojih aforizama:

dr. Ivan Dujmović, dr. Mate Pavković, Željko Čelić, Đurđa Cecelja,
dr. Ivan Dujmović, bugarska novinarka Diana Glasnova, prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, Jadranka Lučić i Ivan Gabelica, odvjetnik, hrvatski političar i publicist
Nakon svete mise u zagrebačkoj katedrali, učesnici Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

 

 

 

 

 

 

 

 

dr. Ivan Dujmović – hodočašće Jazovka

U ŽIVOTU,

PRAVDA I NEPRAVDA,

TOLIKO SE PROŽIMLJU –

DA IM SE IZGUBILO ZNAČENJE

———-

LAŽ I ISTINA,

U ŽIVOTU –

ČESTO ZAMJENJUJU STOLICE

———-

BOLJE JE SIROMAŠTVO U PUSTINJI,

NEGO BOGATSTVO U SUŽANJSTVU

———-

SVATKO IMA SVOG IDOLA:

KOMUNISTI I FAŠISTI –

VOLOVI SU UVIJEK ISTI, ISTI

———-

KOD NAŠIH POLITIČARA,

FLEKSIBILAN JE –

SAMO JEZIK.

SPOMEN FOTO ALBUM

Marica Jurić i Ivan Dujmović
prof. Zvonimir Šeparović i dr. Ivan Dujmović
Javni prosvjed “Krug za trg” dr. Ivan Dujmović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

dr. Ivan Dujmović, Marica Jurić i Vladimir Šikić
novinarka Diana Glasnova i dr. Ivan Dujmović
don Anto Baković i dr. Ivan Dujmović

 

 

 

 

 

 

 

dr. Ivan Dujmović i Josip Jozo Suton, publicist, stradalnik, sudionik Bleiburške tragedije i križnog puta, logoraš i zatvorenik
fra Martin Planinić, hercegovački mučenik, Jadranka Lučić i dr. Ivan Dujmović
biskup dr. Mile Bogović i dr. Ivan Dujmović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Marica Jurić, dr. Ivan Dujmović, Marija i Željko Tomašević
dr. Ivan Dujmović, prof. Vjenceslav Topalović i Marica Jurić
dr. Ivan Dujmović, prof. Vjenceslav Topalović i Želimir Kužatko

 

 

 

 

 

 

 

 

Mate Gogić, Zdravka Bušić, Željko Tomašević i dr. Ivan Dujmović
Ivan Dujmović, Žarko Marić, Mario Filipi i Mate Gogić
Želimir Kušatko, JOsip Jozo Suton, Željko Tomašević, Marica Jurić i Ivan Dujmović

 

 

 

 

 

 

 

 

dr. Ivan Dujmović i prof. Joja Ricov, hrvatski književnik i profesor, antitotalitarist

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mile Prpa, pravnik, hrvatski je književnik, slikar, filozof, kolumnist i član HKV-a. Piše pjesme. Autor je zbirke soneta koja se zove Sonetna rapsodija i dr. Ivan Dujmović
Zvonimir Zorić Zorko, Zmaj od Plitvičkih jezera, preživio masakr na Bleiburškom polju, a izbjegao masovnu likvidaciju na Maclju iskakanjem iz vlaka,, dr. Ivan Dujmović i Oskar Šarunić, fotograf i dokumentarist

Šuma Lug kod Bjelovara, gdje je mučki ubijeno 293 Hrvata u poraću 1945. godine – ti ljudi ubijeni su bez suđenja…

 

 

Tekst i fotografije: Arhiva HŽD / Jadranka Lučić

Odgovori