Fra Stjepan Bergovec

U Zagrebu preminuo fra Stjepan Bergovec. Nama vjernicima u Dubravi ostat će u trajnom sjećanju. 

Počivajte fra Bergovec u miru Božjem, neka nas vjera u život vječni utješi u ovim teškim trenucima.

Anđeli neka Vas čuvaju gore na nebu.

Kapucinskom redu u Dubravi izražavamo našu najiskreniju sućut.

Sveta misa zadušnica i ispraćaj će biti u petak 6. svibnja 2022. godine u 14 sati u crkvi sv. Leopolda Mandića i pokop na groblju Miroševac u 15:45 sati na kapucinskoj grobnici.

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

 

IZ ZBORNIKA RADOVA SEDMOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

PAMĆENJE I POVJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

održanog 30. rujna 2016. u Zagrebu, 1. listopada u Varaždinu,

završena sjednica Kongresa i komemoracija 2. listopada u Svibovcu Topličkom

Urednik: Dr. Zvonimir Šeparović

 Zagreb, 2018., str. 648 – 667

Ivan Klasić*

Gradnja Vojne bolnice u Zagrebu i njezina predaja Republici Hrvatskoj

 Povijest osnivanja Vojne bolnice Zagreb u prošlosti

 

Povijesno postojanje Vojne bolnice nastaje 1781.g s „2 Militar Spitaler” u naselju Neudorf – Nova Ves, gdje su bile dvije Vojne bolnice. To su bile Garnizonska carsko-kraljevska bolnica i Domobranska kraljevska hrvatsko-ugarska bolnica.

Kasnije se bolnica premještala i nazivala prema potrebama vojske i mogućnosti financiranja.

 

1862.g. bila je kao Garnizonska bolnica u novom  objektu u Vlaškoj 87. s nazivom „Garnisonsspital No 23 in Agram”.

1911.g. bila kao Domobranska bolnica u novom objektu na Kuniščak 50.

1918.g. garnizonska i domobranska bolnica postaju Vojna bolnica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u okviru IV. armijske oblasti.

1941.g. postaje Vojna bolnica Ministarstva oružanih snaga NDH.

1945.g. formira se Vojna bolnica Zagreb od odjela na Kuniščaku 50, te od Njemačke evakuacione bolnice u prostorijama Nadbiskupskog sjemeništa na Šalati, kao i od objekata u Vlaškoj ulici 87.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina poslije dugog raspravljanja donosi se odluka o izgradnji nove bolnice u Zagrebu. Bolnički odjeli rasuti po Zagrebu ne mogu pružiti adekvatnu medicinsku pomoć niti se organizirati medicinske pretrage, ishrana, snabdijevanje i sigurnosne mjere. Donesena je zato odluka da se napokon počne sa gradnjom nove bolnice za potrebe vojske. Kao najpovoljnija lokacija izabrana je Dubrava.

Izgradnja Vojne bolnice Zagreb

Bolnica je projektirana i kasnije opremljena po uzoru na američke vojne bolnice. Odlukom o gradnji nije bilo osiguranog novca kao za VMA u Beogradu, pa je gradnja zastala. Dok je u Beogradu bio novac u neograničenim količinama, ovdje ga nije bilo. Do 1982. godine bili su obavljeni hidromelioracijski radovi i betonski temelji, a sve je obraslo travom.

Kada je 1985.g. postao zapovjednik 5. vojne oblasti, general Martin Špegelj otišao je u Beograd i tražio nastavak gradnje od generala Josipa Gregorića, pomoćnika saveznog sekretara. Odgovorio je da Hrvatska ne uplaćuje svoj doprinos u savezni budžet i da se zato ne gradi, što je bila laž.

General Špegelj je otišao kod admirala Branka Mamule i iznio mu situaciju. Odmah je telefonom izdana zapovijed za isplatu novca. Tako je nastavljeno sa gradnjom. Glavne firme su bile Industrogradnja, Tempo i Monter s još 300 firmi iz zemlje i inostranstva. Radilo se danonoćno. Posebno je nepoznato u javnosti da bolnica ima bazen sa toplom termalnom vodom za fizikalnu terapiju kao i veliko atomsko sklonište sa 2 ulaza i izlaza. Ima posebnu ventilaciju, bolesničke sobe, kompletna operaciona dvorana, 2 ambulante i bazen za pitku vodu. Sve je savršeno uklopljeno u zgradu. Bolnica je izgrađena po propisima za zaštitu objekata od potresa jačine 9 stupnjeva Richterove skale.

Glavna zgrada su bolnički odjeli sa upravom na II. katu, te tehnički sklop na III. katu. Svi odjeli su funkcionalno povezani između sebe. S istočne strane naslanja se na zgradu dvoetažni objekt. Tu je na gornjoj etaži kompletan operacijski bol, nuklearna medicina i intenzivna njega s reanimacijom, te središnji medicinski blok sa svim dijagnostikama. Tu je poliklinika, stomatološka poliklinika i ginekološki dispanzer. U prizemlju je bila smještena apoteka, patologija, kuhinja te radionice i garaža. Sa strane je još bila prostorija za smještaj vojske.

Taj najvažniji i najskuplji dio bolnice je najosjetljiviji i posve nezaštićen od napada iz zraka ili granatiranja. Sa nekoliko bombi, raketa ili granata može se potpuno uništiti. Njegovim uništenjem bolnica je potpuno onesposobljena za rad. Zbog toga je trebalo osmisliti način kako spriječiti razaranje upravo tog dijela.

Uz glavnu zgradu bila je zgrada za gerijatriju, a sa strane heliodrom za slijetanje helikoptera sa kompletnom navigacijom za danonoćni prihvat helikoptera. Signalizacija je bila na krovu glavne zgrade, gdje su izgrađeni apartmani za liječenje posebnih gostiju.

Kako bi bilo sredstava za završetak gradnje, zamoljen je admiral Mamula da otvori bolnicu. Time je postao pokrovitelj izgradnje i nitko se nije usudio da blokira novac. Sam Mamula se nadao da će tim činom steći neke nove dobre poene za buduću vlast.

U jednom dijelu gradnje došla je ekipa iz VMA da pregledaju nabavljenu opremu i prenesu je u Beograd. To je spriječeno, jer je osoblje bilo već na edukaciji u inostranstvu. Bolnica je trebala postati među vodećima u Europi. Dobila je aparate koji su bili vrhunski, kao kod NASE u Americi. Vrijednost bolnice procijenjena je na 500 milijuna dolara USA. Ti aparati su zapeli za oko stručnjacima u Beogradu, pa su ih htjeli oduzeti, no general Špegelj nije dozvolio. Tako je najsuvremenija oprema ostala u Zagrebu .

Nova bolnica

 Temeljni cilj i princip gradnje je bio da na jednom mjestu u svako doba dana može pružiti potrebnu hitnu pomoć, te specijalističku i dijagnostičku skrb. Admiral Mamula je pustio bolnicu u pogon sredinom svibnja 1988. godine.

Preseljenjem iz starih lokacija u novu bolnicu u Dubravi, najprije je početo sa Kuniščaka, pa zatim sa Šalate iz Voćarske ulice i na kraju Vlaška ulica. Bio sam jedan od koordinatora selidbe. Odjel po odjel selio se s bolesnicima u novu zgradu. Tu je sve bilo spremno, pa je kuhinja radila od prvog dana, kao i apoteka, te sve dijagnostike, operacioni blok, pa intenzivna njega te poliklinika u Vlaškoj, koja se jednostavno ugasila.

Šalata se vratila biskupiji. Od strane sjemeništa prijam je izvršio vlč. dr. Jelinek, isusovac, koji je tada,čuo sam, vršio dužnost glavnog ekonoma i koordinatora za Zagrebačku nadbiskupiju. Za nadoknadu štete i preinake, ostavio se dio bolničke opreme. Mislim da se u zgradama namjeravalo otvoriti  dom za svećenike ili dio staračkog doma. Meni je izgledalo da je dr. Jelinek bio zadovoljan postignutim dogovorom.

Vlaška je ostala samo kao kasarna, pa je to bilo najdulje utočište srpske vojske u Zagrebu. Kasarna je ukinuta  par dana prije odlaska kontingenta iz bolnice, kao i kasarne u Novom Zagrebu, koja je ispražnjena  istog dana.

Bolnica je imala 700 postelja. Samo u 1990-oj godini hospitalizirano je 18 000 bolesnika, bilo je 315 000 specijalističkih pregleda. Otvorenost za građane bila je potpuna kao i uključenost u hitnu službu grada Zagreba.

Kad sam privremeno zamijenio Upravnika dječjeg odmarališta u Skradu, vidio sam da se nešto dešava. Vojni liječnici su se plašili, nastojali su i svoja vozila smjestiti u vojni dio odmarališta. Kako sam bio u kontaktu sa civilnim ustanovama, rečeno mi je uz smijeh, da ne brinem, jer sam potpuno siguran. Doznali su odakle sam i što radim. Govorili su mi o pritisku od strane Srba i nesnošljivu situaciju u zemlji, bez obzira što sam bio u uniformi.

Povratkom u Zagreb, vidio sam da je počelo je raslojavanje osoblja u bolnici po nacionalnoj osnovi.

Počele su se postavljati barikade po cestama i to baš u jeku turističke sezone. Memorandum SANU i pokušaj njegove realizacije naišao je na otpor, posebno poslije Miloševićevog govora u Gazimestanu 1989. godine.

Hrvatski referendum o samostalnosti različito se tumačio u bolnici. Bio je pritisak da se uđe u novu stranku Komunista, što nismo prihvatili. Kao Načelnik prijemnog odjela imao sam kontrolu prijema, svu dokumentaciju, administraciju na prijemnom i u hitnoj službi. Odjeli su imali nadzor jedino za stručni rad hitne službe. Pored toga imao sam organizaciju prijema, kontrolu rada i nadzor nad heliodromom. O svemu sam dogovarao rad sa hitnom službom i tehničarima u slučaju kvara na signalizaciji.

Hrvati, njih 88% od osoblja, nisu iznevjerili svoje domoljublje, ali ni profesionalne etičke principe. Krajem 1990.g. pojedinci ili manje skupine djelatnika tajno uspostavljaju suradnju sa Hrvatskim vlastima, nastojeći se uključiti u obranu demokratske Hrvatske.

Za bolje razumijevanje treba naznačiti da je od 1 248 zaposlenih, bilo 185 vojnih osoba (17%), a ostalo su bili civili, pretežno Hrvati, iako je bilo i Srba, jer je JNA omogućila studiranje mladima iz obitelji slabog imovnog stanja kao i iz obitelji koje su izgubile nekog člana u II. svjetskom ratu. To je bio mali dio, jer su pretežno uzeti Srbi. Tako je oko 85% osoba u bolnici bilo Hrvatske nacionalnosti. U kasnijim događajima je to bilo presudno za organizaciju obrane.

U tijeku agresije na Hrvatsku uspostavljena je tajna veza djelatnika:

1. Pukovnik doc. dr. Ivo Vučković uspostavio je vezu sa Vladom RH u rujnu 1990. preko Ministarstva znanosti RH uz pomoć akademika Zdenka Škrabala. 1991. pridružuju mu se prim. dr. Stjepan Kučić i prim. dr. Branimir Modrić. Tada je uspostavljena trajna veza s predsjednikom Vlade RH dr. Franjom Gregurićem posredstvom akademika Škrabala i prof. dr. Mate Granića.
2. Major dr. Zoran Križan i potpukovnik dr. Mladen Buljevac uspostavljaju vezu sa generalom Martinom Špegeljom, ministrom obrane u RH.
3. Kao potpukovnik Ivan Klasić javljam se u ZNG na Tuškancu kod pukovnika Zdravka Srčeka. On je već napustio JNA i radio je u zapovjedništvu Zbora narodne garde. Uspostavljam prije toga već u 1990.g. vezu sa brigadirom Josipom Perkovićem, pomoćnikom ministra obrane RH kao i sa zapovjednikom straže Hrvatskog sabora Orlovićem. Meni se po odobrenju Perkovića pridružuju nakon toga ing. Jasenko Šaić, načelnik tehničke službe i ing. Krunoslav Antoliš, načelnik AOP-a.
4. Dr. Đuro Vranešić ostvario je vezu sa Uredom za zaštitu državnog poretka RH i predstojnikom Josipom Manolićem. Zahvaljujući informacijama iz Ureda g. Manolića o radu drugih skupina, sve skupine se povezuju u jedno tijelo koje čini temelj budućeg Kriznog štaba Vojne bolnice Zagreb.

Aktivnost i suradnja svih skupina bila je u početku izvještajne naravi i vrlo značajna za obranu RH. Što je ugroza bila veća, bila je veća skupina djelatnika, koji su se uključivali u obranu. Tako je npr. načelnik patologije dr. Vranešić iz redenika poginulih četnika i pripadnika JNA skidao dum-dum metke i predao ih službenicima SIS-a kao dokaz da JNA i četnici upotrebljavaju streljivo zabranjeno međunarodnom konvencijom.

Vojni vrh iz Beograda više puta je zaprijetio da će Vojnu bolnicu radije uništiti, nego li je predati Hrvatskoj. O ozbiljnosti nakane najbolje govori podatak o potpunoj devastaciji Vojne bolnice Ljubljana. Istu je sudbinu zadesila i Vojnu bolnicu Pula, unatoč obećanjima JNA predstavnicima lokalnih vlasti. Vojnu bolnicu Sarajevo u travnju 1992. napušta JNA i ostavlja je posve praznu i neupotrebljivu. Ostalo je samo oko 30 osoba medicinara s oko 50 bolesnika. Vojnu bolnicu Split, koja je izgrađena 1966., preuzeli su Hrvatskoj odani djelatnici dana 16. rujna 1991. Predana je vojnim vlastima RH i kasnije prelazi u sustav civilne zdravstvene službe.

Zaposlenici VBZ dobro znaju da im je teška zadaća. Oni kao i njihove obitelji mjesecima su bili izloženi pritisku agresora i osudi Hrvatske javnosti, koja o ničemu nije mogla biti informirana. Bila je tajnost za uspjeh operacije obrane.

Obrana bolnice

Naredba predsjednika RH dr. Franje Tuđmana da se bolnica mora sačuvati u cjelini i u punoj funkciji, bila je snažna potpora. Suradnja s predsjednikom vlade dr. Franjom Gregurićem, potpredsjednikom dr. Matom Granićem, akademikom Zdenkom Škrabalom – savjetnikom predsjednika RH, uz stalnu pomoć Ministarstva obrane RH posredstvom brigadira Josipa Perkovića, generala dr. Ive Prodana te generala Antona Tusa. Iz sigurnosnih razloga u organizaciji i realizaciji operacije očuvanja bolnice znao je vrlo mali broj ljudi.

Tijekom intervencije JNA u Sloveniji, ja sam prihvaćao helikoptere s ranjenicima. Dobio sam zadaću da u sobama opišem rane i mjesta te način ranjavanja od tadašnjeg upravnika dr. Jove Nikića. Sastavio sam izvješća, ali u duplikatu. Jedan sam primjerak predao u Upravu bolnice, a drugi sam proslijedio mojoj vezi. Jedna službenica bolnice odnosila je izvješća ispod haljine svom bratu u policijskoj školi nasuprot bolnice, koji je bio na dužnosti operatera veze.

Jedan dio srpskih pobunjenika (sela Bučje i Kusonje u Zapadnoj Slavoniji) bio je otpušten iz bolnice. Nigdje nije bilo evidencije o prijamu helikopterima niti o otpustu. Kako su po noći odlazili preko ograde bolnice u civilnim odijelima, to sam javljao kad se otpuštaju.

Tako sam od tada sve podatke o prijemu u bolnicu, brojno stanje po odjelima, otpusti i ostalo slao svojoj vezi. Pored mojih obavijesti imali su sve podatke od ing. Antoliša, načelnika AOP-a. Tu je čak bio podatak u kompjuterima o naoružanju pa i o broju metaka koje ima vojska na straži, o osiguranju, te svi podaci o bolnici koji su bili u kompjuteru.

Dana 14. rujna 1991. organizirano je potpisivanje izjava djelatnika Vojne bolnice o lojalnosti, koje je potpisalo više 1 000 djelatnika. Zatraženo je da djelatnici ostanu na svojim mjestima, kako bi fizički spriječili uništenje bolnice.

Značajna je bila uloga veleposlanika BJ Van Houtena, visoko rangiranog člana promatračke misije Europske zajednice. On je nekoliko dana ležao u bolnici i detaljno mu je predočeno stanje i vrijednost  te moderne bolnice. Naredio je da se članovi misije liječe u Vojnoj bolnici Zagreb i vršio stalni pritisak na JNA da bolnicu preda Hrvatskoj neoštećenu.

Slijedom događaja koji su bili u srpnju 1991. utemeljeno je zajedničko tijelo od 11 članova – nazvano Krizni štab Vojne bolnice Zagreb. On će voditi obranu i operaciju očuvanja bolnice do njezine predaje Republici Hrvatskoj. Detaljno su bile obrađene dvije opcije:

1. Nasilno preuzimanje bolnice uz veliku vjerojatnost osvetničkog zračnog razaranja i uništenja vitalnih dijelova.
2. Bolnicu treba sačuvati u cijelosti i stalnoj funkciji. Znači da je čuva njezino osoblje, na svojim djelatnim mjestima uz liječenje osiguranika. Krizni štab je vidio da ni JNA ne može razoriti bolnicu bez opravdanja za mnogobrojne žrtve pred međunarodnom javnosti.
3. Trebalo je prvenstveno predstaviti ljudima da ne napuštaju bolnicu. Odlaskom zaposlenika slabi moć obrane i postoji mogućnost da dođe srpska zamjena.

Stanje je predočeno generalu zbora Antonu Tusu, Načelniku glavnog stožera HV i dr. Franji Gregoriću. Plan je prenijet predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koji je odredio da zadaću odrade djelatnici pod vodstvom Kriznog štaba. Sve odluke od tada donosi direktno sam predsjednik.

Iz sigurnosnih razloga sastanci se održavaju samo sa 3-4 člana. Važno je napomenuti da je Stručni kolegij radio po naputcima KŠ VBZ, dakle vlade RH da bi se otklonila sumnja JNA, što nije bilo jednostavno.

Da bi se osigurala tehnička i telekomunikacijska podrška, načinjeno je ranžiranje razdjelnika za telefone. Čestim promjenama brojeva unutar zgrade i preusmjeravanjem unutar bolnice omogućeno je članovima koordinirati razvoj situacije. Veza sa civilnom poštom i preusmjeravanjem civilnih brojeva izazvali su pometnju u JNA. Interfonska centrala imala je 720 brojeva, a telefonska 1 500. Signalizacija je imala 6 000 terminalnih jedinica, pa se osoblje tehničke službe stalno moglo kretati bolnicom zbog provjere ispravnosti.

Kada je Komanda 5. armijske oblasti na Krešimirovom trgu u Zagrebu predana Republici Hrvatskoj, general Rašeta kao novi komandant i pregovarač s vladom RH smjestio se je u kasarni u Novom Zagrebu (kasarna ‘Maršalka’) ali je uskoro preselio u apartman na VII. katu Vojne bolnice u Dubravi. S njime je došao dio pripadnika specijalne policije i diverzanata u bolnicu. Tu se smjestio i upravnik bolnice dr. Jovo Nikić koji je došao iz Beograda. Na vrhu bolnice postavili su dva mitraljeza, koji su trebali štiti Rašetu kao i helikoptersko pristanište uz bolnicu.

Otišao sam na plato na vrhu bolnice da napravim skicu osiguranja i postavljenog oružja. Policija me je spriječila, pa je tek na poziv upravnika bolnice dozvolila  pristup kako bih provjerio „ispravnost signalizacije” za helikoptere pri noćnom slijetanju. Točni razmještaj poslao sam odmah iz bolnice.

U cilju podrške Kriznom stožeru u obrani bolnice, general Anton Tus, Načelnik glavnog stožera HV odlučio je da se u najstrožoj tajnosti formira skupina dragovoljaca od provjereno lojalnih pripadnika Hrvatske vojske i dijela časnika nekadašnje JNA. Tako je postrojba nazvana „Postrojba nova bolnica” bila direktno pripojena Glavnom stožeru HV. Nju je činilo 37 djelatnika i časnika te jedna civilna osoba. U toj sam postrojbi dobio dužnost pomoćnika zapovjednika i logističku potporu. Tu sam dužnost obavljao sve do prevođenja u pričuvni sustav.

Opasnost iznutra je bila velika, jer je u bolnici bilo približno 100 pripadnika nekadašnje JNA kao ročnici srpske i crnogorske nacionalnosti, te ranjeni pripadnici JNA i Teritorijalne obrane iz tzv. Republike Srpske iz Knina. Oni su nakon liječenja bili smješteni u podrum u prostorije predviđene za vod ročnika poslužitelja. Nisu smjeli napustiti bolnicu zbog opasnosti od zarobljavanja. Bili su stalna opasnost i prijetnja sigurnosti bolnice iznutra. Ministarstvo obrane RH je to riješilo preko brigadira Josipa Perkovića, naoružavanjem lojalnih zaposlenika bolnice. Naoružanje je u tajnosti izvršeno u dva navrata: 22. rujna 1991. s kratkim cijevima, a zatim 9. listopada s kratkim i dugim cijevima. Glavni inženjer tehničke službe ing. Jasenko Šaić oba je puta preuzeo i razmjestio naoružanje na skrovita mjesta po bolnici. Za oružje su znali samo lojalni, njemu podređeni zaposlenici, a to samo za neka mjesta kako ne bi došlo do provale. Na taj se način mogla spremno čekati eventualna oružana akcija JNA i njena neutralizacija, kao i moguće nasilno o preuzimanje bolnice ako zatreba ili ako predsjednik RH dr. Tuđman naredi.

Posebno se vodilo računa o mogućoj diverziji organiziranoj izvan bolnice. Pomno se pratilo kretanje nepoznatih osoba po bolnici, posebno prilikom posjete bolesnicima. Bolničke hodnike, liftove i podrumske prostorije nadzirali su zaposlenici tehničke službe.

U takvoj situaciji pazili smo u bolnici na svaki korak specijalaca Vojne policije iz Niša, koji su se kretali u bijelim kutama, ispod kojih su imali oružje.

Zbog velike negativne kampanje JNA i nerazumijevanja dijela javnosti,  trebalo je pokazati JNA i Hrvatskoj javnosti da bolnicom upravljaju zaposlenici odani Hrvatskoj. Naime, o Vojnoj bolnici Zagreb se u javnim medijima pisalo tako, da se stvorila negativna slika o osoblju, koje je bilo izloženo velikom pritisku javnosti. Nedjeljni vjesnik 8. rujna 1991. „Pacijenti ne vjeruju vojnom Hipokratu”; Večernji list 3. studenog 1991: „Vojna bolnica vojarna” Slobodni tjednik 7. studenog 1991. „Pripreme za bombardiranje Vojne bolnice”.

Dana 17. studenog, u petak – uoči pada Vukovara, general Rašeta je dobio nalog da u Beograd odnese sve zubarsko zlato iz Vojne bolnice Zagreb. Zubno zlato u težini 7 kg, kao i dio piljevine i prerađevine – čuvano je u trezoru Zubnog odjela Vojne bolnice Zagreb. Ključeve je imao potpukovnik Ivan Knapić, zubni tehničar, moj kolega i pripadnik postrojbe iz bolnice. Isto tako bio je na svojoj vezi. Tu je radila i njegova supruga kao stomatolog. Kao kolega  iz škole i pacijent mogao sam mirno dolaziti kod njih u ordinaciju i zubnu tehniku.

Već ranije imao sam ugovorenu šifru sa mojom vezom brigadirom Josipom Perkovićem, pomoćnikom ministra obrane RH. Toga dana u 8.30 dobio sam hitnu poruku da se javim vezi. Odmah sam se javio. Josip Perković izdao mi je zapovijed – da baš tako zapovijed, da odmah – još istog dana organiziram prebacivanje čitave količine zubnog zlata kod njega u Hrvatski sabor. Ne znam da li su drugi dobili istu zapovijed, ali se nas nekoliko odmah našlo na okupu po pozivu. Otišao sam Ivana Knapića i prenio mu zapovijed. On je i sam po ranijem dogovoru znao što treba raditi. Obavijestio je svog načelnika dr. Zlatana Križana, koji je bio isto tako član Kriznog štaba. Odmah su počele pripreme za prebacivanje zlata iz bolnice.

Pred kraj radnog vremena, došao sam ispred zubnog odjela u odijelu za odlazak kući. Nedaleko mene bio ing. Krunoslav Antoliš s oružjem u džepu. Iz bolnice je izašao g. Knapić u civilnom odijelu, sa torbom u ruci. Malo iza njega bio dr. Zlatan Križan s rukom u džepu gdje je imao pištolj. Poslije izlaza iz bolnice slijedio ih je ing. Antoliš, a ja sam bio na kraju, par koraka iza njih. Imao sam pištolj i jednu bombu.

Kako nisam imao tog dana vozila, ušao sam u auto sa ing. Antolišem. Knapić i Križan išli su svaki svojim vozilima prema centru grada. Nismo išli Maksimirskom, nego pravcem ispod Sljemena, prije Mirogoja skrenuli smo prema Gornjem gradu i prema Markovom trgu.

Ušli smo u zgradu Hrvatskog sabora i dok smo mi smo ostali na prijavnici, Knapić je otišao sa brigadirom Perkovićem, koji nas je čekao za prijem zlata. Poslije vaganja i zapisnika te izdavanju potvrde o predaji zlata, g. Knapić je dobio zapovijed da odmah ode u Karlovac i pristupi Zboru narodne garde. Postupio je tako, dok smo mi otišli kućama.

Ja sam tu kod predaje zlata dobio zapovijed da idući dan odvedem obitelj Ivana Knapića na sigurno. Naime oni su stanovali neposredno iznad kasarne stare bolnice u Vlaškoj ulici, pa je bila mogućnost otmice ili osvete. Zato sam sa svojim vozilom idući dan odveo čitavu obitelj u njihovu vikendicu u Sloveniji blizu Brežica. To je bila supruga dr. Tihomila Knapić i njihove dvije kćeri. Dr. Tihomila je tako mjesecima ostala bez prihoda, dok nije preuzeta bolnica.

U ponedjeljak je nastala uzbuna. General Rašeta je došao po zlato, ali je bilo sve zaključano. Tehničara Knapića nije bilo na poslu. Pozvan je iz Dubrave bravar, koji je aparatom za varenje otvorio trezor. Zlata nije bilo u trezoru.

Na saslušanju u upravi bolnice dr. Križan je izjavio da ništa ne zna jer je otišao kući ranije. Imao je pripremljene svjedoke koji su potvrdili da je izašao ranije iz bolnice sam. Jedna čistačica je izjavila da je vidjela nekoliko ljudi oko zubne stanice, ali ih zbog daljine nije prepoznala. Dijelom su bili u uniformama, pa je dala podatke o uniformama specijalaca, koji su zaista tog dana bili tu nešto ranije.

Kako su mene vidjeli tog dana hodniku poliklinike, pozvan sam na saslušanje. Bio sam u zubnoj stanici kod dr. Tihomile, koja mi je gledala zube za slučaj dokazivanja dolaska i svjedočenja. Rekao sam da je Knapić moj školski drug iz Vojne akademije i da nema razloga da ne dolazim kod njega. Osim toga njegova supruga mi popravlja zube, pa je to razlog što sam dolazio. Zašto ne bih razgovarao sa njima? O zlatu nisam ništa znao.

Saslušanje je trajalo više od jednog sata. Pokušali su doznati gdje se nalazi Knapić, što je radio zadnjih dana, kako mu obitelj, čime se bavi i slično. Rekao sam da je najbolje da pitaju njih, jer su oboje na službi u bolnici. Nisam smio priznati povezanost sa zlatom niti njegov nestanak. Pred kraj vremena proširili smo vijest da je Knapić u Novom Sadu, pa je opet nastala zbrka sa telefonskim pozivima.

Idući dan ponovno sam morao doći na saslušanje, kako bih razjasnio „neke detalje”.

Akcija „zlato” izazvala je burnu reakciju vrhova nekadašnje JNA, a to je bio cilj akcije. JNA je dobro razumjela kakva je poruka s nestankom zlata. Dok su Srbi slavili pad Vukovara, ovo zlato im je zagorčalo veselje, a nama je bio znak da je Vukovar samo privremenu u srpskim rukama.

Kako je jedna kćer od Ivana Knapića radila u Vjesniku, morala je na posao. Odmah su saznali da je došla u Zagreb. Pozvali su mene i dobio sam zapovijed da odem kod nje u zgradu Vjesnika i da je „zamolim” da odmah dođe u bolnicu razjasniti neke detalje bijega svojega oca. Nisam smio odbiti, jer su rekli da je „misija” tajna i važna. Kad sam nju pozvao na prijavnicu, rekao sam joj sa strane da ni u kom slučaju ne hoda sama, nego u većem društvu i da se ne primiče kući niti u blizinu bolnice.

Dolaskom u bolnicu dobio sam novi zadatak da odem kod Knapića kući i da ga dovedem ako je stigao kući. Rekao sam da ja nisam kurir bolnice, nego da pošalju vojnika ili neku drugu osobu. Ja i ne znam gdje Knapić stanuje.

Bila je opasnost da me ubace u helikopter i prebace u Niš u istražni zatvor, ako se i najmanje posumnja u moju povezanost sa zlatom. Vjerojatno se ne bih vratio kao ni toliki drugi.

Vidjevši da nad bolnicom nema više stvarne kontrole, u listopadu 1991.g. JNA je prihvatila pregovore o njenoj predaji. Primarius dr. Jovo Nikić došao je iz Beograda za upravnika bolnice i obavještava Stručni kolegij o zvaničnom stavu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) o sporazumnoj predaji vojne bolnice Zagreb i da pregovori mogu početi. Svi zaposlenici koji žele otići iz bolnice i evakuirati se iz Zagreba posebno su popisani. Tako je tridesetak zaposlenika sa obiteljima napustilo bolnicu sa konvojem vojske.

Dio zaposlenika koji su čekali odlazak, spavali su na prvom katu u prostorijama Vojne liječničke komisije. Dobio sam zadaću da se priključim tim ljudima i pratim njihov rad. Tako sam danima bio u bolnici, udaljen od svoje obitelji. Upravnik bolnice bio je smješten u jednom apartmanu na vrhu bolnice, a general Rašeta u drugom. Čekali smo svi rezultate pregovora. U popodnevnim šetnjama sam se par puta „priključio” Upravniku bolnice sa zadatkom da možda doznam neke stvari koje se planiraju.

U ime Vlade Republike Hrvatske pregovore je vodio ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang uz generala Imru Agotića. Unatoč upozorenju, dr. Hebrang je potpisao suglasnost da se odnese za Hrvatsku vojsku vrlo važan, moderan i skup „Zavod za preventivnu medicine” koji se nalazio u objektu bolnice, Ostao je samo mikrobiološki laboratorij sa znatno smanjenom opremom.

General Rašeta je tražio da JNA dogovorenim ugovorom odnese „vojnu opremu” iz Vojne bolnice. Tu se podrazumijevalo sve što je JNA rabila, od oružja do opreme. Zato su Hrvatski pregovarači zahtijevali da Rašeta načini detaljan popis svega što se želi odnijeti iz bolnice. U taj popis prikriveno je ubačeno nekoliko aparata za središnji nadzor rada bolnice, pa bi bez njih bolnica ostala bez klimatizacije, ventilacije i grijanja. Konačno je i to brisano iz popisa.

Dana 16. prosinca 1991.g. nakon osmomjesečne konspirativne aktivnosti, bolnica je službeni predate novom Ravnatelju prim. dr. Anti Matkoviću, koji je bolnicu preuzeo u ime Republike Hrvatske. Prisutni su bili ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang, sekretar za zdravstvo grada Zagreba dr. Dubravko Božičević i neki članovi Kriznog štaba i Stručnog kolegija bolnice.

Temeljem popisa koji je izvršen nađeno je, da je odnesena samo oprema koju je JNA ugovorom dogovorila odnijeti. Jedino je jedan Mercedes hitne pomoći s najmodernijom opremom nestao, jer je već ranije bio na terenu pod kontrolom tzv. Republike srpske.

Vojni konvoj sa par autobusa, te civilna vozila i kamioni s vojnom opremom napustili su bolnicu oko 10 sati 16. prosinca 1991. godine. U tom se momentu na vrhu zgrade zavijorila velika Hrvatska zastava. U Novom Zagrebu kontingentu se pridružila vojska iz kasarne u Novom Zagrebu pa su svi krenuli put Karlovca i dalje u Bosnu. Mnogi od njih nikada se nisu vratili, nego su poginuli na ulicama Sarajeva.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je na Badnjak1991. godine primio čitav Krizni štab Vojne bolnice Zagreb. Iskazujući djelatnicima bolnice priznanje, rekao je: „Časno i uspješno ste izvršili zadaću, čineći za domovinu ono, što ste u tom trenutku najbolje mogli učiniti. Tu poruku i zahvalnost Hrvatske prenesite djelatnicima bolnice, koji su u tome sudjelovali”.

U skupini koja je bila kod Predsjednika Tuđmana bio sam i ja. Sjećam se riječi koje sam izgovorio: „Gospodine Predsjedniče, Ivan Klasić, medicinski tehničar”

“ HINA – dec. 91 – 241437 MET – hina”

“Delegacija liječnika Vojne bolnice Zagreb čestitala je predsjedniku Republike dr. Franji Tuđmanu Božić i Novu godinu. U svojoj čestitci liječnici su naglasili kako očekuju da će ta bolnica, uz njegovu potporu, nastaviti rad i unapređivati ga. Zahvaljujući se na čestitkama Predsjednik Tuđman je ujedno čestitao liječnicima i osoblju bolnice Božićne blagdane i Novu godinu.”

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, za zasluge u očuvanju bolnice 28. svibnja 1992.g. prevodi u djelatne časnike 37 časnika Nove bolnice Zagreb. Za zasluge stečene u tijeku velikosrpske agresije i učestvovanja u Domovinskom ratu, dodjeljuje Spomenicu Domovinskog rata članovima Kriznog stožera.

Tako sam i ja Ukazom br. PA-6/1-92 Narodne novine 67/1992 dobio čin pukovnika Hrvatske vojske. Isto tako dobio sam Spomenicu Domovinskog rata 1991. Narodne novine 67/92 od 13.10.1992.

Za desetu obljetnicu Predsjednik Republike Stjepan Mesić dodjeljuje „Povelju Republike Hrvatske – Kliničkoj bolnici Dubrava” za pokazanu hrabrost i domoljublje, te doprinos djelatnika u sprečavanju devastacije i očuvanju cjelovitosti bolnice u 1991. godini”.

Za dvadesetu obljetnicu Vojne bolnice Zagreb, predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović odlikovao je četvoricu djelatnika “Redom Hrvatskog trolista” i devet djelatnika „Redom Hrvatskog pletera”. Među odlikovanima nema Ivana Klasića niti Ivana Knapića!

Novi ravnatelj bolnice dr. Ante Matković bio je čvrst, pošten i iznad svega veliki domoljub. Dobio je od vlade zadaću pokrenuti rad bolnice poslije predaje Hrvatskoj. Sve do svoje nenadane smrti od prsnuća aorte nesebično je radio za dobrobit bolnice.

Jedan dan došao je ravnatelj dr. Matković kod mene u kancelariju i rekao mi:

“Ivo, vidiš kakva je situacija. Ne mogu se pouzdati u ljude. Počeli su kao vukovi tražiti samo svoje interese, a rat je još u punom tijeku. Daj preuzmi kontrolu u prizemlju. Imaš već kapelu preko sebe, vodit ćeš donacije i razvrstavati po planu. Sve ćeš raditi direktno pod mojom kontrolom i izričitoj zapovjedi”.

 Duhovna skrb poslije preuzimanja Bolnice

 Poslije preuzimanja u bolnicu je dogovorno odmah poslije odlaska kontingenta JNA došao kapucin fra Nikola Bašnec, župnik iz Dubrave, u koju je župu spadala bolnica. Na sastanku kod ravnatelja dogovoreno je kako će se provoditi duhovna skrb za bolesnike i ranjenike. Trebala je kapela za služenje mise, kojoj bi prisustvovali bolesnici i slobodno osoblje bolnice. Od građevinske službe dobili smo majstore i pronašli da je najpogodniji prostor pored liftova za kirurgiju. Odobrena je lokacija i ubrzo je kapela bila spremna. Jedna prostorija od mojeg Prijemnog odjela ustupljena je za sakristiju, a iz susjedne prostorije se postavila instalacija za vodu. Oltar je donesen iz Donje Dubrave iz kapucinskog samostana, kao i svetohranište. Postolje za oltar su lako izradili majstori. Tako je počela služba Božja u bolnici, kao i redovite posjete svećenika bolesnicima.

Za bolničkog kapelana određen je bio fra Stjepan Bergovec, kapucin, koji je bio u Gornjoj Dubravi  i osnovao novu župu nedaleko bolnice. Pripremao sam sve potrebno za misu koja se služila nedjeljom  u 11. sati i ministrirao kod mise.

U bolnicu su počeli stizati ranjenici, Hrvatski vojnici. Jednog dana vidio sam podatak, da je 219 ranjenika smješteno tog dana u bolnici, a većinom su već obrađeni kirurški. Imali smo veliku zalihu materijala i lijekova, jer je JNA imala mogućnost nabave. No to se postepeno potrošilo i pored nabavke, počelo je snabdijevanje od donacija. Primao sam donacije kako su dolazile kamionima i raspoređivao po planu ravnatelja.

Sada su kod ranjenika počeli dolaziti članovi Vlade, generali i zapovjednici ratnih postrojbi, bilo je mnogo posjeta. Po potrebi sam ih pratio do odjela ili upućivao gdje je potrebno. Tako su dolazili i pjevači pa sam u prizemlju organizirao koncerte. Posebno je bilo svečano kad je dolazila Tereza Kesovija. Pripremili smo veliki koncert, kad je pjevala više od jednog sata, pa su ranjenici bili vrlo zadovoljni.

Jedne nedjelje organizirali smo svečanu misu koju je predvodio vojni ordinarij – biskup Jezerinac. Misa je bila kod liftova za kirurgiju, gdje je najširi dio prizemlja. Pripremili smo stolice i klupe za ranjenike i bolesnike. Došlo je dosta osoblja bolnice. Oltar je bio iz kapele. Prije mise biskupu je predan prigodni poklon. S biskupom sam bio u još dva navrata glede organizacije posjeta i razgovora o skrbi, dok je duhovnu skrb kompletno provodio fra Stjepan Bergovec.

Na dan preuzimanja od Republike Hrvatske bolnica je imala 700 bolesničkih kreveta i 1 248 zaposlenih. Postepeno se počeo smanjivati broj zaposlenih osoba, a posla je bilo sve više. Ukazom Predsjednika Republike 31. listopada 1992. godine postrojba Nove bolnice je rasformirana, a njeni članovi prevedeni u pričuvu, s tim da nastave rad u bolnici. Ne znam tko je donio odluku o rasformiranju postrojbe, jer nisam vidio pisanih tragova.

Pored posla u bolnici imali smo i pripremu vojnika za ratne bolničare. Nastava je bila najprije u Garnizonskoj ambulanti na Borongaju u Zagrebu. Zatim se na terenu uvježbavao postupak na ratištu: prilaz ranjeniku pod neprijateljskom vatrom, pružanje pomoći, izvlačenje u zaklon i transport. Pored prve pomoći bolničari su učili o popravljanju vode, dezinfekciji i ostalim zadacima na bojišnici.

Kad je Hrvatska vojska poduzela akciju „Bljesak” bili smo u pripremi, pa smo dolaskom ranjenika odmah poduzeli mjere da se što hitnije zbrinu. U vojnoredarstvenoj akciji „OLUJA” imali smo pripremljen heliodrom u punoj funkciji, pa smo zbog dobre opreme bili uključeni u kompletnu službu prihvata povrijeđenih, kojih je srećom došlo malo.

U to vrijeme već su počele borbe za položaj i vlast. Dio mojih suradnika tražio je oružje namijenjeno za obranu bolnice, pa je ing. Šaić odbio jer su imali svoje osobno naoružanje. Isto tako bio je pritisak da se smjeni ministar obrane RH Gojko Šušak, te Ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang. Neki su već vidjeli sebe na nekim funkcijama u zdravstvu i u bolnici. Predsjednik Tuđman je odbio o tome razgovarati. To je bio jedan od razloga što bolnica nije dugo postala klinika, a i kasnije se malo zaposlenika postavilo na dužnosti u bolnici.

Kako sam imao godine starosti i dovoljno radnog staža, od mene se tražilo da ponovno polažem državni ispit, koji sam već davno položio. Nisu to priznali. Zbog svega toga zatražio sam sporazumni prekid radnog odnosa i odlazak u mirovinu krajem 1994. godine.

Evo što o svemu kaže Josip Perković uoči svog izručenja Njemačkoj. Izjavu je dao Večernjem listu 2.1.2014. Autori: Zdravko Milinović i Davor Ivanković te Goran Ogurlić:

“… Uspostavio sam obavještajnu mrežu unutar bolnice, a zadaća svih ljudi bila je da, pokaže li se potreba, bolnicu nasilno zauzeti. Oružje sama već unio u bolnicu i trebao sam je zauzeti iznutra s neznatnom pomoći nekoliko naših specijalaca, koji bi ušli u bolnicu kao pacijenti. Sve je bilo spremno i čekalo se samo odobrenje predsjednika Tuđmana. On je dao do znanja da se akcija ne može pokrenuti bez njega. Cilj je bio spriječiti devastaciju i odvoženje opreme iz bolnice. Jednog jutra javili su mi da je general Rašeta izdao nalog da se zlato pripremi i prebaci u Beograd. To se dogodilo u studenom 1991. kao je pao Vukovar. Bila je grozna atmosfera. Imali smo nekoliko sati na raspolaganju. Zlato smo uspješno prebacili u moju kasu i šutjeli….”

      “… u bolnici Dubrava podijeljena su odlikovanja za zasluge u Domovinskom ratu. Odlikovanja su dobili neki koji ih nisu trebali dobiti, a neki pojedinci, koji su se istakli – pa i u ovoj akciji nisu bili na popisu za odlikovanja. Šteta. Žao mi je što se sa mnom nisu konzultirali o podjeli odlikovanja…”

 

Ako je g. Perković kriv za svoje postupke prije 1991. godine, mišljenja sam da je u ratu dao svoj puni doprinos izgradnji mlade Hrvatske države. Svoj posao, kao pomoćnik ministra obrane RH odradio je dobro.

Za desetgodišnjicu sam došao u bolnicu na proslavu. Nisu me pustili na mjesto određeno za Krizni stožer, već me fizički spriječili i smjestili u zadnji red. Nisam ostao do kraja. Otišao sam i od tada više nemam kontakt sa ostalim članovima stožera, koji su vidjeli sve to. Kroz par godina napustio sam Hrvatsku i otišao u Australiju.

 Perth – Western Australia – 12. rujna 2016.

 

 

 

 

 

24. prosinca 1991. na Badnjak. Prijam članova Kriznog stožera Vojne bolnice Zagreb kod predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana. S lijeva na desno: dr. Đuro Vranešić, doc. Dr. Ivo Vučković, dr. Branimir Modrić, dr. Stjepan Kučić, ing. Jasenko Šaić, Ivan Klasić, med. tehn. (u svjetlom  odijelu) ing. Krunoslav Antoliš, dr. Drago Kozjak, i vidi se predsjednik dr. Franjo Tuđman s naočalama okrenut djelatnicima bolnice

 

 

 

 

Stigla je donacija u bolnicu Dubrava

 

 

 

 

 

Prvo svetohranište u bolnici, doneseno iz kapucinskog samostana

 

 

 

 

Pranje ruku u tijeku mise. Prisutni; fra Stjepan Bergovec, biskup Jezerinac,

 kapucinski provincijal u asistenciji, franjevački provincijal i ja sipam vodu

 

 

 

 

 

Prihvat i slaganje materijala u bolnici

 

 

 

 

 

Biskup Jezerinac, fra Stjepan Bergovec i Ivan Klasić na dogovoru 

 

 

 

 

 Iz dnevne štampe

 

 

 

 

REFERAT:

* Ivan Klasić, pričuvni pukovnik HV i član Kriznog stožera za obranu Vojne bolnice Zagreb.