Vjenceslav Topalović (Travnik, 17. travnja 1932. – Zagreb 7. lipnja 2020.), hrvatski znanstvenik, istraživač i pisac hrvatske povijesti, prvenstveno recentne.
Rodio se u 1932. Travniku od oca Čedomila i majke Terezije rođ. Dörfler, u hrvatskoj građanskoj činovničkoj obitelji. Završio je pučku školu. Kao 12-godišnjak bio je sa roditeljima na Bleiburgu te Križnom putu, od čega su njemu i obitelji ostala jeziva sjećanja. Djelimice ih je obradio u knjizi: Srednja Bosna-ne zaboravimo hrvatske žrtve: 1941.-50./1991.-95.
Završio je srednje te više i visoko obrazovanje iz područja ekonomsko-pravne znanosti. Zatim je položio grupu pedagoških predmeta na Filozofskom fakultetu Sarajevskog sveučilišta i time stekao zvanje profesora. Na zagrebačkom je sveučilištu upisao i završio interdisciplinarni poslijediplomski studij društvenih znanosti sa summa cum laude za naslov magistra znanosti. Na istom Sveučilištu doktorirao je tezom Valorizacija kulturno-povijesnog blaga Bosne i Hercegovine u turističkim tokovima. Mentor mu je bio Antun Bauer.
Na otvorenju rodne spomen kuće Ivi Andriću u Travniku… prof. Vjenceslav Topalović
Radio je punih 46 godina u kulturno-prosvjetnim ustanovama. Suosnivač je Zavičajnog muzeja u Travniku, gdje je radio na formiranju etnografske, povijesne, arheološke, etnološke i biološko-zoološke zbirke čime je ta ustanova postala jednom od najznačajnijih kulturnih ustanova u BiH, po važnosti odmah iza Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Radio je na mjestu knjižničara, kustosa, višeg kustosa, kustosa savjetnika i većinom kao pomoćnik direktora i direktor Muzeja. Zalagao se za očuvanje i valorizaciju kulturno povijesnog blaga Travnika ali i čitave BiH. Kad je bio na mjestu direktora travničkog Zavičajnog muzeja, organizirao više stručnih sastanaka a i značajni simpozij na razini cijele Jugoslavije, sa sudionicima iz svih republika i pokrajina, radi boljeg upoznavanja te zaštite kulturno-povijesnog blaga BiH iz vremena Osmanlijskog Carstva sa ciljem formiranja muzeja sa predmetima i arhivskom građom iz tog perioda.
Suradnik na osnivanju Arhiva Srednje Bosne 1954. godine.
Potaknuo je obnovu rodne kuće nobelovca Ive Andrića. Kuća je poslije Andrićeve smrti 1975. god. postala Memorijalnim muzejom ovog nobelovca. Topalović se osobito založio neka interijer bude sasvim kao u vrijeme kad se Andrić rodio. Topalović se također zalagao neka se prikupi cjelokupna književna građa Ive Andrića, pa su tako skupljeni prijevodi Travničke kronike na gotovo svim europskim i svjetskim jezicima, kao engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom, portugalskom, japanskom, kineskom, mongolskom, arapskom i dr.
Predsjedavao je Muzejskim društvom BiH u dva mandata, ukupno osam godina. Bio je predsjednik društva Muzeja i Galerija BiH kojemu je sjedište u Sarajevu. Predsjedavao je regionalnom kulturno-prosvjetnom zajednicom i bio je član sarajevskog sveučilišta.
Posljednje godine radnog staža proveo je na položaju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Sarajevu.
U HDZ BiH učlanio se početkom demokratskih procesa, 1990. godine, kad su komunisti još bili na vlasti. 1990. je godine predsjedavao obnoviteljskom skupštinom hrvatskoga kulturno-umjetničkog društva “Napredak“ podružnica Travnik te članom obnoviteljske skupštine Matice hrvatske, ogranak Travnik.
Sudionik obrane BiH od velikosrpske agresije. U ratu je bio u HOS-u i u vladi HVO. U ratu u BiH 1991.-95. Od velikobošnjačke izdaje pretrpio je strahote. Između ostalog podvrgnut je strašnom maltretiranju od oružanih snaga BiH, te tzv. domaćih mudžahedina. Tijekom jednog upada u stan on i sin Karlo su pretučeni a stan demoliran i opljačkan. Zbog toga je napustio BiH poslije rata. Dolazi s obitelji trajno u Zagreb.
Izvor: https://hr.wikipedia.
Prof. Vjenceslav Topalović bio je dugogodišnji član Hrvatskog žrtvoslovnog društva, aktivan učesnik naših Hrvatskih žrtvoslovnih kongresa. Zadnji referat prof. Vjenceslava Topalović izlazi uskoro u Osmom zborniku radova pod naslovom „Razgovor s generalom Josipom Aleksićem“…
Sinovima Zlatku i Karlu te njihovim obiteljima iskrena sućut povodom njihovog nenadoknadivog gubitka.
Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
prof. Vjenceslav Topalović i prof. Zvonimir Šeparović
Prof. mr. sc. Vjenceslav Topalović
Srednja Bosna – Hrvatske žrtve
1941.-50-/1991.-95.
PREDGOVOR
„Sine ira et studio“, (bez srdžbe i pristranosti ovo svjedočanstvo dato je u knjizi upravo uz ovu latinsku sintagmu, bez ikakvih zlih namjera).
Prvi put, nakon pedeset godina, smijemo javno progovoriti o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To je bila najstroža tabu-tema o kojoj se nije smjelo ni istraživati, ni govoriti, ni šaputati, a kamoli pisati. Komunistička Jugoslavija najgrubljim je metodama – ubojstvima, uhićenjima, premlaćivanjima i izbacivanjem s posla – nastojala spriječiti da istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prodre u javnost. Ako se htjelo pisati, onda se pisalo samo o onom najcrnjem što se desilo u toj državi. Željelo se iz sjećanja hrvatskog naroda izbrisati istinu da se nepobijeđena hrvatska vojska, s velikim brojem civila, povlačila u Austriju da nakon svršetka rata položi oružje pred engleskom vojskom te zatraži i dobije njezinu zaštitu. Englezi prihvaćaju predaju, ali na prevaru izručuju goloruku hrvatsku vojsku njihovim neprijateljima – komunističkim partizanima.
Komunisti su pod svaku cijenu željeli zatrti svaki trag o zločinima koje su partizani nakon završetka rata počinili nad hrvatskom vojskom i civilima: masovna ubojstva kod Bleiburga, Ljubljane, Kočevskog Roga, Celja (u ribnjacima bivšeg Kartuzijanskog samostana)[1] u Krapinskoj šumi, Šošićima, na „marševima smrti“, na „plovećim leševima“ po rijekama, kod bezbrojnih jama, u brojnim logorima i zatvorima te tajnovitim i skrivenim mjestima, kao što je npr. „ustaška jaruga“ u Gornjim Podgracima na Kozari i druge anonimne masovne grobnice u toj planini. Kako je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Bosna i Hercegovina bila uklopljena u njezinu cjelinu, to su i na njezinim prostorima uslijedili masovni zločini nad hrvatskim pučanstvom. (Koliko se god zločin nad Hrvatima htio prikriti komunistički časopis Hrvatska ljevica, list za demokraciju i socijalnu pravdu u br. 5, godina VII od 1.-31.5.2000., koji je izišao u povodu dvadesetgodišnjice smrti Josipa Broza Tita donosi napis: „Razmisli, sjeti se“, na str. 2. pod naslovom Naš kalendar (od 1. do 31. svibnja) za 15. svibanj 1945. godine kaže, citiram: „Komandant Treće armije JA Nađ uputio je vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu, posljednji ratni izvještaj u kojem je stajalo: Na teritoriju Jugoslavije nema više ni jednog neprijateljskog vojnika. U žestokim borbama na Jugoslavensko-austrijskoj granici jedinice JA slomile su tog dana posljednji otpor njemačkih i kvislinških formacija koje su željele izbjeći zarobljavanje u Jugoslaviji i predali se savezničkim snagama!. Svakom čitatelju dajemo na razmišljanje stravični izvještaj komandanta Treće armije (JA) Nađa upućen Vrhovnom komandantu Titu o onome što se je desilo s Hrvatima (vojnicima, ženama, starcima i djecom) na području Koruške, Bleiburg).
Ovom prilikom obrađeni su samo neki dijelovi srednje Bosne: Travnik, Novi Travnik, Uskoplje (Gornji i Donji Vakuf), Bugojno, Kupres, Jajce, Vitez, Busovača, Zenica, Maglaj, Žepče i Zavidovići. Pojedinačno su, po općinama, popisane žrtve Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Tijekom poraća komunizam je počinio brojne zločine nad hrvatskim emigrantima u dijaspori i u zemlji.
Istraživanje o povijesti zločina nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu naša je najpreča i najsvetija dužnost. Komunisti su objavili tisuće knjiga, članaka i rasprava o svojoj „hrabrosti“, o svom „junaštvu“. Ono malo što su objavili o domobranima krajnje je uvredljivo, ponižavajuće, prepuno laži, krivotvorina i podvala.
Istraživati o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinoj Hrvatskoj vojsci trebaju samostalni, slobodni i nezavisni intelektualci koji nisu intoksinirani idejama i praksom komunizma. Valja otkriti sve objavljivane drastične laži u raznim hrvatskim institutima i institucijama, u tisku, na televiziji i radiju. Ova knjiga izlazi zahvaljujući gospodinu Alojzu Zecu, donatoru, Travničaninu, danas u Caracasu, Venezuela, te gospodinu Anti Belji, donedavnom ravnatelju Hrvatske matice iseljenika i ravnatelju Hrvatskog informativnog centra, izdavača koji je s velikom ljubavi, posredstvom Zečevog opunomoćenika, g. dr. Zdravka Sančevića, prihvatio objaviti ovu knjigu. Od svega srca svoj trojici najtoplije zahvaljujem.
Ova i sva ovakva objektivna istraživanja predstavljaju investiranje u budućnost radi oblikovanja sutrašnjice. Pokažimo kako u Hrvatskoj ima dovoljno znanja i poštenja da se istina otkrije i javno iznese. S tom namjerom knjiga i izlazi.
Zahvaljujem svim institucijama i pojedincima u RH i BiH, koji su pomogli svojom građom radi istinitosti podataka u knjizi.
Prof. mr. sc. Vjenceslav Topalović
[1] Autoru ove knjige podatke rekao prior Kartuzijanskog samostana u Pleterju (Republika Slovenija) Lamulin Fischer, 10.7.1998. godine.
Biblioteka Documenta Croatica – Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa
PAMĆENJE I POVJESNA ISTINA O ŽRTVAMA
Vjenceslav Topalović*
Memorandum hrvatskih svećenika predsjedniku SAD-a 1954. godine[1]
U svibnju 1945 godine nadiranjem Titovih partizana uz potporu Anglo američke i britanske avijacije hrvatska vojska se s velikim dijelom hrvatskog civilnog stanovništva povlačila iz Bosne, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva prema Zagrebu a potom, padom Zagreba u još većem broju pripadnici hrvatske vojske i civilno stanovništvo se povlače prema Bleiburgu. Očekivali su zaštitu, spas pod okriljem savezničke vojske, međunarodnog crvenog križa, poštivanje međunarodnih konvencija o zaštiti civila i pravednom postupanju prema zarobljenicima. Umjesto toga bili su prisiljeni na predaju oružja na blajburškom polju i prisiljeni da se vračaju natrag prema Titovoj Jugoslaviji s obrazloženjem da će biti pravedno suđeni. Svi oni koji su povjerovali ovoj prevari našli su se u kolonama smrti prema Mariboru, Krapini, Zagrebu i dalje prema Slavoniji, Srbiji, Bosni i sve do Makedonije. Bili su to Križni putovi na kojima je, bez suđenja ubijeno desetine tisuća nevinih hrvatskih vojnika i civila. Oni koji su ipak izbjegli vraćanje prema Jugoslaviji jer su znali da ih to vodi u sigurnu smrt ilegalno su raznim putovima išli prema Italiji, Švicarskoj i dalje prema Španjolskoj te, naročito iz Italije posredstvom Krunoslava Draganovića u mnoge prekooceanske zemlje. Veliki broj Hrvata izbjegao je tada u Argentinu, Sjedinjene Američke Države, Australiju, Venezuelu, Kanadu i druge zemlje. Među tim domoljubima bio je i veliki broj hrvatske inteligencije, jedan dio visokih dužnosnika Vlade NDH pa i sam Pavelić koji se ilegalno nastanio u Argentini. Među tim ljudima bio je i veliki broj izbjeglih hrvatskih svećenika. Svi su se oni u sredinama u kojima su našli novi dom međusobno povezivali, mnogi su politički djelovali i stvarala se moćna hrvatska emigracija koja je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije bila trn u oku komunističkim vlastodršcima i glavna meta za smaknuća udbaških plaćenika i ubojica. No, iako je Jugoslavija, od 1945 godine pa sve do svog raspada ulagala velike napore i velika sredstva da se hrvatska emigracija ušutka što ubojstvima što političkim angažiranjem ona je sve više osnaživala. U svim većim mjestima Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja djelovali su Hrvatski klubovi a još više domoljubni Hrvati su se okupljali u svojim Hrvatskim župama koje su vodili iseljeni hrvatski katolički svećenici. Hrvatske župe i Hrvatske katoličke misije su za komunističku Jugoslavensku vlast bile trn u oku, rasadništvo klerofašizma i ustaštva kako su oni to govorili i nastojali su politički djelovati prema SAD-u i drugim zemljama da se rad tih misija i župa zabrani. U tome im je na ruku išla činjenica da je u SAD-u među domaćim katoličkim svećenicima postojala struja koja se slagala s takvim stajalištima i koji su smatrali, pa i mnogi američki Biskupi da se Svete mise i bogoslužja u svim američkim crkvama trebaju voditi na engleskom jeziku i da ne treba gajiti duh i jezik nacionalnih crkava, iako je to bilo protivno naputku papa Pia XII koji je zagovarao prava izbjeglicama da osnivaju svoje župe i održavaju svoje nacionalno pismo, jezik i tradiciju. Hrvatski katolički svećenicu su znali da bi ukidanje Sv. Misa i bogoslužja na hrvatskom jeziku bio ozbiljan udarac na održavanje hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta te su odlučili sastaviti i poslati Memorandum izravno tadašnjem predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država generalu Eisenhoweru. Jedan od najvatrenijih protivnika ukidanja bogoslužja na hrvatskom jeziku je bio Vrhbosanski nadbiskup u izbjeglištvu Ivan ev. Šarić. On je bio u stalnom kontaktu s gotovo svim raseljenih hrvatskim svećenicima i dogovarali su zajedničko djelovanje. Tako su kad se pojavila opasnost za ukidanje hrvatskih katoličkih misija i vođenja bogoslužja na hrvatskom jeziku odlučili napisati i poslati memorandum izravno predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država generalu Eisenhoweru. To su i učinili, sastavili su Memorandum kojim su Predsjedniku ukratko izložili povijest hrvatskog naroda, njegovo stradanje u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i potrebu da se kao narod održe na Američkom tlu te volju i zahtjev cjelokupne hrvatske emigracije da se Sv. Mise i bogoslužja i dalje mogu držati na hrvatskom jeziku a što je i u skalu s preporukom pape Pia XII. Taj su Memorandum potpisala 143 hrvatska katolička svećenika a prvo potpisnik je bio Ivan ev. Šarić. Memorandum su 15. lipnja 1954 godine šestorica hrvatskih svećenika u ime „Saveza hrvatskih svećenika” predali predsjedniku Eisenhoweru u Washingtonu. Zahvaljujući tom Memorandumu hrvatske župe i hrvatske katoličke misije su opstale i bogoslužje se nastavilo održavati na hrvatskom jeziku sve do danas. Zahvaljujući tomu generacije hrvatskih iseljenika su odgajane u tradicionalnom hrvatskom katoličkom duhu.
Memorandum i njegovo predavanje predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država izazvali su pravi potres u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji. Sve državne službe su bile mobilizirane kako bi se diskreditiralo potpisnike Memoranduma, Oni su postali državni neprijatelji prvog reda. Naloženo je svim službama da se onemogući bilo kakav kontakt bilo kojeg potpisnika Memoranduma s bilo kim u Jugoslaviji. Naloženo je da se prati i oduzima bilo kakva pošta koja dolazi od potpisnika Memoranduma ili se iz Jugoslavije šalje prema njima. Sva je ta pošta bila oduzimana i pomno pregledavana, U privitku prilažem preslike dokumenata Jugoslavenskih državnih službi iz tog doba.
Najveći dio činjenica o ovom Memorandumu mi je ispričao osobno Krunoslav Draganović s kojim sam bio dugogodišnji prisni prijatelj i koji mi je dao ovaj vrijedni materijal s obrazloženjem da će prije ili kasnije nastati slobodna i neovisna Hrvatska država i da tada taj materijal objavim. O Memorandumu sam nakon uspostave slobodne i neovisne Hrvatske države dugo razgovarao i sa Vinkom Nikolićem koji je o nekim činjenicama vezanim za Memorandum pisao u svojoj knjizi: “Pred vratima domovine”.
Opunomoćstvu Uprave Državne bezbjednosti – svima
Dostavljamo Vam na korištenje popis svećenika- potpisnika proustaškog memoranduma, kojega su 13.VII.1054. godine predali predsjedniku SAD, a u kojemu se traži rušenje društvenog poretka u FNRJ. Pošto to predstavlja krivično djelo iz čl. 100, 101 i 118 KZ, Okružno javno tužilaštvo za grad Zagreb, otvorilo je dne 17.IX.1954. godine izvidjaj protiv svih potpisnika spomenutog memoranduma pod br. KTI 2783/54. U vezi s tim istražni sudac Okružnog suda u Zagrebu izdao je naredbu be. KRI 886/54-2 pd 8.X.1954. godine, kojom se traži od svih pošta u NRH i BiH da zadrže i Krunom sudu u Zagrebu dostave sve poštanske pošiljke, koje optuženi šalju iz inostranstva u FNRJ, kao i one koje se šalju iz FNRJ u inostranstvo na ime potpisnika memoranduma. Isto tkao obaviještene su carinarnice i filijale Narodne Banke radi jednakog zadržavanja i predavanja Okružnom sudu u Zagrebu svih novčanih i ostalih pošiljaka. Potpisnici memoranduma su slijedeći: …
* Prof. mr. sc. Vjenceslav Topalović, znanstvenik, istraživač i pisac hrvatske povijesti, prvenstveno recentne rođen je u Travniku 17.4.1932.g. od oca Čedomila i majke Terezije rođ. Dörfler. Potječe iz hrvatske građanske činovničke obitelji. Završio je pučko, srednje te više i visoko obrazovanje iz područja ekonomsko-pravne znanosti. Poslije toga položio grupu pedagoških predmeta na Filozofskom fakultetu Sarajevskog Univerziteta i time stekao zvanje profesora. Na Sveučilištu u Zagrebu upisuje i završava interdisciplinarni postdiplomski studij društvenih znanosti sa summa cum laude, za stjecanje zvanja mr. sc.
Topalović je cijeli svoj radni vijek (46 god.) proveo u kulturno-prosvjetnim institucijama. Jedan je od osnivača Zavičajnog Muzeja u Travniku te je radio na formiranju etnografske, povijesne, arheološke, etnološke i biološko-zoološke zbirke te je tako Muzej postao jedna od najznačajnijih kulturnih institucija u BiH, odnosno po značaju odmah iza Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Radio je i na osnivanju Arhiva Srednje Bosne 1954. god. Radio je kao bibliotekar, kustos, viši kustos, kustos savjetnik a najvećim dijelom kao pomoćnik direktora i direktor Muzeja. Zalagao se za očuvanje i valorizaciju kulturno povijesnog blaga Travnika ali i čitave BiH.
Tijekom rata bio članom HOS-a te vlade HVO. Pored oko 350 stručnih članaka objavljenih u raznim publikacijama objavio je i 2 knjige: 1. “Memorijalni muzej Ive Andrića u Travniku“, Travnik 1976. 2. „Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve: 1941.-50./1991.-95.“, Zagreb, 2001. Bio je glavni i odgovorni urednik u više od 30 knjiga.
[1] Memorandum o vjerskim progonstvima i pravom položaju Hrvatske i njenog pučanstva, koji je hrvatsko katoličko svećenstvo SAD-a uputilo na veliki broj adresa adrese u zemljama zapadne demokracije. Memorandum je 15. lipnja 1954. godine osobno predan predsjedniku SAD-a Dwightu D. Eisenhoweru, a popisala su ga 143 svećenika.