VUKOVAR 18. studenoga 2023. – KOLONA SJEĆANJA
Poštovani i dragi prijatelji, srdačno vas pozdravljam!
Ove godine se posebno mnogo govorilo o Vukovaru, a o Vukovaru se i treba govoriti glasno, treba čitati, pisati i pripovijedati djeci i svojoj i našoj i to ne samo na dan sjećanja!
Dio članova Hrvatskog žrtvoslovnog društva (HŽD-a) i članovi Udruge JOB (Humanitarna neprofitna udruga za osmišljavanje života osobama s invaliditetom nastala je na blagdan Srca Isusova i Marijina 1999. godine. ”JOB” je samostalna, volonterska, nevladina, neprofitna organizacija koja okuplja osobe s i bez invaliditeta bez obzira na spol, dob, vjeroispovijest i ostale razlike. Udruga za sada broji 1700 članova iz Hrvatske, Slovenije i Francuske), priključili smo se u zagrebačkoj župi Resnik organiziranom prijevozu u Vukovar sa župnikom vlč. Marijanom Piskačem. Autobusom udruge JOB je upravljao vlč. Drago Goričanec. S dobrim, pobožnim i vedrim ljudima kao što su vlč. Drago i vlč. Marijan je milina je putovati. Tu ima molitve i pjesme, šale i poduke. Ako se odlučite na neko hodočašće s vlč. Dragom na primjer u Lurd, Fatimu, Međugorje i slično, vratiti ćete se zadovoljni. Ako se u Vukovaru netko izgubi, kontakt tel. vlč. Drage Goričanca se lako pamti: 09 13 13 13 13.
Iz Resnika smo krenuli u 5 sati ujutro. Po koloni autobusa, već kod odvojka u Županji se moglo zaključiti da će Kolona sjećanja u Vukovaru biti velika. I bila je.
Od Vukovarske bolnice pa do Memorijalnog groblja kolona se kretala punom širinom ceste. Pravo je i pravedno što smo na čelu kolone vidjeli i mogli pljeskom pozdraviti predstavnike Hrvatskih Oružanih Snaga tj. HOS-a, čija je zakletva spremnosti za domovinu napadnutom hrvatskom narodu ulijevala nadu, a agresoru ulijevala strah. Čestitka i gradonačelniku Penavi i odboru za organizaciju Kolone sjećanja, za ustrajno i odlučno državničko držanje i odluke da predstavnici HOS-a budu na čelu kolone, unatoč vladinog drugačijeg plana. To je bar malo ublažilo nepoštivanje i uvrjedu HOS braniteljima, a sramotu hrvatskim vlastima na proslavi Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja 11. kolovoza 2023. u Kninu, koja je policijskom naredbom znakovito zapriječila HOS-u pristup proslavi!!! Premijer Plenković je u Vukovaru trebao zahvaliti gradonačelniku što ga je spriječio od Kninske predstave!·
Na mostu preko Vuke nije mi bilo moguće izići iz kolone i fotografirati bistu HOS-ovca Jeans-Michela Nicoliera, francuskog vukovarskog dragovoljca.
Dok u koloni koračam preko mosta Vuke i iz Slavonije prelazim u Srijem, razmišljam, kako je moguće da je jedan mladić iz daleke zemlje, iz drugog puka i jezika, a nije bio jedini, shvatio nepravdu okrutnih osvajača, koji su samo na Vukovar ispaljivali po 11 000 granata dnevno i priključio se Hrvatskim Obrambenim Snagama HOS-u, ne znajući ni hrvatski jezik. Obukao je odoru hrvatskog vojnika dragovoljca, na kojoj je sa hrvatskim pleterom izvezen krug, a u krugu hrvatski povijesni grb poput onog na krovu drevne crkve svetog Marka, smještene između Hrvatskog sabora i Banskih dvora, te unutar kružnog pletera povrh grba natpis HOS, a ispod grba poklik i zakletva „ZA DOM SPREMNI“.
Upravo taj poklik i ta odlučnost hrvatskog branitelja da neustrašivo brani svoj dom i domovinu izazivao je strah kod agresora, kod hrvatskog neprijatelja. Nije ni čudo da neprijatelju čiji su planovi velika Srbija, more i vlast, ne podnosi ni Hrvate ni hrvatsku spremnost. Ali je zaista čudo kada neki hrvatski pravoslavci koji i nakon 400 godina života u Hrvatskoj nisu spremni voljeti i čuvati svoj hrvatski dom. Jesu mnogi, svaka im čast. Danas je znak HOS-a osporavan i nepoželjan za one za koje je i Hrvatska država nepoželjna, a isti se ponose crvenom zvijezdom ili kokardom. Hajde, mislim dok koračam u koloni, može biti ispranih mozgova, ljudi puntani, zaluđivani, odgajani na lažima pa zaboravili na ‘bratstvo i jedinstvo’ i obnovili staru mržnju iz vremena II. svjetskog rata, kada su se Hrvati, u ratnim okolnostima pod vodstvom hrvatskih dragovoljaca ustaša i domobrana uspjeli na kratko osloboditi veliko srpske Jugoslavije, a što je sve prethodilo, motaju mi se po glavi i prosinačke i senjske i sibinjske žrtve, i Radić i Šuflaj i žandari, …I nije čudo što u ratnom stanju naoružani pravoslavni narod oružjem, mržnjom i veliko srpskom idejom nije prihvatio Hrvatsku državu, pa se zakrvilo, a deblji kraj izvukli Hrvati. Lika, Banovina, Kordun, Dalmacija,Herceg Bosna, Slavonija, Boričevac, Krnjauša, Vakuf, Drvar, Prijeboj. Gospić, Udbina, Sveti Rok, Zrin, Gvozdansko, Španovica…
No najveća tragedija našeg naroda, a naročito Hrvatskog nastaje u ratnim okolnostima, pod vodstvom komunista, partizani se ujedinjuju sa svima protivnicima Nezavisne države Hrvatske, poglavito sa Srbima i slama mladu Hrvatsku, a hrvatska zarobljena vojska i sve s hrvatskim predznakom, pod stvorenom silnom mržnjom i s pridjevom ustaša biva masovno pobijeno. Zar je moguće, razmišljam, da se velikosrpski projekt o istrebljenju Hrvata neprimjetno uvukao i među hrvatske partizane i postao herojstvo. A moguće je, mi to u Hrvatskom žrtvoslovnom društvu znamo i naslučujemo kada obilazimo mnogo desetljeća skrivana tajna grobišta pobijenih, Bleiburg, Kočevski Rog, Maribor, Tezno, Macelj, Jazovka, Daksa, Široki Brijeg, pancir grabe, Bršljanovica, Golubinka, ne računajući, Dravu, Savu, Drinu,… Ma polako Josipe, morat ćeš produžiti hodnju do Šida, možda i do Mitrovice, zaustavljam sam sebe.
I onda slijedi izvrtanje istine, pretvaranje zločina u herojstvo, domoljublja u zločin, laži u istinu, a istina se ne spominje i tako 45 godina odnarođivanja u bratstvu i jedinstvu.
Iako se stalno govori, ne vraćajmo se u prošlost, zaboravimo stare grobove, povijest nas vraća sama.
Nijemci se penju na berlinski zid i ruše ga, Hrvati pod dr. Tuđmanom raspisuju referendum i ponovo se 1991. kao ono 1941. s oduševljenjem odcjepljuju od Jugoslavije. Legalno i legitimno, stvorena je ponovo država Hrvatska ali ‘jok bato’! Opet popuntani i od Srbije naoružani i vojskom pomognuti, obećanjima prevareni, velikosrpskim idejama zavedeni, hrvatski pravoslavci dižu oružani ustanak. I sad smo u Vukovaru. Prolazimo ubijenim i uskrsnulim gradom u kojem se ponovio i Bleiburg i križni put!
Koračamo zgusnuti Glavnom ulicom. Naviru mi sjećanja na porušeni grad, četnike, tužnu kolonu sa zavežljajima.
Za pobjedu i oslobođenje po jakosti četvrte armije tada u Europi, Srbo armije, kojoj se je protiv svoje Hrvatske države priključila većina hrvatskih pravoslavaca, bilo je presudno više faktora. Na čelu Hrvatske iskusan državnik, rodoljub, strateg i diplomat. Hrabri i nadljudski otpor branitelja, naročito HOS-a. Zatim sloga i hrvatska pomirba djece partizana i ustaša. Što bi bilo da se hrvatska ljevica kao u II. svjetskom ratu priključila pobunjenim hrvatskim Srbima protiv Hrvatske? Bi li to bio primjer ne samo izbjeglištvo već i novi Bleiburg i sudbinu Vukovara za cijelu Hrvatsku, sudbina zarobljenih branitelja, pa i Nicoliera, ranjenika i civila na Ovčari. Svakako je presudna bila i nemjerljiva svekolika pomoć dijaspore. Konačno možemo i mi s Ocem Domovine, dr. Franjom Tuđmanom uskliknuti „IMAMO HRVATSKU!“
Kolona prolazi i vodotoranj. Vrijeme leti… Umire Gojko Šuša, dr. Franjo Tuđman, HDZ gubi izbore, nasljednici komunista SDP dolaze na vlast, prevrtljivi i nečasni Mesić postaje predsjednik Hrvatske države u dva mandata, zaboravlja se hrvatska pomirba, u jeku je nečasna detuđmanizacija, srpski pobunjenici su abolirani, odnarođeni političari tuže, a stari sudci na robiju osuđuju branitelje, mladi s obiteljima, kao i bosanski Hrvati masovno iseljavaju.
Na izborima se vraća HDZ. Nije to više domoljubni HDZ. Domoljubni HDZ je ostao takav u širokoj HDZ biračkoj, do izbora neutjecajnoj bazi, među članovima koji su u stranku ušli iz ljubavi prema državi Hrvatskoj. Premijer je vrlo bistar i sposoban političar. Govori jezike, ali nije domoljub. Za interes vlasti draža mu je protu Hrvatska manjina nego domoljubno iseljeništvo. Sada ja već mislim glavom premijera: „U ostalom što će nam dijaspora, imamo Nepalce. Neki bi još uvodili hrvatsku pravoslavnu crkvu. Ni govora, nećemo se valjda zamjerati koalicijskom partneru. Ako netko pita za elektronsko glasovanje na izborima, to nije tema. A kažete plješće narod HOS-ovcima cijelim putem, pa čujem. Čujem i da viču „Za dom spremni“ Neka se narod veseli. Veselit će se i kad im stignu kazne. Zna narod dobro da smo to zabranili. Sada bi i narod i HOS-ovci da zabranimo i crvenu zvijezdu petokraku. E ne može se to usporediti. Za zvijezdu su ginuli naši roditelji i djedovi od ovih „Za dom spremnih“. Polako, sredili smo njihov poklič. Sredit ćemo i HOS-ovce. U ostalom njima smo već u Kninu pokazali tko je tko. A sredit ćemo i Penavu!“
Što si usporio. Samo šutiš. Jesi li umoran? Ako zaostanemo ne ćeš stati ni blizu oltara, prene me iz misli prijatelj Jozo.
I stigli smo na vrijeme. Stajao sam u prvom redu pred oltarom, do redara da mogu fotografirati. Čekali smo dugo da počne Misa, ali koloni nikad kraja. A državnici su očito negdje na kraju. Svi čekamo, hladno je i biskupima. Nekim ženama dodijalo pa počele skandirati: ‘hoćemo Misu, hoćemo Misu, hladno nam je, ho-ćemo -mi-su!‘ Priđe časna sestra da ih smiri, a one još glasnije, neka počnu bez njih, njima to i tako ništa ne znači’. Ali s njima je negdje i biskup Hranić, ne možemo početi.
I uskoro pojave se stasiti momci, premijer, predsjednik sabora, ministri, tjelohranitelji, gradonačelnik i njegovo društva i započne obred, najprije s biskupovim pozdravom visokih dužnosnika. Predsjednik hrvatske države ne ide na Misu pa je izostavljen. Biskupov pozdrav premijera gosp. Plenkoviću narod je nadopunio uljudnim zvižducima, to valjda zbog onih uvertira s HOS-om, vidim nije lako biti premijer. Odmah je slijedio pozdrav predsjedniku sabora, gosp. Jandrokoviću, njemu je bilo lakše jer je zviždanje bilo prigušenije. Pozdrav gradonačelniku gosp. Penavi je puk nadopunio kratkim pljeskom, mislim, ne samo zbog HOS-a.
Kolona sjećanja se dugo slijevala pred oltar na vukovarskom memorijalnom groblju. Svetu Misu zadušnicu za sve poginule i ubijene hrvatske branitelje kroz bližu, dalju i daleku prošlost je predvodio poslanik svetog oca pape Franje, mons. Giorgio Lingua s još 12 biskupa, i bar još toliko svećenika.
Rekao je lijepu i poučnu propovijed.
Kod svećeničkog poziva ‘pružite mir jedni drugima’, u znak svakog oprosta i pomirenja, između ostalih, vidio sam da su si i gosp. premijer i gosp. gradonačelnik pružili ruke, što je dobar znak. Šteta što nije bio i predsjednik Republike Hrvatske.
Nakon završetka svete Mise i blagoslova, zapalili smo svijeće kod glavnog spomenika u svoje i u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva, obišli grobove vukovarskih poginulih junaka i uputili se nazad do dogovorenog sastanka do crkve sv. Filipa i Jakova.
Lijepa, velika, obnovljena barokna crkva u sklopu franjevačkog samostana, nekada oslikana, a danas objeljena, bila je dobra meta u ratu pakosnim krštenim nekrstima. Kad ju onako masivnu nisu sravnili sa zemljom, pokušali su to kad su ušli u grad. Uvrtali su u noseće stupove rupe, postavili i spojili eksploziv, no navodno da je, čuvši za taj plan to spriječio mirovni diplomat Jacques Paul Klein.
Jedan dio crkvenog zida je ostavljen neobnovljen kao svjedok ljudske pogube. Na zidu je pokrajnji oltar s gelerima izranjenom slikom Žalosne Gospe, a ranjen je i oltar pa u jednu ‘nogu’ ima vidljivo ugrađene dvije metalne šipke, pa se kaže da je to ‘oltar ranjenik s protezom’.
Još je u crkvi na zidu pored kipa Majke Božje jedan svjedok ratnih strahota. To je ranjeni Isusov korpus bez križa, bez desne ruke i bez stopala lijeve noge.
Velečasni Drago nas je sretne, radosne i uz velečasnog Marijana raspjevane dovezao nazad u Resnik, a zatim sam produžio još bar 70 km do svoje župe u Završju. Ali to još nije sve. Naši svećenici su potekli iz naroda i ostali uz svoj narod. Oni su takvi. Velečasni Marijan nas je sve pozvao u blagovaonicu župnog stana i nas deset, dvanaest nije moglo odbiti gostoprimstvo. Zadržali smo se još neko razumno vrijeme u ugodnom društvu.
I da zaključim, već sam rekao, vratili smo se iz Vukovara radosni, i sretni, a zašto. Zato što smo s ponosom bili učesnici do sada najveće Kolone sjećanja i što smo svojom prisutnošću, sjećanjem i molitvom iskazali poštovanje svima mučenim, poginulim, ranjenim, napaćenim i ucviljenim. Sretni što smo sa ponosom i pljeskom mogli pozdraviti hrvatske junake, hrvatske branitelje na čelu s postrojbama HOS-a. Cijelim putem čelo kolone je bilo dočekivano i praćeno pljeskom. Svaku čast i pohvalu zaslužuje gradonačelnik Vukovara gospodin Ivan Penava, koji se ponio državnički, uporno, odvažno i smireno i nije unatoč sramnim pritiscima dozvolio da se HOS-u ponovi Knin. Ako je gradonačelnik odavanjem poštovanja i priznanja HOS-u vodio predizbornu kampanju kako ga optužuju vladajući, moram reći dobru je vodio kampanju, dok su vladajući napadajući gradonačelnika, ignorirajući branitelje, a naročito HOS, ne samo u Kninu i sa svojom samohvalom za sebe sami radili vrlo lošu kampanju. Uzmimo samo kazneni progon HOS-ovog pozdrava kojeg se agresor bojao, a toleriranjem crvene zvijezde, koalicijom s Pupovcem, neka sami kažu na čiju su se stranu svrstali i kako mogu za Dom nespremni očekivati povjerenje naroda? A narod ima oči, vidi!
KONSTATACIJA:
Poklič „ZA DOM SPREMNI“ je zabranjen jer ga je sličnog koristio HOS (ustaše) za vrijeme NDH.
PITANJE: Tko je bio HOS i za koga se borio.?
ODGOVOR: HOS je bila regularna vojska države NDH i za nju se borio.
PITANJE: Tko su bili partizani? Bili su gerila i borili su se protiv Hrvatske države za komunističku Jugoslaviju.
PITANJE: Tko je u ratu pobijedio i što se dogodilo poraženima?
ODGOVOR: Pobijedili su partizani i genocidno pobili NDH vojsku, ali i civile.
PITANJE: Tko je i kako dugo bio na vlasti? Da li je bila lustracija?
ODGOVOR: Komunisti su vladali 45 godina, provedena su likvidacije.
PITANJE: Da li je provedena lustracija ili bar osuda komunističkih genocidnih zločina, laži i kleveta na svoj narod po oslobođenju od Jugosrbije i komunizma?
ODGOVOR: JE, PROVEDENA JE LUSTRACIJA, provedena je i još se provodi lustracija nad Hrvatima, nad pozdravom „Za Dom spremni“, branitelji se još malo bune, na redu je gosp. Ivan Penava i hrvatske seljačke tradicije. ‘Na dobrom smo putu, opet smo u koalicijom sa Srbima, sa Pupovcem, sve prema izbornim željama Hrvata’!
PITANJE: Nema više pitanja, sve je jasno!
Kada naši građani, naši birači kažu: „Ne idem na izbore, nemam koga birati, svi su oni isti!“ A sada se vidjelo da nismo svi isti i da je važno koga biramo.
Čuju se i izjave: „Ovi su za narod i za Hrvatsku bolji, ali nemaju ekipu.“ Ja na to kažem: da li je bolje anacionalno, protu Hrvatsko vodstvo i velik izbor podobnih kao npr. naša podobna ministrica kulture Nina Koržinek Obuljen, ili preporod mogu načiniti vođe domoljubi okruženi sa sposobnima npr. Hasanbegović?
Dečki, u životu se čuvajte glupih ljudi, a još više prepametnih, koji sve sami najbolje znaju!(fra Zvonimir Pšag)
Ta imali smo kroz povijest narodnih vođa koji nisu bili Hrvati, ali su voljeli Hrvatsku zemlju i narod među kojeg su došli i nisu samo željeli i uzimali, već su voljeli i davali. Povijesna je činjenica da je svaki hrvatski savez ili koalicija Hrvata sa Srbima završio kobno za Hrvate!
Naš državni vrh je u Vukovaru imao priliku osjetiti bilo naroda i od toliko ljudi u Koloni sjećanja, a kažu preko sto pedeset tisuća, nešto i nauče.
S poštovanjem i pozdravom!
J o s i p Horvat
Homilija nuncija Lingue na misi prigodom 32.
obljetnice pada Vukovara
VUKOVAR (IKA) – 18. 11. 2023.
Homiliju apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj Giorgia Lingue koju je održao na euharistijskom slavlju prigodom 32. obljetnice pada Vukovara u subotu 18. studenoga na vukovarskom Memorijalnom groblju, prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre,
Činilo se da je sve gotovo. 18. studenoga prije 32 godine pao je Vukovar.
„Nakon 87 dana bjesomučne opsade, otpor, koliko god bio herojski, slomljen je. Više nije bilo nikoga tko bi mogao podići bijelu zastavu”, čitamo u izvješćima.
Maloprije smo se, u dvorištu bolnice, prisjetili heroja koji su se borili i izgubili živote za neovisnost svoje domovine.
Sada, na ovome mjestu koje je posvećeno pronalaskom 938 tijela u velikoj masovnoj grobnici, a zatim pretvoreno u svetište, pozvani smo podignuti svoj pogled i svoje misli.
Psalam što smo ga čuli odnosi se na tužaljku jednoga od mnogobrojnih poraženih tijekom povijesti koji, osjećajući kako mu ponestaje snage nakon života darovanog Bogu, ne shvaća smisao svoje patnje I vapije: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Ps 22,2).
To je molitva u trenutku očaja, koju je Isus ponovno izrekao na križu. Ta molitva na ustima Sina Božjega djeluje gotovo skandalozno. Ali i On je, postavši čovjekom, iskusio očaj svakog čovjeka pred porazom, pred smrću koja je, u konačnici, poraz ljudske pretencioznosti.
To je isti onaj vapaj koji svaka osoba ponavlja kada vidi kako joj se ruše snovi, to je vapaj svakog
muškarca i žene koji se osjećaju izgubljenima i kojima je „ponestalo“ nade.
Okupili smo se ovdje, na mjestu koje smatramo simbolom dugog popisa mjesta i gradova koji su ušli u povijest zbog barbarstava počinjenih u njima, u Hrvatskoj kao i u cijelom svijetu, u prošlosti a traju, nažalost, još uvijek u sadašnjosti.
Posvuda se, na usnama svakog vjernika koji tragično stradava, čuje isti vapaj: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
To je vapaj koji nije ni politički ni etnički ni vjerski obojan, vapaj koji i dalje upućuju nebrojene osobe koje su i danas uključene u barbarske napade ili su žrtve nemilosrdne osvete.
Bol ipak nikad nije uzaludna.
Prisjećajući se žrtava ove tragedije, mislimo na rađanje jedne države, počevši od pepela onih gradova koji su bili poput sjemena koje umire kako bi dalo život.
Ovi nas bijeli križevi, svi jednaki, pozivaju da gledamo dalje od ovozemaljskog života i da se prisjetimo
konačnog značenja tih prekinutih snova. Govore nam da smrt nije kraj svega, već početak jednog novog života, zahvaljujući žrtvi Onoga koji nam je, smrću na križu, darovao istinski život.
S osjećajem ljudske zahvalnosti i dubokog poštovanja prema onima koji su se žrtvovali za izgradnju zemaljske domovine, ovdje se želimo prisjetiti da je naša prava domovina na nebu.
Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto.`? Ove smo riječi čuli u Evanđelju koje je danas naviješteno i koje su temelj naše nade.
Ne uspijevaju svi, na ovoj zemlji, doživjeti da im se prizna prirodno pravo na domovinu ili na dom.
Često se uskraćuje čak i pravo na poštovanje dostojanstva same osobe, no u vjeri svi znaju da postoji jedan dom koji ih čeka, sa stanom za svakoga.
A duše su pravednika (-zapravo-) u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru (Mudr 3,1-3).
„Slaba utjeha!“ prigovorit će netko. „Religija, opijum za narod!“ pomislit će drugi.
Da Krist nije uskrsnuo, naša bi vjera uistinu bila uzaludna! Da se smrt nije pretvorila u život, sve bi postalo ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! (Usp. Prop 1,2). Što je 70 – 80 godina slave na ovome svijetu da bi onda svi, bez razlike, završili u utrobi gole zemlje?
Ako smo ovdje u molitvi, uz ove jednostavne križeve, zahvalni onima koji su prolili svoju krv za slobodu, svjedočimo da vjerujemo kako nam zemaljska domovina nije dovoljna, ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva (2 Pt 3,13). I dok to iščekujete – piše sveti Petar u svojoj drugoj poslanici – uznastojte da budete neokaljani i besprijekorni, u miru (2 Pt 3,14).
Da, pokušajte biti u miru!
Mir! Oduvijek žuđen i uvijek krhak, i dalje je, poput domovine, san velikog dijela čovječanstva.
U odlomku poslanice Efežanima koji smo upravo čuli, sveti Pavao nam govori da je naš mir Krist: On je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu (Ef 2,14).
Krist je naš mir jer on ruši zid koji nas dijeli, a to je neprijateljstvo. Razdvojeni smo zidom, nevidljivim, ali stvarnim, zidom koji smo podignuli i nastavljamo podizati između nas i njih, između prijatelja i neprijatelja, između vjernika i nevjernika, između dobrih i loših,
između pravednih i nepravednih, itd.
A neprijateljstvo ostaje, ponekad potaknuto skrivenom željom za osvetom, upiranjem prsta u krivce, pri čemu se zaboravlja da se mir gradi hrabrim pružanjem ruke.
Ako nemamo hrabrosti pružiti ruku, tada zaboravljamo da smo svi „braća i sestre“!
„On je prvi počeo”, govorio sam majci kada bi me uhvatila u svađi s bratom. „A ti prekini”, bio je njezin nepokolebljiv odgovor, ne želeći ni čuti razlog našeg sukoba.
Majčinska mudrost: nasilje prestaje samo prekidom borbe i odlaganjem oružja. Ne radi se o zaboravu, pretvaranju da se ništa nije dogodilo. Radi se o zaobilaženju zida neprijateljstva Kristovim putem, putem pomirenja.
Oni koji istinski opraštaju ne zaboravljaju, ali se ni ne predaju istoj onoj razornoj sili koja im je nanijela toliko zla.
(…) Odlučuju da više neće dopustiti da se društvom nastavlja širiti energija osvete koja će prije ili kasnije snaći I njih same, piše papa Franjo u enciklici Fratelli tutti, br. 251.
Netko može pomisliti: ako se ovako razmišlja, ne treba ni živjeti na ovoj zemlji. Ne bi trebalo osjetiti ono što sam ja osjetio, ne bi trebalo proživjeti dramu osobe koja niti ne zna što se dogodilo s njezinim djetetom, mužem, voljenom osobom, o kojima se više ništa nije saznalo.
O, kako bi bilo dobro da progovore oni koji znaju, da kažu gdje su završile one osobe kojih još uvijek nema i koje itekako zaslužuju cvijet ili upaljenu svijeću na grobu!
Neće biti osvete, ne, neće biti odmazde: bit će to pobjeda najplemenitijih ljudskih osjećaja, prethodno poraženih okrutnošću za koju smo bili i još uvijek jesmo sposobni. Kako bi bilo lijepo zaboraviti prošlost i konačno se zagrliti kako bismo zajedno izgradili novu budućnost!
Naivna fantazija! Za ovakvo razmišljanje ne bi smjelo biti ljudske zloće, koje itekako ima! Ljudske zloće koju smo dužni zaustaviti i suočiti se s njome.
Kako možemo razumjeti dramu koju proživljavaju oni koji imaju odgovornost štititi i braniti građane!
Zamišljam nutarnju borbu kada treba donijeti određene odluke: intervenirati ili ne intervenirati?
Kazniti krivce? Naravno! Ali kako? I prije svega, koga?
Iz tog razloga, u sjećanju na tolike koji su dali svoje živote za domovinu i pred onima koji imaju dužnost braniti je, izražavamo najveće poštovanje, svjesni teških izbora koje su morali i koje moraju činiti.
U izvršavanju svojih odgovornosti mnogi riskiraju svoje živote kako bi održali ili izgradili mir u ovome svijetu.
Ali mir ovoga svijeta, iako neophodan, nikada neće biti potpun, ni konačan ni, dopustite mi to reći, dovoljno pravedan.
Nemojmo ga miješati s onim mirom koji nam Krist daje.
Isus nas je upozorio: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje (Iv 14,27).
Mir „kakav svijet daje“ je onaj koji nastavljamo tražiti kroz kompromise i saveze, ravnotežom u
naoružanju i, u najgorem slučaju, namećući ga silom.
Nažalost, unatoč rezolucijama i deklaracijama koje se svečano potpisuju na najvišim razinama, ratove se i dalje smatra najučinkovitijim i najkonkretnijim načinom rješavanja sukoba.
Ali mir koji se postiže pobjedom nad neprijateljem ne može biti konačan. Bit će to, u najboljem slučaju, izostanak rata, koji često traje samo onoliko vremena koliko je potrebno da poraženi organiziraju svoju osvetu.
Kako onda možemo doći do pravog mira?
Neće biti pravog i trajnog mira bez promjene srca, bez odgoja za mir.
Gradić Boves u Pijemontu, odakle dolazim, spaljen je u Drugome svjetskom ratu. U tom je mjestu masakra nad civilima, među kojima su, poniženi pred stanovništvom, bili i župnik i kapelan, prije 40 godina pokrenuta „škola mira“.
U Bovesu, poprištu užasnog masakra, sada se uči o miru. O miru koji nije samo odsutnost rata, odsutnost oružja, odsutnost nepravde, već je prije svega „prisutnost“, postojanje vrijednosti, od kojih neke treba ponovno usvojiti, a nekima treba podučiti u pravom smislu riječi.
Ne bi li i Vukovar mogao postati „grad mira“? Ne bismo li mogli odavde početi poučavati kako izgraditi ili održati mir na ovoj zemlji dok koračamo prema nebeskoj domovini?
Prvi korak ovog odgoja za mir kreće od nas samih, od svakoga od nas.
O tome nam govori poslanica Efežanima koju smo danas čuli.
Za istinski mir nije dovoljno od dvoga učiniti jedno.
Ne, jer prva bitka koju treba dobiti jest ona u nama.
Krist je naš mir jer je srušio zid razdvajanja, ne samo među narodima, prolijevajući svoju krv za sve, nego i, prije svega, srušivši zid grijeha koji je u svakome od nas.
On, koji od dvoga učini jednoga novog čovjeka, uspostavljajući mir, (…) uništivši u sebi neprijateljstvo.
I u nama također postoji zid podjela. To je zid nedosljednosti, laži, licemjerja, zloće. Samo onda kada si netko u savjesti nema što prigovoriti, tada može postati mirotvorac jer je u sebi uništio uzrok svake podjele. Počinjemo graditi mir kada možemo reći: moja savjest je čista (znate na koga mislim).
Možemo i pogriješiti jer nije moguće uvijek predvidjeti posljedice svojih izbora, čak i ako smo ih učinili u dobroj vjeri, no ako nam je savjest čista, Gospodin će znati ravno pisati i po našim krivim linijama.
Dvostruko lice, dvostruka osobnost, dva čovjeka koja su u nama, mogu se ujediniti samo po križu, to jest, umiranjem našeg starog, sebičnog čovjeka, čovjeka „negacije“, kako bismo napravili mjesta za Novog čovjeka, čovjeka „afirmacije“, poslušnog volji Božjoj.
Novi čovjek ne zlorabi život drugoga, on daruje svoj život.
Upravo darivanjem samoga sebe pobjeđuje se neprijateljstvo i počinje vršiti volja Božja „kako na nebu tako i na zemlji“.
Spominjući se žrtve pokojnika kojima danas odajemo počast, molimo Gospodina da nas učini mirotvorcima, sposobnima rušiti zidove između nas, a prije svega, u svakome od nas.
Homilija nuncija Lingue na Misi u Vukovaru
Foto snimci poučnih tekstova iz Spomen doma hrvatskih branitelj na Trpinjskoj cesti u foto albumu
Mili Lozančić (hrvatski branitelj): VUKOVAR, poruke kolone sjećanja
Dobro je čuti i drugo mišljenje ! pročitati ili poslušati i mišljenje drugih autora:
Lili Benčik: Vukovar 32 godine poslije
https://hrvatskepraviceblog.com/2023/11/18/vukovar-32-godine-poslije/
Lili Benčik: Pupovčevim Novostima Kolona sjećanja je Kolona mraka
https://hrvatskepraviceblog.com/2023/11/25/pupovcevim-novostima-kolona-sjecanja-je-kolona-mraka/
VIDEO: Zabrana ulaska HOS-ovcima u KNIN
PRIMJER kako se može kad se hoće:
ZOOM ZAGREB 2. 11. 2023. Berislav Živković – odvjetnik: (INFO u vezi tužbi za ratne zločine)
Tekst i fotografije: Josip Horvat