Svjedočenje Milana Tomičića u Zagvozdu

Na povratku iz Dubrovnika sa hodočašća na otok Daksu, prema planu smo navratili  u Zagvozd, gdje su nas dočekali domaćini, g. Ante Beljo i g. Milan Tomičić. U zaseoku Lovrinčević, poklonili smo se kod spomenika žrtvama iz poraća, pomoliti se, staviti cvijeće , zapaliti svijeću.

 

 

 

 

 

U Zagvozdu su se neki od nas prvi puta sreli sa pojmom ‘škripari’. Škripari su isto što i križari, a i o križarima smo čuli samo sve najgore, da su bili odmetnici, razbojnici, a mi niti ne mislimo, niti se pitamo tko su i što su bili ti naši učitelji koji su nas učili o križarima?!. Škripari su bili bivši vojnici HOS-a (hrvatskoj državi odani i odvažni gerilci) koji su nakon rata odbijali predaju partizanima, već su se naoružani skrivali po vrletima u vrlo teškim uvjetima. Partizani ih se nisu mogli lako riješiti kao što su se lako riješili onih hrvatskih vojnika, a i drugih koji su im smetali koji su se nakon rata predali, bili vezani žicom i bez suda i mimo konvenciija o zarobljenicima masovno pobijeni.

Tko želi saznati više o surovoj hrvatskoj istini, o poraću i škriparima preporučujem, možda u knjižnici posuditi knjigu koju je napisao Velimir Mabić, naslova ‘Od Širokog do Bleiburga i nazad’, izdanu 2017 u Širokom Brijegu, sa potresnim i brojnim svjedočenjima o škriparima u Hercegovini (ISBN 978-9958-056-06-2   COBISS.BH-ID  24482566).

 

 

 

 

 

 

 

Pored dvije lijepe nove grobnice g. Milan Tomičić nam je rekao nakon pozdrava:

„Prije misec i nekoliko dana smo ovdi pokopali trideset hrvatskih vojnika iz domovinskog rata1941. – 1945. godine. Oni nisu bili ubijeni isti dan, nego tako kako su hvatani i ubijeni ili ranjeni bacani u jame i zatrpavani. Svašta je to rađeno, grozne stvari da je to nešto nemoguće. U ovoj drugoj grobnici smo pokopali šest kako su ih oni zvali kamišara, koji su se sa puškom u ruci borili do 1948. god i dalje. Znači, četiri godine iza rata oni su bili na Biokovu i borili se, nitko im živ nije moga ništa. Prilikom više izdaja, mi to zovemo izdaja, ali prisilom tadašnje OZNE i vlasti, Zagvozd je malo selo, ovdje je bilo pedeset milicionara odmah od 1945. godine. Ovdje je narod bio buntovan, prolijevao svoju krv, nikako ga se nije moglo saviti, slomiti. To je ponosan narod, koji je znao svoje kršćanske i hrvatske korijene i to im nitko nije moga oduzeti, ni Tito, ni Jugoslavija, ta krvnik država. I oni su se borili, kažem vam sa puškom u ruci. Jednom prilikom, bila je ucijenjena jedna obitelj koja je njima tajno nosila hranu. Njih je hranio ovaj narod. Oni bi silazili po noći. Ovaj narod je gore čuvao živinu, stoku i nosilo im se jesti i piti. I jednom prilikom, ti njihovi  špijuni pratili su dvije cure, dvije sestre. Uhvatili su cure i oteli ih i odveli u Imotski. Odmah je došla ta UDBA iz Beograda, okružili planinu čitavu i našli su ih gore u četiri sata po noći. Bila je to malo i njihova nesmotrenost. Oni su inače držali straže, ali ih tada nisu stavili. Ima tamo na vrh Biokova jedan izvor i oni su dan prije postavili mitraljeska gnijezda. Tu kod izvora je udolina gdje su  ih sačekali i pokosili ih. Dovukli su  ih mrtve ovdje u centar Zagvozda i natjerali cijeli Imotski kraj da ih dođe gledat. Oni su se nad njima mrtvima iživljavali, urinirali po njima i pucali. Tri čovjeka, ovdje naša Zagvožđana prigovore i kažu, kad ste tako hrabri, šta niste gori pucali po njima? Odmah su bili uhapšeni i dobili za prigovor po deset godina zatvora. Pobijeni škripari su bili bačeni u smeće na izlazu iz Zagvozda. Mi smo ih otkopali i ovdje sahranili njih šestoricu. Oni su bili sa područja cijele imotske krajine i nisu bili zagvožđani. Ima ih i časnika i vojnika branitelja koji se nisu htjeli predat. Ima ih još na patologiji u Zagrebu, a ima ih još mnogo koje treba otkopati.

Ovdje je svaka stopa natopljena hrvatskom krvlju. I nije sve to tu, znade to Ante. Ima grobova po cijelom kraju. Ima tu dole, Šuvarov dolac. Dobio ime po onom, pokojnom, ma reći ću Stipi. Eto po njemu dobio ime Šuvarov Dolac. Njegov ćaća bio dobar čovjek, sin mu nitko i ništa. Bio obično smeće ljudsko, izdajničko, koji je oženio Vlahinju, koja ga je na to navela. Taj njegov ćaća nikad nije dao orat tamo gdje je zakopana ta druga grupa od njih 38. Pola ih je bilo iz primorja, a pola iz naših krajeva. Među njima je bio i stric poznatog režisera Vrdoljaka. Malo po malo otkrivamo nove jame. Gdje god smo koju otkrili, stavili smo one ploče, obilježje, tako da radimo na veliko što se toga tiče i opet ponavljam, ne može nas na tome nitko zaustaviti.

Ovima gore podigli smo spomenik na vrhu Biokova, gore na 1600 m nadmorske visine. To su naši momci sve na svojim kostima gore iznijeli. Helikopter nam nisu htjeli dat, tražili smo od ministarstva. Sad ostaje trajni spomenik na tom Biokovu. Probijen je također put gore za na Svetog Iliju, za na Juru i za na vrh. Spomenik se nalazi točno na toj ruti i  to se pročulo na daleko. Onda, imali smo nekih problema, oni gore iz vlade, da što smo pisali ono što smo pisali. Ne mogu ja lagat kao vi, rekao sam jednom gore iz vlade. Ja sam napisa ono za što su se oni borili. Tko je pisao, nisam ja nego klesar. Ja sam samo rekao što da se napiše. Napisali smo: ‘Ovdje je palo golubova jato, a bili su ZA DOM SPREMNI’, sad to za dom spremni velikim slovima, doli sa hrvatskim grbom, ‘ubili ih mučki krvnici partizani iz Primorja’ i jesu iz Primorja, među kojima je bio i ćaća od našega dičnog predsjednika Josipovića, Grga Raos iz Makarske čiji potomak sidi danas i drma Hrvatskom i tako.

A što da vam drugo rečem, što vas interesira? Samo još jedno, da u ovaj naš kraj nitko neće, njima je to jasno, nikad nas nitko slomit neće više. Mogu oni i Pupovci i Plenkovići i razni ti da ih ne nabrajam, radit što hoće, a mi ćemo onda radit svoje. To nam je u mentalnom sklopu i ne možeš od toga pobjeći. Turčin je a svojima sve osvojio, ali Sulejman ovo nije nikad mogao osvojit!“

Velečasni Zorislav je predvodio molitvu za sve pobijene i poginule.

Autobusom smo krenuli u Imotski gdje nas je čekao ručak. S nama su se povezli g. Ante Beljo i g. Milan Tomičić. Gospodin Tomičić je u autobusu nastavio: „Čim smo u ovom društvu vidim da vas zanima sve, pa ću nastaviti. Za ovo što mi iskapamo nije ništa dala ni država ni niti itko. Nešto su pomogli iz ministarstva branitelja, a sve drugo, materijal, kamen, spomenike, sve ovaj narod, da se oduži svojim sinovima, koji su dali svoje živote, koji se nisu tili predavat. Zadnja grupa tih škripara, kamišara, je uhvaćena i pobijena 1953.godine. Tako je ovdje bio kao pokret otpora, da se vatra ne ugasi, uvijek se nešto ložilo. Naši stariji su znali di se ubijalo, kako se ubijalo, moralo se šutjet, jer za jednu izrečenu riječ slijedio je rigorozan zakon. Za zapaljenu svijeću na Sve Svete bilo bi najmanje godinu dana zatvora. To je bilo premreženo. U ovom malom mjestu ima šaka ljudi, a 50 milicajaca je držalo red, sve do Hrvatskog proljeća. Mnogi naši mladići, među njima i ja su završavali po zatvorima. Ne pretjerujem, ali nema stope niti jame gdje nije ubačeno i plaćeno krvlju. To je ostavilo traumu i na mlade ljude, pa se već pedesetih godina počelo bježat vanka. Desetkovani smo. Nitko nije volio ovu vlast, znam da niste ni vi. Ali eto, moralo se šutjet i mučat. Mi smo se malo rigoroznije borili protiv njih i oni su nama radili svašta i mi njima ne bi ostajali dužni.

Ima ovdje jedna jama otkuda sam ja. Kad se ona poznata 11. dalmatinska, ti krvnici koji su bili na Kočevskom Rogu i po Sloveniji, vraćala sa Širokog Briga, tjerala je mnoštvo naroda sa sobom i najprije su ih ubijali dolje kod Oraha, jedno selo na graničnom prelazu i onda su u Vrgorcu radili to što su radili. I onda su nastavili u tu gore jamu, Šaran se zove(?), koja još čeka da se otkopa, za to je zadužen gospodin Šerić. Na njoj su tri betonske ploče. Prva pa nabacano, druga pa nabacano, treća pa nabacano i onda posađeno drveće da se nikada ne sazna. Ali, ostala je predaja! Sada se radi na iskapanju pojedinačnih grobišta iz kasnijih godina, sve do 1953.

Neka druga priča su sela Kozica u Vrgoračkom kraju, Grabljane i kao Zavoljane, koja Hrvatsku nisu voljela onda, a ni dan danas, a u kojem je 1943. ubijen fra Karlović, mučen, kastriran, rodom sa otoka Silbe, a optužili su za to nedjelo Šimićevu hrvatsku pukovniju, a hrvatska vojska u to selo nije nikada ni ušla.

Učili su nas, neka oprosti svećenik, tko tebe kamenom ti njega kruhom, ali pošto nismo imali kruha, morali smo sa željezom. Sada se ovdje pomalo vraća život. Ljudi se vraćaju, rađaju se djeca, svijest ostaje ista.

Ovdje je narod navezan na crkvu koja je uvijek bila uz narod i spašavala nas. Ovdje nema otpadnika, iđe se na Misu, ima i grija, ali sve ide svojim tokom. Iz ovog kraja ima dosta školovanih ljudi koji tuđe poštuju, a svoje nedaju. U Zagvozdu ima danas oko 170 stanovnika, a 1940.godine je bilo 2500 stanovnika. Desetkovani smo u ratovima i danas raseljeni. U domovinskom ratu je iz općine poginulo 17 bojovnika, 56 ranjeno. U II. svj. ratu u hrvatskoj vojsci poginulo 198 bojovnika, a u partizanima su poginula trojica.

I na kraju, zaključio bih, zadovoljan sam u životu i poput svetog Pavla reći ću, dobar sam boj bio, vjeru sačuvao, i dodajem, Hrvatsku volio, ali trku još nisam završio. A i za naš narod, reći ću, uvijek uz Boga smo se uzdali u se i u svoje kljuse, uz ora et labora, moli i radi.“

Živjeli!

Priredio iz tonskog u pisani oblik 3.studenog 2022. god. U Zagrebu

Josip HORVAT