CESTOM MUČENIŠTVA – PAKRAC, ŠPANOVICA I BUČJE
U autobusu nas je predsjednik društva, gospodin Ante Beljo informirao o povijesti Španovice i šire
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije
Dolaskom u Pakrac posjetili smo ‘Muzej vojne i ratne povijesti’ na Trgu pape Ivana Pavla II., broj 12
Tu smo shvatili dvije stvari. Kao prvo, važno je o nečemu imati informaciju. U neznanju se može lako proći pored ovakve vrijedne ustanove i ne vidjeti njen vrijedan i poučan sadržaj koji ćete vidjeti na priloženim fotografijama. Kao drugo, koliko smo puta čuli da netko, kao izgovor kaže, što ja tu mogu. Osnivač ove nadasve vrijedne, bogate i poučne muzejske zbirke je njen ravnatelj gospodin Mario Tušek. Ako prolazite kroz Pakrac, posjetite ovu ustanovu i uvjerite se što može napraviti, naravno uz suradnike i uz podršku jedan čovjek koji ima viziju i koji hoće i koji plemenitoj zamisli nije rekao, što ja tu mogu!
Potom smo u lijepoj baroknoj pakračkoj crkvi na brijegu prisustvovali na svečanoj Misi zadušnici za stradalnike Španovice i svih branitelja, koju je predvodio požeški biskup mons. dr. Antun Škvorčević, o čemu je priložen izvještaj ‘IKE’ u ovitku i slike u albumu. Nakon fotografiranja pred crkvom i kraćeg druženja sa župnikom i biskupom, uputili smo se put Španovice.
Po lijepom vremenu, udruženi sa drugim hodočasnicima i udrugama ispred društvenog doma i visokog križa sa crkvenim zvonom ispred davno sa zemljom sravnjene crkve, krenuli smo u sjetnoj i svečanoj procesiji do križa na masovnoj grobnici. Nakon kratke molitve okupili smo se ispred monumentalnog spomenika sa mramornim pločama i uklesanim podatcima svih poginulih u ratu i poraću, sa prezimenom, imenom oca, imenom i godinom. Nakon minute šutnje u molitvi za pokojne, položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Hodočasnicima su se s prigodnim riječima obratili govornici, što je priloženo u ovitku. Poslije ugodnog druženja, zakuske i okrijepe, koju su u domu priredili domaćini, krenuli smo put Bučja.
U Bučju smo se kratko zadržali ispred spomen obilježja gdje je položeno cvijeće i zapaljena svijeća. Iza spomen kapelice, konzervirani ostatci zida zloglasnog zatvora, sjetili su nas na doktora Šretera i drugih mučenika i žrtava slijepe mržnje.
Zatim smo se na povratku zaustavili na šumskom proplanku kod velebnog spomen obilježja svim poginulim na novljanskoj bojišnici, na kojoj je život izgubilo 314 hrvatskih branitelja iz 17 postrojbi.
Tu je u blizini, odvojeno od glavnog spomenika, na zahtjev hrvatskih čelnika, koji nisu za dom spremni, iz Jasenovca premještena ploča poginulim braniteljima koji su bili i poginuli za dom spremni. Za sve smo uz molitvu zapalili svijeće.
Zadovoljni i puni dojmova vratili smo se sretni u Zagreb.
A sada slijedi moj osvrt
HŽD hodočašće: PAKRAC, ŠPANOVICA, BUČJE, TROKUT
Poštovani i dragi prijatelji, sve vas srdačno pozdravljam!
Ovaj puta vas neću pitati o vašem stavu o neophodnom izlasku na izbore i pripremi nacije na vrijeme, ali kasno će biti kada izbori dođu, a mi još uvijek nismo spremni i nemamo za koga glasovati.
Kasno je sada zaključiti da ja država Hrvatska, poučena srpskim primjerom, na vrijeme trebala organizirati autobuse sa Bosancima i Hercegovcima i organizirano ih odvesti na glasovanje u BiH!
Ipak ću vas nešto pitati. Pitat ću vas samo iz znatiželje:
- Dali ste ikada čuli za mjesto Španovicu
- Kada ste prvi puta čuli za mjesto Španovicu
- Ako ste čuli dali je to bilo u školi na satu povijesti, iz medija ili od roditelja
- Za Jasenovac ne trebam pitati znan da znate, a znate li što je od toga istina
Reći ćete s pravom, tko je ovaj, što nas ispituje, možda će ponetko reći, kako ne bi znali, čitali smo, tamo su ustaše poubijali na tisuće Srba, genocid, pa što su ti krvnici mogli i očekivati? Ili će netko reći, ne znam ništa i baš me niti ne zanima. Ja molim one koji puno znaju da me nadopune, a one koji znaju manje pitam:
- Želite li saznati nešto o slavonskom selu podno zapadnih padina Papuka?
Ispričat ću vam nešto što znam o Španovici, gdje Žrtvoslovno društvo već više godina hodočasti početkom listopada i obilježava s drugim udrugama dane pogroma vođenog mržnjom i oružjem na stanovnike i na selo. Mnogo toga sam saznao na komemoracijama od kada sam član Žrtvoslovnog društva. Za mnoge skrivene istine mnoge tajne, za mnoga i pre mnoga skrivana grobišta i još više laži, klevete i obmane, za teške komunističke otrove s kojima je trovan naš narod i lijeve i desne orijentacije. I sramota je i trebala bi biti velika sramota naše vođe, školovane, odrasle, brkate ljude, koji i danas ne žele čuti za istinu, kao što treba biti još veća sramota ljude za kormilom i od utjecaja, koji znaju istinu, a ne žele reći dosta, već šute i podilaze bestidnim protivnicima, kojima je prema njihovim svakodnevnim stavovima nepoželjna bilo kakva Hrvatska država, a u njoj i od nje žive. Saznao sam mnoge istine, i ne samo o Španovici. Koliko mi Španovica imamo?! A ja sam još davno mislio kako puno znam, a uviđam kako mi je krhko znanje (‘Nitko ništa ne zna’)
Za Španovicu sam davno čuo od moje bake Marije prije sedamdeset godina i evo kako. Živjeli smo u malom miješanom selu Bresnica pored Pleternice, s pola katoličkog, pola vlaškog ili pravoslavnog življa. Pravoslavci su jednom godišnje imali goste, kako koji na svoju krsnu slavo. Nama katolicima su gosti, rodbina i prijatelji dolazili na sv. Tri Kralja. Lijepa su to rodbinska druženja i uspomene. Među gostima je bila u zelenom kaputu starija gospođa koju smo zvali baka Kata. Bila je sama i najviše se družila s bakom Marijom. Baki Kati su se tresle ruke, a ni glava joj nije bila mirna. Meni je to bilo čudno, pa sam baku, čim je bila zgoda po tiho upitao, zašto je ta baka Kata tako luda. Šuti, rekla mi je baka, sutra ću ti ispričati.
Kada sam sutradan došao k baki u njenu sobu rekla mi je, hajde bajo, zatvori vrata i sjedi za stol. Sada smo sami pa ću ti reći o baki Kati. Ali to što ću ti reći ne smiješ nikomu pričati. Ako to kome ispričaš pa to dođe do ušiju milicije stradali smo i svi mi i baka Kata. Vidiš da malo malo drumom kroz selo koračaju po dva milicajca sa puškama o ramenu. Baka Kata nije luda, ona je bolesna. Njoj se tresu ruke od zla kojeg je preživjela i dobro da se nije svrgla s pameti. Tko zna kakvi bi bili ti i ja da smo to preživjeli. Njoj su pred očima na dvorištu u Španovici partizani, ma što partizani, vlasi, komšije iz okolnih sela, zaklali muža i sina, a tko zna kako je i ona prošla. Kažu oni koji su se uspjeli spasiti da ih je bilo kao mrava. Naši se nisu mogli obraniti. Kad su savladali naoružane ubijali su i klali redom. Gorjelo je nebo i zemlja, palili su i kuće i staje. Sa plamenom su se miješali vriskovi, kuknjava i lelek, zapomaganje, blejanje i mukanje stoke iz zapaljenih staja. Tko je uspio pobjeći nije se usudio vratiti, a i bolje da nije gledao kako ih pljačkaju. A imali su što pljačkati. Kolima su odvozili. Bako, a zašto su oni njih ubijali. Zašto, zagleda se baka upitno u daljinu ponovi riječ, zašto i kao da mi ne želi reći pravi razlog odgovori, pa bio je rat. A onda zastane i sjetno ponovi, da, bio je rat, pa onda tupo gledajući, upita naglas samu sebe. A zašto su ubili moga Joška, tvog didu, a nije bio rat. 23. siječnja 1943. je bilo mirno kada je Joško s lovcima i s komšijom Savom otišao u lov. Nije bio rat ali je bila mržnja, zaključi. A lijepo ga je netko pitao, Joško, kako ti vjeruješ Savi, a on je rekao, pa mi smo komšije. I nije se vratio i nitko od tih velikih Hrvata, opasnih ustaša nije pitao Savu gdje je Joško. Ni danas ne znamo gdje mu je grob.
Sada kad sam počela reći ću ti od početka. Španovica je nastala doseljavanjem obitelji šumskih radnika iz Gorskog Kotara, Ravne Gore i Bele Krajine, koju je vjerojatno organizirao špan, upravitelj grofa Jankovića radi sječe i iskorištavanja šuma. Moj otac Stjepan je rođen 1840. u Ravnoj Gori, a mama Jela u Mirnoj Peći kod Novog Mesta. Došli su s roditeljima u Španovicu, a odatle u Bresnicu. Španovicu su činili došljaci, vješti šumski radnici napredni ljudi, dobro organizirani i još k tome katolici okruženi pravoslavnim selima. Dok su pravoslavci živjeli nešto od zemljoradnje, više od stočarstva, Španončani su imali napredniju i zemljoradnju i stočarstvo, a k tomu su imali i dobru zaradu od istina teških i opasnih šumskih radova. Španovica se podigla, napravila veliku školu i crkvu. Za vrijeme Austro – Ugarske se živjelo u miru. Nastankom kraljevine SHS pravoslavci postaju Srbi. Imaju privilegije. Oholost i zavist si pružaju ruke. U kraljevini Jugoslaviji raste srpski teror nad Hrvatima, u beogradskoj Skupštini Srbi čak ubijaju hrvatske predstavnike. Dolazi i drugi svjetski rat. Hrvati se žele osloboditi velikosrpskog zagrljaja i pod njemačkom i talijanskom okupacijom stvaraju Nezavisnu državu Hrvatsku koja uključuje sve povijesne krajeve bez obzirom na vjeru. Hrvatski narod je oduševljen uspostavom svoje države i ustrojava svoju hrvatsku vojsku od domobrana i od dragovoljaca ustaša. No uspuntani pravoslavci, sada Srbi ne žele nikakvu Hrvatsku već Veliku Srbiju. Još su u Jugoslaviji imali organizirane i naoružane četničke jedinice. Sa četnicima se udružuju i partizani vođeni komunistima u zajedničkom rušenja hrvatske države i pružanja otpora Nijemcima. Ne biraju sredstva, a laž im je najsvjetlije oružje. Gdje strada jedan pravoslavac to je odmah deset ili cijelo srpsko selo, gdje u nekom okršaju pogine deset Srba to je odmah tisuću u njihovoj klevetničkoj propagandi. Navaljivali su Srbi više puta na dobro organiziranu obranu Španvice sa ciljem uništiti hrvatsku enklavu i domoći se tuđega pljačkom, ali bezuspješno, a onda su organizirali hajku s možda dvije tisuće naoružanih, uništili ustaše i kako su pogrdno nazivali ustaško gnijezdo i Hrvatsko selo usred Hrvatske, domogli se pljačke, odlikovanja i herojskih titula, a za što su se mogli opredijeliti Španovčani nego za hrvatsku i hrvatsku vojsku. Taman da su se kao izdajice hrvatske države i pridružili četnicima, Srbi zavedeni mržnjom bi ih pobili kao što su ubili mog muža koji je bio napredniji od drugih. Zastala je baka i rekla, mržnja sinko, mržnja i zavist! A onda mi je stavila ruke na ramena, pogledala mi ravno u oči i rekla, bajo, hoćeš li zapamtiti ovo? Na ovu tužnu priču slegnuo sam ramenima. I dalje gledajući me u oči upitala, a hoćeš li o ovom znati šutjeti? Učvršćujući u sebi odluku, samo sam odlučno i potvrdno kimnuo glavom.
Evo, nešto sam zapamtio, prekinuo dječji zavjet šutnje i ispričao vam. Istinitost priče naše bake, staložene, pametne i odvažne žene, majke i udovice Marije, potvrdio sam čitanjem prezimena pobijenih, uklesanih na španovačkom memorijalnom spomeniku. Na spomeniku su uklesana 423 imena poginuli iz 96 obitelji, od čega meni poznata 22 prezimena iz pletrničkog kraja, gdje su se još prije rata naselili neki Ravnogorci i Kranjci, te tri prezimena, rodbinski vezanih uz moju baku, Vrtar, Larma i Bajt iz kojih je u Španovici bilo 23 žrtve.
Da se radilo o srpskim žrtvama, pisalo bi barem 4230 od ustaša zvjerski ubijenih golorukih civila, žena i djece i uz svake godine obavezan TV prijenos iz Novog Sela. Ovako, oprosti nam Bože što smo Hrvati!
J o s i p Horvat
U Zagrebu, 8. listopada, 2022. godine.