Na grobu dr. Ante Starčevića ispred crkve svetog Mirka u Šestinama u Zagrebu, okupili su se članovi domoljubnih i braniteljskih udruga i pojedinci domoljubi, među kojima i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva i molitvom, cvijećem i zapaljenim svijećama iskazali zahvalno poštovanje velikom hrvatskom narodnom i domovinskom zaslužniku

Budući da je crkva sv. Mirka u temeljitoj obnovi, svečana sv. Misa zadušnica za Oca domovine je održana u, za crkvu uređenoj, velikoj dvorani Vatrogasnog društva. Svetu misu je predvodio gospićko senjski biskup Zdenko Križić uz župnika Roberta Šretera i nekoliko svećenika.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U crkvi prisutnim vjernicima i svećenicima se obratio župnik vlč. Robert Šreter citatom završnih stihova iz ‘Mojsija’ Silvija Strahimira Kranjčevića:

„Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!”, te nastavio:

Srdačno vas pozdravljam dragi vjernici i ove godine ovdje okupljene 28. veljače na spomen smrti ‘Oca Domovine’ dr. Ante Starčevića, čiji posmrtni ostatci počivaju zakopani ispred naše šestinske crkve. Slavimo ove godine i 200. obljetnicu njegova rođenja. To je i razlog više da se okupimo, da se sjetimo toga velikana hrvatskoga naroda, da zahvalimo Bogu na njemu, ali isto tako da se sjetimo svega onoga za što se borio, za čim je stremio. Da budemo nasljednici njegovih ideala, kako bi i nas ideali vodili kroz život.

Zahvaljujem na osobit način Gospićko – Senjskom biskupu, monsinjoru Zdenku Križiću koji nam se pridružio kao domicilni biskup po rođenju Ocu Domovine, koji će predmoliti ovo sveto Misno slavlje.

Na početku svete Mise Biskup Križić se uvodno obratio vjernicima koji su ispunili crkvu s pozdravom i sa riječima:

U ovo korizmeno vrijeme Crkva nas poziva da se na posebniji način duhovno pripremimo za blagdan Uskrsa. Naglasak je stavljen nekako na tri sektora. Molitva, post i djela ljubavi. A zapravo molitva i post su također djela ljubavi.

Molitva nije naša obaveza nego naša potreba. Molitva treba biti naš izražaj ljubavi prema Bogu, jer smo ljudi potrebiti Božje pomoći, jer osjećamo da sa svojim ljudskim snagama puno toga ne možemo. Pa i post nije samo odricanje od nečega. Jer odricanjem možemo napraviti samo to da se odreknemo da poslije toga imamo više. Odricanje bi trebalo biti takvo, da onim čega smo se odrekli pomognemo nekog drugog na različite načine. Jer post treba biti također djelo ljubavi.

Dr. Ante Starčević koga se spominjemo i čiju godišnjice smrti obilježavamo, rekao bih živio je ovu stvarnost na poseban način. On je zbilja bio zauzet za druge. Stalno je to isticao. Zauzet za narod, za one koji su najpotrebitiji. U tom vremenu to su seljaci i radnici. Mogao je imati jedan komotan život da nije ušao u tu borbu za najpotrebitije. Stoga zahvaljujemo Bogu i za takvog čovjeka naše povijesti, moleći Gospodina da nikada kao narod ne oskudijevamo sa onima koji će biti zauzeti za opće dobro.

Na početku ovog Misnog slavlja, skrušimo se pred Gospodinom i molimo za oproštenje grijeha.

… Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo, …

Poslije misnih čitanja, Evanđelja i propovijedi koja je priložena u privitke, biskup nas je uveo u molitvu vjernika slijedećim riječima:

Braćo i sestre, pomolimo se nebeskom Ocu za sve naše potrebe, osobne i zajedničke. Molimo osobito za našu domovinu i cijeli hrvatski narod, da nam Gospodin svojom milošću pomogne u ovim teškim vremenima. Recimo zajedno, Bože blagoslovi hrvatski narod!

Molitvu vjernika ja pročitao uvijek aktivni hrvatski dragovoljac Milan Zanoški:

• Molimo za Kristovu crkvu i za sve Kristove učenike da u ovim čudnim vremenima budu vjerni Kristovom evanđelju i svojim životom svjedoče Božju ljubav prema svakom čovjeku, molimo te       Bb. Hrv. narod
• Zahvalni smo ti Bože što si u teškoj i burnoj povijesti čuvao i sačuvao hrvatski narod i što si nam darovao slobodu i ne dopusti da ti za to ikad prestanemo zahvaljivati, molimo te.    Bb. Hrv. narod.
• Molimo te za Lijepu našu, koja je ponižena, osiromašena, obezvrijeđena, očajna i malodušna. Nauči nas da svoju zemlju i svoj narod ljubimo i u njega ugrađujemo svoju sposobnost, svoju pamet i svoje poštenje, molimo te.     Bb .Hrv. narod.
• Otkloni iz našeg naroda nepoštenje, nemoral, laž i krađu, vrijeđanje tvojega imena i ubojstvo nerođene djece i učini da se svi tvoji učenici u hrvatskom narodu okrenu k tebi i s tobom grade bolju i svetiju budućnost Lijepe naše, molimo te.    Bb. Hrv. narod.
• Potakni sposobne i poštene ljude koji vole svoju državu, da se aktivno uključe u politiku, gospodarstvo i sva ostala područja društvenog i javnog života, kako bi Hrvatsku vodili pošteni i sposobni ljudi koji neće gledati sebične interese, nego će se boriti za nacionalne interese i za dobro hrvatskog naroda, molimo te.    Bb. Hrv. narod.
• Anti Starčeviću, kao i svima koji su svoje snage i svoje živote ugradili u borbu za krst časni i slobodu zlatnu hrvatskog naroda, udijeli radost vječne domovine na nebesima, molimo Te.     Bb. Hrv. narod.

Biskup je nadodao.

• Dobri Bože mi vjerujemo da Ti svojom providnošću upravljaš život čovjeka pojedinca, naroda, država i cijelog ljudskog roda prema vječnoj sreći pred tvojim licem. Mi Te molimo da svojim blagoslovom pratiš Hrvatski narod u sadašnjem trenutku njegove povijesti, da bismo vjerni tebi mogli napredovati u miru, istini i pravednosti i svekolikom blagostanju. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Crkveni zbor je započeo, a vjernici se priključili pjesmi.

Život svoj

prikazujemo Bogu,

za budućnost hrvatskome rodu.

Za tebe molimo,

za te žrtvujemo,

lijepa naša zemljo Hrvatska…

Prije završnog blagoslova, župnik vlč. Robert Šreter je izrekao zahvale riječima:

Prije svega hvala dragom Bogu koji nam je podario da se ovaj dan okupimo ovdje, da zajedno proslavimo ovo misno slavlje Njemu na čast i Njemu kao znak naše uvijek nove i velike zahvalnosti. Hvala Bogu što se ovo vrijeme, ovaj kijamet smirio, pa je naš biskup mogao doći iz Gospića do Zagreba. Hvala svima vama koji ste se odazvali. Priznajem, malo sam se bojao kako će to biti, koliko će nas biti, međutim ugodno ste me iznenadili i hvala vam što niste zaboravili 28. veljače i ove 2023. godine. Zahvaljujem ovdje između svih vas potpredsjedniku gradske skupštine g. Igoru Peternelu koji je ovdje s nama. Zahvaljujem našem domaćem sinu, predsjedniku gradske četvrti Pod Sljeme g. Krešimiru Kompesaku. Svi smo ovdje sa istim ciljem, sa istom ljubavlju, u istoj vjeri. Zahvaljujem našim domaćim svećenicima, koji su kao i uvijek u sličnim situacijama ukras oko našeg oltara i sumolitelji na naše velike molitvene nakane. Zahvaljujemo naravno našem župnom zboru pod vodstvom našeg maestra Božidara Šupernika. Za pomoć u organizaciji kao i svake godine zahvaljujemo prije svega g. Milanu Zanoškom, iz kluba veterana 148 brigade HV, te g. Ivici Jurjaviću iz Hrvatskog Domobrana ogranka Zagreb.

A ono što nam je uvijek posebno drago vidjeti, a vjerujem i vama, to je prisutnost i naših kićenih šestinskih nošnji ovdje kraj našega barem simboličke prisutnosti Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva Sljeme Šestine, kojemu u životopisu ostaje trajno zapisano da su svoj prvi javni nastup imali na sprovodu Oca Domovine, dr. Ante Starčevića. To vas je dragi Sljemenaši obilježilo, to vam je bila i otežavajuća okolnost u onim olovnim teškim komunističkim vremenima, ali to ostaje neizbrisivo zlatnim slovima upisano u vašu povijest.

Kao što u povijest Šestina ostaje uvijek trajno upisano jedna od najvećih značajki to, da je Otac Domovine po svojoj vlastitoj želji i volji htio biti pokopan, kao što je gospodin biskup i naglasio, upravo ovdje u našim Šestinama, između ostalog u starim, ne novim već starim iznošenim seljačkim opancima, što dovoljno govori o tome što je i kakav je bio taj čovjek.

Ne mogu a da ne kažem, svaki puta to kažem, znam da nema koristi, kažem da mi je uvijek iznova žao što evo i dvije stota obljetnica rođenja Oca Domovine, dočekali smo bez toga da je dr. Ante Starčević, Otac Domovine uvršten u državni protokol. I da je zaista naša narodna sramota, naša državna sramota to što na takav način omalovažavamo i ne veličamo čovjeka, koji je još za života, ne bez razloga, prozvan Ocem Domovine. No, možda se i to jednog dana promijeni. Treba vjerovati, treba moliti, treba raditi.

I još me jedna stvar žalosti. Letimično sam malo gledao, pa čini mi se da je samo četvero nas ovdje mlađih od 50 godina. Koliko naših mladih uopće zna za dr. Antu Starčevića? Koliko školski sustav uči školsku djecu tko je bio taj čovjek? Ali barem mi koji smo ovdje, barem mi hajde odgajajmo svoje mlade. Vi svoju djecu, svoju unučad da bi oni znali tko je bio taj čovjek, koji su bili njegovi ideali. Hvala vam lijepa još jednom na vašoj prisutnosti.

Gospodine biskupe, vama od srca hvala što ste na prvu pristali doći danas u Šestine. Gospodin biskup je imao čak dogovorenu jednu obavezu u svojoj biskupiji, ali ju je odgodio. Rekao je da je ova prigoda stvarno vrijedna da se drugo odgodi, da se ovdje bude s nama danas u Zagrebu.

Biskup Križič:

Na kraju sv. Mise i ja bih volio zahvaliti prije svega župniku na pozivu da budem za ovu prigodu ovdje gdje počivaju zemaljski ostatci našeg Oca Domovine, sina Like, koji je rođen u jednom malom siromašnom selu, Velikom Žitniku kod Gospića, koje je ostalo siromašno do dana današnjega, barem što se tiče materijalnih dobara. Ali to selo je iznjedrilo tako velikog čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio u borbi za domovinu, konkretno za ljude, ne gledajući nikada konkretno sebe, svoj problem, nego borbu da domovina nekako uskrsne, da se preporodi, da dobije svoju samostalnost, neovisnost, da postane slobodna. Pa takvi ljudi nas uvijek iznova nadahnjuju da se svi mi upitamo što mi možemo danas učiniti za našu domovinu. Ne samo da govorimo, možda da i kritiziramo, nego i konkretna mala djela, prije svega djela ljubavi prema onima koji su najsiromašniji i najjadniji. Dr. Starčević je takve posebno imao na svom srcu. I sam je u takvoj obitelji rođen. Stric njegov koji je bio svećenik, Šime Starčević, veliki čovjek ga je primio da ga odgoji, da ga formira. Pratio ga, možemo reći, sve do završetku studija ovdje u Zagrebu i u njemu je vidio čovjeka koji bi mogao dati svoj ne mali doprinos za narod, za ljude, za domovinu.

Ne smijemo zaboraviti takve ljude u našoj povijesti, ali ne smijemo prestati ni moliti da se takvi ljudi neprestano rađaju u srcu naše domovine. Da njegovi ideali budu ideali svima onima koji nose posebne odgovornosti za domovinu. Zahvaljujući Bogu na njemu i njemu sličnima, zazovimo njegov blagoslov na naš narod da ga Bog prati na putu života. Da ostanemo i opstanemo. Da ne završimo kao što su mnogi narodi kroz povijest završili tako da ih se samo spominjemo da su nekad bili.

Zazvat ćemo Božji blagoslov za vas sve ovdje nazočne, na vašu obitelj, na sve obitelji našeg hrvatskog naroda, moleći Gospodina da bude svjetlo našoj domovini na putu u budućnost i da bude jamac te budućnosti.

Nakon završnog blagoslova, crkveni zbor i sav puk otpjevali su ponosno i gromko hrvatsku himnu ‘Lijepa naša domovino’.

Poslije izgovorenog biskupovog otpusta ‘Idite u miru’, otpjevana je pjesma ‘Do nebesa nek se ori’, pjesmu koju je skladao, kako smo u prijašnjem osvrtu čuli, pater Petar Perica, kojeg su na otočiću Daksi 1944. godine likvidirali partizani, a ja sam jutros prije Mise na kavi u kafiću čuo nešto posve sporedno, da je patera Pericu iz samostana izvukao partizan Obuljen.

U Zagrebu 8. ožujka 2023. godine,

uz čestitku, poštovanje i Božji blagoslov svim djevojkama, ženama, majkama i bakama !

S pozdravom dr. Ante Starčevića,  BOG I HRVATI !

Tekst i fotografije:   J o s i p  Horvat

 

 

 

Homilija biskupa Križića na misi u povodu 127. obljetnice smrti Ante Starčevića

ZAGREB (IKA) 

28. 2. 2023. 

Homilija gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića na misi koju je predslavio u zagrebačkim Šestinama, u utorak 28. veljače 2023., na 127. obljetnicu smrti oca domovine Ante Starčevića.

U današnjem evanđeoskom odlomku smo čuli Isusa koji poučava svoje učenike kako moliti da bi molitva bila ispravna i isprosila nam od Boga ono što nam je potrebno. Naučio nas je dragocjenu molitvu Očenaša.

Isus je u tu molitvu stavio sve potrebe čovjeka, kako one duhovne tako i materijalne. Očenaš nije samo prošnja, Očenaš je životna obaveza. Da bi molitva Očenaša imala snagu, ona ne može ostati samo na riječima nego se mora pretvoriti u život. Bez toga se, molitva Očenaša, svodi samo na fraze koje su lijepe, ali prazne.

Pojasnimo to u najkraćem samo sa dvije molbenice Očenaša: Mi molimo: „Sveti se ime tvoje.“ Što to znači? Od koga se očekuje da sveti ime Božje? Od nas, njegovih vjernika! Ako mi živimo u skladu s Božjim zapovijedima, onda i druge potičemo da se zainteresiraju za Boga, da tog Boga požele i zavole.

Naprotiv, ako mi Boga psujemo, njegovo ime uzalud i isprazno izgovaramo, onda drugima svjedočimo da ni mi sami ne držimo puno do Boga u koga vjerujemo. Apostol Pavao u poslanici Rimljanima izričito upozorava vjernike koji žive nepošteno i razvratno, govoreći im: „Ime se Božje, vašom krivnjom, grdi među narodima“ (2, 24).

Vidimo, kako moliti „sveti se ime tvoje“, i živjeti nepošteno pretvara molitvu Očenaša u laž. Kako onda ovakva molitva može imati snagu? Kako ovakva molitva može išta od Boga isprositi?

Ili molimo zaziv u Očenašu: „Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Kada ovo moli netko tko nije izmiren s nekom osobom ili s mnogima, onda je ova molitva posve čudna i nakaradna. Ako molim Boga da mi oprosti kako i ja praštam, a ako ja ne praštam, onda zapravo molim Boga da mi ne oprosti. Tada je ova molitva uistinu smiješna. Što onda ovakva molitva može od Boga isprositi? Ništa!

Mogli bismo u ovom smislu sagledati svaki molitveni zaziv u Očenašu, i lako bismo otkrili kako naša molitva može postati nevaljana, lažna. Onda se ne treba čuditi, ako Bog na takve molitve ne odgovara.

Ovo ne znači da moramo biti bez grijeha da bi naša molitva bila valjana. Ne! Ono što moramo jest nastojati i boriti se da, kao vjernici, budemo bolji, autentičniji. Bez borbe nema duhovnog napretka. Tako je na svakom području. Bog kada vidi da se trudimo, da nam je stalo biti bolji, onda on rado prima našu molitvu i uzvraća nam s onim što nam je najpotrebnije.

Molitva ima snagu činiti čuda, jer nas Isus nije lagao kada je rekao: „Molite i primit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“ (Mt 7, 7). On je to i životom pokazao: nikada nije odbio poniznu molitvu ni jedne osobe. Učinio je tolika čuda i nije prestao činiti do danas.

Braćo i sestre, nemojmo dopustiti da prođe i jedan dan bez da uputimo Bogu neku molitvicu za sebe i za druge. Molitvom približavamo Boga osobi za koju molimo. Kako je važno da roditelji svakodnevnom molitvom približavaju Boga svojoj djeci da ih on čuva i vodi na njihovom životnom putu!

Nemojmo svesti našu molitvu samo na prošnje, samo na „Bože daj“, nego znajmo i zahvaljivati Bogu za primljene darove, i za one kojih često nismo postali dovoljno svjesni da smo ih primili.

Ove godine obilježavamo 200 godina od rođenja dr. Ante Starčevića, jednog od najvećih ljudi u povijesti našeg naroda, kojega su, zbog njegova neumornog rada za slobodu naše domovine, spontano nazvali „Ocem domovine“. Naš veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević ga predstavlja kao našeg Mojsija koji će izvesti narod iz sužanjstva u željenu slobodu. Taj veliki čovjek našeg naroda rođen je u Velikom Žitniku kod Gospića, a svoj smiraj je našao ovdje u Šestinama, na tada siromašnoj periferiji grada, na grudi koja je simbolizirala rubnost i siromaštvo našega naroda.

Vrijeme u kojem je živio i djelovao Ante Starčević bilo je iznimno teško i bremenito. Narod je pod tuđinskom vlašću koja sve čini da ga odnarodi, da mu oduzme njegov nacionalni identitet. Starčević se zauzima odvažno i hrabro u obranu tog nacionalnog identiteta i okuplja oko sebe ljude s ciljem da se izbori toliko željkovana sloboda i neovisnost.

U tim kompleksnim političkim okolnostima nije bilo nimalo lako naći pravi put da bi se došlo do tog cilja. Trebalo je igrati različite političke igre između velikih sila toga vremena od kojih smo kao narod bili posve uvjetovani i koje su sve činile da do tog cilja ne dođemo.

U takvim okolnostima traženje puta slobode nije bilo nimalo lako, pa nije čudno što je u svemu tome bilo i podosta lutanja. I dr. Starčević je često plivao u tim neizvjesnostima. Bio je kritičan prema svima onima za koje je smatrao da ne gore njegovim žarom za narod i domovinu. Udarao je po mnogima, a nije štedio ni kler ni Crkvu smatrajući da se dovoljno ne zauzimaju za slobodu domovine i neovisnost od Austrije i Mađarske.

Međutim, ono najvažnije jest to da je iskreno tražio samo dobro naroda, ne svoje osobno. Da je tražio svoje osobne interese, mogao se posve dobro snaći i imati miran i vrlo komotan život.

No, on je sve poduzeo da narod učini svjesnim vrijednostima slobode i neovisnosti, da narod uvjeri da se isplati podnijeti sve žrtve za te uzvišene ideale. Mnoge njegove poruke i danas su vrlo aktualne.

Tako se on obraća narodu s ovim riječima: „Najstrašnije su vam riječi da ćete mene slijediti. To ne! Ako trebate goniča tražite ga sebi negdje drugdje. Ja niti koga vodim niti gonim. Ovo je baš glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela i programa. Zato je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao … Mi ćemo jedan za drugim u zemlju, a program i narod trebaju živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do svojih nazora koliko vi, nego razmišljam kako mogu i kažem iskreno kako znam. Tako trebamo svi raditi. Kada se mišljenja obrade i izbistre: držimo se onoga koje je najbolje, i najpogodnije za sav narod. Tako ću biti ja s vama i vi sa mnom: svi ćemo biti jedno za dobro domovine.“

Kako su lijepe ove riječi i ove ideje! Ovakvo djelovanje jamči budućnost: da svi iskreno traže samo dobro naroda, bez obzira koja je stranka na vlasti.

Dr. Starčević ne traži da se slijedi njega ili njegovu stranku, nego ideale. On ne želi biti narodu Mojsije nego traži da Mojsije bude svaki Hrvat. Do ideala se dolazi zajedničkim nastojanjem, razmišljanjem i vrednovanjem.

On posebno upozorava na jednu ozbiljnu manu našeg naroda koja često postaje izvorom mnogih naših nesreća, pa veli:

„Mi svakom vjerujemo bez da promišljamo“. Ovdje on ne sugerira da imamo nepovjerenje jedni prema drugima, nego da ne vjerujemo naslijepo. On želi da se kroz argumentiranu diskusiju iskristaliziraju najbolja rješenja za sav narod. Ovo je itekako mudro, jer to zahtjeva od svih da razmišljaju i traže, a ne samo da slušaju i slijede. Kada bi bilo više dijaloga, gdje u prvom planu nisu osobni ili stranački interesi, nego interesi naroda, napredak ne bi mogao izostati.

Kod Starčevića stalno odzvanja ono što je, kako veli, „najbolje i najpogodnije za sav narod“. Tu je i njegov veliki vapaj, uvijek aktualan, a danas posebno: „Biti svi jedno za dobro domovine“, kako veli on.

Na drugom mjestu napominje da je „svaki sin domovine dužan služiti svome narodu i primiti svako mjesto koje odgovara njegovim sposobnostima, i na kojem može domovini kakvo dobro iskazati“.

Naglasak je na „primiti ono što odgovara sposobnostima“, a ne podobnostima, a cilj mora biti uvijek opće dobro.

Ovo su pravi ideali. Kako bi bilo dobro kada bi svi imali u srcu ovakve ideale! Napredak bi sigurno bio veći, a solidarnosti ne bi nikada uzmanjkalo.

Neka ove želje Oca domovine, zažive i zasjaju u srcima svakog našeg čovjeka i bace svoj bljesak na cijelu Domovinu, da budemo više „svi jedno za dobro Domovine“, kako će reći on. Ovo nas sve obvezuje: svakog pojedinca, sve stranke, a i mjesnu Crkvu.

Neka nam dragi Bog svima u tome pomogne, a napose onima koji su danas najodgovorniji za Domovinu, za njezin napredak i njezino blagostanje. Amen.