1. Već tradicionalno od 1996. preostali Zrinjani i njihovi potomci sjećaju se događaja iz 1943. kad su partizani u genocidnom pohodu 9. i 10. rujna ubili gotovo trećinu Hrvata Zrina, spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa, kao i cijelo selo. Komunisti su preživjele raselili, oduzeli im imovinu i zabranili povratak u Zrin. Stoga, bilo je osobito dirljivo i ganutljivo kad je 14. rujna 2019. u Zrinu, prvi put nakon 1943. zazvonilo zvono s novosagrađene spomen-crkve Našašća sv. Križa. A misno slavlje i blagoslov crkve predvodio kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s mjesnim biskupom Vladom Košićem i drugima. Tom prigodom otkrivena je ploča s imenima 291 ubijenog Zrinjanina, a otkrili su je svjedoci događaja Stjepan Petanjak i Andrija Feketić. Obljetnica je okupila nekoliko tisuća hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske, a ponajviše prognanih Zrinjana i njihovih potomaka. Slavlju su nazočile i brojne osobe iz političkog i kulturnog života Republike Hrvatske i Sisačko-moslavačke županije.

Zahvalni smo biskupu Vladi i svima koji su mu pomagali da se na ovom povijesnom središtu knezova Šubića, u Zrinu, sagradi crkva Našašća svetoga Križa. O ovom i stotinama drugih mjesta diljem Hrvatske, gdje su još uvijek opipljivi zločini komunističkoga režima, desetljećima se šutjelo i strogo branilo povijesno istraživanje kako se ne bi saznalo istinu o stradanjima. Krčki biskup Ivica Petanjak, koji je porijeklom iz Zrina rekao je u toj prigodi da je „vrlo malo ljudi kojima u osobnoj iskaznici piše mjesto rođenja Zrin“, te da su „blagoslovom crkve i novih zvona naši očevi, majke, braća, sestre i rodbina dobili dolično mjesto molitve i poštovanja, a neki od njih, čije su kosti pronađene, i dostojan kršćanski ukop“. Jer, dodao je mons. Petanjak, „čovjek ne umire kad fizički ode s ovog svijeta i kad ga se pokopa, nego kad ga se zaboravi“. Ovo godišnje zborovanje koje čini Sisačka biskupija pokazuje kako pokojni i živi potomci Zrinjana nisu zaboravljeni. Dapače, uklopljeni u slavlje euharistijske žrtve, koja je znak sjećanja i spomena Isusove otajstvene nazočnosti među nama, a to ovom susretu daje vječnu i neuništivu dimenziju.

Ovo spomen-slavlje nije revizija nego vizija povijesti

2. S pravom je kod blagoslova ove crkve kard. Bozanić kazao kako to „spomen-slavlje nije revizija nego vizija povijesti“, a nju smo dužni prenositi mlađim naraštajima, jer oni „moraju znati istinu o kojoj je komunistička vlast nametnula šutnju“. U protivnom dogodit će se izvrtanje istine i povijesnih činjenica, poput kleveta o „časnim sestrama sv. Vinka koje su navodno mučile djecu s Kozare“, a Srpska pravoslavna Crkva, na prijedlog Gornjokarlovačke eparhije namjerava ih proglasiti „velikomučenicima“, a časne sestre optužuju da su bile „članovi zločinačke organizacije“. Stoga je vrhovna poglavarica č. s. Miroslava izjavila prošlih dana kako je pogađa „nepravda i nezahvalnost Srpske pravoslavne Crkve, jer kroz punih 90 godina sestarske nazočnosti u karlovačkoj bolnici nikada nisu bile optuživane. A sada za svoj nesebičan i požrtvovan rad sestre dobivaju kao zahvalu laž i klevete“. Ovaj pohod Zrinu sa sjećanjem na 291 ubijenog Zrinjana podsjeća me na godišnje obilježavanje žrtava na otočiću Daksi, nadomak Dubrovnika, gdje su u noći između 24. i 25. listopada 1944. partizani ubili 52 čovjeka različitih zvanja i godišta. Među njima su bili trgovci, svećenici, redovnici, strojari, novinari, profesori, vojni službenici, odvjetnici, podvornici, činovnici, tapetari, vozači, ljekarnici, ratari, listonoše, studenti, vjeroučitelji, umirovljenici, kapetani. Cijeli spektar različitih zvanja.

Otočić Daksa, na kojem je nekada bio franjevački samostan i gdje je Đivo Gundulić spjevao poznate „Suze sina razmetnoga“, Dubrovčanima je to mjesto bilo i ostalo sveto, baš zbog stradanja tolikih nevinih ljudi. Među njima je bio i tadašnji gradonačelnik Koprivica i sedam vrijednih i zauzetih svećenika (Dubrovačka biskupija: don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović Milić, don Đuro Krečak; Mala braća: fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić te isusovac p. Petar Perica). U prva vremena kršćani su takva mjesta  obilježavali i okupljali se na njima. A posjet tim mjestima nazivali su „pohod pragovima“ (visitatio ad limina). Jer, tu, preko tih pragova mučenici i stradalnici zakoračili su u vječni život i čuli utješni Spasiteljev glas, slugo dobri i vjerni uđi u veselja Gospodara svoga. Puno je takvih „pragova“ diljem naše Domovine, a i šire, posebice u Sloveniji i BiH.

Zrin, Macelj, Bleiburg, Daksa… paradigma su okrutnog stradanja bez suda

3. Zrin, Macelj, Bleiburg, Daksa – da ne nabrajam dalje – mogu poslužiti kao paradigma okrutnog stradanja bez suda i mogućnosti žalbe stradalih. A progoni i stradanja vjernika tijekom dvadesetog stoljeća proizveli su veliku sjetvu mučenika diljem Europe, pa je tijekom Jubileja Crkve (2000.) sv. Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve neka „učine sve da se ne prepusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu“. Pozvao je i potakao sve neka se prikuplja potrebita dokumentacija o njihovom stradanju i svjedočenju. A znamo da je dvadeseto stoljeće, usprkos silnog napretka znanosti i drugih dostignuća, ostalo upamćeno u povijesnim kronikama kao „mračno stoljeće dugih sjena, užasnog nasilja i strašnih pokolja“ (GK, 17. 10. 2004., str. 7).

Stanovništvo Zrina, koje partizani nisu poubijali, njih oko 360, dobro je upamtilo to „mračno razdoblje užasnog nasilja“. Svi su bili protjerani, a nakon rata njihova pokretna i nepokretna imovina je oduzeta temeljem presude na jednoj nepunoj stranici teksta (7. 02. 1946.). Preživjelim stanovnicima, djeci i udovicama, zabranjen je bio povratak u njihovo mjesto. Nešto slično dogodilo s Hrvatima u Boričevcu kod Gračaca, Udbini i u Španovici koju su nakon uništenja prozvali „Novim selom“. U svim tim dijelovima Hrvatske „etničko čišćenje Hrvata“ prikazivano je kao „antifašistička borba“. Ovdje mi se čini znakovitim spomenuti da Zagrebačka nadbiskupija nije nikada ukinula župu Zrin, makar je to bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika. Isto tako valja pohvaliti Sisačku biskupiju, i njezinog prvoga pastira Vladu, što je (2013.) osnovana Zaklada za gradnju crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu. A posebice što se time upoznalo javnost o stradanju i prešućivanoj sudbine Zrina i Zrinjana. To je sve okrunjeno svečanim blagoslovom nove crkve Našašća Svetog Križa prije tri godine (2019.).

4. U tom vidu ovo godišnje molitveno zborovanje i sjećanje na žrtve Zrina pokazuje da smo voljni slijediti njihove ideale. Oni su stradali u „mračno doba užasnog nasilja“ u ime tada zločinačkih ideologija nacizma, fašizma i komunizma. Današnjim pohodom na „pragovima stradalih Zrinjana“, dajemo do znanja svima kako cijenimo njihovu žrtvu. Ponosni smo i Bogu zahvalni za njih, jer su na ovom blagoslovljenom mjestu svoju djecu učili Boga štovati i svoje mjesto i svoju zemlju voljeti. Posebice smo im zahvalni što su bili postojani i vjerni duhovnim, narodnim i obiteljskim korijenima u godinama kada su komunistički progoni bili „svetogrdno zatirani, brojčano umanjivani i nametnutim mûkom prešućivani“ (dr. Roščić). A mnogim stradalnicima iz toga vremena grobovi su ostali nepoznati. Posebice onima s Bleiburga i križnih putova, jer ta su stradanja kroz pola stoljeća bila negirana u historiografiji i proskribirana kao opasna tema o kojoj se nije smjelo govoriti.

Dobro je što se danas u slobodi ta tužna tragedija pretvara u svehrvatsku nacionalnu brigu, kako ne bi iščezla  iz pamćenja ljudi. A pamćenje i spomen na žrtve nema ništa s vraćanjem u prošlost. I nema nakanu baviti se njihovim progoniteljima, ili, ne daj Bože, buditi strasti s osjećajima mržnje. Spominjanjem nastradalih nastoji se iskazati dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti. Tebe, oče, koji si i danas često „pritisnut, ali ne pritiješnjen, progonjen, ali ne napušten, obaran, ali ne oboren“ (2 Kor, 4, 8-9), kojeg „tuku nove nevere i kiše“, i koji si zgrbljen svakim danom više, tebe koji usprkos svega toga stojiš „drito k’o kolona“, Isus tješi i osmišljava tvoju patnju, pa veli ne boj se! I vlasi su tvoje na glavi izbrojane. A svima nama, braćo i sestre, koji se u životu susrećemo s problemima, pitanjima, teškoćama i sumnjama evanđelje utješno odgovara: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni“ (Iv 3, 16).

Imajmo povjerenja u pobjedu Dobra

5. Stoga, braćo i sestre, slušajmo Božju Riječ i držimo se stoljećima prokušanog nauka Crkve. Pomažimo djeci i današnjim mladima otkrivati u bogatoj nacionalnoj baštini i kulturi „dio duhovnog božanskog blaga“ (GS 86). Imajmo povjerenja u pobjedu Dobra i odvažimo se potpuno prebjeći na Božju stranu kako bi i Bog bio s nama. Uložimo svoje snove i svoje snage u izgradnju svijeta u kojem će vladati mir, ljubav, pravda i sloboda. To je zalog, a i nalog, nevino stradalih Zrinjana, koji su bili postojani i vjerni svojim duhovnim, vjerničkim i obiteljskim korijenima. Svjesni smo da molitveni i sakramentalni život donosi pravi napredak i trajni mir srca i duše. Stoga, obraćamo se na kraju našoj Gospi, koja je stoljećima bila naša odvjetnica i majka, „nada naša i svijetla zora spasenja“. Neka po njezinu zagovoru našem narodu i Domovini svane vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. A stradalnicima Zrina i drugim žrtvama ratova i bezbožnih ideologija, kao i nedavnog Domovinskog rata, neka Gospodin udijeli pokoj vječni.

Budući da je i naša narodna povijesti bila obilježena teškoćama i križevima svake vrste, obraćamo se svetom križu našega Gospodina Isusa Krista, koji je tijekom muke osjetio strašnu dramu borbe dobra i zla. Neka i nama kao svojevremeno i Konstantinu u sukobu s Maksencijem objavi da je u križu pobjeda i spas. Utječemo se danas pod zaštitu svetog križa, moleći nebeski zagovor i zaštitu ovom mjestu i ovom kraju. A Sisačkoj biskupiji i puku hrvatskom neka Gospodin udijeli trajni napredak, mir i slobodu s blagoslovom Kristovoga križa kojem od srca kličemo: „Križu sveti, svetog vrela; Božjeg Sina dar si plod. Hrvatska te duša splela, prigrlio cijeli rod! Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš. Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš. Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov“. Tako neka bude, amen!

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski