ZAGREB – 2. travnja 2023. godine na CVIJETNICU – Uz čestitku i srdačan pozdrav želim vas izvijestiti o prošlotjednom prije najavljenom događanju u Luki kod Velikog Trgovišća,u subotu 25. ožujka 2023. godine, gdje je služena sveta Misa svirepo ubijenog Kristovog svećenika i Dubrovačkog biskupa Josipa Marije Carevića od partizana 1945. godine. Jasno je da tu nije bilo hrvatskih medija jer se za njih radilo o lokalnom događaju i o gotovo zaboravljenom biskupu i na kraju o, za našu vlast, neželjenoj istini.

Svečanu svetu misu je predvodio arhiđakon, mons. Ivan Miklenić, poznati dugogodišnji urednik Glasa koncila uz svećenike don Josipa Krpića iz Sveta Mati slobode Jarun, vlč. Luku Slijepčevića župnika župe Veliko Trgovišće i Velike Erpenje, te domaćeg župnika Luke vlč. Dražena Radigovića.

Iako je bio radni dan okupio se lijep broj vjernika i domoljuba. Nadahnutu i poučnu propovijed mons. Miklenića, koju sam iz govornog oblika uspio prevesti u pisani oblik je priložen u nastavku.

Po završetku sv. Mise, program je vodila gospođa Vesna. Govorili su župnik Dražen Radigović, gospodin Anto Beljo predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i vlč. Luka Slijepčević iz Župe Veliko Trgovišće. Glazbenu točku s pjesmom o kardinalu Stepincu izveli su pjevači grupe ‘Radio Boys’.

Na žalost tonski snimak lijepog nagovora i zahvale župnika Radigovića nije uspio, dok su govori drugih govornika priloženi u privitcima.

Na izlazu iz crkve posvećene svetom Roku, knjiga ‘Veliki petak 1945‘ i podnaslova ‘Biskup Carević Život za narod – smrt u ime naroda’ (romansirani životopis biskupa Carevića) prof. Mirka Ivanjeka, mogla se je nabaviti.

Večer je završila ugodnim druženjem na domjenku koji su priredili domaćini.

Josip Horvat /IBM/ fotografije i tekst/

PROPOVIJED mons. IVANA MIKLENIĆA

Draga braćo i sestre, na današnju svetkovinu Blagovijesti, spominjemo se vijesti kojom je Bog po anđelu Gabrijelu navijestio i objavio začeće svoga sina, koji je postao čovjekom da bi spasio svijet. U povijesti čovječanstva to je najvažnija vijest. Jer bez Isusa, spasitelja ljudi bi ostali izgnanici zemaljskoga raja, bez mogućnosti da na ovome svijetu stvaraju bolje uvjete života i bez mogućnosti da ikada dosegnu puninu slobode, ljubavi, radosti i mira. To je radosna vijest koja je tisućljećima bila iščekivana, a koja je danas jednako aktualna za svakoga od nas, jer nam daje sasvim novu perspektivu života. Ta radosna vijest stvarni je početak ostvarenja Božjega nauma konačnoga pomirenja ljudi s Bogom i ostvarenja vječnoga života u ljubavi, miru i radosti.

Braćo i sestre, premda je ta radosna vijest objavljena prije više od 2000 godina i premda je ona aktualna i važna za svakoga čovjeka i danas, ona još uvijek nije doprla do svih ljudi, niti su je svi ljudi ozbiljno shvatili. Stoga ostaje velika zadaća crkve Kristove, to jest svakoga člana crkve, svakoga krštenika, pa i svakoga od nas da budemo svjedoci te Radosne vijesti i perspektiva koje ta Radosna vijest otvara.

Braćo i sestre, upravo toj zadaći posvetio se i biskup mučenik Josip Marija Carević koji je rođen prije 140 godina, upravo 16. veljače 1883. godine u Metkoviću, i kao žrtva komunističkog terora i mučenik preminuo prije 78 godina na području ove župe svetog Roka u Luki. Postao je svećenik da bi bio u službi Radosne riječi. Te se odlikovao uzoritim svećeničkim životom i djelovanjem. Kao plodni vjerski i znanstveni pisac objelodanjuje pet knjiga. Kao Dubrovački biskup od 1929. do 1940. objavio je i više pastirskih poslanica, među kojima se ističu ‘moralno socijalna kriza, uzroci i lijekovi’, ‘O kršćanskom odgoju u obitelji’, ‘Poštuj oca i mater’. ‘Propeti Isukrst najbolja knjiga života’, ‘O katoličkoj crkvi’, ‘O ružnoći psovke’ i druge.

U 61. godini svoga života, u prosincu 1943., biskup Carević došao je dragovoljno na ispomoć u selo Strmec, u župi Veliko Trgovišće. Nastanio se u selu Vižovlju kod Terezije Jambrošić, majke Andrije Jakošića, kojega je u Zagrebu u siječnju 1943. godine vjenčao sa kćerkom svoje domaćice Ivanicom Ivkom Vuletić Antić, rođenoj 1920. u Vrliki. Od Božića 1943., pa do par dana prije Uskrsa 1945. godine, svaki je dan, nakon pol satnog pješačenja iz Vižovlja, služio svetu misu u kapelici Majke Božje na Strmcu, dijelio svete sakramente, vodio sprovode. Biskup Carević je bio jednostavan, pristupačan i ljudima blizak. Rado se susretao i razgovarao sa svima. Susretao je i partizane koji su na njega pozitivno gledali jer je spasio od smrti zvonara na Strmcu i još jednoga čovjeka iz Oroslavlja, koje su htjeli ubiti njemački vojnici. Trbovečki župnik Rudolf Komerički posvjedočio je da se biskup Carević, citiram, tokom svog boravka ovdje gotovo svakog dana susretao sa partizanima, jer je Strmec bio njihovo područje. Bio je s njima u dobrim odnosima. Služio za njih Mise i ponekad sprovodio njihove poginule.

Po jednim svjedocima, par dana prije Uskrsa 1945. godine, a prema drugima u svibnju 1945. godine, na povratku s Mise, biskup Carević zaustavio se u klijeti Andrije Korabelija iz Domahova. Njihov sin je bio u partizanima. I netko je odlučio postaviti stupicu biskupu Careviću. Partizani su nagovorili domaćina u klijeti da postavi biskupu pitanja o svjetskoj i domaćoj situaciji, o partizanskoj vlasti i slično. I biskup je otvoreno govorio što je mislio, vjerojatno nešto i kritički, ne sluteći da su četiri partizana bila na tavanu u zasjedi i prisluškivali što govori. Odmah su skočili, zgrabili su ga i poveli natrag prema Strmcu. Pročulo se da su biskupa tukli, jašili na njemu, parali ga nožem, rezali mu organe i konačno da ga je, nakon što si je sam morao iskopati grob, jedan dokrajčio metkom iz pištolja.

Biskupovo izneseno mišljenje u klijeti iskorišteno je kao povod za njegovu likvidaciju. A pravi razlog je bio što je on bio svećenik, biskup, član katoličke crkve, koji je vjeru navještavao i vjeru svjedočio svojim životom, a što je smetalo komunističkoj revoluciji. Ubijen je iz mržnje prema vjeri i crkvi, te je tako svojim mučeništvom posvjedočio svoju vjernost Bogu, vjeri i crkvi.

Braćo i sestre, kad danas sa distance gledamo na mučnu smrt biskupa Carevića, ne možemo se prestati čuditi toj na biskupu Careviću očitovanoj mržnji prema svećeniku, vjerniku i crkvi. Nije se dogodilo kako su propagirali partizanski komesari i kako su naivno povjerovali zavedeni domaći partizani da bi bila vjera iskorijenjena, crkva uništena, a svećeništvo obezvrijeđeno.

Danas se ne možemo prestati čuditi, ne samo što počinitelji nisu nikada bili pozvani na odgovornost za taj zločin, ne samo zato što se baš nitko nije osjetio pozvan ispričati se i zatražiti oprost za umorstvo nevinog čovjeka, nego, ne možemo se prestati čuditi što je službeno 1997.godine, po tajniku komisije sabora današnje demokratske republike Hrvatske za ispitivanje ratnih i poratnih žrtava najavljena ekshumacija biskupa Carevića. Do danas nije izvršena, a ta komisija službeno je dokinuta.

Braćo i sestre, ovim današnjim molitvenim okupljanjem iskazujemo dužni pijetet žrtvi biskupa Carevića. Spominjući se njega i njegove žrtve, priznajemo mu i na neki način vraćamo njegovo pogaženo ljudsko dostojanstvo. Ovom Misnom žrtvom pridružujemo ga raspetom na križu i molimo  da bude dionik i njegova uskrsnuća. Obnavljajući se danas u svijesti mi ovdje okupljeni da je ta žrtva biskupa Carevića svetinja koja je ovdje bila pogažena. Odgovorno želimo prokazati, raskrinkati strahotu izopačivanja čovjeka kao slike Božje. Želimo prokazati, raskrinkati strahotu zla, strahotu komunističke revolucije koja je nasiljem odbacila mnoge vrednote, a među njima čak i najveće vrednote, to jest žive ljude. Ovim molitvenim okupljanjem i prokazivanjem zločina želimo osobito moliti da se nešto slično nikad više nigdje na svijetu ne ponovi.

Kao vjernici svjesni smo da se ta strahota mogla dogoditi jer se čovjek oglušio na radosnu vijest i postavio samog sebe na mjesto Boga. Jer se usudio istisnuti Boga, proglasiti da Boga niti nema, pa je onda odlučivao o životu i smrti biskupa Carevića i tako mu onemogućio njegovo ljudsko dostojanstvo i neotuđivo pravo na život. Zato smo mi vjernici pozvani da na  sve načine vraćamo Boga u čovječanstvo. U naše Hrvatsko društvo, u naše obitelji, u srca svih ljudi dobre volje, da se takvi zločini nikad više ne bi ponovili.

Braćo i sestre, primjereno je da se toga strašnog zločina nad biskupom Carevićem spominjemo danas, baš ovdje u Luki gdje se dogodio taj revolucionarni zločinački pothvat. Primjereno je da baš ovdje u Luki svojom molitvom za biskupa Carevića kao žrtvu očistimo spomen i na tu bolnu prošlost, te istinu o tom zločinu pamtimo i prenosimo budućim naraštajima, bez ikakve želje za osvetom, jer bi ona bila nedopustivo novo zlo. Nama kao vjernicima je bitna istina o tim događajima, razlozima i posljedicama. Bitno nam je da se svaki zločin osudi, da se takvo zlo ne bi više nikada ponovilo. Stoga braćo i sestre molimo danas na ovoj svetoj Misi da Gospodin biskupu Careviću udjeli svoj Mir, da ga primi u svoj zagrljaj. Molimo i za počinitelje tog krvavog zločina, kao i zločina zavjere šutnje i neistine da se pokaju. Molimo da istina lišena svake mržnje bude razglašena da se ne ponovi. Molimo da naše iskazivanje počasti žrtvi biskupa Carevića i nama pomogne da mu se i mi pridružimo u Božjoj vječnoj ljubavi i sreći.

AMEN

Ispovjedimo sada svoju vjeru.

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. …

 

DIJELOVI SVJEDOČENJA IZ KNJIGE:

JOSIP MARIJA CAREVIĆ

biskup dubrovački

1883. – 1945.

Priredili:
Želimi Puljić i Mile Vidović

NAKLADNICI:

BISKUPSKI ORDINARIJAT DUBROVNIK

MATICA HRVATSKA METKOVIĆ

Za nakladnike:

Želimir Puljić, biskup dubrovački

Ivan Gabrić, predsjednik Matice hrvatske Metković

Urednici:

Želimir Puljić i Mile Vidović

Korektura:

Mile Vidović

Grafička priprema:

Jadranka Ardizzone

Tiskara:

Dalmacija papir, Split

 

O dubrovačkom biskupu Josipu Mariji Careviću gotovo pola stoljeća vladala je prisilna šutnja, a nju je nametnuo propali protuvjerski i protucrkveni komunistički režim. Prijetila je opasnost potpunog zaborava ovog uglednog crkvenog djelatnika, koji je svojim svećeničkim i biskupskim djelovanjem, kako na vjerskom i crkvenom, tako i na znanstvenom, kulturnom i društveno-socijalnom području ostavio vidljive i duboke tragove. Komunisti su odmah nakon preuzimanja vlasti 1945. godine biskupa Carevića okrutno likvidirali i nametnuli prisilnu šutnju kojom se željelo izbrisati svako sjećanje na njega i njegovo djelo, te zataškati okrutni zločin nad nevinom žrtvom. Oni, koji su naredili njegovu likvidaciju, nisu u tome uspjeli. To potvrđuje i ova knjiga, koja bi trebala obnoviti uspomenu na njegov lik i djelo, najprije u njegovom rodnom Metkoviću i cijeloj Neretvi iz koje je izrastao kao njezin najljepši plod, a potom u splitsko-makarskoj nadbiskupiji u kojoj je razvio veoma široku i plodnu svećeničku aktivnost, te konačno u Dubrovniku i dubrovačkoj biskupiji, koju je deset i pol godina u teškom vremenu velikosrpskog režima uspješno vodio i duhovno i materijalno preporodio.

Knjiga ima tri dijela.

Donosimo dio svjedočenja iz trećeg dijela iz knjige „SUVREMENICI O BISKUPU CAREVIĆU“ str. 287 – 319.

Biskupski ordinarijat iz Dubrovnika i Matica hrvatska iz Metkovića izdau i posvećuju ovu knjigu uglednom i zaslužnom intelektualcu i kulturnom djelatniku, biskupu i mučeniku Josipu Mariji Careviću s dužnim poštovanjem i zahvalnošću.

 

PRIREDILI:

ŽELIMIR PULJIĆ I MILE VIDOVIĆ

 

JOSIP MARIJA CAREVIĆ

BISKUP DUBROVAČKI

(1883. – 1945.)

 

DUBROVNIK – METKOVIĆ

2002.

 

DESET GODINA BISKUPOVANJA BISKUPA CAREVIĆA

 

(8. rujna 1929. – 8. rujna 1939.)

 

Ovaj pregled desetogodišnjeg djelovanja biskupa Carevića u Dubrovniku donosimo prema prikazu što gaje donio List Dubrovačke Biskupije od 30. rujna 1939., str. 49-55.

«Na blagdan Rogjenja BL Dj. Marije, 8. IX. o.g. navršilo seje deset godina od svečane intronizacije biskupa Josipa M. Dra Carevića na slavnu stolicu biskupije sv. Vlaha.

Preuzvišeni naš biskup zaželio je, da se za ovu prigodu, uslijed nestalnog vremena evropske ratne pogibelji ne čini nikakva javna svečanost, već se je samo preporučio molitvama svojih vjernika i prvu desetgodišnjicu svoga biskupskog rada proslavio je privatno namijenivši sv. Misu u zahvalu za primljena dobročinstva.

Ipak uredništvo «Lista Dubrovačke Biskupije« smatra svojom dužnošću da se prigodom desetgodišnjice preuzimanja uprave dubrovačke biskupije sa strane biskupa Josipa M. Dra Carevića, osvrne na njegov mnogostruki plodni rad za dobro biskupije.

Stanje biskupije, pri njenom preuzimanju po biskupu Careviću, uslijed poratnih prilika, nije bilo ružičasto. Jedanaest je župa bilo praznih, na župama su bili većinom stariji svećenici, spremni za mirovinu; u bogosloviji nijednog bogoslova dubrovačke biskupije, a malo sjemenište već od par godina pretvoreno u konvikt za 7 – 8 đaka. Na Mljetu zavedeni otpadnici neprestano ruju. Na Orebiću se javlja pravoslavni prozelitizam i prijeti razdiranjem stada; slično i u Stonu. Po raznim krajevima biskupije uslijed ekonomske krize širi se komunizam. U državi vlada autoritativni režim, a svećenstvo i narod u borbi je sa režimlijama. Uslijed ekonomske krize u narodu i crkve svećenstvo proživljuju kritične materijalne prilike. U tim dosta teškim okolnostima svi upiru oči u novog biskupa i od njega očekuju pomoć.

I nijesu se prevarili.

Biskup Josip M. Dr Carević ustrajnom molitvom i energičnom akcijom učinio je mnogo u ovih deset godina svoga biskupskog djelovanja megju nama. Velika su njegova djela na vjersko-ćudorednom karitativno-socijalnom, kulturno-religioznom i crkveno-ekonomskom polju a za opći napredak dubrovačke biskupije.

Upoznavši potrebe biskupije na svom prvom svestranom pohodu župa i svih njihovih važnijih odlomaka pregnuo je revni biskup da ih sanira.

U prvom redu treba orijentirati i ujediniti kler biskupije u pastoralnom radu. Zato već prve godine 1930. organizira pastoralno-socijalni tečaj »Uzajamnosti« svećenstva dubrovačke biskupije u Dubrovniku. Tečaj je držan i veoma lijepo uspio. K tomu uregjuje, da se redovito obdržavaju pastoralne Dekanatske konferencije, koje su se u zadnje vrijeme radi rata i poratnih neprilika rijetko obdržavale. pa s toga u istoj prvoj godini izdaje »Pravila svećeničkih konferencija u dubrovačkoj biskupiji«. Za produbljenje svećeničkog duha osnovao je Marijinu kongregaciju svećenika i obnovio Društvo svećenika klanjalaca.

Jedna od glavnih biskupovih briga u početku rada za biskupiju jest odgoj svećeničkog pomlatka. Zato se je pobrinuo da dobije za biskupiju svećeničkih kandidata u velikom i malom sjemeništu. I to mu je pošlo lijepo za rukom. Kroz ovih deset godina dobavio je 34 nova svećenika, od kojih je 24 odgojio, dok ih je nažalost kroz ovo vrijeme umrlo 19, a sada biskupija ima 19 bogoslova i 43 gjaka u malom sjemeništu. U sjemeništu pak higijenski je uredio razne prostorije, a osobito dotjerao zavodsku kapelu. Za odmor i odgoj sjemeništaraca preko praznika nabavio je Ljetnikovac sv. Terezije Dj. Is. G Vrbici kraj Dubrovnika, u koji je kao djelomičnu svotu za utrošak uložio i po želji oporučitelja realizirao glavnicu legata pk. župnika Zlovečere.

Za duhovni napredak naroda naumio je odmah u početku biskupovanja, da se najprije održe Euharistijski kongresi po dekanatima, a konačno veliki biskupijski Euharistijski kongres u Dubrovniku. Priprava za pojedine dekanatske kongrese bit će sv. Misije, koje će se neposredno prije kongresa održati u odnosnom dekanatu. I taj je program potpuno izvršen! U godini 1931. održane su Misije i dekanatski Euharistijski kongres u Pridvorju za konavoski dekanat; god. 1932. isto u Korčuli za korčulanski dekanat; god. 1933. u Stonu za stonski dekanat; god. 1934. u Orebiću za pelješki dekanat, a napokon g. 1937. u Dubrovniku veličanstveni biskupijski Euharistijski kongres, koji se je pretvorio u pokrajinski, te su mu učestvovali 4 biskupa, 2 opata i vjernici iz svih hrvatskih krajeva. Da osigura plodove Euh. Kongresa, proveo je dijec. Biskup god. 1938. sv. misije za gradsku župu, koje je držao revni misijonar mp. O. H. Belić, Dominikanac.

Za vjersku obnovu naroda doprinijeli su mnogo i dijelom obnovljena, a dijelom novo ustanovljena društva «Apostolstva molitve«, što ih je gotovo u svim župama biskupije budio na život blagopokojni revni misijonar O. Vinko Michieli, Isusovac; kao i Katolička Akcija koja se je počela provagjati u biskupiji i kojoj je uredio središnja biskupijska okružja. Razboriti biskup je uz to uočio i veliku važnost Bratovština u duhovnom životu naroda, pa je stoga obnovio starodrevnu Bratovštinu presv. Sakramenta u Dubrovniku te izdao generalni «Pravilnik za Bratovštine« uvagjajući u njemu savremene prosvjetno-socijalne elemente.

Proslavu jubileja Otkupljenja ovjekovječio je velebnim spomen križem na Srgju, koji je postavljen g. 1935., pošto su svladane silne moralne i materijalne poteškoće, doprinosima klera i naroda, a osobito darovima velikog broja uglednih dubrovačkih gragjana i glavara Bosanke g. Luka Pakojevića, koji je darovao zemljište.

Osobitu brigu pokazao je za Katedrala u kojoj je uresio prezbiterij i kapelu presv. Sakramenta dragocjenim sagovima, a glavni oltar ukusnim stolnjakom, te je omogućio nabavu novih velikih orgulja.

Revni promicatelj kulta Euharistije uveo je noćno klanjanje o pokladima, te dnevno višesatno u crkvi čč- Službenica Milosrgja na Pilama, a ustanovljeno je i Društvo za sveudiljno dnevno klanjanje i pomaganje siromašnih crkava u biskupiji, komu je utemeljitelj i pokrovitelj i koje dnevno klanjanje postoji samo u Dubrovniku i Splitu u našim krajevima.

Svjestan svoje dužnosti učitelja u Crkvi ne propušta nijednu zgodu da naučava vjernike sočnim savremenim homilijama u svim većim blagdanima u Katedrali i u svim župama i odlomcima u biskupiji prigodom triju pastirskih pohoda. A to mu nije teško, jer ga je Bog nadario lijepim darom govorništva. Istaknuti pak treba biskupove aktuelne gotovo svakogodišnje poslanice koje upućuje kleru i vjernicima a osobito onu o psovci.

K tomu se je biskup osobito brinuo za lijepe proslave Papinog Dana, a ove godine na dan proslave krunisanja Pape održao je vanredno lijep i snažan govor o Papinstvu i Piju XII.

Vjersku obnovu župa i biskupije dokazuju brojne nove lijepe crkve, koje su se sagradile uz velike žrtve vjernika te obilnim doprinosima i na pobudu biskupa: u Mrcinama, Babinopolju i Govegjarima, a započete su gradnje crkava u Prvom selu župe Žrnovo i u Čari. Isto tako proširila se je župna crkva u Grudi, te sagragjeni novi zvonici na dubrovačkoj katedrali i Mlinima, a divni zvonik u Smokvici dovršen, dok su uz obilne doprinose gragjana i biskupa izvršeni temeljiti popravci župne crkve i zvonika u Stonu i Ponikvama te župne crkve sv. Andrije na Pilama koju je slikama ukrasio vrijedni umjetnik g. Ivo Scattolini. Takogjer uz obilnu pomoć gragjana biskup je pomogao doprinosima obnoviti svetište Bl. Gospe od Milosrgja, isusovačku crkvu sv. Ignacija, dominikansku Bl. Gospe od Rozarja u Dubrovniku, dominikansku crkvu sv. Križa i crkvu sv. Nikole u Gružu i Čilipima, a franjevačkoj crkvi u Dubrovniku pomogao nabaviti nova zvona. U župi Mandaljeni u obnovljeni «Josipovac» doveo je čč. Sestre Malog Isusa iz Sarajeva. Uopće veliku brigu je posvećivao redovnicama te je nekoje samostane čč. Sestara unapredio. Dvaput je dao doprinos za dovršenje zgrade Djevojačkog domaćinskog zavoda u Grudi, gdje se takogjer imaju dovesti čč. Sestre, a koji je počeo graditi pk. Biskup Marčelić, koji je imenovao odbor i bio mu pokrovitelj, a današnji biskup je taj odbor popunio.

Kroz ovo razdoblje došle su u biskupiju i čč. Sestre Kćeri Božje ljubavi, koje je preuzvišeni nadbiskup Sarić dodijelio svećeničkom ljetnikovcu «Salvator» i koje vrlo blagotvorno djeluju u župi Gruž. Došle su takogjer i vrijedne čč. sestre Predragocjene Krvi iz Banjaluke.

Dvije najveće župe u Biskupiji, Blato i Velaluka, a i još koja, nijesu imale vlastite župne kuće. Biskup ne miruje dok se ne doskoči toj velikoj potrebi. I Bogu hvala, danas Velaluka ima krasnu kanoniku, Blato dovršava njenu novogradnju, a i Majkovi su dobili krasni župni dvor, dok se je onaj u Smokvici gotovo obnovio. Uz to je revno podupirao katoličku hrvatsku štampu u biskupiji i van biskupije, a pomogao doprinosima katolička društva: «Bošković», «Anicu Bošković», «Domagoj» i «Križare».

Po navedenom je očito koliko je biskupa stalo brige i rada, da uz pomoć svećenstva provede ovaj duhovni napredak u biskupiji.

Ali uz ovaj zavidni uspješni rad na vjersko-moralnom polju ističe se biskupov rad i na karitativnom polju. Poratne prilike i ekonomska kriza prouzrokovale su veliku materijalnu bijedu i oskudicu ne samo u gradovima nego i po selima. Zato revni biskup, pun socijalnog shvaćanja i sućuti prema bijednicima, neumorno radi, da što više doskoči bijedi siromaha. U Dubrovniku organizira Odbor «Milosrgje» kao posebnu sekciju karitativnog društva «Stanak sv. Vlaha«. G Gružu osniva pučku kuhinju pod imenom »Trpeza Sv. Vlaha». Kad je bijeda nezaposlenih radnika u Dubrovniku postala akutna god. 1935. organizira uz velike napore i borbe velebni Duhovni koncert u katedrali u korist gladnih, a g. 1936. u društvu sa narodnim zastupnikom g. Rokom prof. Mišetićem lično sakuplja po Dubrovniku doprinose u korist akcije za narodnu pomoć. Uz to stalno pomaže školske kuhinje za zimsku prehranu siromašne djece. Tako kao dugogodišnji predsjednik Crvenog Križa u Dubrovniku bdije nad Kuhinjom pomlatka Crvenog Križa u Dubrovniku, a obilne pripomoći daje i šalje seoskim školskim kuhinjama osnovanim u gotovo svim većim župama biskupije. U njemu je novoosnovana »Djevojačka zaštita« u Dubrovniku našla najboljeg pomoćnika. Na čelu pak odbora Javne Dobrotvornosti u Dubrovniku, kojemu je predsjednik, temeljito dotjeruje prema savremenim zahtjevima uboško zaklonište staraca i starica »Domus Christi« u Dubrovniku. Da radnicima pak za vrijeme najveće krize dade prilike zarade, na čelu odbora Zbora popovskoga, kojemu takogjer predsjeda, provagja popravke velikog broja Zborovih kuća, pa je u sami taj rad utrošeno i prošlo kroz radničke ruke do 1,500.000 Dinara. Uz sve to pak na vrata biskupskog dvora neprestano kucaju siromasi, a biskup se nikomu ne oglušuje i prama svojoj mogućnosti dnevno otire sirotinjske suze. A to čini i u svakoj župi prigodom pastirskog pohoda župa.

Doista je po svojoj velikoj karitativnoj djelatnosti biskup pokazao, da je ne samo riječju nego djelom i žrtvama pastor bonus (dobri pastir) i otac siromaha.

Ne bi bio potpun prikaz rada biskupa Josipa M. Dra Carevića kroz prvih deset godina upravljanja biskupijom, kad ne bi spomenuli i njegov kulturno-religiozni rad. U prvome redu ovdje treba spomenuti osnutak Biskupske pinakoteke u Dubrovniku, koja je nikla iz socijalno-karitativnog osjećaja prama raznim slikarskim majstorima u njihovim bijednim prilikama. Oni su mu popravljali razne slike koje su propadale po tavanima i vlažnim zidovima nekih crkvica i tako ih spasio od propasti; mnoge je pak slike nabavio uz povoljne cijene od vlasnika kojima je tako iskazao ne malo dobročinstvo. Na taj način je sakupljeno u pinakoteci do 120 veoma vrijednih slika.

Za gradnju, popravke i dekoriranje crkava osnovao je u sijelu biskupije »Crkveno umjetničku, komisiju«. Isto tako osnovao je i »Dijecezansku komisiju za crkvenu glazbu« putem koje su nabavljene nove veličanstvene orgulje u dubrovačkoj katedrali i u Cavtatu. »Crkveni Pjevački Zbor« dubrovačke katedrale, dika Dubrovnika, ima u biskupu svog velikog zaštitnika i dobročinitelja, a isto tako i katolička »Hrvatska glazba« u Janjini i po biskupu novo osnovana »Glazba malih Križara« u Dubrovniku, te hrvatska glazba »Gundulić« u Dubrovniku.

Takogjer treba istaknuti biskupove uspjehe na crkveno-ekonomskom polju. Tu najprije dolazi u obzir podignuće standarda vrijednosti kuća Zbora popovskoga. Pri dolasku u biskupiju, uslijed poratnih neprilika i posljedica stambenog zakona, mnoge kuće Zbora popovskoga dospjele su u teško stanje. Slabe i trošne slabo su se mogle i unajmljivati. Novi biskup uz sudjelovanje Zborova odbora provagja procjenu svih kuća; par slabih i trajno pasivnih prodaje, a s tim novcem popravlja druge i nabavlja nove, koje tako postaju rentabilnije, te se na taj način legati mogu bolje vršiti. Tom razboritom metodom rada vrijednost je Zborovih kuća poskočila za trećinu. Uz to mudrom upravom crkvenim dobrima i štednjom udario je temelje posjeda Biskupske Menze, koju je pri dolasku našao više nego siromašnu, tako da će tek njegovi nasljednici moči uživati njene lijepe plodove.

Ujedno je svojim savjetima, naredbama i uputama postignuo da su se mnoge crkve oslobodile duga novcem dobivenim od agrarne reforme nabavile zgodne kuće, od čijih će se prihoda podmirivati crkvene potrebe u dotičnim župama.

U mnogim je župama uspješno uredio župničku redovinu, a mnogim svećenicima u njihovim potrebama očinski pomagao.

Tako je biskup Carević svojim brižnim nastojanjem u mnogom podigao crkveno-ekonomsko stanje dubrovačke biskupije.

Svakako treba još spomenuti i veoma zaslužni biskupov rad u obrani svoga hrvatskog naroda. G najtežim prilikama narodne borbe biskup je bio uvijek uz svoj hrvatski narod i svaka akcija vodstva hrvatskog naroda našla je u našem biskupu najboljeg promicatelja, suradnika i zaštitnika; da zaštiti svoj narod nije se bojao izložiti i svoj vlastiti život pred nabijenim puškama na Bosanci prigodom blagoslova spomen križa na Srgju!

Iz svega navedenog jasno se vidi, kako je desetgodišnji rad biskupa Josipa M. Dra Carevića za dubrovačku biskupiju bio od Boga blagoslovljen na duhovno i materijalno dobro, napredak i opće blagostanje biskupije.

Za taj plemeniti, požrtvovni, apostolski uspješni rad biskup uživa opće poštovanje od naroda i klera, te je od svih nepristranih dobio dužno priznanje; samo kod rijetkih zalutalih sinova naišao je na protivštine i neprijateljstva, ali nek se za to tješi riječima Božanskog Spasitelja: «Ako su mene progonili i vas će progoniti (Iv. 15.20) jer nije učenik nad učiteljem (Mat. 10,24)». Ustrpljivo nositi nepravedno progonstvo znak je vjernosti križu Isusovom, koji nosi pobjedu. A blago onomu, koji za svoja dobra djela ne dobije platu od ljudi! Jer će tako i za njega vrijediti veliko obećanje: «Ego ero merces tua magna nimis! (Gen. 15,1)».

Dok pak našem biskupu-svečaru čestitamo ovaj uspješni desetgodišnji jubilej biskupskog rada, želimo mu od Svevišnjega obilje milosti, krepko zdravlje i vedrinu duše za još bolji nastavak rada do Božje volje.«

 

 

 

 

 

Carević pred crkvom Sv. Vlaha prigodom proslave pripojenja

Dubrovnika Hrvatskoj 1939. g.

SVJEDOČANSTVO DON MATA BOGIŠIĆA O

BISKUPU CAREVIĆU

 Don Mato Bagišić je umirovljeni dubrovački svećenik, koji je poznavao biskupa Carevića i 7. siječnja 1999. godine napisao je sljedeće pismo, koje donosimo u cijelosti.

«Godine 1928. umire u Dubrovniku stari i obljubljeni biskup dr. Josip Marčelić, koji je prevezen u rodno mjesto Preko kod Zadra, gdje je i pokopan. Nakon toga, po crkvenim zakonima bio je imenovan kapitularnim vikarom kanonik don Vlaho Barbić, dotadašnji pomoćni biskup, sa naslovom »biskup od Sure«, a inače rodom Cavtačanin, koji dva mjeseca poslije Marčelića umire od srčanog udara u starom sjemeništu. Prevezen je u Cavtat, gdje je i sahranjen u vlastitoj grobnici na groblju sv. Roka.

Nakon toga se otvara pitanje imenovanja novog dubrovačkog biskupa. Na jednoj sjednici dalmatinskog episkopata u Splitu, razgovaralo se o mogućem kandidatu za dubrovačkog ordinarija. Biskupi su teško pronalazili zgodnu osobu, ali je tadanji splitski biskup Dr. Kvirin Klement Bonefačić predložio tadanjeg splitskog vrijednog i poduzetnog kanonika-župnika grada Splita na taj delikatni položaj. Sigurno je da je prijedlog shvaćen ozbiljno i od nadležnih civilnih vlasti u Beogradu i od Apostolske nuncijature u istom gradu, i tako je negdje u travnju 1929. stigla vijest da je imenovan dubrovačkim biskupom dvostruki doktor (teologije i filozofije), te vrsni specijalista u crkvenom pravu, kanonik dr. Josip Marija Carević, čiji su roditeljski tragovi dopirali do Metkovića i Stona.

Radost je obuzela čitav teritorij od Kleka do Sutorine. Novi biskup je posvećen u Zagrebu od tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera. Crkva dubrovačka je krenula ususret radosnom danu dočeka novog pastira, na blagdan male Gospe 1929. Čitav grad je bio u najsvečanijem ruhu, a biskup je doputovao sa parobrodom iz Splita u Gruž gdje je također bio svečani doček, a posebno na Pilama, gdje je biskup obukao svečani pontifikalni ornat, te uz glazbe, pjevanje nabožnih pjesama, uz mnoštvo barjaka, obišao grad izvan zidina i svečano ušao na istočna vrata, uz zvonjavu sa svih crkvenih tornjeva i krenuo u katedralu, da preuzme po kanonskim propisima u posjed starodrevnu biskupiju, a koju mu je predao uz značajni i zanosni govor dotadašnji kapitularni vikar don Ivo Božić.

Svečano primanje i upoznavanje sa novim predvodnikom biskupije upriličeno je u prostorijama biskupskog dvora, a u sjemenišnoj kapeli sa svećenstvom, gdje je biskup sa svakim izmijenio cjelov mira.

Biskup Carević je bio tjelesno i duševno vrlo usklađena, profinjena, inteligentna i demokratska pojava nadprosječnog stasa, dostojanstvenog hoda i privlačnog karaktera koji je lako uspostavljao društvene kontakte i bio zanimljiv sugovornik i sa nepismenim seljakom i sa vrhunskim intelektualcem. Vladao je sa nekoliko jezika.

Prva mu je briga bila malo sjemenište u gradu, kao rasadište duhovnih zvanja, koja su nakon prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) skoro presahla, te je sjemenište postalo sabiralište i onih mladih ljudi koji nisu aspirirali, niti imali namjeru da postanu svećenici – a takovo stanje nije sjemenište. Sa takovom praksom je trebalo prekinuti. Stara garnitura je prestala i započeo je normalni sjemenišni život pod nježnim i brižnim okom novoga biskupa. Često je dolazio u sjemenište, držao suvremene i korisne egzorte i pobudnice uz konkretne smjernice.

Biskup Carević je u ondašnjim skromnim mogućnostima putovanja brižno i očinski pohodio čitavu biskupiju, pohodio crkve, svećenike, samostane, škole, bolnice i ustanove, a u tadašnje srednje dubrovačke škole obligatno dolazio pri kraju školske godine i inspekciju i provjeru napretka u vjeronauku. Nijedan susret nije bio šablona ili formalnost, nego pravo duhovno osvježenje. Pri svakom izlazu iz dvora nosio je biskupsku odjeću, tj. talar, pojas, prsni križ i okrugli rimski šešir sa zelenom uzicom, koji je pri hodu stalno bio u zraku, jer je biskup otpozdravljao svima koji su ga pozdravljali.

Sagledati i opisati čitav život, rad, zalaganje, borbe i uspjehe biskupa Carevića nije moguće u ovom kratkom prikazu. Njegova osoba zaslužuje veću, iscrpniju studiju, pod povijesnim sitnozorom uspomena i doživljaja starijih svećenika dubrovačke biskupije. Ovdje će biti nabacano par reflektorskih bljeskova, da barem malo osvijetle ovaj interesantni lik i da se ne zaboravi jedna polivalentna duhovna i društvena biskupska pojava, koja je u relativno kratkom razdoblju znala obilježiti miljokaze koje zacrtava Crkva na svojoj povijesnoj stazi.

1. SJEMENIŠTE

Kao prvotna briga mladog biskupa bila je, kako spomenusmo, malo sjemenište, koje je nazvao svojim «biserjem» i predpostavio ga mnogim drugim biskupijskim problemima. Vrlo je rado i često pohađao sjemenište, organizirao susrete u sjemenišnoj kapeli, ili u velikoj dvorani biblioteke u staroj zgradi sjemeništa. Redovito je slijedila rekolekcija i pouka sa zgodnim i aktualnim primjerima. Snizio bi svoj elastični duhovni nivo do razine shvaćanja seoskog dječaka. Prožimao je izreke sa duhovitošću, a misli uokvirivao u sustav koji je bio animirajući i osvježavajući. Poticao bi na posluh i na disciplinu, a nikada nije napuštao dvoranu bez svoga biskupskog blagoslova. Skoro svaki dan je izlazio na šetnju po gradu i okolici u pratnji jednog sjemeništarca s kojim je vodio ozbiljne razgovore i redovno se zanimao za uspjeh u školi. Jedan dalekometni pothvat je učinio biskup Carević kad je uspio povratiti dubrovačkoj crkvi stari «Collegium Ragusinum« (Sadašnje sjemenište) i istrgnuti ga zakonskim putem iz ruku tadašnje kraljevske jugoslavenske vojske. Dubrovnik je gledao u čudu tu društveno neobičnu pretvorbu, koju je inicirao i realizirao biskup Carević. Postojali su realni i pravni razlozi za taj postupak, ali široke mase građana to nisu mogle shvatiti.

2. VRBICA

Na teritoriju župe Zaton biskup Carević je kupio poveliko zemljište i starinsku napuštenu plemićku vilu, u zaseoku Vrbica, sa pripadnom kapelom u derutnom stanju, koju je obnovio i posvetio sv. Maloj Tereziji, kao osobitoj zaštitnici dubrovačkih sjemenišnih gojenaca. Čitava je kuća preuređena za stanovanje, zabavu, molitvu i odmor onih sjemeništaraca koji su završili razred s uspjehom i tamo bi u zabavnoj atmosferi proveli veći dio ljetnih praznika, daleko od mogućih napasti i krivog usmjerenja. Misa i pričest su bile sastavnice dnevnog programa, kupanje, zdrava hrana, natjecanja, sport i molitva, bili su elementi učvršćivanja zvanja.

Silovita i nepravedna agrarna reforma, pedesetih godina, je prisvojila zemljište i zgradu i tako uskratila radost mladih i nadobudnih kandidata oltara. Biskup Carević je rado posjećivao Vrbicu, sjedao za isti stol sa đacima, veselio se jačanju njihovog tjelesnog zdravlja i svojim savjetima cementirao duhovne temelje budućih Božjih orača i pastira. Takovu ustanovu, koliko mi je poznato, za odmor mladih gojenaca, nije imala u to vrijeme ni jedna primorska biskupija. Biskup je odmah nabavio i čamac s motorom za nabavu hrane sa gruške tržnice, a isto tako za radosne izlete po susjednim otocima, pa sve do mljetskog jezera.

3. BRIGA ZA SIROMAŠNE

Biskup Carević, kao duhovna glava Dubrovnika I dubrovačke crkve, vodio je ozbiljnu brigu za siromašne i nezbrinute gladne gradske obitelji. Učenici VIII. Razreda su bili njegovi redoviti pratioci u po­podnevnim satima na šetnji. To je uvijek bio ugodni doživljaj. Znao je da bi time opterećivao druge svećenike u gradu (a nije ih bilo puno), pa je radje uzimao gojence sjemeništa. Redovito je bio obučen u biskupski talar, uz prsni križ i prsten, a na glavi okrugli rimski klobuk sa zelenim uzicama, ispod kojega je diskretno provirivala kapica “soli Deo”. Taj je šešir doslovno stalno bio u zraku jer je biskup odzdravljao sa smiješkom na licu i podizanjem šešira. Zabrinuto je zagledavao u mnoga vrata i prozore po zapuštenim kućama i prozorima bez stakla i sam sebi postavljao zabrinuta pitanja: “Bože moj, tko ovdje stanuje. Ovo je sirotinja koju treba pronaći i pomoći!” To je zaista i činio. Nitko nije izišao iz palače praznih ruku.

4. TRPEZA SVETOG VLAHA

I sama riječ mnogo govori, a ujedno razotkriva ekspanzivni duh širokog raspona, osnivača “trpeze” biskupa Carevića koji je unio u svoj program i humanitarnu dinamiku, pravi “karitas” na djelu za radnike kojih je najviše bilo u Gružu, a od kojih je za vrijeme predratne krize tridesetih godina bilo najviše. Pri trpezi sv. Vlaha, svaki radnik koji je službeno dokazao da je “prekobrojan”, dobivao je besplatan ručak na toj dobrotvornoj menzi, koju je majčinski prostro svojim zauzimanjem biskup Carević. Znao je komentirati i prorokovati: Tko zna što nas čeka? Treba radničkoj klasi pokazati, da o njoj vodimo računa, pa nam neće okrenuti leđa ni odalečiti se od vjere i Crkve. Izgledalo je nekada, kao da čita skoru krvavu i mračnu noć sa zvijezdom, ali bez zvijezda. Tim svojim društveno-crkvenim aktom je spašavao čete radnika i siromašnih nadničara koji su s obiteljima ovisili o biskupovom tanjuru sa trpeze sv. Vlaha. Nije se žacao poći među tu klasu i vidjeti, kako se rukovodi tom humanitarnom ustanovom apostolskog tipa konstruiranog po planu plemenite i nazaretske duše biskupa Carevića.

5. PISANI RADOVI I OKRUŽNICE

Biskup Carević je volio i prakticirao liturgiju i crkvene obrede, a Bog ga je obdario dostojanstvenim i skladnim stasom, pa je i nehotice paradirao, osobito u nekadašnjim baroknim elementima liturgijskog aranžmana. Njegove propovijedi i homilije bile su prilagođene prilikama na koje je znao ispravno reagirati. Obično je čitao sjedeći na takozvanom faldistoriju pred glavnim oltarom u katedrali, pa – iako nije bilo razglasa, – njegov je glas odzvanjao poput jerihonske trublje, osobito u važnim liturgijskim danima. Nezaboravna je njegova propovijed u katedrali prigodom potonuća parobroda “Dakse”, kada je proplakao Dubrovnik.

Istakao se i kao pisac nekoliko znanstvenih radova iz povijesti Crkve, te dao kritički pregled novog crkvenog zakonika “Codex juriš canonici” 1917. godine.

Svake godine je redovito davao tiskati svoje “pastirske poslanice” o Božiću, Uskrsu i prigodom raznih jubileja. To su bili svježi i ukusni produkti dubokog vjerskog uvjerenja i čvrstog intelektualnog naboja. Imao je osjećaj i afinitet za sve događaje, pa i one društveno-političke obojenosti, koji su drmali državom u danima njegove uprave od 1929. do 1940. On je također potpisao glasovitu protusokolsku poslanicu, koja je u sebi nosila i pronosila ultraliberalne smjernice za mladež, a koje su se kosile sa naukom Crkve i demantirale Evanđelje. Nije se bojao odmazde. Bio je inicijator i agilni propagator hrvatsko-katolički orijentiranog tjednika “Narodna svijest”, zatim biskupijskog glasila “List dubrovačke biskupije” te “Glasnika Sv. Terezije”, pod čijom je zaštitom bilo njegovo sjemenište.

6. KRIŽ NA SRĐC1

Dubrovnik je izričito katolički grad, gdje te na svakom koraku dočekuje neki spomenik koji to potvrđuje. Da bi taj vanjski svjedok vjere bio vidljiv i iz dalje perspektive, biskup Carević se odlučuje na epohalno djelo da postavi na brdu Srđu iznad grada križ, simbol i znamen vjere i našega grada. Inicijativa se rodila 1933. godine povodom 1900. godišnjice otkupljenja ljudskog roda po drvu križa. Uz izvjesne poteškoće, križ je postavljen i blagoslovljen o Duhovima 1935., a biskup Carević, sa ogromnim brojem vjernika, odpješačio je uz molitvu i pjesmu, slabim putem uz Srđ i obavio blagoslov, uz značajnu i solidno dotjeranu propovijed o križu i njegovu aktualnom značenju za buduće generacije Dubrovnika. To je bio zaista triumf vjere i križa. Na povratku kući preko Brgata, u jednoj gostionici, mladi su župljani pjevali neke domoljubne pjesme, koje su uznemirile tadašnje žandare koji su došli rastjerati mladiće i onemogućiti im pjevanje i opće veselje. Nastala je svađa i panika o kojoj je bio obaviješten biskup, koji je odmah došao intervenirati i tada je rekao, da su pjesme narodne i domoljubne, a nipošto antidržavne ili političke. Žandaru nije vrijedio takav dokaz, pa se još više razjario i uperio pušku prema biskupu, koji je tada otkrio prsni križ, raširio ruke, stao u sredinu i rekao primitivcu: ”Evo, pucaj u dubrovačkog biskupa!” G tom kritičnom času ustali su na noge svi omladinci i drugi prisutni vjernici tako da se žandar morao sramotno povući, a pjesma se još žešće nastavila pjevati.

7. PRITISNI MJEČIĆ

Biskup Carević rado je pohađao župe i župnike i hrabrio ljude u njihovim podvizima, a naročito u gradnji crkava, zvonika ili bilo kakvih crkvenih objekata. G godinama teške ekonomske krize i u danima njegova biskupovanja, upravo se gradila nova župna crkva svetog Nikole u Dubravci (Mrcine) u Konavlima, kamo bi biskup po slabom makadamu često zalazio i hrabrio te pogranične vjernike, da ustraju u započetom i zahtjevnom poslu oko dovršenja 28 metara duge, devet metara široke i isto toliko visoke zgrade sa romaničkim zvonikom. To je u onoj kotlini i danas Božji prst koji smjera prema nebu.

Za godinu 1936. vezan je ovaj interesantni događaj. Te je godine bila sv. Krizma. Bili su to teški crni dani teške krize, kad su mnoge obitelji životarile i jedva preživljavale pa je jedan velik broj Konavljana emigrirao u USA ili Canadu. Iza svečanog dočeka i svečanosti krizme obavljene na ruševinama stare matice, gdje je nad ostatkom starog oltara podignuta jednostavna drvena streha, biskup je održao plamenu propovijed i animirao vjernike za ustrajnost i nastavak neumrlih tradicija vjere i crkvenosti. Ručak je bio skroman, ali i svečan. Na glavnom čelnom mjestu sjedio je biskup Carević, a na suprotnom načelnik Konavala, uz ostale crkvene i civilne uzvanike među kojima su bili i crkovinari i seoski glavar Božo Perak.

Na kraju ručka ustaje biskup Carević i drži sadržajni, ohrabrujući i vapijući govor, da bi trebalo dovršiti novu crkvu maticu, koja je još zbog nestašice novca zjapila bez vrata i prozora, bez klupa i najnužnijih potrebština, pa je naglasio: “Dragi župniče, poštovani gospodine načelniče, braćo svećenici, cijenjeni crkovinari i glavari: gledam vašu novu crkvu kao djevojčicu koja treba nakit. Ja znam da je svjetska kriza zahvatila i vašu župu, ali recite vjernicima da biskup poručuje i kaže vam: pritisnite mječić!” Za kratko je nastao tajac, a tada se diže na noge glavar sela Dubravka, sada pok. Božo Perak, ugledni seljak i oštrim pogledom i sadržajnom riječju, hrabro, ali i dostojanstveno odgovori: ‘Presvijetli, ja sam Božo Perak glavar sela Dubravka i molim: Pritisnite Vi Vaš mječić…!’ I sjede.

Možda bi neki drugi biskup eksplodirao i drukčije postupio, ali odlični pedagog i rođeni tribun i suvereni vladar svojih osjećaja prihvaća dijalog i ohrabri sugovornika izazivača: ‘Bravo moj glavaru, vidim da shvaćaš situaciju…Evo pritišćem’, i iz novčanika izvadi tadašnjih 5.000 dinara, na što svi razgoračiše oči, jer je to bio u ono vrijeme (1936.) golemi novac, a gotovo svi izmijeniše plan svojih darova na bolje i više. Psihološki pogodak je bio izvrstan!

Na to ustaje sa drugoga čela stola načelnik Korda Niko i daje 3.000 dinara, uz primjedbu: ‘Presvijetli, evo ovo sada, a da budemo na istoj visini izglasat ćemo na sjednici još 2.000.’ Tada se mašiše za svoje siromašne žepove ostali prisutni svećenici, glavari i crkovinari. tako da je na stol pala pozamašna svota, a stari župnik-graditelj je od radosti plakao, jer je taj malo hrapavi izazov glavara Peraka. uz prihvaćanje sugestije sa strane biskupa, zaista mnogo pridonio napretku gradnje i uresu crkve matice u Dubravci.

8. EUHARISTIJSKI KONGRES

Kao vrhunac vjerskog zamaha na cjelokupnom teritoriju dubrovačke biskupije treba objektivno sagledati ogromni administracijski, društveni i vjerski zanos za duhovnu obnovu vjernika u danima, kada je protuvjerska i protucrkvena propaganda s istoka i liberalno padavičarske ideje sa zapada, u namjeri totalnog razorenja tradicijom utemeljene vjere, a potom I hrvatske nacionalne svijesti, kao stupa vjere. Jedini pravi put spasa uz takovu atmosferu bio je povratak na izvore, koji su ključali iz Srca Kristova. Biskup Carević je ozbiljno isplanirao i plan doveo kraju, tako da je odredio, da se najprije priprave i održe euharistijski kongresi u pojedinim dekanatima biskupije, a na završetku da bude u Dubrovniku. Prve su počele Konavle sa uspjelim duhovno-vjerskim manifestacijama u Pridvorju 1933. godine, prigodom 1900. godišnjeg jubileja otkupljenja ljudskog roda, nakon čega je uslijedio Ston, Orebić, Korčula, gdje je došao do izražaja vjerski zanos naših ljudi koji su djelomično, uz crkvene priredbe uvlačili i originalnu konstruktivnu hrvatsku politiku, afirmirajući autentičnu kršćansku dušu i u domeni patriotizma.

Poslije svih ovih vjerskih manifestacija, na kojima je grmio biskup Carević poput jerihonske trublje, pa je u Orebiću pri pontifikalu i propovijedi tako jako udario biskupskim štapom o kamenito postolje na kojemu je stajao i gromko viknuo: “Ovdje će se rješavati hrvatsko pitanje!” Udarac je bio i silan i znakovit. Mnogi su ga zapamtili, mnogi vjernici i nevjernici, probivši tako patvorinu krivih obećanja o poboljšanju životnog standarda, sa jedne i druge strane tadašnje oronule države koja je počela trunuti.

Triumf dijecezanskog euharistijskog kongresa u Dubrovniku 1937. bio je vrhunac i apoteoza vjere u Euharistiju, ali i u snagu Evanđelja i njegovih načela. Zbiljski se pokrenula sva starodrevna biskupija, a i vjernici shvatili i prihvatili Božji izazov, upravljen preko biskupa, da se dade počast, ljubav i povjerenje prema izvoru života i žive “Mojsijeve pećine”. Odakle je provrela voda spasa, da u nacionalnoj pustinji napoji žedno ljudstvo. Tisuće vjernika iz svih župa biskupije slijevalo se prema Dubrovniku, gdje su dobili orijentacione natpise za svaku župu. Bez reklame ili poziva pojavile su se na ulici, u crkvi, a posebno u procesiji sve narodne nošnje sa povijesnog tere­na. Najimpozantnija je bila procesija, nakon pontifikala dalmatinskih biskupa ispred katedrale, a procesiji su se ugodno iznenadili i začudili i najveći optimisti. Iz grada je krenula u Gruž cestom, i kada je prvi križ katedrale bio na pomolu Boninova (Cingrija) posljednja je nebnica bila na začelju, točno na mjestu gdje se navraća na groblje. Valja naglasiti da ljudi nisu bili u redu dva i dva, nego ih je bilo u redu i po šest.

Nažalost, vrag nije mirovao! Pri povratku u grad, na vratima Pila, netko je iz mase kriknuo: “Bomba!” i bacio među vjernike manji smotak papira. U tom času skladna povorka, pjevajući euharistijske pjesme, počela se raskidati i bježati na sve strane. Presveto je nosio hrabri krčki biskup dr. Josip Srebrnić i glasno opominjao: “Nije ništa, vratite se!” Malo tko ga je poslušao. Povorka se vratila pred katedralu, isprekidana i skraćena. Budući da je incident bio na kraju slavlja, neprijatelj se nije imao čemu veseliti.

Kongres je bio duhovno-vjerski i društveno-promicateljski pokret kakvog Dubrovnik nikada nije doživio, a neosporna je činjenica da je režiser čitavog zbivanja bio biskup Carević.

9. PRIMJER DAREŽLJIVOSTI

Godine 1939. je pet konavoskih svećenika zaželjelo malo odahnuti od trajnih župničkih briga, pa su odlučili poći na izlet i hodočašće u Rim i Bari, gdje se svake godine održavao “istočnjački sajam” koji je privlačio brojne turiste, uz brojne popuste i bogatu ponudu svakovrsnog materijala. U obližnjem gradu Lecce nudili su talijanski majstori živopisne religiozne predmete, pa su naši putnici odlučili navratiti i u Lecce.

Dobivši putovnicu i “celebret”, biskup Carević ih je ohrabrio i podržao ne samo riječima nego i bogatim darom po 1000 dinara svakome, što je povećalo njihov skromni novčanik koji je nadalje uvjetovao kupnju nekoliko crkvenih predmeta, ponajviše kipova sve­taca i anđela koji i danas rese konavoske crkve. Tom zgodom su doživjeli i čudo sv. Gennara u Napulju bili u audijenciji kod pape Pija XI. i sretno se povratili preko Ancone. Da ne bijaše dara biskupa Carevića, rezulat bi bio mnogo siromašniji.

10. BISKUP GRADI KUĆU

Godine 1940. bližila se ratna katastrofa i nadvila svoja crna krila nad Europom koju je proročki predosjećao biskup Carević, pa je poduzeo gradnju jedne stambene zgrade na Pločama, kao namjensku rezervu u vlasnosti biskupske menze, a koju su neki vjernici osporavali, ne znajući pravi razlog, pa su zaključili da to biskup gradi za svoju neudatu sestru koja je s njim stanovala. Međutim, poslije se ustanovilo, da je biskup imao najplemenitije namjere s tom građevinom. Kao da je proročki predviđao nacionalizacije, konfiskacije i oduzimanja zgrada, pa je računao da bi ta kuća ostala na uporabu biskupiji. Govorio je: “Dobro je da imamo ovu kuću, Bog zna što nas čeka!”

* * *

U biskupiju se uvukla neka neuravnoteženost i podjeljenost duhova, a biskup je trpio. Neke intrigantne intervencije i objede pri Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu nisu imale uspjeha. On je, sagledavši čitav splet stanja u biskupiji, dao ostavku i povukao se vanrednom energijom i snažnim aktivnim nabojem.

Otpraćen je iz Dubrovnika sa vanredno svečanim ceremonijalom. Grad je plakao, a i biskup. Ogromna masa građana uz zvukove križarske glazbe tako se dijelila od svog vjernog i lavovskog pastira i duhovne glave i sada obudovjele stare dijeceze. Zvona su uz suze pozdravila taj žalobni momenat, a glava križarskog pokreta prof. Mladen Kaštelan je svojim oproštajnim govorom opet uzdrmao srca i duše kamenoga grada i slomljene duše.

Nastanio se u Zagrebu, Jurjevska 4, i kao apostolski aktivist, željan rada i akcije, odmah se prijavio i ponudio, tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, za eventualnu pomoć u pasto­ralu. Ovaj mu je povjerio jednu zagorsku župi, gdje je pod misterioznim i nerazjašnjenim okolnostima završio svoj neobično aktivni biskupski život, kao mučenik i jedini biskup koji je u onoj Jugoslaviji ubijen od partizana, poškropivši svojom krvlju zemlju Hrvata. Za njegov grob sigurno se još ne zna.

Ovo nekoliko misli, crtica i stvarnih činjenica neka bude kao mala rukovet mirisnih karanfila na njegov mučenički grob!”

 

SVJEDOČANSTVO DON BALDA MLADOŠEVIĆA

O BISKUPU CAREVIĆU

Don Baldo Mladošević je župnik Grude u Konavlima, koji je poznavao biskupa Carevića i 7. siječnja 1999. godine napisao je sljedeće pismo, koje donosimo u cijelosti.

“Doista sam bio prisutan pred katedralom u času oproštaja biskupa dr. Carevića. Bilo je to u nedjelju 14. travnja 1940. godine. Pokojni biskup mi je rekao na nedjelju sv. Vlaha prigodom šetnje na Porporeli, da odlazi u Rim i da će radi zdravstvenih razloga zahvaliti se na upravljanju Dubrovačkom biskupijom. S njim sam bio te nedjelje pred veče na Porporeli u vezi nekog traženja pomoći za križare. Mislim da mi je dao 100 dinara.

On je doista otišao u Rim i koliko se sjećam, da je 19. veljače Radio Vatikan javio, kako se biskup dr. Carević povukao u mirovinu i da od sada nosi naslov “Biskup od Aristija”, te da će se vratiti u Dubrovnik i obaviti funkcije Svetog tjedna. Tako je i bilo. Došao je na Gluhu nedjelju, te je uz administratora biskupa Butorca svako veće prisustvovao “Duhovnim vježbama” u katedrali.

Odlazak iz Grada je dakle bio predviđen i ostvaren u nedjelju 14. travnja (Bijela nedjelja) uli sati. Organizacijski referent križara prof. Kaštelan se trudio s o. Pericom i prof. Stamaćem da bude ispraćaj dostojan za jednog biskupa. Pokojni mons. Babić je trebao naći kola za odvoz biskupa i kanonika u grušku luku, te je našao nekog Ćaću.

O drugom udaru na zvoniku 11 sati, na vratima katedrale su se pojavili biskupi Carević i Butorac uz kanonike Božića i Capursa. Svijet

je ispunio sav prostor pred glavnim ulazom u katedralu, a i sve do Sponze, kao da je Sveti Vlaho. Tri glazbe su bile pred katedralom i to: Gundulićeva, Križarska iz Mandaljene i Malih križara iz Dubrovnika. Sve je bilo tiho, kao da je sprovod. Pred biskupe je stupio prof. Kaštelan sa napisanim oproštajnim govorom. Početak govora sam dobro zapamtio, a doslovno je ovo rekao: ‘Pereuzvišeni! Kada bismo pustili srca da govore, ovaj bi oproštaj dugo trajao… Sinovi smo borbe i žrtve, te ću biti kratak.’ (Nabroio je biskupove zasluge za Grad, a posebno za Katoličku akciju Dubrovnika). Kako je završio govor ne sjećam se, jer smo svi bili potreseni. Onda se oglasio biskup Carević pozdravljajući sve prisutne i sve građane i vjernike Grada i biskupije. Rekao je da iz zdravstvenih razloga napušta službu biskupa ordinarija, ali će u srcu uvijek nositi Grad i vjernike, kojima ostavlja kao okrepu Euharistijski kongres 1937; križ na Srđu 1935. i obnovljeni kor u katedrali. Dok je dijelio blagoslov podrhtavao mu je glas, a masa svi­jeta je pala na koljena da primi blagoslov, te se čulo mnogo uzdaha i plaća. Sva gradska zvona su zazvonila, a Gundulićeva glazba je nešto svirala, neki marš, dok je Križarska iz Mandaljene odsvirala Križarsku himnu. Glazba Malih križara nije svirala, jer su dječaci svi plakali, te nije bilo moguće umiriti ih i narediti im da sviraju. Ljubljenje biskupovih ruku se oteglo i policija je krčila prolaz do pod zvonik, gdje je čekalo auto za biskupa i pratnju. Bilo je otkucalo 12 sati, kada su se ukrcali biskupi i kanonici te otišli prema Gružu. U gruškoj luci je biskupa dočekao conte Goze i pozdravio ga u ime Grada i gospara. Sto je govorio, ne sjećam se. “Narodna Svijest” u broju nakon biskupova odlaska, posvetila je tom odlasku dosta prostora. Ja ju nemam, ali ako se negdje nađe, vjerujem da se ovaj izvještaj podudara sa sadržajem u spomenutim novinama. Od biskupa Carevića imam sačuvanu samo jednu vizit-kartu.”

 

RAZGOVOR SA ŽUPNIKOM RUDOLFOM

KOMERIČKIM O BISKUPU CAREVIĆU

 Ovaj razgovor sa zagrebačkim svećenikom Rudolfom Komeričkim donio je student Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Branko Koretić u svom diplomskom radu pod naslovom: Grob biskupa Josipa Marije Carevića, mentor dr. Franjo Šanjek, Zagreb, 2000., str. 30 – 34. Razgovor prenosimo u cijelosti.

 

“Što znadete o boravku biskupa Carevića u ovome kraju i o njegovoj pogibiji?

O toj temi već sam razgovarao s dr. Kožulom i on si je sve to zapisao malo detaljnije. Pa sada ne bih to ponavljao, nego vam u nekoliko glavnih crta ispričao i odgovorio vam što vas možda detaljnije zanima ili što je tamo možda krivo napisano.

Nedavno smo bili svi mi svećenici iz dekanata s kardinalom Kuharićem u Klanjcu na firmi, i on se malo interesirao u vezi s tim, jer on zna za to, pa je napomenuo da bi trebalo nešto poduzeti, jer se sa­da navodno zna točnu lokaciju gdje je biskup Carević pokopan; do sada nitko to nije htio priznati. To se tek prije dvije godine saznalo. Valjda mu je to rekao vlč. iz Luke.

Ovo što je napisano kod dr. Kožula nije baš sve točno napisano, ali uglavnom je tako.

 

Gdje je točno biskup Carević stanovao kad je boravio u ovome kraju?

 

Stanovao je na području župe Veliko Trgovišče, u Vižovlju, cesta od Velikog Trgovišča prema Strmcu. Tamo je stanovao s gazdaricom u jednoj kući, a ne u župnome dvoru.

Tu je došao pred Božić 1943. godine kao pomoć, jer su župljani tražili svećenika za ispomoć, i ostao je sve do 1945. kada su ga ubili. Tu je on svakoga dana išao gore uz brijeg prema Strmcu. Kuća mu je bila na križanju, bila je drvena. Na tome mjestu je sada, jasno, sagrađena nova kuća. On je odlazio do Strmca svakoga dana služiti misu, povremeno je obavljao sprovode i drugo. Spomenuto je da je tu za vrijeme rata imao krizmu. U provinciji nisu dijeljene krizme jer su tada bile takve prilike, radi rata. Onda je on dobio dozvolu od kardinala Stepinca, da može tu u Velikome Trgovišču dijeliti firmu. I tako je 1944. godine na Petrovo tu bila firma.

Nadbiskup Stepinac dobro je poznavao partizane i situaciju i što oni misle, ali izgleda da je pokojni Carević bio dosta naivan, u neku ruku.

Ovo područje bilo je partizansko već od 1943. To je već bila druga država (taj Strmec), jer već tu, na početku šume bila je grani­ca, a dalje su već gospodarili partizani. On se svaki dan susretao s njima kad je odlazio služiti misu na Strmec, i natrag.

Ti naši ljudi, Zagorci, bili su skloni partizanima. Tu je upoznao i Nikolu Korabeka. S njim je posebno bio povezan. Iako su mu sinovi bili u partizanima on je mogao s njim povjerljivo razgovarati.

Onda, jednoga dana, kad su 1945. godine partizani došli na vlast, prvih dana, nagovorili su Korabeka da mora točno biskupa pitati ta i ta pitanja; sad koja to ja točno ne znam. Taj Korabek je imao klijet i biskup je tu znao navratiti kad se vraćao sa Strmca. I tako ga je (jednom) namamio u tu klijet, a oni su gore na tavanu slušali što ova dvojica razgovaraju. A znate da su te naše klijeti gore samo imale daske i da se sve čuje što se razgovara. I tu je sad biskup, misleći kad je tako dugo bio dobar s tim Korabekom, da mu može reći i to što misli o partizanima. To je bilo dovoljno da su ga onda ti partizani likvidirali.

Interesantno je to da je Carević, kad su ga oteli i vodili da ga likvidiraju, prorekao toj petorici koja su ga mučila kakvom će smrću završiti. Znate da ljudi, kad izmišljaju, puno toga još dodaju. Međutim, ja sam se uvjerio da neke stvari nisu bile izmišljene, odnosno da navodna proročanstva, jer su još trojica, koja su ga mučila, bila živa kad sam ja došao tu na župu. I točno su tako završili kako sam ja već prije čuo pripovijedati tu od ljudi, koji su rekli da je on za te ljude to i to prorekao.

Jednomu je tako, koji je na kraju uzeo pištolj da ga ubije, pro­rekao da će isto tako biti ubijen kao što sada i njemu prijeti. I stvarno, za kratko vrijeme iza toga taj čovjek je služio vojsku u Krapini (to je bila rezervistička obuka); čistili su oružje i čisto nehotice je opalila puška ili štogod i taj metak je baš njega pogodio i od toga je umro.

Drugomu je prorekao da če godinama biti potpuno nepokretan, i to je isto točno, jer sam ja već tada bio tu kada je taj još bio živ i taj se jedino prije smrti ispovjedio. Bio je potpuno nepokretan, mali prst nije mogao pomaknuti.

Četvrti, koji je također bio još živ, bio je pijanica, propalica koje­mu je prorekao da će imati mnogo djece a da nikada neće imati sreće. Stvarno je imao puno djece i partizani su mu stalno davali privilegije za izgradnju kuće; on je taj novac zapio, pa opet novca za kuću nije bilo.

To su ti koje sam ja našao još žive i za njih mogu sto posto reći da su tako umrli jer sam ja tada bio tu.

Ovi Zagorci koji su tu, bili su za partizane ali ne i za komuniste; u ono vrijeme se tu u Zagorju vjerovalo da to još nisu komunisti jer su se ondašnji komunisti znali kamuflirati. Komunisti su ljude znali uvjeriti da se oni bore za slobodu Hrvatske, zato su im ljudi vjerovali, i zato e po svoj prilici Carević bio naivan jer je on isto tako prihvatio to mišljenje i zato se nije partizana bojao. Oni su s njim kontaktirali, vodio je partizanske sprovode; na Novu godinu 1944. je imao s njima misu gore na Strmcu.

U župnoj Spomenici o tome nema ni riječi, nego je pokojni župnik ostavio svoj privatni dnevnik (župnik Matija Horvat); u njemu se spominju baš ti neki detalji, sprovodi, ta misa, pričest da je devet partizanki bilo na pričesti, partizanska glazba, firma 1944.

Fratar Visković, poslan od Stepinca, trebao je nagovoriti Carevića da dođe u Zagreb da ga ne bi ubili i da bi bio sigurniji; ostvarilo se to što je Stepinac rekao: na koncu su Carevića ipak ubili, a on je mislio da to ipak neće biti tako.

Koji je bio razlog što su ga ubili, iako je bio dobar s partizanima?

A razlog, teško je reći. Svi svećenici su u ono vrijeme bili u opasnosti. pogotovo biskupi. Posebno je bilo čudno kako to da biskup, pa i dandanas je svećenicima isto čudno, zašto je došao u Vižovljane, u selo, i tu je živio kao običan svećenik; u Zagrebu je imao stan i sestru i bojao se bombardiranja Zagreba, a u ono vrijeme se bilo teško prehraniti; ipak na selu je to nekako lakše. Pravi razlog poradi čega je on tu ostao ne bi znao reći. To što neki misle da je ubijen radi grabeža i pljačke, vjerojatno nije točno jer, kako ljudi kažu, on je tu živio vrlo skromno i siromašno.

 

Kako je ubijen? Na koji način?

 

Opkoljen je jedne večeri. Međutim, ni to nije sto posto sigurno, jer ljudi još i dandanas o tome ne žele govoriti jer se boje.

Jedan iz Klanječke župe bio je isto u partizanima i bio je jako dobar s fratrima, stalno i sada isto s Gvardijanom i kada je dr. Kožul bio ovdje htjeli smo saznati za samo mjesto pogibije i za njegov grob. Taj čovjek je poslije išao u crkvu i ostalo, ali jednoga dana je išao na polje raditi s konjima i konji su ga pogazili. To nije jedan od petorice koji su sudjelovali, ali i to je malo čudno. I ja sam ga znao pozvati k sebi, ali nije ništa htio reći. Nitko do lani nije htio reći ništa, a sigurno netko zna kad su još živi, ne oni koji su u tome sudjelovali, nego koji su bili u tim partizanskim jedinicama i u toj vlasti, gore na Strmcu i u toj lokalnoj vlasti; o tome nitko ne želi govoriti, koga se god pita, kaže: “Ne ja nisam…”

Svi samo kažu da je pokopan negdje na granici župe Veliko Trgovišče kod neke šume itd. Ali ništa detaljnije.

Sama smrt?! – Mučenje maltretiranje, ali ga nisu dugo zadržavali nego u kratkome vremenu (u jednoj noći ili danu).

Ni današnji ljudi ne žele o tome direktno govoriti, ni o kakvim detaljima.

Osim do prije godinu-dvije, kada je jedan čovjek najprije napisao anonimno pismo Kardinalu, da točno zna gdje je biskup Carević pokopan. Kardinal je novoga župnika iz Luke Juricu Prelca uputio na mene jer je on bio novi ovdje, pa da mu ja nešto kažem jer da više o tome znam. Onda je taj isti čovjek napisao još jedno pismo Kardinalu i rekao mu gdje je to mjesto; taj put se potpisao. Neki dan sam, u subotu, razgovarao s Kardinalom kako (i on se čudi) nitko ne pokazu­je interes da se nešto učini od strane Dubrovačke biskupije. Ne pokazuju interes da se učini ekshumacija. Dr. Kožul veli da je ipak nedavno Dubrovačka biskupija preuzela slučaj, da se to bolje i temeljito ispita.

Od svjedoka nema nikoga; oni svi šute a nije ih ni bilo, ali nećete ih ni vi nači. Ali ipak ima još živih ljudi koji su bili u tom partizanskom odredu.

 

Tko je Gorupec?

 

Državni povjerenik koji to istražuje. On sada živi u Oroslavlju. Ni on isto nije imao nekih podataka u ono vrijeme.

Jedini podaci kada je Carević bio u Velikome Trgovišču su iz dnevnika tadašnjega župnika Matije Horvata – dnevnik je sada u arhivu župe Velikoga Trgovišča.

 

Što je bilo s Korabekom?

 

Dakle, taj čovjek kod kojega je bila postavljena stupica u klijeti jednostavno je jednoga dana nestao, on i njegova žena. To je istraživala domaća Udba; u Klanjcu je tad bio Kotar ali nisu mogli ništa nači. Kći tih pokojnika je radila u Zagrebu na policiji; njoj je to bilo sumnjivo pa je angažirala zagrebačku policiju. Oni su došli tražiti sa psima. Psi su na jednoj oranici u blizini kuče pronašli tijela; bila je jesen, tu je bila posijana pšenica, koja je već porasla pa se to nije vidjelo. Psi su to ipak nanjušili; tu su pronađeni leševi toga Korabeka i njegove žene. Saznalo se da je to napravio sin koji je bio partizan; bio je nekoliko mjeseci u ludnici. Sada živi negdje u Vrapču, ima kučiću. Dolazio je u Veliko Trgovišče na Sve Svete, dolazio na groblje (cijela obitelj).

 

Tko je Matija Horvat?

 

To je svećenik koji je sedamnaest godina bio u Velikome Trgovišču. U Spomenicu nije ništa zapisano. Svećenici su se bojali zapisivati, a i ono što je u nekim spomenicama bilo zapisano, bilo je istrgano van i uništeno. Međutim u Spomenici župe Veliko Trgovišče nema tragova da su listovi bili istrgnuti ili uništavani. Jednostavno, kada je župnik došao 1942./43. od tada nije bilo ništa zapisano u župnoj Spomenici sve do 1956./58. od tada je opet pisano u njoj.

 

Je li Vama poznato je li nakon 1945. ili same te godine, netko tražio toga biskupa? Jesu li crkvene vlasti istraživale njegov nes­tanak? I jeli od državnik vlasti bila provedena bilo kakva istraga?

 

Apsolutno ništa, što se tiče državnih vlasti. Od crkvene vlasti za vrijeme župnika Horvata ne znam, ali u moje vrijeme da. Dr. Kožul je mene ispitivao i sa mnom o tome razgovarao. Ja sam to pismeno izvijestio i poslao na Duhovni Stol. Kad je on počeo pisati knjigu onda sam mu i opširnije ispričao, jer sam i kasnije još saznao neke nove činjenice. Ono što je ovdje napisano, to je uglavnom to.

Teško je sve to saznati, buduči da se ljudi još dandanas (oni koji o tome nešto znaju) boje o tome govoriti.

Ja sam saznao te neke detalje, baš iz privatnoga dnevnika vlč. Horvata.”

 

RAZGOVOR SA ŽUPNIKOM JURJEM PRELCEM

O BISKUPU CAREVIĆU

 

Ovaj razgovor prenosimo iz gore navedenog diplomskog rada studenta Branka Koretića: Grob biskupa Josipa Marije Carevića, Zagreb 2000., str. 35 – 38.

“Što znate o boravku biskupa Carevića u ovome kraju i o njegovoj pogibiji?

Biskup Carević nije, kada je došao u ovaj kraj, živio na teritoriju ove župe; živio je na teritoriju župe Veliko Trgovišče, u Vižovlju. Ne znam od koje godine, ali znam da su ga 1945. godine uhvatili i mučili.

Meni je Kardinal napisao u prvo vrijeme da mu netko stalno piše da se konačno ekshumira taj grob, da se izvade kosti i da se pohrane na pravo mjesto. Međutim, bio je strah kod ljudi i još uvijek je taj strah, ne znam od čega.

Sada, zašto su ga ubili, to je pak drugo pitanje. Jedni kažu, najvjerojatnije radi ideologije, jer su tada došli komunisti na vlast. A u to vrijeme su tu baš u tome kraju bili partizani, a s druge strane neki vele da je to bilo radi grabeža, da su htjeli uzeti neko njegovo zlato.

On je živio kod svoje domaćice koja se udala ovdje u Vižovlje.

Zanimljivo je, dok je bio živ da je imao tu i firmu gore u Strmcu, ali isto tako je i redovito imao mise. Na te mise su dolazili i partizani i ustaše i domobrani; svi su uglavnom, navodno, dolazili, čak da je, navodno, i kolo s partizanima plesao. Radi toga se postavlja pitanje zašto su ga na koncu, kada je bio čovjek otvorena duha za svakoga i dobar svima, ubili. Navodno radi grabeža.

 

Onda su ga uhvatili i mučili na različite načine. Navodno je svako­mu prorekao smrt, kako će tko od njih umrijeti.

Jednomu je rekao da će moliti, dok bude umirao, svoje prijatelje da ga ubiju, da mu skrate muke, ali oni to neće htjeti učiniti.

Drugomu koji mu je razbio zube, navodno je imao zlatnu navlaku na zubima, njemu je rekao da neće moči ni jesti, a niti otvarati zube.

Trećemu koji mu je navodno odrezao genitalije, i koji ga je “jahao”, tako se to govori, rekao je Carević da će isto umrijeti u strašnim mukama.

Zanimljivo je da su se ta njegova, kao proročanstva, ispunila. Jedan je prije tri do četiri godine umro. Prvi, ne znam o kome se radi, zna se samo da ga je pred kraj rata, dok je bio preokret, neki zalutali metak pogodio u trbuh i mučio se negdje oko osam dana; vozili su ga u kolima, nitko mu nije mogao pomoći i u mro je u strašnim muka­ma.

Drugi se šesnaest godina mučio na krevetu. Ležao je skvrčen i normalno razgovarao, a kada je trebalo jesti nije mogao čeljusti otvarati.

Ovaj zadnji, koji je prije četiri do pet godina umro tu, umro je od raka testisa, isto u strašnim mukama. Tako da mi je jedna žena rekla, čak njegova nećakinja – pjeva u crkvenome zboru – da je njemu žena rekla: „Pravo ti budi da se tako mučiš, kako si biskupu odrezao genitalije, tako je i tebi to sada vraćeno.”

Na pitanje zbog čega o tome ljudi ne žele govoriti: od nekih koji su sada ugledni političari na visokim položajima, od njih je, tako kažu, sudjelovala u tome i rodbina.

Vrlo je nezgodno i u sadašnje vrijeme ekshumirati ga, jer taj koji na tome radi, koji to istražuje, ne želi mi se uopće javiti ni doći. Još su rekli da će ga prošle godine ekshumirati ali nije mi se uopće javio. On tvrdi da je to radi grabeža učinjeno, da je imao neko zlato. Ali teško da je to bio uzrok.

On govori o tim partizanima, da oni zapravo to nisu bili pravi partizani. Oni su tu nekoliko puta napravili prepad i tu u Luki i na vlakove. Ali nikad nisu napali vlak kada se unutra vozila kakva vojska, ustaše, domobrani ili Njemci, nego kad su žene išle na plac, pa su ih tada pljačkali i tako se uzdržavali u ovome kraju. Opljačkali bi ih i poslali natrag.

 

Zastoje pokopan na tome mjestu?

Oni su njega mučili gore, negdje kod Masnjaka u nekome štaglju. Pa su ga onda samo preko brijega ovdje u ovaj klanac dopremili u šumu. Navodno si je sam morao kopati grob. Navodno, dok su ga tjerali, molio je krunicu i rekao “Nemojte griješiti dušu. Nemojte činiti zlodjelo, Bog će vas kazniti”. Kažu da je to istina da je putem molio krunicu.

I ja smatram da je taj biskup mučenik za vjeru.

 

Kako ste Vi došli do tih podataka?

 

U župnoj Spomenici o tome nema ni slova. Neke stvari sam doznao od gospodina Stanislava Gorupca; to je čovjek koji radi u Društvu za istraživanje rata i poraća. Živi u Oroslavlju.

Od ceste preko polja pod šumom oni su njega donijeli s druge strane kraja, kroz šumu. Ovdje su već iskapali i tražili, ali nisu pronašli njega nego jednoga zvonara i još neku ženu. LI ovim šumama tko zna koliko je ljudi poubijano. Posebno šuma Dubravica, puna je grobova.

 

Kako se došlo do te lokacije groba? Jeli vam to netko pokazao?

 

Slavko Penezić se javio, ali kako je došao Gorupec, više mi se nije javljao. Ja sam javno oglasio u crkvi: sada je sloboda i zašto ne bi sada dostojno pokopali biskupa koji je ovdje ubijen. Tada se javio taj Penezić. Njegova su djeda također ubili partizani. On mi je nacrtao gdje je pokopan biskup i to opisao. Isto to je pokazao i Gorupec.

Ovdje gdje je panj, tu tu je bio taj hrast a na mjestu ulegnuća bi bio grob. Penezić mi nije to osobno pokazao nego je opisao gdje je to mjesto. Napravio je skicu toga mjesta.

Još jedan, Franjo Požarić, mi je pokazao drugo mjesto u blizini na brijegu u šumi ali tu se ne može odrediti gdje bi bio grob. Dok se ovdje vidi ulegnuće u zemlji.

Ovaj grob mi je pokazao baš Gorupec. Tu je jarak i taj potok koji se spominje.

Prilaz drugoj lokaciji je dosta nepristupačan; od starijih ljudi koji bi mogli nešto reći o tome slučaju i možda znaju za grob ali nitko do dandanas o tome ne želi govoriti, još uvijek svi šute.

U vezi s tim, prije dvije godine dobio sam od Nadbiskupa pismo da istražim taj slučaj i pokušam saznati gdje je biskup pokopan. Te iste godine su mi se javili ovi ljudi u vezi groba.

Na drugoj lokaciji vidi se nekoliko ulegnuća, ali prema pripovijedanju mještana ta šuma puna je grobova. Sada je teško utvrditi gdje je grob i jeli to ulegnuće grob.

Župa Luka je najmanja župa u Krapinskome dekanatu, a prostorno možda jedna od najvećih.

Prije su Luka, Veliko Trgovišče, Velika Erpenja bila sve jedna župa. Luka se prije zvala Krajska Ves.

Od 15. travnja do početka svibnja, drži se da je tada bio mučen. Cesta iz Luke za Strmec, s desne strane je šuma Pušave, i tu je ta lokacija.

Župa je razbacana po bregima, gdje je svega po nekoliko kuća.

Župa Luka graniči s Velikim Trgoviščem sa sjevera, zatim Klanjcem, Kraljevcem na Sutli, Rozgom, Puščom i Kraljevim Vrhom.

Župa je na kraju do zagorske magistrale itd.

Kapelica u Strmcu spada pod župu, a svega tri kuće spadaju pod župu Veliko Trgovišče.

Župa spada u općinu Veliko Trgovišče, a općina Kraljevec na Sutli i pod grad Zaprešič, i pod samu Luku.

 

 Čime se ljudi u ovome kraju bave?

 

Malo poljoprivredom ali većinom su to radničke obitelji. Malo je zemlje, jer su velike strmine, pa je zemlja teško obradiva.

Ljudi rade u Zagrebu, Zaboku, Bedekovčini, Zaprešiću. Sama žu­pa spada u Zagrebačku županiju a Luka je od Zagreba udaljena oko 30 km.

U kapeli M. B. Snježne na Strmcu imam misu dva puta mjesečno ja, jednom župnik iz Vel. Trgovišča a jedanput fra Velimir iz Klanjca.

Župa broji oko 2060 vjernika, a oko 560 obitelji.

Priroda je prekrasna, malo švicarsko mjesto, samo da ljudi imaju gdje raditi. Ljudi lijepo primaju svećenika u kuću ali sela, tj. kuće su tako razbacane da im je teško, tj. daleko im je ići do župne crkve, pa i do kapele.

Zimi je ovdje jako teško. Autom se po tim bregima ne može ići nikako. Može se ići samo stazama. Tako kad imam blagoslov kuća treba mi puno vremena da obiđem župu.

Nekad je tu bilo puno više ljudi. Ovi bregi su bili puni. Ali dosta ih je odselilo u Zaprešič, Jakovlje, Veliko Trgovišče, Podsused i Zagreb.

Kad bi se jedan put koji ide iz Luke prema Strmcu – sada je samo nasipan – do kapele bi bilo samo šest kilometara, a sada ima oko dvanaest jer treba ići okolo.

Vadina Mjesto, Krajska Ves, Strmec, Luka – ima puno vikendaša na tome području.”

 

DVA PISMA DUBROVAČKOG KOTARSKOG

NAČELNIKA VUKOVIĆA IZ 1935. GODINE

 

 Ova dva pisma nalaze se u Arhivu Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku. Oba pisma govore o biskupu Careviću. Donosimo ih na ekavici, kako ih je napisao njihov autor Srbin Vuković.

“SRESKI NAČELNIK – DUBROVNIK. Dubrovnik, 24. juna 1935. Str. Pov. Broj 25/35.

  Preuzvišeni Gospodine,

Povodom Vaše usmene žalbe i protesta uloženog dne 13. o. m. – u mojoj otsutnosti kod mog zamenika sreskog podnačelnika-u pogledu netaktičnog žand. organa poslije osvećenja Spomen-Krsta na Srgju, kao i Vašeg traženja, da Vam se zbog toga da satisfakcija, meni je čast u prilogu pod ./. dostaviti Vam radi znanja prepis mog pisma upravljenog g. Banu Zetske Banovine u kojem sam ga izvijestio o ovom nemilom dogogjaju i kojim sam predložio da se protiv žandarima povede najstrožiji postupak i da se isti smesta odavde premesti.

Žaleći duboko od svoje strane ovaj nemio dogogjaj i u očekivan­ju, da će g. Ban po svojoj nadležnosti učiniti sve da Vam se pruži zadovoljština, ja Vas molim, Preuzvišeni Gospodine, da izvolite primiti i ovom prilikom uverenje mog dubokog poštovanja.

Sreski načelnik:

Vuković”

 

“SRESKO NAČELSTVO DUBROVNIK Dubrovnik,24.juna 1935. Broj: 18578/35.

Predmet:  Netaktičan postupak

žand.organa spram

Biskupa dubrovačkog.

 

Gospodinu

BANU ZETSKE BANOVINE

CETINJE

Dne 13.o.m. došao je u ovo načelstvo Biskup dubrovački g. Dr. Carević i pošto je potpisati toga dana bio zvanično otsutan iz Dubrovnika, primio ga je sreski podnačelnik. Pomenuti g. Biskup došao se usmeno žaliti na netaktičan postupak žand.organa koji su dne 10.ovog meseca, prigodom narodnog veselja održanog posle obavljenog osvećenja Spomen-Krsta na brdu Srgju kraj Dubrovnika, uperili na njega puške na gotovs, kojom prilikom malo da nije došlo do upotrebe oružja i krvoproliča. Gosp. Biskup iskazao je, da se dogogjaj zbio ovako:

Dne 10. o.m. obavljeno je osvećenje velikog kamenog Spomen-Krsta na brdu Srgju kraj Dubrovnika. Toj crkvenoj svečanosti prisustvovao je velik broj naroda. Poslije obavljenog osvećenja veći dio naroda sklonio se u susjednu gostionu, gdje se je pjevalo i zabavl­jalo. Pjevale su se crkvene pjesme, hrvatske narodne pjesme i druge jugoslovenske pjesme. U to vrijeme bio je g. Biskup sa svojim društvom na prvom spratu kuće gdje se nalazi ova gostiona. Žand. patrola, koja se sastojala od 2 žandarma, predvogjena po žand. kaplaru Kandiću Dušanu, došla je vlasniku gostione i rekla mu, da zabranjuje pjevanje hrvatskih plemenskih pjesama. Kad je o ovoj zabrani g. Biskup bio obavješten, pozvao je k sebi vogju patrole. Megjutim, vogja patrole došao je g. Biskupu tek na drugi poziv, ali kod dolaska nije g. Biskupa ni pozdravio. G. Biskup ga je zapitao, što se dogagja dolje, a Kandić mu je odgovorio, da se pjevaju antidržavne pjesme. G. Biskup mu je rekao, da pjesme, koje se pjevaju, nisu antidržavne ni zakonom zabranjene, pa pošto je tog dana i onako crkvena svečanost, da će bude li potreba – g. Biskup već sam učiniti red. Kandić je nato otišao od g. Biskupa.

 

Posle nekog vremena g. Biskup je upozoren, da se pred gostionom skupila velika grupa naroda i kad je pogledao kroz prozor vidio je, da se narod kupi oko žandarma. Bojeći se da se nebi što dogodilo i da ne dogje do krvoproilića, g. Biskup je sa krstom u ruci sišao sa prvoga sprata i postavio se izmegju naroda i žandarma i rekao žandarmima, da se oni udalje u pravcu streljane /i pokaza rukom pravac/, a narodu da pogje prema kući, u protivnom pravcu. U tom času, a da se ništa drugo nije dogodilo, žand.kaplar Kandić učini korak natrag i stavi pušku na gotovs prema g. Biskupu, što je silno ogorčilo narod. G. Biskup izjavljuje, da se ima pripisati baš njegovoj prisutnosti duha, što se toga momenta mirno povukao i poslao narod natrag i da se tog časa nije dogodilo krvoproliće.

Jednako kao i g. Biskup ovaj su događaj opisali i drugi očevidci i svedoci, koje je ovo načelstvo docnije bilo saslušalo.

Nad ovakovim postupkom žand.organa prema jednom crkvenom velikodostojniku, g. Biskup je najenergičnije protestovao i zahtevao doličnu zadovoljštinu. Zatražio je, da se pomenuti žandarm Kandić Dušan smesta premesti, jer da će se u protivnom slučaju žaliti g. Ministru unutrašnjih poslova i Nj. Kr. Visočanstvu Knezu-Namesniku.

Čast mi je o prednjem slučaju izvestiti g. Bana s molbom na znan­je i dalji nadležni postupak.

Povodom ovog slučaja mišljenja sam i predlažem, da se protiv žand. Kandića, koji je na g. Biskupa uperio pušku na gotovs hitno povede najstrožiji postupak i da se odmah odavle premesti. Molim da se ovaj moj predlog usvoji i da se i po istom hitno postupi. Ovom prigodom čast mi je napomenuti, da sam nedavno dostavio predlog da se hitno premeste dvojica žandarma, koji su na Lopudu na netaktičan način s puškama na gotovs rasterivali strance koji su tamo na letovanju. Megjutim, ovi žandarmi sve do danas nisu sa Lopuda smenjeni, što čini vrlo mučan utisak naročito kod stranaca.

Najzad mi je čast primetiti, da ovaj izveštaj nisam mogao prije dostaviti zbog zaokupljenosti sa zbivšim se krvavim dogogjajem u Majkovima, gde su žandarmi s puškama na gotovs rasterivali narod, kojom prigodom je jedan seljak ubijen, a trojica teže ranjena. O postupku žandarma po tom slučaju dostavlja se zaseban izveštaj.

Sreski načelnik:

VUKOVIĆ, v.r.”

…………………

Str. 287 do 319

Poveznica za dodatne vrijedne informacije na internetu:

https://hrvatskonebo.org/2022/08/22/zorica-vukovic-zivot-za-narod-smrt-u-ime-naroda/

PREPORUČUJEMO PROČITATI:

https://www.zg-nadbiskupija.hr/print.aspx?id=30291