IN MEMORIAM prof. dr. sc. Hrvoje Kačić (1932. – 2023.)
U devedeset drugoj godini, 14. veljače 2023. godine, napustio nas je prof. dr. sc. Hrvoje Kačić, sveučilišni profesor – stručnjak za pomorsko pravo, političar, diplomat, odvjetnik, veliki hrvatski vaterpolist, domoljub. Rođen u Dubrovniku koji je volio – pače obožavao, i u kojem je našao svoje posljednje počivalište. Uz Dubrovnik volio je sve hrvatsko, narod, sve krajeve, gradove, hrvatsku kulturu… Napose je volio Zagreb u kojem je proveo najveći dio života. U našim brojnim razgovorima Dubrovnik i Zagreb bili su posvećena mjesta njegova političkog, kulturnog i duhovnog razvoja.
Studirao je pravne znanosti u Zagrebu i Sarajevu. Diplomirao je 1956. u Zagrebu, u kojem je 1964. stekao doktorat znanosti. Od 1957. do 1960. stječe sudsku praksu na sudovima u Dubrovniku i Zagrebu. Nakon toga odlazi u brodarsko poduzeće Atlantska plovidba gdje je radio sve do 1989. godine. Godine 1986. izabran je za redovitog profesora Sveučilišta u Splitu. U ožujku 1989. otvara odvjetnički ured u Zagrebu. Od 1986. do 1990. obnaša funkciju predsjednika Odbora za brodarstvo u sklopu Znanstvenog savjeta za pomorstvo HAZU. Kao redoviti profesor na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku i na poslijediplomskom studiju u Splitu predavao je kolegij Pravo mora, a povremeno i u okviru pojedinih programa Interuniverzitetskog centra Zagrebačkog sveučilišta u Dubrovniku. Uz to je održavao brojna znanstvena predavanja na temu pomorskoga prava diljem svijeta. Sudjelovao je u radu brojnih pomorsko-pravnih udruženja, te međunarodnih ustanova koje se bave pomorstvom, pomorskim pravom, i općenito organizacijom i funkcioniranjem brodarstva i brodogradnje. Profesor Kačić bio je sudionik brojnih plenarnih konferencija: Atena, Hamburg, Montreal, Lisabon, Rio de Janeiro, Pariz, Antwerpen…, kao i izvjestitelj s mnogih zasjedanja UNCTAD-a u Ženevi. Bio je i član vijeća direktora mnogih međunarodnih korporacija iz područja brodarstva i pomorskog osiguranja. Objavio je nekoliko knjiga te više od 150 stručnih radova u zemlji i inozemstvu iz pravno-ekonomske problematike brodarstva, brodogradnje, pomorskog osiguranja i financija. Dobitnik je Nagrade grada Dubrovnika za doprinos pomorsko-pravnoj znanosti.
Uz rad znanstvenika i sveučilišnog profesora Kačić je ostavio veliki trag kao vrhunski hrvatski vaterpolist. Bio je dugogodišnji član prve momčadi dubrovačkoga vaterpolskoga kluba Jug i član državne vaterpolske reprezentacije od 1950. do 1961. godine, uz prekide zbog uhićenja (za vrijeme Olimpijade u Helsinkiju 1952. te oduzimanja putovnice za vrijeme prvenstva Europe u Torinu 1954. godine). Bio je prvotimac momčadi koja je osvojila brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Beču 1950., srebrnu na Olimpijadi u Melbournu 1956., srebrnu na Europskom prvenstvu u Budimpešti 1958., zlatnu medalju na mediteranskim igrama u Bejrutu 1959. dok je na Olimpijadi u Rimu 1960. osvojio četvrto mjesto.
Za hrvatsko domoljublje profesora Kačića zaslužan je odgoj i tragična sudbina njegova otca Ante, poznavanje dubrovačkih svećenika i njihov kršćanski, domoljubni i obrazovni rad. Prije svih p. Petra Perice, p. Tome Tomašića, don Marijana Blažića, dr. Dominika Barača. Svi su oni, uz brojne Dubrovčane bili žrtve jugokomunističkog terora nakon ulaska Titovih zločinaca u Dubrovnik 18. listopada 1944. godine. Posebno ga je pogodio teror partizanskih terorista nad nedužnim svećenicima, intelektualcima, radnicima i studentima. Ubojstva bez suda, suđenja i prava na obranu. Često je isticao da je dubrovački pokolj bio početak Bleiburga. O tome će razvidno pisati u svoja tri izdanja knjige: Dubrovačke žrtve – Jugokomunistički teror na hrvatskom Jugu 1944. i poratnim godinama (Početak Bleiburga). O domoljubnim temama, uključujući borbu za obranu, neovisnost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske, objavio je knjigu: U službi domovine – Croatia rediviva, četiri izdanja, među inim na njemačkom, španjolskom i ukrajinskom jeziku. Godine 2015. objavio je knjigu Hrvatska Prevlaka kao doprinos rješavanju međugraničnih odnosa s Crnom Gorom. Uz brojne priloge o hrvatskoj povijesti i putu u samostalnost, u zemlji i inozemstvu, brojne intervjue, profesor Kačić sudjelovao je u CD izdanju o dubrovačkim žrtvama 1944. i u poraću Laudato televizije pod naslovom U ime naroda. Za vrijeme Domovinskoga rata bio je, u svjetskim razmjerima, glasnogovornik i sudionik obrane hrvatske Atene – svoga Dubrovnika, ali i pronositelj istine o pravednom hrvatskom obrambenom ratu i pravu na vlastitu državu. U opkoljeni Dubrovnik doveo je cijelu plejadu europskih vojnih atešea, političara i povjesničara kako bi upoznao svijet s barbarstvom koje čine jugo-srpski okupatori.
Devedesetih godina Kačić se u potpunosti predao zovu domovine. U svojoj mladosti, đačkim i studentskim danima često je bio meta nenarodnog režima. Već u školi bio je prokazivan kao dijete narodnog neprijatelja kojim su se bavili tzv. organi sigurnosti. Proganjan i zatvaran kada je slavio uspjeh Dinama nad beogradskom Crvenom zvezdom, izbačen u Zagrebu sa zabranom studiranja na svim sveučilištima u zemlji. U razdoblju od 1949. do 1972. nekoliko puta mu je oduzimana putovnica. S takvim životnim iskustvom i domoljubljem stupio je s domoljubima u obranu doma. Tako je na prvim višestranačkim izborima 1990. kao nezavisni kandidat izabran za zastupnika u Sabor Republike Hrvatske te potom za predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku. Kao zastupnik sudjelovao je, među inim, u radu Komisije za izradu Ustava; izradu teksta Rezolucije o zaštiti ustavnoga poretka i nacionalnih prava; državno-pravnih akata za suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku; radnoj grupi za izradu odluka i zaključaka o razdruživanju s Jugoslavijom. Predstavljao je Hrvatsku na nekoliko zasjedanja Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Haagu tijekom rujna i listopada 1991. godine, koja se održavala pod predsjedanjem EU-a. U svojstvu predsjednika Odbora za vanjsku politiku predvodio je saborske delegacije u zastupanju Sabora u Parlamentu Vijeća Europe, Skupštini parlamentaraca NATO država i KESS-a te zasjedanjima parlamentaraca Srednjoeuropske inicijative. Od siječnja 1994. do lipnja 2001. obnašao je, kao i dosadašnje dužnosti volonterski, dužnost predsjednika Državne komisije za granice Vlade Republike Hrvatske.
Kakav život!
Družeći se godinama s profesorom Kačićem doživio sam njegovo istinsko domoljublje i privrženost Hrvatskoj, koja mu je uvijek bila na prvom mjestu. I iznad svega. Shvatio sam njegovu brigu da se ništa iz naše prošlosti ne prepusti zaboravu. Ponajprije hrvatske tragedije i žrtve jugokomunističkog terora i Titove komunističke vladavine te Domovinskoga rata. Napose je inzistirao da se ne zaborave časna imena hrvatske povjesnice čemu je itekako pridonosio svojim sjećanjima i knjigama. Sve nas je poticao na istraživački rad i davanje počasti tim ljudima. Bio je nesretan zbog hrvatskih nesloga, privatnih a ne općenacionalnih interesa. Kada bih pokušao odrediti njegovu političku orijentaciju, rekao bih da se kretala između nekoliko okosnica: Ante Starčević – Stjepan Radić – Franjo Tuđman, a u duhovnom pogledu: Petar Perica – Alojzije Stepinac.
Naš dragi profesor našao je svoj ovozemaljski mir na dubrovačkom groblju Boninovo na kojem je pokopan jedan od njegovih uzora p. Petar Perica. Okružen borovima i morskom pučinom. I sada kada pišem ovaj nekrolog, sjetih se njegova osmijeha kada sam ga znao osloviti riječima: dragi moj dubrovački gosparu i zagrebački purgeru…
Na kraju volio bih da se nađe neka domoljubna ustanova i pojedinci koji bi bogato djelo profesora Kačića objedinili u vrijednu ediciju. Jer, ako itko to zaslužuje, onda je to naš dragi Hrvoje.
Neka ti je draga i laka hrvatska zemlja koju si toliko volio i za koju si živio!
Mijo Ivurek