SUDBINA KULTURNOG DOBRA
Poštovana/Poštovani,
A. G. Matoš izpisao je blistave književne tekstove i stihove posvećene slobodnu čovjeku i čovječanstvu, hrvatstvu i Hrvatskoj, svome i našemu Gradu Zagrebu; volio je čitav svijet, tolike gradove (Pariz možda ponajviše), ljude i krajeve, a sveudilj raskošno bogat ljubavlju prema domu i domovini, prema svojoj “Gospi Mariji”, opjevanoj u istoimenoj pjesmi, koju su posmrtno objavili urednici ABŠimić i Milan Begović u Savremeniku godine 1923. U pjesmi, ovaj veli Zagrebčanin, rodom iz Srijema, iz Tovarnika, bunjevačko-hrvatskoga podrijetla, izriče ovakovu prisegu ljubavi :
“Samo tebe volim, draga nacijo,Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen!”
Godine 1912. objavio je u “Obzoru” tekst Zagreb i Zagrebi (Sabrana djela, novo izdanje sv. V.- Pjesme & Pečalba str. 175., 2004.), u kojemu završno izriče pohvalu Zagrebu “što radi, što se muči, što trpi, što ne očajava i čeka, što Zagreb danas čini Zagrebom: svjesna hrvatska demokracija zagrebačka, prava Hrvatska u Zagrebu. Ni na bijelu hljebu ona neće očajati. Ustreba li, znat će i ginuti u neodgodivom času. U svakom slučaju – znat će za nju živjeti.”
Na krajnje neveselu vijest o stavljanju na ovrhu i javnu dražbu rodne Kuće Antuna Gustava Matoša i Kulturnoga središta u Tovarniku (koji su podigli srčani matičari i matoševci u Tovarniku, sada okupljeni oko Društva Antuna Gustava Matoša), s Maticom hrvatskom u Zagrebu kao ovrhovoditeljem, plemenito bi bilo odgovoriti prihvaćanjem prijedloga gospodina arh. Ivana Valeka da upravo Grad Zagreb bude kupcem na dražbi, da na taj način spere ovu sramotu s Hrvatske i kulturološki i knjigoljubno čvrsto poveže Tovarnik sa Zagrebom, odajući time pravu počast i Antunu Gustavu Matošu i hrvatskomu jeziku (koji danas pokušavaju izvaditi iz usta bunjevačkim Hrvatima!) i hrvatskoj književnosti.
S poštovanjem,
Mile Pešorda, književnik
(u privitku, izjava o ovoj stvari, koju sam dao Hrvatskome tjedniku, 22.IV.2021., str.49.)
Mile Pešorda, književnik:
Podizanje Kuće Antuna Gustava Matoša, odnosno Kulturnoga središta u Tovarniku, smatram velikim kulturnim podhvatom, vrijednim divljenja, koji zaslužuje nesebičnu podporu, na priliku one koju su idejnim začetnicima i graditeljima, okupljenima oko gospodina Željka Anića, dali akademici Dragutin Tadijanović i Dubravko Jelčić. Zašto je moralo doći do ovrhe, s Maticom hrvatskom Zagreb kao ovrhovoditeljem, i najavljene prodaje Matoševe rodne kuće i preuzimanja oliti otimanja cijeloga projekta iz vrijednih ruku onih koji su ga osmislili i odvažno doveli blizu ostvarenja? Otimači, žalostno vam srdce, jer na ovakove se bezdušne načine (makar koliko pravom pokriveni bili) narodu otimlje kruh života, pa stotine tisuća Hrvatica i Hrvata pobjegoše od vas, napustivši domovinu. Komu smeta AGMatoš? Matoš smeta onima kojima je smetao čak i otac hrvatske književnosti Marko Marulić pa su Marulića, „hrvatskoga Dantea“, bili izbacili iz lektirnoga kukurikulumskoga jugoljevičarskoga podhvata. Europejstvo i hrvatstvo, matoševsko i državotvorno, smeta svima onima na vlasti i u paravlasti koji već dvadesetak proteklih godina uvezuju Hrvatsku u takozvani serbobalkanski „Region“, šutke odobravajući zlokobno podizanje kilometrima dugih i visokih žičanih ograda duž hrvatske granice otvorene prema Mađarskoj i Sloveniji, prema Zapadu. Dok Srbija, odnosno Matica srbska, državnopiratski prisvaja prvorazredno hrvatsko narodno blago, primjerice, hrvatsku književnost Dubrovnika, koja da je srbska(!), hrvatsko je Ministarstvo kulture ne samo novčano poduprlo knjigu Jezik i nacionalizam. Iz te se je knjige, objavljene u Zagrebu g.2010. u nakladi Durieuxa, izlegla, u proljeće 2017., protuhrvatska Deklaracija o zajedničkom jeziku („bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srbskom“!), koja niječe samosvojni tisućljetni jezik hrvatski, a njezinim je vrlo utjecajnim političkim moderatorom i supodpisnikom: prof.dr.sc.Dejan Jović, nekoć plaćeni politički savjetnik predsjednika Republike Hrvatske, redoviti sveučilišni profesor, glavni urednik časopisa Politička misao, odnedavno i predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj. Ako je u Zagrebu pokrenuta novounitaristička parapolitička akcija protiv hrvatskoga jezika, ako se u nju uključio, uz glasovite Šerbedžiju, Šnajdera i bosanskoga političara Komšića, čak i jedan profesor hrvatske književnosti s Filozofskoga fakulteta (https://www.vecernji.hr/vijesti/donosimo-potpunu-listu-potpisnika-deklaracije-evo-za-sto-se-zalazu-1159535 ), neka nam je Svevišnji na pomoć pred propašću, koju nam (u razvidnu kontekstu razmahana „zapadnobalkanstva“ i uvođenja nedenacificirane, za zločin protiv mira i osvajačke ratne agresije nekažnjene, Srbije u EU) supriređuju našijenci. Sada je pod upitnik (u RH i izvan RH) stavljen hrvatski jezik, kuća bitka, i AGMatoš i novi hrvatski kulturni centar u Srijemu, i hrvatstvo naših Bunjevaca u Srbiji, u Sarajevu jedan književni akademik javno huška protiv hrvatskoga jezika kao „proustaškoga“, a koliko sutra pod velikim bi upitnikom mogao biti narod sam, hrvatska nacionalna i kulturna suverenost, to jest sloboda. A propos: godine 2003. s akademicima Tadijanovićem i Jelčićem dogovorio sam i ugovorio objavljivanje novoga izdanja Sabranih djela AGMatoša, objavio nekoliko svezaka u knjižnici „Djela hrvatskih klasika“, da bi zatim, preko noći, po nalogu i z a, moj poslodavac ukinuo izdavačku djelatnost a time i moje stalno radno mjesto glavnoga urednika. Nadaje se zaključak da Matošev jezik slobode i produhovljenoga patriotizma, njegova Hrvatska, sveudilj smeta svim neslobodarima i mrtvozornicima, orisanima u Mori kao „Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,/ Mešetari moje – tvoje domovine…Ruševine svijesti, žbiri i hotkari,/ Satrapi što puze, mudri idioti.“
Vijesti Najnovije Najčitanije Hrvatska Zagreb Regija EU Svijet Znanost Crna kronika Komentari Novac
OBJAVLJENO PRVIH PET SVEZAKA MATOŠEVIH SABRANIH DJELA U IZDANJU SAMOBORSKOG IZDAVAČA “A. G. MATOŠ”
11.3.2004.
U izdanju samoborskoga Tiskarsko izdavačkoga dioničkog društva “A. G. Matoš” objavljeno je novo izdanje prvih pet svezaka sabranih djela Antuna Gustava Matoša: “Iverje Novo iverje Umorne priče”, “Novele Humoreske Satire Scenski tekstovi”, “Dojmovi Ogledi”, “Vidici i putovi Naši ljudi i krajevi” te “Pjesme Pečalba”, koje je uredio Dragutin Tadijanović.
Kada je prije dvije godine pokrenut projekt obnovljenoga kritičkog izdavanja Matoševih sabranih djela u 20 svezaka, koje je Akademija izdala prije trideset godina (1973.), bilo je zamišljeno da ponovno Matoševa djela izađu za 130. obljetnicu Matoševa rođenja (Tovarnik,13. lipnja 1873.- Zagreb,17. ožujka 1914.), ali je to izostalo zbog toga što izdavač nije dobio potrebnu novčanu potporu.
Pokretač i urednik knjižnice “Djela hrvatskih klasika”, u kojoj je objavljeno Matoševih pet svezaka, Mile Pešorda ističe kako je za te knjige “dobivena simbolična potpora”.
“Matoševo hrvatstvo kao europejstvo i njegovo europejstvo kao hrvatstvo nije bilo dobro viđeno u dvjema Jugoslavijama, ali ni u razdoblju trećesiječanjske vlasti suverene Hrvatske”, izjavio je Pešorda. Dodao je kako su od Ministarstva kulture za nacionalnu kulturu manje važni, pa čak i komercijalni, projekti dobivali vrlo izdašnu novčanu potporu, za razliku od Matoševih sabranih djela.
Po Pešordinim riječima, slobodna i suverena Hrvatska danas “ima pravo na cjelovitog i necenzuriranog Matoša”.
“Sofisticirani oblici cenzure pratili su izdanja njegovih djela do prije trideset godina”, rekao je dodavši, kako se danas uskraćivanje čitateljstvu cjelovitih Matoševih djela može tumačiti također kao svojevrstan oblik cenzure.
“Spas nam je jedino u nama samima: u probuđenoj narodnoj svijesti i energiji, samostalnim financijama i ujedinjenju hrvatstva”, pisao je Matoš u “Pismu iz Pariza” 1900., ali je raspačavanje toga teksta “u ime njegova veličanstva Kralja” bilo zabranjeno.
Objavljenih pet svezaka Matoševih djela, kaže Pešorda, najbitnije je u književnikovu opusu. Ono je bitno i po blistavim napomenama književnika i priređivača svih pet knjiga – Dragutina Tadijanovića, naveo je, dodavši kako nas te napomene, bilješke i komentari vraćaju u kontekst Matoševih tekstova.
Za tisak su spremna i dva sljedeća Matoševa sveska kritičkog izdanja o hrvatskim piscima, koje su uredili akademik Dubravko Jelčić i dr. Nedjeljko Mihanović, rekao je urednik bioblioteke, koji podsjeća kako je prva Matoševa knjiga “Iverje” objavljena prije 105 godina u Mostaru, a 1. siječnja 1899. najavio ju je sarajevski časopis “Nada”.
“Povratak Matošu bitan je danas zbog toga jer on hrvatsku duhovnu, povijesnu i književnu okomicu živi u svojem pjesništvu, novelama, kritikama i esejima kao hrvatski kozmopolit”, izjavio je Pešorda, koji bi se radovao da je “Jutarnji list” u svoj projekt uvrstio i koju od spomenutih pet Matoševih knjiga.
Pešorda tvrdi da je Matoš danas nekima “nepodoban”, zbog toga što im je “nepodobna neovisna, suverena i slobodna Hrvatska kao europska zemlja i jer se Matoš u cjelokupnom djelovanju iskazao kao dosljedan intelektualni i književni borac za taj temeljni san svakoga Hrvata”.
Vanjsku opremu pet svezaka izradio je Antun Zidić, ilustriravši ih slikama Matoševih suvremenika – Bele Csikosa Sessije, Vlahe Bukovca, Josipa Račića i Miroslava Kraljevića.
(Hina) xmc ymc
Indeks.hr (31.3.2018.)
AGMatoš: Sabrana djela, novo izdanje, 2003. (Knjižnica „Djela hrvatskih klasika“, glavni urednik Mile Pešorda)