U SLUŽBI ČOVJEKA OD 1902. – 2022. GODINE
Mile Pešorda
Poštovani sugraditelji HKD Napredak,
U ovoj godini 2022. želja je svih istinskih napredkovaca da ova naša zajednička kulturna ustanova bude očuvana u svome izvornome poslanju, dakle, otvorena biti hrvatskoga jezika i kulture kao sutvoritelju europske kulture i svjetske zajednice slobodnih i suverenih naroda.
Na dobro vam dakle došlo ovo ljeto Gospodnje koje bilježi 120. obljetnicu utemeljenja Hrvatskoga kulturnog društva Napredak.
U privitku vam šaljem preslik prvoga javnoga poziva na obnovu, u jugokomunističkoj državi zabranjenoga, Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak, koji sam poziv, kao pokretač Napredkove obnove, imao milost, čast i dužnost osobno sastaviti i izreći putom središnjega dnevnika Televizije Sarajevo, 7. srpnja 1990.
Tekst je poziva bio objavljen u prvome obnovljenom
HRVATSKOM NARODNOM KALENDARU NAPREDAK za g. 1991. na stranici 290.
(uredili: Vitomir Lukić, Marko Karamatić i Pavle Knezović, Sarajevo, 1990.)
U tome istome broju Hrv. narodnog kalendara bio je objavljen izbor “izbor poezije hrvatskih pjesnika Herceg-Bosne…”, koji sam osobno učinio (Napomena na str. 321.)
S poštovanjem, vaš
Mile Pešorda /mob. 00 385 98 18 44 255
P.S. U prilogu još šaljem svoju hrvatskoproljećarsku antologijsku pjesmu MOJ OTAC i
Riječ na predstavljanju Hrvatskoga narodnoga godišnjaka br. 66., u Zagrebu, 21. siječnja 2019., s dodatkom povijestne SARAJEVSKE DEKLARACIJE O HRVATSKOM JEZIKU od 28. I. 1971.
Mile Pešorda
M O J O T A C
Moj otac srca većeg nego sunce
Moj otac glasa ljepšeg nego govor mora
Moj otac tijela koje prerasta brda
Moj otac duha koji očovječi kamen
Moj otac kojeg satra gladno nebo i
gladna zemlja
dirnu mi ruku slomljenom rukom i reče:
Blagu riječ za ovu zemlju kaži, sine
Moj otac glas dubine
Moj otac trava u rebrima
Moj otac sunce u stijenama
Kako da te silna opjevam ja malen, oče
(Panorama mlade hrvatske književnosti, „Republika“, 1969.)
(.)
Mile Pešorda
Za stvaralački dijalog s Europom
(Tekst prvoga javnoga poziva na obnovu rada Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak, utemeljena g.1902. u Mostaru i Sarajevu, a 1922. u Zagrebu, zabranjena 1949. godine, koji je, 7. VII. 1990., u središnjemu dnevniku Televizije Sarajevo, uputio Mile Pešorda, književnik i direktor edicije sabranih Djela Milana Kundere. Poziv je bio otiskan u Napretkovu Hrvatskome narodnom kalendaru za 1991., str. 290. – Sarajevo, 1990.)
Pluralizam je naša sudbina i specifičan bosanskohercegovački znak prepoznavanja, to je znak zrelosti pojedinca, naroda i društva da živi raznolikost i višeglasje, da pojmi i prihvati drugost kao priliku za cjelovitiju spoznaju vlastitog identiteta. U skladu s tim, u dosluhu s općim gibanjima društva prema demokraciji i slobodi, i ovdašnji su hrvatski pisci i intelektualci, kao i brojni ljudi od duha i kulture uopće, krenuli s inicijativom da se reaktivira, obnovi Hrvatsko kulturno društvo »Napredak«. Stvoreno 1902., dakle prije gotovo sto godina, a ugašeno koju godinu po završetku narodno-oslobodilačkog rata i revolucije, Društvo je odigralo značajnu ulogu u zaštiti i afirmaciji hrvatske, samim tim i bosanskohercegovačke, kulture u ovoj republici, a njegova svojevrsna suspenzija bila je nepotrebna, da ne kažem štetna. (Spomenimo se da je npr. jedan od stipendista »Napretka« bio i budući nobelovac Ivo Andrić!)
Nastaviti ono što je prekinuto, popuniti tu golemu prazninu i muk u koje je bačena jedna bogata, milenijska pismenost i kultura, kao i pripremiti se za ravnopravan stvaralački dijalog s cjelinom našega jugoslavenskoga prostora, s Europom koja je u našim temeljima i u našem snu – to je povijesni nalog, imperativ pojedincu i zajednici. U tom će cilju sadašnji inicijatori, kao i buduće članstvo »Napretka«, nastojati da postave na čvrste i napredne temelje »Napredak« kao kulturnu instituciju akademskog profila, kao nadstranačku, nepolitičku i neideološku ustanovu kojoj će imanentni biti pluralizam i otvorenost, kriteriji primjereni našim potrebama i društvu koje kroči u treći milenij.
Tokom rujna odnosno septembra trebalo bi da se održi polusimpozijski, polusvečarski radni skup, nakon kojega bi Hrvatsko kulturno društvo »Napredak« upotpunilo i obogatilo višenacionalni, višecivilizacijski bosanskohercegovački i jugoslavenski mozaik.
„Nezaboravna Pešordina pjesma Moj otac“
(Stojan Vučićević: „Novo ime“, Hrvatski tjednik br. 32., Zagreb, 26.XI.1971.)
Pjesma Mile Pešorde Moj otac prvi je put objavljena 1969., u antologijskoj Panorami mladehrvatske književnosti u zagrebačkom časopisu „Republika“; a godine 1971. objelodanjena je u prvoj knjizi pjesama Mile Pešorde ŽIVOT VJEČNI (Nagrada“Svjetlosti“, 1972.), u Sarajevu. Te iste je godine bila objavljena i u Zborniku „Svačić“, koji je pokrenuo i uredio hrvatski slobodar, književnik Zlatko Tomičić.Ta „nezaboravna Pešordina pjesma Moj otac“(Stojan Vučićević, „Novo ime“, Hrvatski tjednik br. 32, 26. XI. 1971.) uvrštena je u školske čitanke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; god. 1998. zastupljena je u reprezentativnoj antologiji hrvatskoga rodoljubnoga pjesništva od Baščanske ploče do danas Mila si nam ti jedina (Alfa, Zagreb). Na Festivalu duhovne glazbe „CRO PATRIA 2004.“, u Splitu, glavnom nagradom Zlatnom plaketom nagrađena je skladba Josipa Magdića nastala na stihove pjesme „Moj otac“, a u izvedbi zagrebačkoga zbora Cantores Sancti Marci. Slovenski književnik i četverostruki akademik Ciril Zlobec, vrstan prevoditelj i promicatelj hrvatskoga pjesništva, u svome eseju o poeziji Mile Pešorde „Jedinstvo u mnogoglasju“, objavljenu kao slovenski pogovor (a potom u prijevodu, časopisima „Bosna Franciscana“ br. 20. i „Nova Istra“) Pešordinoj dvojezičnoj slovensko-hrvatskoj pjesničkoj antologiji DREVO Z DUŠO PTICE / STABLO S DUŠOM PTICE, u izboru i prijevodu profesorice Ines Cergol (2002.), glede pjesme „Moj otac“, ističe: „Čak i u homersku sliku oca on metaforički upliće elemente ovoga na izgled gruboga, a veličanstvenoga kraja svoga djetinjstva& Upravo je ova pjesme paradigmatska za pjesnika, jer se u njoj otkriva jedna od temeljnih osobina njegove poetike: dvostruka funkcija metafore. Ponajprije u pojedinim dijelovima pjesme, a onda pjesma sama kao cjelina. U ovome primjeru pojedine odlike hercegovačkoga kraja sastavljaju mitski lik oca, a pjesma kao cjelina, uključujući očev
poetizirani lik, simbolički ugrađen u mozaik ovoga kraja, razotkriva u sveobuhvatnoj poenti sinovljevu nemoć, njegovu egzistencijalnu tjeskobu modernoga čovjeka. Karakteristično pjesnikovo suzvučje mnogostrukosti i jedinstva.“ Pjesma Moj otac također je jedna od triju pjesama Mile Pešorde uvrštenih u reprezentativnu dvojezičnu antologiju hrvatskoga pjesništva od Marulića do naših dana, The Canon of Croatian Poetry 1450-2000, New York, 2015., koju su priredili i pjesme na engleski preveli profesori Ivo Šoljan i Vinka Šoljan.
Mile Pešorda
TUŽBALICA
(Majka u domu opustilom)
Svi moji dragi iđu u daleki Svit
Lipe tužne oči upiruć tuđem nebu
Na napušćenoj grudi ja uzgajam cvit
Da ga zasade na mom grebu
Al štaće meni cvit i taj bili Svit
Kada sama živim kad ću sama mrit
(Pročitana i nagrađena na prvim Šimićevim susretima, 30. – 31. V. 1970.)
Prvi „Šimićevi susreti“, Grude 30. V. 1970. i Drinovci 31. svibnja 1970: Mile PEŠORDA, poeta laureatus, okružen djevojkama – lijevo; pjesnik Slavko MIHALIĆ sa župnikom fra Žarkom ILIĆEM – desno; pjesnik Dubravko HORVATIĆ i nastavnik Vlado PANDŽIĆ sa suprugom – iza (Snimio odvj. dr. Jerko Šimić, fotografija u vlasništvu M. Pešorde)
FOTO ARHIVA Hrvatskog žrtvoslovno društva
/arhiva: J. Lučić/
