Zadnji broj ZADARSKE SMOTRE 4/2022- objavio je In memoriam, utemeljitelju i počasnom predsjedniku Hrvatskog žrtvoslovnog društva prof. dr. sc. Zvonimiru Šeparoviću

Prenosimo cijeli tekst (str. 266 – 267) kojega je autor ugledni hrvatski književnik Mile Pešorda, počasni član Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Volio je Hrvatsku svim srcem, svim umom i svom dušom svojom, srčano braneći Prelijepu Našu od njezinih dušmana

Doista je blago u Gospodinu preminuo Gospodin Zvonimir Šeparović (Blato na Korčuli, 14. rujna 1928. – Zagreb, 30. siječnja 2022.), moj pokojni prijatelj u istini, gorljivi promicatelj i branitelj hrvatstva i hrvatske slobode. Volio je Hrvatsku svim srcem, svim umom i svom dušom svojom, srčano braneći Prelijepu Našu od njezinih dušmana, a takova nas je bezgranična ljubav povezala neraskidivim nitima solidarnosti i nade u svenarodno bolje sutra. Rođeni otočanin, s čudesno lijepe naše Korčule, živio je arhipelag hrvatskih zemalja i krajeva kao organičku i duhovnu cjelinu i puninu, a zvonimirna kraljevska baščanska Riječ s otoka Krka, iz jurandvorske crkve svete Lucije, našla je u njemu postojana zagovornika u povijesnim i sudbonosnim danima i godinama stvaranja suverene i neodvisne države Republike Hrvatske i njezine obrane i oslobođenja od velikosrpske i JNA-ratne navale i okupacije. Ne zaboravimo: Beograd je „na ratištima u Hrvatskoj” imao generalštabno raspoređene oružane postrojbe, sastavljene, prema riječima uglednoga zastupnika u državnom parlamentu Srbije i poznatoga filmskoga glumca Velimira Bate Živojinovića, sastavljene od tristo tisuća plaćenih vojnika koji od Srbije redovito „primaju 1.350 dinara dnevno” (Duga br. 470, str. 56, Beograd 1. – 14. III. 1992.).

Zvonimir Šeparović i Mile Pešorda, u Zagrebu 2015.  godine

Bio je hrvatski pravnik i političar, redoviti profesor krivičnoga prava na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a obnašao je dužnost dekana Pravnoga fakulteta te rektora Sveučilišta u Zagrebu (od 4. veljače 1989. do 24. travnja 1991.). Postavši ministrom vanjskih poslova u samostalnoj državi Hrvatskoj, pokreće tužbu Republike Hrvatske protiv Srbije zbog genocida, pred Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda. Godine 1992. postao je prvi stalni predstavnik Hrvatske u Ujedinjenim narodima. Bio je hrvatski ministar pravosuđa od 15. travnja 1999. do 27. siječnja 2000. godine. Osobno proživjevši obiteljsku dramu hrvatskoga građanskoga rata i revolucionarne borbe protiv neprijatelja i okupatora g. 1941. – 1945. na primjeru stradanja i komunističke likvidacije jednoga brata, Dušana, živa bačena u jamu Paklenicu, i pogibije drugoga brata borca na partizanskoj strani, užasnut zločinačkim velikosrpskim osvajačkim pohodom na hrvatski narod i zemlje i genocidnim ratom protiv Hrvatske podmuklo pokrenutim 17. kolovoza 1990., postao je također istaknutim viktimologom. Osnovao je Hrvatsko žrtvoslovno društvo i dugo godina bio njegovim respektabilnim predsjednikom. Pokušavajući probuditi uspavane savjesti, a u kontekstu nedjelovanja sustava pravne i pravedne države, dojmljiv je osobni pečat dao Hrvatskomu nacionalnom etičkom sudištu, kojemu je bio pokretačem i predsjednikom. Pravdoljubivo i domovinski zauzet za čast, dostojanstvo i ponos čovjeka pojedinca i svoga naroda, odnosno za puninu slobode i mira u samostalnoj i suverenoj državi Republici Hrvatskoj, koja se slobodarski i demokratski objavila urbi et orbi 30. svibnja 1990., prepoznao je kakovu opasnost po takovu Hrvatsku i njezine temeljne civilizacijske vrijednosti i ustavne zasade predstavljaju bojovni glasonoše jugokomunizma i miloševićevskoga Pupovac-Matvejevićeva UJDI-koncepta nutarnjega uništenja Hrvatske, utemeljena na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, u veljači 1989. Tako je naš poštovani profesor emeritus Zvonimir pl. Šeparović bio među onim čestitim glasovima koji su se svjedočki uspravno i dostojanstveno suprotstavili obnovljenim „jurišima cijele državne crvene konjice” i njihovu „idejnomu predvodniku komunističke diferencijacije” Predragu Matvejeviću, u vrijeme moje životne „davidovske borbe s praćkom u ruci” za istinu i pravdu, za doista slobodnu Hrvatsku, protiv regeneriranoga i revitalizirana Monstruma. Na križ su me bili razapeli i javno linčovali hrvaćanski ljevičari jugofilnoga pravca zato što sam legalistički branio Hrvatsku i raskrinkao pred redovitim sudom demokratske Hrvatske kao notorna lašca i počinitelja zločina P. Matvejevića. Prepoznavši moju osobnu žrtvu i stradanje u kontekstu svehrvatske borbe za slobodu i hrvatski suvereni put, svjetski poznati viktimolog i profesor Zvonimir Šeparović održao je 8. lipnja 2010. predavanje naslovljeno „Kleveta je ozbiljan zločin”. Branio je čast Hrvatske, duh i slovo hrvatskoga Ustava i Sveopće povelje o pravima čovjeka osvijetlivši temeljne pojmove te imenujući očitovane zatornike i neprijatelje. Hvala ti, dragi prijatelju, na tvojoj muževnoj gesti solidarnosti, na tvojemu veličajnomu slovu istine contra detractores (u „trećejanuarsko” doba njezina zatiranja i progona), bez koje nam nema slobode, na tvojoj posvemašnjoj posvećenosti boljitku i slobodi jedne nam i jedine Lijepe Naše domovine Hrvatske.

Poveznica: *(Zadarska smotra 2/2022., str. 266-267.)

Mile Pešorda

Zvonimir Šeparović

KLEVETA JE OZBILJAN ZLOČIN *

(*Izlaganje predsjednika Hrvatskoga žrtvoslovnog društva prof. dr. Zvonimira Šeparovića s tribine „Hrvatsko slovo uživo – Napad na sudbenu vlast Republike Hrvatske u slučaju presude klevetniku Predragu Matvejeviću, održane 8. lipnja 2010. godine)

Zvonimir Šeparović (I. Tomić Femić, 1998. Senatska vijećnica Sveučilišta)

Rektor 1989/1991. (od 24. 2. 1989. do 24. 4. 1991.) Blato na Korčuli, 14. 9. 1928. Redoviti profesor krivičnog prava na Pravnom fakultetu.

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953., doktorirao je 1966. na Sveučilištu u Ljubljani 1960. U pravosuđu je radio do 1961., kada prelazi na Pravni fakultet. U zvanje redovitog profesora biran je 1979. Usavršavao se u Austriji, SAD-u i Njemačkoj. Na Pravnom fakultetu obavljao je dužnost prodekana i dekana. Nakon rektorskog mandata bio je ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske od 1991. do 1992. i ambasador pri Ujedinjenim narodima 1992. Suutemeljitelj je, potpredsjednik i predsjednik Svjetskog žrtvoslovnog društva. Predavao je na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku te na više poslijediplomskih studija u Zagrebu i Rijeci. Za njegova rektorskog mandata obilježena je 320. obljetnica osnutka Sveučilišta, u jesen 1989., kada je potaknuto osnivanje AMAC-a. Uspostavljena je suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, vraćen je rektorski lanac, započele su demokratske promjene i tzv. balvan revolucija. U počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1998. godine.

 

KLEVETA JE OZBILJAN ZLOČIN*

 

Tko od svih nas izgnanih, prijatelji

prvi u Sarajevo

u Vrhbosnu dođe

neka donese smilja i bosilja

mira i veselja

na Kranjčevićev grob

i na staro Jevrejsko groblje

(iz kojega novi Skiti sređivahu grad

po mjeri svoje praznine)

Neka se pred Makovom bistom

(ako i ona srušena nije)

makar na tren stećkom okameni

u NE

ništiteljima domova i crkvenih tornjeva

i čarobnih šadrvana

blizu hotela „Evropa“

u kojemu smo Rutha i ja žilavku pili

i poljupce lovili

kroz kolutove dima  duhana

iz Hercegovine…

Dlanovi me tvoji prže, Rutho

sestro moja u surgunu

(1992./93.)

(Mile Pešorde. „Židovsko groblje u Sarajevu“, 1992./93.)

Mile Pešorda je prije svega i nadasve pjesnik. On kaže u Arspoetica : „Poezija je moja svjetiljka što naznačuje prostor tame: ruka obasjana u otajstvenom tkanju“. Prevedena je na talijanski Lapoesia e mialampada. On je miran čovjek, uronjen u ovaj svijet patnje i nemira, u kojem nosi svoju svjetiljku, svoju lampadu, da bi naznačio prostor tame. I kad je upozoravao na zla koja su zadesila njegovo Sarajevo, samo je htio osvijetliti prostor tame, tamo ispod Židovskog groblja, odakle su Srbi  rušitelji domova i crkvenih tornjeva / i čarobnih šadrvana / blizu hotela „Evropa“, kako je svjedočio naš pjesnik Mile Pešorda, ubijali Sarajevo..

TKO JE UBIJAO SARAJEVO?

I kad posrbice bivaju gori od Srba, samo pokazuje i otvoreno kaže da su Srbi rušili, s Jevrejskog groblja, ‘domove i crkvene tornjeve“. On nije zato postao taliban, niti kvisling, niti mrzitelj, niti je stvarao uvjete za mržnju, već je pokazao odakle je dolazila vatrena mržnja koja je ubijala po ulicama Sarajeva one što čekaše koru hljeba u redu pred kioscima. I kamen ste mi pogazili / U najezdi / Oganj vaše mržnje /U domove / Naseli strepnju. Pjesnik Pešorda se buni protiv ‘ognja njihove mržnje koja je u domove naselila strepnju’. Mile Pešorda, iskonski pjesnik, znao je da mora ostati uz svoj narod, prosvjedovati protiv zla i ognja mržnje Zato nije postao kvisling, naprotiv, patio je sa svojim narodom, nije postao taliban, jer mu je osvetničko vjersko islamsko nasilje tuđe jednako kao i kršćansko i svako drugo i treće. Nije ni poticatelj na zločin, za što je optužen, jer mu je zločin stran i jer se sudbinski pita „Kome ću se čemu predati / U ovome blijedom blijesku života?

 Predrag Matvejević. Onaj koji je obijedio, oklevetao i uvrijedio Milu Pešordu, tko je on? Neki čistunac, uzor čovjek, kao i škola na kojoj je govorio protiv ove naše zemlje, La Sapienza, dakle možda čovjek mudrosti sapijencijalan čovjek? Predrag Matvejević je počinio crimen. Uvrijedio je i oklevetao čovjeka koji je samo pjevao i patio sa svojim narodom. Predrag, kojega li obvezujućega imena, je suprot svom imenu – klevetnik, koji hoće progon, htio bi poseban sud za talibane, osokoljen, ohrabren Mesićevim odlikovanjem, uzletio je u svojoj mržnji na hrvatsko i Hrvate tako visoko da je njegov pad nakon sudskoga pravorijeka bio pravi tresak. Ne će mu puno pomoći ni priznanje don Ivana Grubišića, splitskoga ljevičara, koji je uime svoje imaginarne „Hrvatske akademske udruge“ (HAU) proglasio P.M. „osobom dijaloga – osobom godine“, zbog, kako reče don Ivan, „višegodišnjega prepoznatljivog djelovanja i promoviranja humanih civilizacijskih i suvremenih vrijednosti“. Presuda Matvejeviću odjeknula je daleko. Sve do matice mu Srbije, odakle Srpska informativna mreža s lakoćom presudi da je presuda Matvejeviću sramotna. U Zagrebu se javlja Vesna Pusić, za koju je presuda Matvejeviću skandalozna. Na čelu ljevorukih jurišnika  je „Jutarnji list“  sa Sanjom Modrić i jurišnikom kolumnistom „Politike“  beogradske Miljenkom Jergovićem, koji bi s hrvatskim knjževnicima na vješala, ali, ni sa sucima koji su sudili, a on ih poimence nabraja, ne bi imao milosti – traži javni linč. Za njega je sudac Vrhovnog suda Hrvatske Dražen Tripalo ‘notorni maneken hrvatskog pravosuđa „čije se lice valjalo po stranicama punomasnoga tiska, šarmirajući javnost presudama svoga nositelja i njegovim fensi izjavama na različite teme.“

SANADER, BRANITELJ KLEVETNIKA

Kad presuda nije po volji, valja se obračunati sa sucima. Nezavisnost i nedodirljivost  sudaca i suda, za ovoga je provincijalnog piskarala, otrovanog ideologijom miloševićevske Jugoslavije, neprihvatljiva, a suci nisu nedodirljivi, pa im istražuje „moralne biografije“. Nečuveno!. Jergović se ne libi pojačati navodnu pogubnost presude ističući da je Matvejević osuđen na robiju, a nije već na uvjetnu osudu, što i nije kazna u pravom smislu, već sudska mjera, prijetnja i stavljanje na kušnju osobe koja je tako osuđena na zatvorsku kaznu. U obranu Matvejevića nije se libio stupiti i bivši premijer Ivo Sanader, koji je za tu svrhu podvojio svoju ličnost, na nekoga dvoglavog orla od kojeg je jedna glava ona premijera, pa se ne bi miješao, a druga glava, vidi čuda, glava pisca iz P.E.N.a i književnika iz DHK, koji ne može odobriti suđenje piscima, jer, neprihvatljivo je da se u današnje vrijeme donosi presuda kakva je izrečena Matvejeviću.“ Svašta. Ta podvojena ličnost u slučaju Sanadera pokazala se otrovnom kada je, sa mnom zajedno na splitskoj Rivi, govorio „ne damo naše generale, svi smo mi Mirko Norac“, a dvije godine kasnije izjavljuje kako nema te cijene koju nije spreman platiti za ulazak Hrvatske u EU, i što reče to i učini, izručio je viteza našega generala Antu Gotovinu Haaškom tribunalu, gdje i sada, već pet godina čami u kandžama međunarodne pravde.

Pokazalo se da bivši premijer ima pogrešan izbor: umjesto Pešorde – Matvejević, umjesto naših generala – Sheveningen, haaška robijašnica.

MATVEJEVIĆEVA TOTALNA ODANOST KOMUNIZMU

Pešorda i Matvejević su dva oprečna, udaljena svijeta, koji se nigdje ne dodiruju osim u isključivosti i totalnoj odvojenosti. Svjetonazori su im kristalizirani: u Matvejevića je to jugoslavistika, Jugoslavenstvo danas , knjiga koju mu priređuju u Beogradu miloševićevi jučerašnji suradnici, komunizam, na izbornoj je listi  talijanskih komunista i šuvarovskog SRP-a, crvenog recidiva u slobodnoj Hrvatskoj., totalna odanost komunizmu, Jugoslaviji i četničkom srpstvu „Ono što Matvejević govori zapravo je bit ideologije velikosrpskog nacionalizma i zlatnih pravila nacističke propagande, on brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta; za velikosrbe sadašnja Hrvatska je i ustaška, i rasistička, i fašistička“ – pisao je Zdravko Tomac, (Fokus, Zagreb, 25. IV. 2008.) obraćenik i domoljub koji zna što piše i govori.

U Pešorde, profesora i pjesnika je to hrvatsko domoljublje, briga za budućnost svoga naroda, pjesničko i duhovno promišljanje Hrvatske u njenom viktimološkom rastu, iz žrtve,  a ne iz vlastitoga zločina.

PEŠORDA NACIONALAN I UNIVERZALAN

„Pešorda je pjesnik moderniteta, njegova otvorenost francuskomu pjesničkom duhu, poimence Rimbaudui Charu, osnažuje mu domovinsku sastavnicu. Istodobno nacionalan i univerzalan, koristeći brojne toponime hrvatske zemlje kao metonime nacionalnoga identiteta u prostoru i vremenu, s jedne, te univerzalne topose ljudske svijesti o patnji i prkosu, o prolaznosti i trajnosti, o zlu i dobru, o grijehu i iskupljenju, s druge strane, Pešorda postiže konzistentnu i inspiratiovnu sintezu duha i riječi, hrvatske povijesti i suvremenosti, zajednice i pojedinca…Pešordina lirika je nepokolebljiva otpora svim razornim silnicama i pogubama koje prijete narodnom i osobnom opstanku, odriješito i ponosno slovo prkosa svim zlotvorskim tvorbama i nasiljima nad jezikom, domovinom jezika i čovjekom koji ga gradi“ (Božidar Petrač: „Baščanska ploča Mile Pešorde“). Nigdje talibana, kvislinga, poticatelja mržnje, samo nacionalno svjesna poezija svim zlima usprkos.

Među te predstavnike dviju ideologija, dvaju svjetonazora, smjestio se sud. Sud je presudio. Predrag Matvejević je kriv zbog klevete i uvrjede Mile Pešorde. Na stranu krivca klevetnika stavilo se i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnošenjem Vrhovnom sudu Hrvatske zahtjeva za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se presudu Matvejeveću ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim sucem pojedincem.

Ovdje naziremo tri razine problema: 1. ustavnopravna, 2. kaznenopravna i 3. politička. Ustav štiti prava pojedinca i određuje sudbenu vlast. Svakome se građaninu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (Članak 35 Ustava RH). Prema Ustavu Republike Hrvatske,  sudbena je vlast samostalna i neovisna. (čl. 115/2)

ČAST I UGLED

Čast je unutarnja vrijednost čovjeka iskazana u društvu, ona je dio ljudskoga dostojanstva, vrijednosti koja ulazi u krug elementarnih dobara čovjeka. Svaki pojedinac ima kao čovjek subjektivno pravo na priznanje svoga ljudskoga dostojanstva, svatko, pa i onaj koji je osuđen za nečasno djelo ( za svakoga vrijedi rimsko pravilo da se svakoga smatra neporočnim – Quisquis Praesumitur Bonus). Djela protiv časti i ugleda uperena su protiv elementarnih ljudskih prava, ona znače negiranje ljudskih kvaliteta, odricanje osnovnih pretpostavki za nesmetano izvršavanje socijalnih funkcija. Dostojanstvo, čast i ugled svih se štiti.

Sama čast je slojevita kategorija, koja pokriva različite vrijednosti koje čovjek u sebi inkorporira,  bilo s obzirom na podrijetlo, pripadnost nekomu narodu (nacionalna čast), pozitivne moralne vrijednosti (moralna čast), čast koja slijedi iz same spolne biološke određenosti (spolna čast), ili pak kao pripadnik ljudskoga roda (ljudsko dostojanstvo). Ugled se može vezati za ugled u nekoj profesiji, pozivu, društvenoj sredini, sportskoj djelatnosti, društveno-političkom životu, a stječe se ponašanjem i pozitivnim rezultatima.
Kaznenopravni aspekt ovoga slučaja Pešorda – Matvejević je jasan. Sud je nedvojbeno utvrdio postojanje kaznenih djela klevete i uvrjede i za to odmjerio kazne i utvrdio jedinstvenu kaznu uvjetnim osuđenjem Matvejevića. Klevetnička izjava mora biti podobna da bi škodila časti i ugledu, mora biti prikladna da izazove prijekor, ili prezir, ili da umanji njegov ugled u javnosti. Radi se o umanjenju socijalne i moralne vrijednosti, društvenoga ugleda i reputacije, poniženju, tako da može umanjiti njegove mogućnosti obnašanja društvenih zadataka i funkcija. U tome je i društvena opasnost klevete, koja nosi u sebi potencijal značajnijega umanjenja društvene vrijednosti neke osobe i to ne samo kada stvarno nastaju teške posljedice za oštećenoga, već i kad se tek stvara mogućnost takve štete. Za klevetu je bitno iznošenje nečega neistinitoga, a za uvrjedu nečega uvredljivoga. Sadržaj uvrjede je u omalovažavanju, u negativnom sudu o vrijednosti drugoga. Takav omalovažavajući stav iskazao je klevetnik Matvejević,  koji na pitanje novinara tko je protiv njega podnio tužbu u Hrvatskoj, P.M. odgovara: „Jedan beznačajni pjesnik, neki Mile Pešorda“ Tako o dobitniku više nagrada za poeziju Mili Pešordi sudi ovaj publicist, koji se hvali objavljenim razgovorima s Miroslavom Krležom, kao svojim djelom, jugosloven, mostarac, ukrajinac, srbenda, talijanski komunist i pisac nekih mediteranskih kuhinja.

KLEVETNIČKO PONAŠANJE JE OPASNO

Matvejevića nije spasilo od odgovornosti pozivanje na odredbu zakona o nekažnjavanju za uvrjedu izvršenu u ozbiljnoj književnoj ili drugoj kritici. Bilo je bjelodano da je klevetnik Matvejević imao namjeru vrijeđanja (animusiniurandi), da je djelo počinjeno s namjerom da se netko omalovaži (Iniuria ex affectufacientis cinsistit, Ulpian – D 47). Naravno, kritika javne djelatnosti, kad je istinita i opravdana, mora postojati, neophodna je u društvu i pomaže napretku čovjeka i njegove sredine. Presuda klevetniku Predragu Matvejeviću nije znak negativne atmosfere za društvenu kritiku. Ona pokazuje da je u ovom slučaju sud ocijenio da je kritika klevetom i uvrjedom, s namjerom vrijeđanja, bila zlobna, neopravdana i da je trebalo primijeniti zakon. Neke je i taj postupak naveo da se predlaže dekriminalizaciju klevete, odnosno ukidanje kaznenoga djela klevete za javnu riječ.

Ako sud ustanovi da je javna riječ izrečena klevetom, mora suditi. Takva ponašanja su opasna. Nije se samo jedna osoba ubila nakon što je saznala da je za nju netko javnom kritikom iznio nešto neistinito, pa ona, ta osoba, više s tim opterećenjem ne može i ne želi živjeti. To je jedan od oblika ubojstva ličnosti kad oklevetani ne može podnijeti ono što je netko neistinito i/ili uvrjedljivo za njega rekao u javnosti. Druga je stvar da kazna zatvora nije primjerena verbalnim deliktima uvrjede i klevete, što suci uviđaju, pa izbjegavaju kaznu zatvora ili izvršenje uvjetuju rokom kušnje.

(Tjednik za kulturu Hrvatsko slovo br. 791., str. 28.-29., Zagreb, 18.  VI. 2010.)

Lijepanasadomovinahrvatska.hr