Stepinčevo u Varaždinu

Odlukom Svetog Oca Ivana Pavla Drugoga, 5. srpnja 1997. godine, od „sjevernih“ dijelova Zagrebačke nadbiskupije osnovane su Požeška i Varaždinska biskupija. Za prvog varaždinskog biskupa ustoličen je, 28. rujna 1997. godine, mons. Marko Culej. U buli Clarorum sanctorum, kojom je ustanovljena Varaždinska biskupija, stoji: Hram nove biskupije u gradu Varaždinu, kapitularnu crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, podižemo na stupanj katedralne crkve, stoji zapisano na portalu Varaždinske biskupije (https://www.biskupija-varazdinska.hr/biskupija/povijest-biskupije/16)

Uz Svetog Marka Križevčaninina, koji se slavi 7. rujna, suzaštitnik Varaždinske biskupije je i blaženi Alojzije Stepinac, a kojeg je blaženim na Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine, za svog drugog posjeta Hrvatskoj, proglasio Sveti Otac Ivan Pavao Drugi i odredio da se Stepinčevo slavi 10. veljače, na dan njegova rođenja za nebo.

Ivan Pavao II., okružen sa 7 kardinala, 70 nadbiskupa i biskupa, s tisuću svećenika i mnoštvom Božjeg naroda (preko 500 000) svečano proglašuje: “Mi, udovoljavajući želji Našeg brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se časni sluga Božji Alojzije Stepinac odsada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” https://www.veritas.hr/proglasenje-blazenim-kardinala-stepinca/

Na Stepinčevo u Varaždinu ove godine svečano misno slavlje s početkom u 18 sati predvodio je, uz varaždinskog biskupa mons. Božu Radoša i biskupa u miru mons. Josipa Mrzljaka i više desetaka svećenika, porečko i pulski biskup u miru, mons. Ivan Milovan, a koji je u prigodnu propovijed rekao:

Draga braćo i sestre Varaždinske biskupije, dragi slavljenici blagdana vašega suzaštitnika bl. Alojzija Stepinca!

1. Dobro ste izabrali kada ste, uz sv. Marka Križevčanina, i zagovoru bl. kardinala Stepinca odlučili prepustiti život svoje mlade biskupijske Crkve s drevnom kršćanskom prošlosti. Obojica su, dobro znamo, mučenici. A logika mučeništva jedna je od najvećih tajna koju zlo do dana današnjega nije uspjelo otkriti. Svaki put kada se nekoga čovjeka muči jer je Kristov, tijelo mu se doduše ubija, patnje mu se danomice umnožavaju, ali svetost istodobno raste. Zlo nije svjesno da mučeći kršćane ne uništava njihov duh, nego ga gradi – jer istodobno stvara protuotrov svojemu djelovanju.

To se dogodilo i s bl. Alojzijem Stepincem. Ili bolje rečeno, to se i danas događa s našim blaženikom.

I nije riječ samo o progonu i omalovažavanju koje je doživljavao od određenih struja već kao mladi nadbiskup, pa potom od fašista i nacista; o montiranom sudskom procesu kojemu su ga podvrgnule tadašnje komunističke vlasti; nije riječ samo o tome kada su ga zatvorili u Lepoglavu gdje su ga, prema saznanjima, već počeli trovati; nije riječ samo o uzništvu u Krašiću gdje su ga komunisti nastojali živa zakopati. Ne! On je mučen, on je bio smetnja i kada mu se nakon smrti pokušalo zatrti ime 60-ih godina 20. stoljeća; i kada je 70-ih godina bdio nad osvješćivanjem kršćanskoga identiteta tijekom proslave 13 stoljeća našega kršćanstva i kada su tisuće naših vjernika i domoljuba koji su ga štovali bili tretirani kao građani drugoga reda; i kada je 80-ih godina dozrijevalo vrijeme za našu slobodu i samostalnost i kada se usporedno planirala agresija na našu domovinu; i kada se 90-ih godina vodio krvavi rat protiv našega naroda… Čak i nakon što je prije četvrt stoljeća proglašen blaženim, počelo je novo mučeništvo – osporavanje njegove svetosti iz pojedinih krugova. Promislimo li bolje: je li Stepinčevo mučeništvo ikad prestalo?  Nije li on i danas znak osporavan? Koliko je to samo razloga da mu se utječemo!

2. Zlo, oholo kakvo jest, samo sebe smatra čistom inteligencijom vodeći se jalovim postulatom da će osporavanjem i mučenjem ubiti svetost. No svetost mučenika pod udarom zla samo raste.

To svjedoči i naše današnje okupljanje oko svetačkoga lika našega blaženika. On je upravo u Varaždinu prije 85 godina, krajem lipnja 1938., kao nadbiskup zagrebački predvodio veličanstveni euharistijski kongres. Tada je bio zagledan u euharistijskoga Isusa u pokaznici, a danas je vaš biskupijski suzaštitnik s nebesa, gdje gleda lice Svevišnjega. Kakvu samo imate povlasticu! Prije gotovo 85 godina, novine su zapisale da je preuzvišeni dr. Stepinac „svojim govorima na juriš osvojio srca Varaždinaca i čitavoga Zagorja, Podravine i Međimirja“ (Hrvatska straža, 2. srpnja 1938., str. 2). Kakav obrat: osam i pol desetljeća zlo je preko svih režima 20. stoljeća i nadalje pokušalo zatrti mu ime, a njegovo je ime „na juriš“ dospjelo u identitet vaše Crkve! To je snaga pšeničnoga zrna koje umire da bi donosilo obilat rod!

3. Draga braćo i sestre; tko pažljivo čita bogatu pisanu ostavštinu našega blaženika može uočiti njegovu važnu odliku: on se nije zadržavao ni nad čijom prošlošću na način da bi bio njezin rob. Upravo je u svojoj glasovitoj propovijedi na otvorenju Euharistijskoga kongresa u Varaždinu 1938. zanosno rekao: „Čitava je povijest Katoličke Crkve ispunjena uzdasima i krvlju mučenika, ali sve te borbe, sve te patnje, dale su jedan rezultat: da Krist pobjeđuje i da je ostao pobjednik!“ Kada je tih dana govorio o raznim ugrozama katolika i o snazi Kristove pobjede – nije vraćao narod u prošlost, nego je oslobađao njihovu sadašnjost od svakoga ropstva. To isto njegov oslobađajući zagovor može učiniti i danas. Pred nama je stoga trajni izazov: govoriti o bl. Alojziju Stepincu, a istodobno ga ne zatočiti u desetljeća prije nas. Jer, ako se nekoga svetca ograničava godinama i desetljećima, tada se negira notorna činjenica: svetost ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Ona je uvijek u Bogu kojemu nema granica. Zato je važno osvijestiti što nama danas znači bl. Alojzije Stepinac. Da bismo to učinili, možda ćemo morati promijeniti vidokrug.
4. Naime, nama, današnjem naraštaju vjernika može se dogoditi zabluda da mislimo da o bl. Stepincu znamo sve, ili da se zapletemo u zamku da znanje o njemu svodimo na polemiziranje s protivnicima. No raste li u tom slučaju naše istinsko poznavanje Blaženika ili tek postajemo pijuni u nečijoj unaprijed postavljenoj igri? Stoga bi bilo blagotvorno ako bismo promijenili vidokrug; ako bismo osvježili perspektivu; to jest, ako bismo se ponizili.

Jedna od dojmljivijih epizoda iz uzništva kardinala Stepinca u Krašiću povezana je s djecom. U misli nam lako dolazi fotografija krašićke djece koja su okružila zasužnjena nadbiskupa koji im je s osmijehom na licu dijelio slatkiše. Jesu li djeca mogla razumjeti da je taj dragi biskup mučenik režima? Jesu li shvaćali koliko je opasno biti u njegovu društvu? Jesu li znala da je riječ o čovjeku kojemu je zatvor bila nagrada jer je tijekom rata spasio tisuće osoba i obitelji od smrti, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost? Jesu li mogli prepoznati da je riječ o smrtno bolesnom čovjeku čijim je venama kolao ubrizgani otrov? Ne, oni su zacijelo u njemu ponajviše prepoznavali milosrdnoga čovjeka koji ih je u doba velike neimaštine, a i sam je često oskudijevao, nesebično razveseljavao malim darovima – a velikim utjehama. Pod tim vidom, lako je shvatiti misao apostola Pavla: „Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša“.

Nije, draga braćo i sestre, infantilno ako danas djetinjim očima gledamo u našega Blaženika, mučenika, preko kojega je Krist obilato tješio svoj narod. Štoviše, takva bi poniznost mogla biti vrlo zreo čin. Tragajmo danas, poput djece okupljene oko našega uzornoga oca u vjeri bl. nadbiskupa i kardinala Stepinca, za tom utjehom! Okružimo ga svojim molitvama i nadajmo se da će nam biti zagovornik u primanju tri dara koja su nam danas na srcu.

5. Prvi dar koji ga možemo moliti jest da umijemo prepoznati Kristovo svjetlo u tami svijeta. Čuli smo, mučenike je Knjiga mudrosti metaforički nazvala iskrama te ih povezala sa zlatnim sjajem. Previše se često događa da čovjek, pritisnut brigama i životnim teškoćama, oko sebe vidi samo ono što ga muči, da se usredotočuje na zlo kojega okružuje. Potrebna nam je ona poniznost malenih koji su u Krašiću u liku kardinala Alojzija vidjeli svjetlo, vidjeli darivatelja, pa da i mi, uz mogućnost da budemo uz njega, svega sjajnoga od pouzdanja u Krista, ne pristanemo biti privučeni odurnim zvjezdanim sjajem njegovih tužitelja, nalogodavaca, i svih koji su provodili teror nad njim i našom Crkvom onoga doba.

Ondje gdje se umnažaju muke, rastu i utjehe; ondje raste svetost. No, pitat će netko danas, gdje prepoznati svetost, gdje pronaći Krista u crnilu koje nas okružuje?

Dragi vjernici, nije li svetost prisutna ondje gdje roditelji, unatoč egzistencijalnim teškoćama, s ljubavlju prihvaćaju svaki novi život i žrtvuju se za njega? Nije li svetost skrivena u vapajima bolesnika koji svoje muke prikazuju za svoje bližnje? Kako je lako u bračnom životu mjeriti jedno drugome pogreške, a nije li svetost u prihvaćanju jedno drugoga i žrtvovanju jedno za drugo? Prepoznajemo li trag svetosti među onima koji u svojim zanimanjima i zvanjima, beskompromisno ne pristaju na nečasne radnje, korupciju, nepotizam, iako je to danas tobože normalno? Koliko je svetoga nadahnuća u onima koji umorni nakon posla volontiraju kako bi siromašnima omogućili dostojanstven život? Zar nije prisutna svetost i u našim školama među onim učiteljima koji umjesto da promiču pogubne ideologije za budućnost novih naraštaja djecu i mlade odgajaju u ljubavi prema vlastitom identitetu, prema Bogu i bližnjemu? Vjerujte, dragi štovatelji bl. Alojzija, da se čitava naša stvarnost mijenja već u trenutku kada počnemo tragati za svetošću koja nas okružuje.

6. Drugo, molimo za dar bl. Alojzija da nikad ne izgubimo svijest o našoj crkvenoj pripadnosti. Nismo kao naraštaj vjernika imuni na izazove kroz koje danas prolazi Katolička Crkva u svijetu. No imamo dragocjen način da si osvijestimo koliko nam Crkva znači, koliko nam znači Euharistija. Učinimo to ponovno iz dječje poniznosti. Kada bi se svaki katolik češće prisjetio prvopričesničkoga žara s kojim je pristupio oltaru, ili slavlja na kojem je primio sakrament potvrde, ili drugih trenutaka kada je očima vjere djetinje iskreno progledao, tada bi mogao prizvati osjećaj pripadnosti Crkvi kao mističnome tijelu Kristovu. Našem je naraštaju potrebna pripadnost Crkvi jer se u moru relativizma naša životna lađa lako može izgubiti. Ona se negdje hoće nasukati, ali gdje? Ondje gdje živi bogozaborav jer je tehnologija postala božanstvo koje navodno može riješiti sve probleme? Ondje gdje se čovjekovo dostojanstvo svodi na vrijednost njegova tijela, koje postaje kult, a duh i duša postaju bezvrijedni? Ondje gdje ljudi gube smisao stvarnoga života pa, umjesto da preko križa hode do uskrsnuća, spas traže u ispraznostima bespuća virtualnoga svijeta?

Je li to pretvrd govor? Kako su znakovite sljedeće riječi nadbiskupa Stepinca na kraju varaždinskog euharistijskog kongresa: „Vi ćete se razići kućama, ali znajte da veliki broj svijeta neće Krista, nego kaže danas ‘Tvrd je ovo govor’. I otpada jedan za drugim i otpada obitelj za obitelji, narod za narodom. I na vas će navaljivati. A što ćete vi učiniti? Hoćete li i vi reći ‘Tvrd je ovaj govor i tko ga može shvatiti?’“, upitao je nadbiskup Stepinac te potom ohrabrio vjernike: „I došlo što došlo, mi ćemo ići nepokolebljivo i vjerno za Isusom, za Crkvom Katoličkom. S njom ćemo ići u život ako ustreba, s njom ćemo ići u smrt. Uvijek vjerni Euharistijskom Spasitelju“ (Juraj Batelja: Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Stepinca, str. 310.). Čuli smo, „uvijek vjerni Euharistijskom Spasitelju“. Zato molimo bl. Stepinca da kao djeca Božja utvrđujemo svoju pripadnost Crkvi Katoličkoj, da naše župe i druge crkvene zajednice osnažujemo svojom vjerom, ufanjem i ljubavlju, svjesni da je On, najzad, i za Crkvu kojoj mi danas pripadamo podnio mučeništvo.

7. I treće, molimo danas Stepinčev zagovor, da umijemo u središte naših obitelji staviti Krista. Svako mučeništvo, draga braćo i sestre, nosi u sebi djetinje pouzdanje u Boga; sigurnost da će se čovjek najzad naći u Njegovim rukama. Kao što je mučeništvo suvremenika bl. Alojzija, našega istarskoga svećenika bl. Miroslava Bulešića, usko povezano s mladima jer je život izgubio u osvetničkom pohodu nakon što je završila krizma u Lanišću, tako je veliku gorljivost prema kršćanskom životu djece i mladih pokazivao i bl. Alojzije tijekom uzništva, to jest mučeništva u Krašiću. Upravo mu je blizina tamošnjih obitelji s djecom pružala veliku utjehu, a on je tješio njih i bio im suputnik na njihovu životnom putu. No, znamo, nije on bio taj koji je bio tješitelj obitelji, nego je to bio Krist u njemu; a njega su tješile obitelji u kojima je živio Krist.

Naše će obitelji opstati u onoj mjeri u kojoj budu prihvaćale Krista; u mjeri u kojoj će u njima živjeti molitva; u mjeri u kojoj će im u središtu biti nedjelja kao Dan Gospodnji… Shvaćamo li dovoljno: i za nas i za naše obitelji mučeništvo je podnio bl. Alojzije. Nismo sami. On nas s neba trajno zagovara! To nas i kao narod i kao pojedince dodatno obvezuje čuvati brak između žene i muškarca, podizati djecu u ljubavi prema Bogu, brinuti se za sve naraštaje u našim obiteljima, s posebnom ljubavlju za starije i nemoćne, te bdjeti i znati odgovoriti kad s bilo koje razine dođe ugroza obiteljskoga života utemeljen na kršćanskim vrijednostima. Neka nas svijet po tome prepoznaje!

8. Draga braćo i sestre, povlašten smo naraštaj jer nas štiti zagovor bl. Alojzija Stepinca. Nemojte sumnjati, on je ostao trajno vezan za ovaj grad, za ovu biskupiju i za ovaj kraj. Neka nam izmoli hrabrosti i poniznosti u svemu što nam predstoji. Tražimo uvijek svijetlo Kristovo; očuvajmo našu crkvenu pripadnost i čuvajmo obitelji. Hoće li nam biti lako? Zasigurno ne. No neka nas tješe Stepinčeve riječi izgovorene u Varaždinu: Što bude mučnija borba, to je sigurnija pobjeda! Amen.

Na kraju mise predvoditelju misnog slavlja biskupu, mons Ivanu Milovanu, zahvalio je varaždinski biskup mons. Bože Radoš.

Na ovogodišnje Stepinčevo u Varaždinskoj katedrali misu su bili prisutni i mnogobrojni vjernici Varaždinske biskupije, a između njih i članovi Društva za obilježavanje grobišta.

Pred misu, s početkom u 17:15 sati prigodno razmatranje održao je vlč. Ilija Jakovljević, postulator kauze bl. Miroslava Bulešića.

Više fotografija s proslave Stepinčeva u Varaždinu, 10. veljače 2023. godine može se vidjeti u fotogaleriji nakon teksta o proslavi na adresi: https://www.biskupija-varazdinska.hr/vijesti/stepincevo-u-varazdinskoj-katedrali/42674

Među petsto tisuća vjernika na proglašenju blaženim Alojzija Stepinca, 1998. godine na Mariji Bistrici bila je i župa Križovljan, a zahvaljujući župniku, vlč. Zorislavu Šafranu na proglašenju blaženim Miroslava Bulešića u Puli, 28. rujna 2013. godine, bila je i župa Križovljan http://arhiva.cestica.hr/hr/1231/zupa-krizovljan-28-rujna-2013-hodocastila-u-pulu/ a tom prilikom posjetili smo i Svetvinčenat.