U Svibovcu Topličkom pokopani posmrtni ostaci žrtava likvidacija partizanskih postrojbi u II. svjetskom ratu

U nedjelju 25. rujna 2022. godine na groblju Svibovec, nakon gotovo 80 godina, pokopani su posmrtni ostaci žrtava Drugog svjetskog rata, ekshumiranih 2014. godine s lokacije Leskovec, predio Jakšenica.

Misu za 72 ekshumirane žrtve masovnih likvidacija na području sjeverne Hrvatske koje su se dogodile nakon zauzimanja Varaždinskih Toplica od strane partizanskih postrojbi 29. rujna 1943. godine, predvodio je mons. Vlado Košić u koncelebraciji sa župnikom Jurajem Kopjarom.

PROPOVIJED

Draga braćo i sestre, štovani visoki predstavnici civilnih vlasti i udruga, koji ste se okupili danas na ovoj svetoj Misi, za duše pokojnih hrvatskih vojnik koje su pobili 1943.godine i kojih, njihove ostatke danas pokapamo ovdje u Svibovcu.

Evo, čuli smo Božju riječ, koja nam danas govori o vrijednosti duhovnog bogatstva. Materijalno bogatstvo može često zavarati ljude pa misle samo na sebe i kako da zgrću sve više i više i ne vide siromahe pored sebe. Evo, čuli smo Isusovu prispodobu kako je Lazar, siromašan, molio da mu mrvice padnu sa stola bogatog gospodara, koji se gostio i uživao sve slasti i miline ovoga svijeta, ali on nije imao vremena niti oči da mu pomogne. Psi su mu lizale rane. Oni su mu bili bolji prijatelji nego li taj čovjek koji je samo na sebe mislio. I kaže Isus, poslije smrti došao je Lazar, evo Lazaru izgovara i ime, Bog zna siromaha po imenu i umrije i ovaj bogataš i dođe i on na drugi svijet. Za njega Isus nema imena. I siromah je došao u nebo Abrahamu u krilo, a bogataš u pakao. I molio je pomoć da se rashladi, da navijesti barem svojoj rodbini kako je strašno u tom paklu, da se obrate, ali Abraham kaže da se trebaju pokoravati Mojsiju i Božjim zapovijedima. Međutim, evo, to se nije dogodilo, jer su ljudi bili radije spremni slijediti svoje strasti, svoju pohlepu i tako ići u svoju propast.

Možemo reći da je ta prispodoba i danas aktualna. Ona neprestano govori o tome kako ne valja zgrtati na ovom svijetu ništa drugo nego duhovno blago. Isus je rekao kao i prošle nedjelje u evanđelju. Ne možete služi Bogu i bogatstvu, jer je Bog najveće bogatstvo. A ako Boga zamijenite za sve drugo, vi zapravo činite zlo i sebi i drugima, jer idete u vlastitu propast.

Eto, mi danas pokapamo posmrtne ostatke sedamdeset dvojice hrvatskih vojnika, koje su partizani u Varaždinskim toplicama ubili, idemo u susret tom danu, u četvrtak je na Miholje točno 79 godina.

Bila je to kažu najljepša zgrada u Varaždinskim Toplicama, hotel u koji su se sklonili ti branitelji, a partizani su taj dan ušli i zauzeli Varaždinske toplice. Kako nisu nikako mogli osvojiti hotel, polili su ga benzinom i zapalili. I što su napravili sa tim braniteljima kada su se predali. Nisu ih zarobili, sudili im i pustili ih, već su ih razodjenuli do gaća, vezali žicom, tjerali kroz sela prebijajući ih kolcima, sve do šume gdje su ih pobili. Tu su njihovi ostatci u neoznačenom skrivenom grobištu bili do ovih godina, kada se pobrinula udruga za žrtve totalitarnih sustava, kojoj to čestitamo. Tamo su ne samo obilježili tu grobnicu, nego su ekshumirali posmrtne ostatke i njihove ćemo kosti sada položiti poslije Mise ovdje u grob.

Kako je to tužno, da ljudi postanu jedni drugima neprijatelji, ubojice. I ne samo da se oni bore u nekoj viteškoj borbi, nego se iživljavaju i na mrtvima, dapače im osporavaju i pravo na grob.

Ja se stalno pitam kako je to moguće, evo u jednom Zagrebu na Mirogoju, već godinama poslije II. sv. rata, Njemačka država financira uređenje grobova njemačkih vojnika i to nitko ne problematizira, ali hrvatskim vojnicima bilo je poslije rata preorano groblje, pobacani križevi i makar se zna, jer je u tlocrtu groblja popisano točno tko je gdje pokopan, nema križa, nema imena. Navodno da je bila prošla gradska vlast pripremila i sredstva i da se to konačno treba urediti, da bi onda došla ova ekstremno lijeva vlast koja je sve to bacila u koš, ‘da se neće oživljavati fašizam’ i tako i danas hrvatski vojnici u Zagrebu, na Mirogoju nemaju obilježene svoje grobove, a njemački imaju, pa se pitamo, kako to, tko je fašizam i nacizam rodio? Da li Hrvati ili Nijemci i Talijani?

I mi u Hrvatskoj ne smijemo se sjećati niti djeda, niti oca, niti majke, niti sestre, niti udovice, moliti se na grobovima svojih, paliti svijeće, bez obzira što su bili. Bili su ljudi. I vidite koja je razlika između nas kršćana i pripadnika tih totalitarnih režima, da oni svoje neprijatelje jednostavno nisu smatrali ljudima, a mi smatramo da svaki čovjek ,pa bio on ne znam koje to skupine, političke, vojne ili kako već druge, da je čovjek, dijete Božje, pa makar i grješnik i zato se molimo za njihove grijehe. Kada pokapamo mrtve, ne pokapamo svece! I mi imamo pravo se moliti na grobovima naših milih i dragih, pa i onih koji su griješili, koji su nešto krivo učinili, ali oni imaju pravo na grob. To je temeljno ljudsko pravo, koje se osporava, pazite, ne samo u bivšem sistemu koji je trajao, koliko, 45 godina, nego i u sadašnjem sustavu koji traje već 32 godine, pa se pitamo, jesmo li mi pobijedili taj sustav, je li on prošao ili on još uvijek traje?!

Evo, sad sam se vozio iz svog Petrijanca ovamo do Svibovca, i bome, ispred škole i sada je na spomeniku zvijezda petokraka. Pa sam išao pokraj škole u Sračincu, pa i sada je taj partizan koji sa bombom i puškom, ne znam koga tamo naganja. A ako dođete u Varaždinske Toplice i na mjestu gdje je dakle bila ta zgrada u kojoj su zapaljeni i ubijeni toliki branitelji tada, kakvi su bili, bili su, bili su ljudi, bili su katolici, Hrvati i sada što tamo stoji? Nema te zgrade, park je i usred njega spomenik kako kleči taj partizan, kako pesnicom, maljem, tuče po glavi tog unesrećenog zarobljenika. Ja to nazivam spomenikom nasilja. Mislim da je to jedan od najgorih, najružnijih spomenika nasilja, koji evo u ovom lijepom kraju koji i sada resi ili mogli bismo reći plaši ljude. Zašto baš na tim mjestima takvi spomenici? Zašto je jedna Estonija mogla sve te spomenike Lenjina, Staljina i sve njih baciti u jedan park, pod ključ, pa ti kao u zoološki vrt idi i razgledavaj ako se tebi sviđaju ti sveci pa im se divi ili ne znam, možeš ih psovati, ali evo tu su. Nisu više u sadašnjosti, oni su u prošlosti. Kod nas na žalost još uvijek traje ta sadašnjost i određuje nam sadašnjost i budućnost koja bi trebala biti lišena tih aveti prošlosti.

Evo imamo i 2019., baš se dogodilo 19.9.2019. REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA koja kaže da komunizam, jednako kao i fašizam i nacizam treba odbaciti, i sve znakove i sva imena i sve simbole tih režima, jer oni onečišćuju demokratsko društvo Europe.

Kako to da smo mi toliko poslušni toj europskoj uniji u svemu, samo ne baš u tomu. Gdje je to? Jesu li ta djeca komunizma tako jaka još uvijek u Hrvatskoj da vladaju ono iza kulisa i povlače konce i ne daju da se demokratski razvija naša domovina.

Evo, molimo Gospodina da se bogatimo u Bogu. Da duhovne vrednote budu na prvom mjestu da se ne stvara mržnja i nastavlja neprijateljstvo i poslije groba. Mi se recimo u našoj Sisačkoj biskupiji spominjemo kako su Turci osvojili Gvozdansko 1578. i kako je taj Ferhat paša, kako je našao na zidinama sve hrvatske branitelje smrznute, jer su bili evo toliko već izgladnjeli i bez ogrijeva da su oni praktički ušetali u tu utvrdu koja se tri mjeseca evo poput recimo danas Vukovara branila i onda je pala. Ali kad je paša vidio te junake, ostao je zadivljen njihovom hrabrošću. I tražio je i našao katoličkog svećenika, makar je on bio musliman, da se njih pokopa na katolički način iz poštovanja. Bilo je to ipak neko viteško ratništvo, a ne danas kada se mrcvare ljudi. Pogledajte danas vi tu Ukrajinu, što ovi Rusi rade danas, tamo gdje su prošli, tamo imate grobove male djece i svega. Svi su morali platiti jer se nisu slagali sa velikim carem i njegovom politikom. Eto, tako se to radi u totalitarnim sistemima i poznato je kako je kardinal Stepinac, vidim imate i vi ovdje njegov kip, govorio u zagrebačkoj katedrali tokom II. sv. rata, kako katolička crkva ne priznaje rasizam, niti prizna bilo kakve klase, bilo kakve skupine privilegirane ljude, nego svatko, pa bio on Afrikanac, bio on Rom ili Europejac, ima pravo reći ‘Oče naš koji jesi na nebesima’. Ima dakle isto ljudsko dostojanstvo, bez obzira pripada li ovoj ili onoj skupini ljudi, ovim ili onim rasama, religijama, politikama. A evo, on i danas još je oklevetan, još i danas nad njim visi laž i ta laž još caruje, ali doći će vrijeme kada će biti uzdignuti oni koji su istinu zborili, koji su se za istinu žrtvovali, pa molimo i za njega i za tolike hrvatske mučenike koji su dali svoje živote za slobodu Hrvatske domovine, bilo to kroz povijest od Turaka, bilo to u II. sv. ratu i poraću, bilo evo ovo u domovinskom ratu, da nas gospodin sve nadahne svojim mirom i svojom ljubavlju, dobrotom, da gradimo mir budućnosti, a da ne dozvolimo da nama vlada prošlost.

Amen

Vjerujem u jednoga Boga, …

U Svibovcu Topličkom, u crkvi Sveta Tri Kralja, u nedjelju, 25. rujna 2022. godine.

Mons. Vlado Košić, biskup Sisački

Pripremio za porta: Josip Horvat

Fotografije: Josip Horvat