DAN SJEĆANJA U ŠKABRNJI
Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje državni je blagdan koji obilježavamo 18. studenoga u sjećanje na dan kada je 1991. slomljena herojska obrana grada Vukovara i počinjen pokolj u Škabrnji
Marko Miljanić – Nekažnjavanje ratnih zločina
Referat iz Zbornika radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Biblioteka Documenta Croatica, PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA, (ur. Zvonimir Šeparović), Zagreb 2018., tiskara Grafički zavod Hrvatske, str. 612-615
Varaždin, 1. listopada 2016. godine
Dame i gospodo,
dragi prijatelji izuzetna mi je čast i zadovoljstvo biti nazočan na Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu i dati svoj mali prilog rasvjetljavanju događanja u novijoj hrvatskoj povijesti, i to o dijelu mračne hrvatske povijesti.
Dolazim iz kraja gdje se oslikava teška sudbina hrvatskog čovjeka i naše Hrvatske. Ja dolazim iz Škabrnje sinonima hrvatske patnje i tragedije. Što reći danas Vama o Škabrnji i škabrnjskom kraju. Škabrnja se nalazi 16 kilometara sjeverno-istočno od Zadra, u srcu Ravnih kotara. Naseljena je isključivo hrvatskim pukom rimokatoličke vjere. Prije Domovinskog rata brojala je oko 2 000 stanovnika. Selo vrijednih i marljivih ljudi, vrlo bogato ravnokotarsko selo. Sad ćete se upitati razloga mojeg izlaganja o Škabrnji. Prije svega u svijetu žive još dvije Škabrnje. Razlog je slijedeći: za Škabrnjane nije bilo radnih mjesta u Jugoslaviji. Škabrnja je slovila kao klero-nacionalističko mjesto. Tako su je krstili jugo komunisti. Bila je smetnja zbog svog hrvatstva. Istina je sasvim drugačije. Škabrnja je u svojoj dugoj povijesti tri puta razorena i spaljena. Prvi put za vrijeme turskih pohoda, drugi put 1944. godine, a treći put 1991. godine.
Škabrnja je 1944. i 1991. uništena od iste ruke i pod istim simbolom, a to je zvijezda petorokraka, simbola zla i sotonizma. 1941. godine Škabrnju uništavaju šumski razbojnici pod simbolom zla, a to isto ponovno čine i 1991. godine. Navest ću par primjera. 1943. godine partizanski odbornici pljačkaju hrvatski narod. Sve pod firmom „Sve za NOP“. Tu su vršili otimačinu, hrane, ulja, stoke i ostalog, ali toj otimačini ljudi se suprotstavljaju. Među inima bio je i Šime Šegarić koji ne dozvoljava da mu oduzmu kola koji je njemu i njegovoj obitelji znače opstanak. Zlotvori pod crvenom petokrakom dolazi noću, njega mučki ubijaju, njegovu suprugu golu i bosu odvode, likvidiraju i do današnjeg dana ne zna joj se groba. Iza njih ostaju dva sina i četiri kćeri. Jedan sin, stariji, kasnije bježi preko granici naseljava se u Australiji. Drugi sin Radoslav živio je svoj seljački život u kojem je dobio četiri sina i četiri kćeri. Dolazi 1991. godine i njegov sin Šime, radnik u Zadru, pristupa pričuvnom sastavu policije i postaje hrvatski branitelj. Dolazi taj dan 18. 11. 1991. godine kad opet nastupaju zlotvori pod zvijezdom petokrakom. Tada mučki izvlači iz podruma Radu, masakriraju ga, a tijekom dana ginu mu i sin Šime. Zašto navodim ovaj primjere, zbog toga da povučem paralelu i potpuno istu sudbinu Škabrnje. To je samo jedan primjera ali na našu žalost takvih primjera je bezbroj. Što reći o rodbini tog nesretnog čovjeka. Taj dan gine mu 14 članova obitelji Šegariću, i to ponovno napominjem na svojim pragovima. Čemu su oni bili krivi? Kome su oni nanijeli zlo? Poslije svega još neki veličaju njihovog bravara i njegove simbol sotonizma, tu nakaznu crvenu petokraku.
Dame i gospodo pitam Vas dokle ćemo to trpjeti, dokle ćemo se ulizivati svojim krvnicima, dokle držati pognute glave i čega se mi to zapravo bojimo, nije valjda istine.
* Marko Miljanić, Legendarni zapovjednik dragovoljno je 1991. pristupio u policiju, stavljajući se na raspolaganje Policijskoj upravi zadarskoj. Tijekom rujna iste godine bio je zapovjednik obrane Škabrnja, Prkosa i Zemunika Gornjeg, dok je početkom listopada 1991. počeo obnašati dužnost zapovjednika Samostalne bojne Škabrnja. U tom hrvatskom selu, gdje su srpski četnici, a poglavito pripadnici zloglasne JNA učinili najstrašnije zločine nad civilima, pretežno ženama, djecom i starcima, na prvoj borbenoj liniji ostao je do 30. studenoga 1991.
Nakon okupacije sela Škabrnje, Miljanić i dalje ostaje u prvim borbenim redovima. Tijekom jedne vojne operacije, 2. listopada 1992. bio je i ranjen te je dobio status 40-postotnog ratnog vojnog invalida. Unatoč tome nastavio je obavljati najsloženije vojne i policijske zadatke, pa se uz ostalo iznimno pamti njegovo junaštvo na izvlačenju mrtvih i ranjenih ispod sela Crno (Kalmeta) i Punta skala (Brkić). Od njegovih nadređenih smo saznali da je do kraja rata bez pogovora obavljao sve postavljene zadaće i da je uvijek dobivao najveće ocijene. Umirovljen je 1997., kao hrvatski policajac, a dosad je na žalost jedino odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i medaljom Oluja. U Domovinskom ratu srpski četnici su mu u Škabrnji ubili oca Josu i brata Slavka te više članova uže i šire obitelji.
FOTO ALBUM – ŠKABRNJA 18. studenoga 2021.
Foto Arhiva Hrvartskog žrtvoslovnog društva /Ivan Lučić Beg i Agneta Lučić/
Na slabo naoružane hrvatske branitelje tog je jutra prije 30 godina s Ratkom Mladićem i njegovim kninskim korpusom krenula vojska od preko 3 000 vojnika, desetci tenkova, zrakoplovi…
U Škabrnji 18. 11. 1991. godine počinjen je masakr nad hrvatskim civilima, a zločinci iz srbočetničke paravojske i JNA za zločin nikad nisu odgovarali. Prije 30 godina u Škabrnji su ubijena 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Najstarija žrtva četničkog zločina imala je 93 godine, na Škabrnji ratni zločinac Ratko Mladić izučio je svoj krvavi zanat, no za njega Ratko Mladić kao i ostali zločinci nisu odgovarali niti su osuđeni za ove zločine u Haagu.