U utorak 19. travnja 2022. godine U 21:05 SATI na LAUDATO TV emisija MOJA HRVATSKA

Stopama uporno prešućivanih hrvatskih žrtava iz četrdesetih godina 20. stoljeća na području Hercegovine, proveo nas je vrijedni istraživač i publicist Stanislav Vukorep.

Ljubuški, Čapljina, Struge i Gorica, Radimlja, Mostar, Široki Brijeg tek su dio prešućenih hrvatskih žrtava.

Preporučujemo pogledati video zapis LAUDATO TV … MOJA HRVATSKA… koju je vodila gđa Nada Prkačin

 

 

ZBORNIK RADOVA OSMOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

TOTALITARIZMI XX. STOLJEĆA I NJIHOVE POSLJEDICE ZA HRVATSKI NAROD

održanog 8. studenoga 2019. u Zagrebu, završenog 9. i 10. studenoga 2019. u Krapini

pod pokroviteljstvom Grada Vukovara, gradonačelnika Ivana Penave i uz potporu Ministarstva branitelja i Grada Krapine

Stanislav Vukorep[1]

Istočna Hercegovina – Svjedočanstva preživjelih – II. svjetski rat i poraće

JA IM TO NE UZIMAM ZA ZLO – BLAŽ GOLUŽA[2] (25. 3. 1930. – 14. 3. 2015.)

 

Glad je prisutna u Hercegovini 1927., 1935., 1940., 1941. i 1942. godine. Da su strahote gladi ostale duboko urezane u kolektivnu svijest našeg stanovništva, govore povijesna svjedočanstva.

 U Mostaru su nas po školama smjestili. Ja sam bio u Jasenicama. Priključio sam se jednoj obitelji. Jedno vrijeme sa bio u „HRVOJU^[3]“. Bilo je puno ušiju. Ne mogu vam to pričati.

 Onda je došlo da djeca idu u Zagreb, a posebno ja koji sam bio bez roditelja. Bilo je govora da je nas djece došlo u Zagreb oko 400. Jedan vlak pošao iz Mostara, oko 400 djece, i još se nešto ukrcalo u Rami.

 

Krapina – Stanislav Vukorep

 Došli smo u Zagreb, u Zavod za gluhonijeme u Ilicu. Strpali nas u Zavod za gluhonijeme. Ondje su bila i kozaračka, srpska djeca. Nije bilo posebnog tretmana za srpsku djecu. Ta su djeca već bila bolesna, iscrpljena. Sretali smo se s njima. Zgrade su bile ogromne, kao vojarne. Po podu se spavalo, na slami. Koliko smo ostali tu, ne mogu točno reći. Uglavnom, odatle smo otišli prema katedrali, u staklenu prostoriju. I odatle smo bili kao stoka rasprodavani. Čitao sam prije par godina da su hercegovačka djeca bila posinjavana. Hercegovačka su djeca poslana kao sluge. Možda je netko imao taj tretman, mislim da jest jedan Babić s Trijebnja, a mi ostali smo poslani kao sluge okolo. Uglavnom, istočno od Zagreba. Svi smo bili poslani, ali su u Zagrebu masovno srpsku djecu posinjavali, masovno, a hercegovačku ne.

Moj je otac Pero, iz Kozica – Trijebanj, s obitelji preselio na Košćelu[4] – Kruševo. Tu su moja obitelj i još tri obitelji stalno živjele dok su ostali bili privremeno „na travi“ (na ispaši stoke).

Pošao sam u školu u Prebilovce i išao 3 godine, gotovo do kraja. Učitelj mi je bio Savo Škoro, Srbin. Njega su potjerali Prebilovčani, Srbi, zato što se sadistički odnosio prema njima.

Mene je učitelj Škoro prvu godinu izdvojio kao najboljeg đaka. Nas đaka Hrvata bila su, mislim, četverica. Bilo je i nekoliko Muslimana, a ostalo su bili Srbi. Učitelj me odredio da recitiram na priredbi neku pjesmu. (…) Postidio sam se naroda i zaplakao i tako upropastio priredbu.

Od nas četverice Hrvata, trojica su bili istaknuti đaci. Mislim da nije bilo diskriminacije u školi od strane učitelja. Dvojica smo ostala živa, preživjela rat, a dvojica poginula u ratu. Spaso Goluža – Maćinovac je poginuo na Bleiburgu u zbjegu, Pero Goluža s Pješivca također je bio odličan đak. Njega su uhvatili na Košćeli četnici, partizani, tko li je bio. I Iliju, muža Perine strine, ubili su 1942. godine.

***

Nama su srpska djeca, dok smo išli u školu, prijetila. Sjećam se, jedan je Dragićević na meni jahao uz brdo, a drugi me udarao. Ja to ne uzimam za zlo. To su bila dječja posla. Bilo je i onih što bi nam došaptavali. „Tući će vas! Bit će vas!“ Oni su nas zvali Latini. Znali su reći: „Tu nema Hrvata ni Hrvatske, to je sve Aleksandar dinarima platio!“ No ni to ne treba za zlo uzimati svima. Sjećam se, jednom smo svratili na čatrnju da se napijemo vode. Nađemo ondje jednu curicu i dečka. On nam ne da vode. Uhvati mene i sa mnom u bunar, na glavu. Ona mu govori: „Nemoj, bolan, malog Latina!“ On veli:

„Svejedno je njima, prije ili kasnije će u jame na glavu!“

Oni su bili s Brda, a ovi iz sela nisu bili zli prema nama.

Ali ja to osvetnički ne gledam i ne bih se za to osvetio. Ja to ne mogu za zlo uzimati. Tu su dječja posla. I obojica njih, Savo i Cvjetko Dragićević, ostala su živa. Lazo Dragić (Dragićevićnap.ur.) bio je stariji od mene. On se sklonio kod Goluža na Košćelu kad su ustaše kupili Srbe. A Cvjetko, bio je loš đak, on se spasio na strijeljanju. Kad su ustaše zapucale, on je pao i tako ostao. Poslije se izvukao, pobjegao kod Markovića, Hrvata, sklonio se i ostao živ.

***

Bio je jedan Ždrakanović, Srbin. S njim sam bio u razredu. Sjedili smo zajedno. I jedan Bulut. Nas trojica izdvojeni kao najbolji đaci, a otac toga Ždrakanovića bio je najžešći Srbin u Prebilovcima. Stanovali su odmah do škole. Žena mu je bila Hrvatica, mislim od Šutala iz Bjelojevića. I oni su preživjeli. Više sam puta zamišljao da bi se s njim radije poljubio nego ne znam s kim, s tim mojim kolegom iz škole. Ništa osvetničkog nisam imao spram njih.

I došla je 41. Iz Prebilovaca su najprije ubijena četvorica Srba, a nekog Mačka su tukli (mislim da mu je to bio nadimak) pa su njihova djeca zezala kako je Mačak vriskao. Otac Ždrakanovića bio je glavni u četničkoj organizaciji iako mu je žena bila Hrvatica. A i ona je prema nama bila loša. Dragićevići su bili bezobrazni, a jedan Slobodan Šarić (bio je iz centra sela) nama je došaptavao da će nas Srbi tući.

***

Počelo se gužvati. Rekli su da se škola zatvara. Ustaše kupe Srbe. Nama je rečeno: „Nemojte dolaziti u školu!“ Mnogi Srbi dolaze na Košćelu. Skrivaju se ondje gdje su neki Buluti imali kuće i stalno stanovali, ali tada ih je ondje bilo mnogo više nego što ih je ondje živjelo. Sjećam se da je jedan ustaša dolazio na Košćelu s puškom, u civilu. Htio je ići kod Šćepana Buluta, Srbina, ali mu naši ljudi nisu dali. Nisu mu dali ni da puca po selu. Jednom je došla i ustaška racija i tražila naše muškarce da idu pohvatati Srbe, jer se tu dosta njih skrivalo. Jedan je ustaša postavio mitraljez i zauzeo položaj. Upitao je Marijanova djeda kako se zove i on je rekao Goluža. Ustaša je uzeo listu, pogledao, kimnuo glavom, uzeo mitraljez i otišli su. Znači da nisu bili domaći, nego sa strane.

Tada su naši ljudi nagovorili obitelj Šćepana Buluta da odu u crkvu, da se upišu i da se spase. Imao je pet kćeriju. Kći Slavka išla je nekoliko puta u Prenj u crkvu. Kad su ustaše drugi put došli, Stanko Goluža[5] je otrčao u Prenj kod svećenika, uzeo za Šćepana papir, vratio se natrag i mahao papirom, zvao, i ustaše su ih ostavile na miru. Nisu ih otjerali

Drugi je put Nikola Marković dotrčao s njive. Zvala ga je žena da dvojica ustaša odvedoše Cvjetka Dragičevića koji se bio sklonio kod njih. Nikola je dotrčao, odgurnuo ustaše i rekao: „Gdje ste vi bili kad sam se ja borio za Hrvatsku!?“ Oteo je Cvjetka. Među tim ustašama nije bilo domaćih ljudi, uopće. Sjećam se da su gledali spisak. Znači da nisu znali prezimena. Otjerani su Srbi iz Prebilovaca. Dosta ih je ubijeno u rujnu 41. Poručili su nam Srbi Ekmečići da im dođemo pomoći brati kukuruz. Ja sam išao s ocem. Išao je i Stanko, otac Lazin. Pomogli smo im obrati kukuruz i dali su nam kukuruza, platili su nam u kukuruzu.

(…) Poslije dolazi do zahlađenja. Srbi dolaze do oružja, a naši su počeli prodavati krave kako bi kupili puške. Te zime Hrvati i Muslimani iz Dubrava drže straže od Blata do Bregave, po nekim čukama, a mogla je divizija ljudi kraj njih proći. Par naših muškaraca drže straže po noći oko kuća na Košćeli.

***

Negdje u proljeće, drveće je tek počelo pupati, vjerojatno je bio ožujak (29. travnja, nap. ur.), čobanice trče s brda. Vidjele da po Kruševu gore kuće i govore: „Dolaze partizani!“

Svi bježe, kako je tko znao. Neki smo imali čamce na Blatu, ali tko je prvi došao zgrabio je čamac i pobjegao prema Gabeli da spasi glavu. Bježalo se bez ikakva dogovora, svatko svojim putem, na svoju stranu. Otac je zadržao mene da ostanem s njim. Pospremio je kuću, posakrivao nešto stvari i onda su došli k nama Ivan Čoko i Ivan Goluža s Pješivca i ovaj mali Pero što sam vam prije o njemu pričao. Nas smo petorica krenuli k Blatu. Oni su se još nadali da će naći čamac.

Došli smo k Blatu gdje stoje čamci. Nema nijednog. Stali smo pod neku košćelu. Osjeti se paljevina kuća. Još je dan. Čuje se pucnjava. Još smo pod košćelom. Golet je pa se odozgo sve lijepo vidi prema Blatu. Onda je netko rekao: „Hajdemo se mi skloniti dolje u ono kamenje prema Blatu!“ Tek što smo se sklonili u to kamenje, kad iznad jedan partizan, gleda dalekozorom. Mi se stisli u ono kamenje. To je bilo možda oko 200 metara dalje od njega. Tu smo ostali dok nije pala noć. Njih je vuklo da vide što je s kućama i da se prebacimo u šumovitiji dio jer je oko Blata bilo dosta golo i da se pokušaju prebaciti u Dubrave. Tu smo noćili. Ujutro njih trojica govore meni i Peri: „Mi idemo vidjeti još neke naše ljude, gdje su se sklonili, i brzo se vraćamo, a vi ostanite tu“.

***

Domalo iza njihova odlaska počela je galama. To je bila taktika, više četnička nego partizanska. Galamili su. „Ima li koga naprijed?“ „Lijevo krilo.“ „Eto trojice“, govore. Dva mala i jedan veliki. Imaš li žice. Imam. Veži, majku im ustašku j….! Oni nisu naše žalili. Onda sam pretpostavio da su mi uhvatili starijeg brata Vicka, 15 mu je godina bilo, i Andriju Golužu, 16 godina, i Iliju Golužu. Otac i njih dvojica vratili su se da nas spase i naletjeli ravno na partizane. Da nije otac pošao po me, ne bi nastradao. Galame partizani: „Tko su ova dvojica dolje?“ Skužili su da nisu njihovi. Otac se nije usudio bježati, valjda zbog nas. I sad se sjećam face toga čovjeka iznad nas, partizana, nije bio ni 10 metara od nas. Mi se u bičaljima skupili u jednoj dolinici, među zelenikom. Crni bičalji, a crne zelenike. Ja govorim: „Vidi nas“, a Periša šapće: „Šuti, ne vide“, a uvjeren sam 100 posto da nas je vidio. On komandira. Sigurno je bio neki oficir. Tu je stao dok se malo smirilo i otišao. Bio je valjda, pošten. Nije htio djecu.

Otac mi je ostavio malo mesa, suhog, jarećeg. Ostali smo sami i jeli malo mesa. Peru uhvatila žeđ. Hoće vode. Ja ga odvedem do jedne kamenice da se napije, kad vidim, trči jedan partizan odozgo s jedne uzvisine prama nama. Vidio sam nož. Drugo nisam vidio. Nož, onaj vojnički, dugi. Nisam vidio pušku. Kad sam kasnije o tom razmišljao, shvatio sam da je to bila zasjeda. Ja kažem Periši, bio je godinu-dvije mlađi od mene, da ne bježimo. On bježi. Ja malo ostanem. Bježi on prema kućama. Kad su ga vidjeli, počeli su pucati po njemu. Sad i ja bježim prema kućama. Pucaju i po meni. To je tako bilo. Navršavao sam 11 godina, ali nikakav strah nisam tada osjećao od tih metaka. Ostao sam sam. Samo mi je to bilo strašno. Sad sam ostao sam. Nemam više Periše. Trčim po onome kamenju. Nema Periše. Oni pucaju. Najednom ugledam Perišu. Stisnuo se među kamenje. Onako sitan, mršav. I ja skočim k njemu. Sav sretan. To je bila najveća sreća u mome životu. Tu smo se sklonili. Imali smo neke bisage i odbacili ih. Ne sjećam se koliko smo tu ostali ili smo se sklonili pod neki kamen, pod jednu ploču, samo je k nama došla lisica. Je li to bilo tu ili kad smo se sklonili u Andrića glavicu? Poznavao sam teren. Tu sam čuvao ovce i sklonimo se pod jednu ploču. Hajka je bila za nama. Žamor je bio veliki. Dozivali su Stanka Golužu. „Stanko, bolan, ja sam onaj koji je s tobom vojsku služio, koji sam ti hljeba davao, ne boj se, javi se!“

Onda sam imao osjećaj da su došli na tu ploču iznad nas i da nas vide. Ja se hoću javiti, a Periša mi ne da, veli: „Šuti!“ I Periša mene drugi put spašava. Ja se hoću dva puta predati, a on ne da. Više nemamo ni bičalja. Nismo ih mogli naći.

***

Prespavali smo u jednom grmu  i ujutro nam je bilo zima. Ništa nismo jeli. Nismo ni imali. Zima nas je ubila tog jutra . Djeca smo. Šta ćemo? Kako ćemo? Nekako sam povezao događaje. U nedjelju ujutro smo pobjegli. A sad je srijeda.

Osjećaš da te vuče nešto zemlji kad nemaš ništa u trbuhu. Šta ćemo sada? A po noći smo čuli da oni tjeraju stoku. Kupe. Kradu. To se čuje i mi , pomalo, po noći, idemo prema kućama da se približimo i da čujemo. Kupe. Nose sve iz kuća i gone. I mi opet bježi natrag. Sve su pokupili. Sve živo otjerali, kuće palili. Ali neke kuće nisu upalili. Možda su mislili da će im trebati.

U nas je ostala stojaća i jedna sobica. Pokušali su je upaliti, ali nije izgorjela. Upala vatra u podrum. Gladni smo. Tri dana nismo ništa jeli. Zima nam je. Sami smo. Nigdje nikoga nema. Kad je svanulo idemo prema kućama. Ne čujemo ih više. Oni su po noći sve otjerali. Približimo se kućama. Vidimo, iz Stankove kuće dimi. Idem ja prvi. On za mnom. Iziđe, e sad ne znam, moja baba, ili od Laze majka, na vrata, a mi bježi k’o divlji. Bježimo prema šumi. Ona nas je prepoznala i počela za nama vikati i trčati. „Blaškane, Blaškane!“ Tako su me zvali. Okrenem se, gledam. Kad sam je prepoznao, onda sam se smirio i pošao k njoj.

Nije izgorjela Lazina kuća, kako smo mislili. To mu je bila majka. Ostala je tu. I još nekoliko starih ljudi. Nisu sve pobili. Ali Nikolu Markovića, onoga što je spasio Cvjetka Dragičevića, koji ga je ustašama istrgnuo iz ruku. Njega su uhvatili, potjerali prema Prebilovcima i odmah ubili.

***

Moga oca su otjerali. To mi je pričala jedna žena, da ih je srela i baš taj susjed ŠćepanBulut, kome je cijela obitelj spašena, on je otjerao moga oca. Ona ih je srela i molila Buluta da mu odveže ruke, da mu da kruha da pojede. Dopustio je, ali ga je ponovno svezao i potjerao. Kad smo došli, dali su nam odmah nešto jesti. Kiseline. Ne puno. Kažu da ne smijemo odmah puno jesti. I tu smo ostali kao neki zatočenici, oko 2 mjeseca. Davali su nam i nekakvo sljedovanje. Baka je išla u Dubrave i sjećam se da su joj dali neku, kao, propusnicu. Skupili smo se, neki stari ljudi i mi djeca što su se bila sklonila. I, sad tu živimo. Oko nas je bila straža, stalno. Morali smo svi Goluže biti skupa, kao, da ne dođe netko poklati nas. To je bilo više četničko, nego partizansko, i oni su više bili četnici, pa ih je poslije 70 posto otišlo u partizane.

Što se onda događa? Nema više straže. Ne čuvaju nas. I onda ljudi prebjegavaju po noći. Bježe. Meni djetetu nitko ništa ne govori. Samo baka ujutro kaže, nema onih, nema onih. Znači, pobjegli. Pobjegli su tako da ostanemo ja i baka zadnji na Košćeli. Sjećam se kad smo tu ostali da je Simo Bulut[6] bio komesar i držao je neko predavanje. Mi smo čak morali peterokrake metnuti na glavu. To se rezalo od muških šalova. I baka je čak imala peterokraku na ono svojoj bijeloj marami. Kod Buluta je išla Mara Stankuša i kaže mu:

„Pustite moga Stanka. Pa znate da je on poderao opanke spašavajući vas Srbe!“ Ona je hrabra žena bila, jedna izuzetna žena. On joj je odgovorio:

„Kad bi se gledalo tko je pošten, a tko nije! Pero Goluža (moj otac) je najpošteniji, ali nažalost, osvetit se mora!“

Moga oca i ove koje su odveli, po priči jedne pravoslavne žene, na Bančićima su im sudili i pustili ih, ali su ih drugi presretali pred nekom jamom pa su ih pobili ili još žive bacili u jamu. Samo kažu da je Ivan Goluža s Pješivca odmah ubijen, mučen i ubijen.

***

Ostajemo ja i baka sami na Košćeli, a Talijani kao neku ofenzivu od Čapljine počeli. Čak i avioni njihovi, između Prebilovaca i Košćele. Bombardiraju Hrvenica (Imenice). To je oko 1km od naših kuća. Puca. Mene strah. Baka me poslala da idem neki krumpir okopavati. Ja se vratim. Strah me. Bježim, ne mogu. I onda sam počeo plakati i ona se tada odlučila, idemo i mi. Idemo prema sjeveru, prema Bregavi.

Kod Bregave su bile naše straže i prenijeli su nas preko vode, a prije toga smo sreli jednu ženu, Srpkinju. Slijepa, ostavljena, po onome kamenjaru hoda, viče, jauče, dozivlje. Slijepu su je ostavili.

***

A do naše je kuće bila velika kuća Golužina s Pješivca i tu su bili zatvoreni zarobljeni Talijani. Zarobili ih Srbi i tu ih strpali, u taj čardak. To mi je baka pričala. Veli: „Vidjela sam Talijane potpuno gole. Tjeraju ih neđe, neđe su ih pobili, poklali!“

Prešli smo u Dubrave i u Dubravama ostajemo par mjeseci. Prvo na Dolumima, a onda smo išli gore odakle smo podrijetlom, u Kozice. Gore smo bili do jeseni ’42. I onda ista priča. Ponavlja se Košćela. Svi bježe. Što je meni poslije krivo bilo! Nitko nam ne kaže: „Hajde, sirotinjo!“ Mi nemamo nikoga. Stara baka i nas troje djece. Sestra od 3 godine, brat od 5 godina i ja, navršio 12 godina. I opet je od juga počelo gorjeti. Počelo pucati, dimiti se. I, svi bježe. Nitko ne kaže: „Odite s nama!“ Nitko ni za koga ne pita. Ostajemo sami. Ja se počnem derati kao vol jer je već u meni straha bilo. Srpska djeca i žene došli jer su kuće u Kozicama pomiješane. Vele: „Mi ćemo vas skloniti, mi ćemo vas spasiti!“ Ja vjerujem da su oni imali dobru namjeru, ali ja se počeo derati, vikati i plakati. Svi su naši bili izbjegli. Jedino ja opet ostao s bakom i dvoje male djece. Ne smijem sam bježati, dok baka nije rekla: „Kad nećeš slušati, onda bježi!“ Već se čuje žamor oko kuća. Oni došli. Sad su bili pravi četnici. I ja bježi, trči gore, kako se zove, zaboravio sam, prema Rotimlji. S lijeve strane muslimanske kuće, a s desne srpske. Da me tko uhvatio, zaklao bi me kao janje. Opet sam zadnji. Bježim s Košćele zadnji i u Rotimlju stižem te naše ljude. U Dolovima smo jednu noć noćili i preko Kvanja, Vranjevića idemo prema Blagaju i u Mostar.

U Mostaru su nas po školama smjestili. Ja sam bio u Jasenicama. Priključio sam se jednoj obitelji. Jedno vrijeme sa bio u „HRVOJU[7]“. Bilo je puno ušiju. Ne mogu vam to pričati.

Onda je došlo da djeca idu u Zagreb, a posebno ja koji sam bio bez roditelja. Bilo je govora da je nas djece došlo u Zagreb oko 400. Jedan vlak pošao iz Mostara, oko 400 djece, i još se nešto ukrcalo u Rami.

***

Došli smo u Zagreb, u Zavod za gluhonijeme u Ilici. Strpali nas u Zavod za gluhonijeme. Ondje su bila i kozaračka, srpska djeca. Nije bilo posebnog tretmana za srpsku djecu. Ta su djeca već bila bolesna, iscrpljena. Sretali smo se s njima. Zgrade su bile ogromne, kao vojarne. Po podu se spavalo, na slami. Koliko smo ostali tu, ne mogu točno reći. Uglavnom, odatle smo otišli prema katedrali, u staklenu prostoriju. I odatle smo bili kao stoka rasprodavani. Čitao sam prije par godina da su hercegovačka djeca bila posinjavana. Hercegovačka su djeca poslana kao sluge. Možda je netko imao taj tretman, mislim da jest jedan Babić s Trijebnja, a mi ostali smo poslani kao sluge okolo. Uglavnom, istočno od Zagreba. Svi smo bili poslani, ali su u Zagrebu masovno srpsku djecu posinjavali, masovno, a hercegovačku ne.

U taj staklenik, sjećam se, došla neka gospoda velika. Zagledaju nas, gledaju, pitaju:

„Ima li tu djece bez roditelja?“ Žarko Goluža, bio je nešto stariji od mene, kaže:

„Evo, ovaj je bez roditelja!“ Ja sam bio već psihički utučen, tako da sam stalno šutio.

„Imate li roditelje?“

„Nemam!“ Oni me gledaju.

„Hajdete vi na stranu.“

Bile su dvije curice Puljića, Dragica iz Kamene i Ilinke iz Doluma – Rotimlja. Bilo je tu i troje djece Arapovića, dvije sestre i brat, iz Bišine.

I u tome domu gdje smo prešli bila je jedna časna sestra, odgajateljica, iz Koprivnice. Ona je poznavala mentalitet hercegovački, jer je bila u Hercegovini poslom. Ja sam toj časnoj bio nešto simpatičan. Pita ona mene jesam li školu završio. Ja kažem da imam dva razreda, a u trećem me rat zatekao. Nisam ga završio. Ona je sredila pa sam u Zaprešiću završio treći i četvrti razred. Puno mi je pomogla.

Časna je osjetila kod mene neki sluh, pa je svim silama nastojala da  idem dalje u školu, glazbenu, u neki samostan kod Zaprešića, ali direktor nije dao, kao „ne može se to samo njemu omogućiti“. Sjećam se da sam recitirao jednu pjesmu pred ženom od direktora. Sjećam se kao: „…gdje su naši tužni dvori, gdje je otac, majka…“ Kad sam recitirao, sjećam se da je žena od direktora plakala. To je bio konac jedanaestoga mjeseca, kad je poginuo Jure Francetić, sjećam se toga. Nikakve razlike nije tu bilo između nas i srpske djece. I oni su isto kao i mi molili Bogu tu kod časnih sestara. I ova je časna isposlovala da ja dobijem odijelo, da se meni za tu pogodu sašije odijelo. Tu ostajem do 8. mjeseca 43. godine. Od muške djece bio je od mene stariji samo jedan Tavelić iz Bosne.

***

(…) Iz Doma sam otišao u Stenjevac kod jedne bogate slovenske obitelji, koja se bavila povrtlarstvom. Kad sam došao u te obitelji, pitaju:

„Kako se zoveš?“

„Blaž Goluža.“

„E, nećeš ti biti Blaž! Ti ćeš biti Blaško! Kad budeš star, budeš Blaž!“ Eto, tri puta su me krstili u životu.

Ta je obitelj izbjegla iz Slovenije pred Nijemcima i tu sam kod njih ostao tri godine i 2 mjeseca. Plaću nisam imao. Radio sam, nisam bio gladan. Kakvu hranu sam tu jeo, nikad u životu nisam, niti ću jesti, ali izgladnjelo dijete, nikad se nisam do kraja najeo. Samo nisam imao svojih vršnjaka. Nisam se imao s kim družiti i to je gore nego zatvor. A njihov je susjed bio ustaški potpukovnik, dr. Stanko Pinjuh, od Širokog Brijega. Imao je dvije kćeri i one su dolazile po me pa sam se igrao s njima i gazdinom kćeri. Njih su dvije ostale žive, a oca su im ubili[8]. Jedna od njih, Mira, udala se za predsjednika Sabora dr. Nedjeljka Mihanovića.

Jedan je slučaj da ispričam šta znači kapitalist. Meni je tada bilo 15 godina. Povlače se ustaše. Prošli su domobrani i jedan ustaša došao do gazde, plijeni jedna konjska kola za njihove potrebe. Postavi straže kod kola, ali kad se straža povukla, gazda kaže meni i sluškinji: „Bježite s kolima dolje!“ Ja za rudu, ona gura, ali nismo otišli ni 50 metara, kad ovaj ustaša, kad je vidio da nema kola, istrča, repetira automat i zavika: „Stoj!“ Mogao nas je pobiti ko kokoši. Eto, a gazdi si vrjednija jedna kola nego ljudski život Prišao ustaša k nama i ja mu kažem. „morali smo!“ Kažem: „Ja sam iz Hercegovine. Ja sam sluga.“ A taj ustaša je bio Musliman iz Sandžaka, rekao nam je to tada.

***

Gledao sam kad je naš narod bježao prema Sloveniji, a gledao sam i kad su se vraćali. Gledao sam kad su strijeljali zarobljenike iz Slovenije, gledao sam kroz drveće, kad sam nosio ljudima hranu na polje. Strijeljali su ih u Stenjevcu. Nitko to poslije nije spominjao, pa ni sada. Kad su strijeljani, u  polju se normalno radilo. Nitko se nije obazirao na to što se nekoga ubija. Gledao sam mrtve ljude kada sam naišao. Jednom sam čak vidio, kad sam prolazio, kopaju sebi jame. Tu su te zarobljenike ubijali. Išao sam poslije tamo gledati, ali se dosta toga izmijenilo. Bio je voćnjak tu tada. i Sada znam za to mjesto.

Ja nisam, poslije svih tragedija u Hercegovini, osjećao fizičkih ni psihičkih problema, ali kad sam gledao sve te tragedije našeg naroda, te mase ljudi, e to me se dojmilo, ta bezosjećajnost općenito.

Sjećam se kad su se vraćali iz Slovenije. Naiđem, vidim u jednome dvorištu napuštene zgrade, gdje su domobrani bili, jednu staricu. Vidim, na njoj odjeća naša, hercegovačka. Pitam:

„Otkuda si?“

„Iz Hercegovine, sine moj!“

„Otkuda?“

„Iz Ljubljenice[9], sine moj!“

Ne smijem joj kazati, šta ću, prvo će oni mene izrugati ako išta kažem. Gledam opanke. Šutim. Što ću? Teško mi je, šta ću? „Iz Hercegovine, sine moj, Ljubljenice!“, veli. A to je odmah gore iznad Trijebnja. Toliko me se to dojmilo da sam toliko gledao tu masu naroda, te zarobljenike. Vidite što znači Hrvat i hrvatska povijest. To oni, da imaju imalo poštenja, karaktera, ti hrvatski intelektualci, oni bi kazali istinu, nešto napisali, tko su ti ljudi koji su bježali, ta djeca, žene. To nisu zagrebačka djeca. To nisu ljudi iz Hrvatske, to je narod iz Bosne i Hercegovine. Oni sada kazuju da su bili iz svih krajeva. Nije istina. Kad sam vidio te nošnje i na filmovima, vidim da je to odozdo svijet.

Naši su ljudi bili izbjeglice u Slavoniju i u Srijemu. Posebno u Srijemu. Onda su se s vojskom povlačili, ali neće da istinu kažu ovi u Hrvatskoj. Sjećam se kad su se vraćali, pa ona salata posađena uz cestu, to bi u jednom trenutku nestalo. Onda na vodu navale. Koliko su krvi za Hrvatsku prolili! To me boli.

I tada, 45., mene srce počinje boljeti. Osjećam bolove u srcu. Navečer čim legnem, neki napadi, a ne znam što se događa. Mene odmah kolje, ubija, guši. Jedne večeri ne želim ići spavati.

„Što je, Blaško?“, pita gazdarica. „Hajde spavati.“ Ja kažem:

„Bojim se.“

„Pa čega se bojiš?“

Oni su slovenska obitelj, ti moji gazde, a svugdje je bio netko to te simpatizira, a netko ne. A baš ta gazdarica Olga mrsko je bila nastrojena prema Hrvatima, ali mene je voljela. I ona pita:

„Šta je, pa šta je?“ I ja joj kažem:

„Čim legnem, ili me ubijaju, ili kolju, ili me guše.“ To je od srca dolazilo, valjda. Kad sam to ispričao:

„Hajdemo“, veli ona. „doktoru!“ Pa to su muke Isusove, svake noći. Sestra od gazdarice strpljivo me sve ispitala. Kažem i njoj:

„Čim legnem, mene kolje, ubija, ja sanjam, idemo u redu i tamo nož čeka i nož mi zabija u grkljan! Onda se budim…“

„Hajde doktoru!“ I idemo. I oni mene odvedu doktoru, sjećam se, na što sam ja ispričao. Ona ga upita:

„Što je?“ Veli:

„Ustaško krvničko srce kao kod svih Hercegovaca!“

Prijatelju, takva je dijagnoza bila. I to je Hrvat. Kako je to na mene djelovalo! Mislim da mi je tada nešto dao, neki apaurin, i to mi je malo pomoglo.

Kad bi pošla gazdarica u grad znala je mene povesti sa sobom. I onda nju pitaju:

„Čiji je to mali?“ Veli:

„To je Hercegovac, jedan.“ To odmah znači ustaša, to je 45-ta. Kad kaže ustaša, možeš ga odmah ubiti. I ona govori mužu:

„Neću ja njega nikud voditi. Svi kažu ustaša, gdje god dođemo!“ Svi ustaša.

Meni je 15 godina i oni mene hoće dati na zanat. U Kranj, u neku vojnu školu. Ne idem nigdje. Nitko me ne želi primiti. Gazda David Blažica i ja odemo na općinu Medveščak. To je sad Draškovićeva, blizu Jurišićeve. Došli smo na općinu. Tamo je neki mlad momak i gazda mu govori:

„Doveo sam ovog mladića, nema nikoga, bez roditelja je, vrijeme mu je da uči zanat!“ Već je to ´46., 16 mi je godina. Gleda me ovaj i pita:

„Otkud si?“

„Hercegovac.“

„Ne primamo ustašku djecu!“

„Nije moj otac ustaša! Moga su oca ubili četnici!“ Veli on meni:

„Ubili su ga zato što je bio ustaša!“

Evo, doslovno mi je tako rekao. Znam, sad će Zagrepčani kazati: „Srbin je to bio!“ Ne znači. Gori su Hrvati bili, nego Srbi, često. A sjećam se, došli do gazde neki Bilećani, partizani, na večeru. Pitaju otkud sam tamo. Rekao sam tko sam i što sam.

„Gdje ti je otac?“ Ja kažem:

„Otjerali ga!“

„A, sigurno negdje u jamu“, jedan odgovara.

I nije mi gazda više tražio zanat. Nitko me ne prima. I dalje radim kao sluga i onda polazim tražiti posla. Od haustora, tražim i vidim piše limar, bravar, stolar. I ja unutra. Pitam: „Trebate li šegrta?“ Jedan me pogleda: „Pa trebam!“, kaže. Tako sam kod toga čovjeka učio i izučio zanat.

***

I u Hercegovinu dolazim tek ´48. ili ´49. godine, ne mogu točno znati, samo znam da me strah hvatao kad sam išao iz Čapljine autobusom, kad sam vidio ona brda prema Košćeli, Crno Brdo, strah me hvatao. Otišao sam u Kruševo, jer su mi u Kruševu bile tetka i sestra Vida. Kasnije mi je došla i sestra Božica pa su i njih dvije iz Kruševa došle u Kozice gdje su nešto malo uredile, staru kuću, pa su u Kozicama počele živjeti. Kad sam došao u Kruševo u tetke, rodica Anđa Raguž – Ljević govori mi: „Hajdemo mi na Košćelu, da ti vidiš svoju Košćelu“. Otišli smo. Smokve su počele zreti. Pojelo smo smokava i nailazi Stjepan koji mi je oca otjerao. On nailazi. Nosi neki panj na sjekiri. Kad nas je vidio, začudio se. Valjda me prepoznao. I tako, pusti on sjekiru. Rodica kaže da mu je ispala sjekira iz ruke, a ja se toga ne sjećam. Stao je s nama, malo porazgovarao sa mnom i otišao. Eto, vidio sam toga Baluta, koji je stalno stanovao na Košćeli i čija obitelj nije stradala u ratu, a ostala je zaslugom Goluža.

Baka Vida, brat Stojan, 5 mu godina, sestra Mara 3 godine, mali, što su ostali 42. godine u Kozicama, kada sam ja pobjegao, ubijeni su. Ubio ih je jedan susjed, kako se pričalo, što je meni bilo čudno. Pričali su i to neki Goluže, da je to uradio Borko Šakota – Jović, ali me upozorio Ivan Goluža kad bi dolazio dolje: „ Nemoj ti ništa govoriti ni poduzimati, bolje šuti“. Kako su ubijeni, ne znam. Ne zna nitko. Netko je govorio da su poklani ili strijeljani, to ja ne znam. Taj isti Borko Šakota, kad je bila 41. opasna situacija, spavao je s našim dečkima skupa i oni su ga spasili od ustaša. A kako su ubijeni, navodno, to je otkrila neka njihova bolesna cura. A možda ih je on mora dotjerati. A u ovoj knjizi žrtava piše da su ih pobili Prebilovčani.

U proljeće 1972. smijenjen sam s mjesta pomoćnika šefa pogona broj jedan u Drvoradu. Jedini sam ja u pogonu bio smijenjen. Kad su me smijenili, otišao sam sekretaru poduzeća Đuri Kuniću i pitao ga:

„Zašto me mijenjate s radnog mjesta kad su sa mnom bili zadovoljni šef pogona i tehnički direktor?“ On je odgovorio:

„Blaž, Šopek je na partijskom sastanku iznio da ti politički negativno djeluješ i da na tome radnome mjestu ne možeš više ostati“.

Odgovorim mu da su svi govorili više od mene pa i sam Vlado Šopek. On mi je odgovorio:

„Blaž, svakoga se isto ne gleda. Zna se tko je tvoju obitelj pobio“.

Ja se u poduzeću nikome nisam povjerio tko je moju obitelj pobio. Znači da me to pratilo i znam od kuda je to. Pratilo me to od dvadesete godine kad su me predložili u Partiju. Ja sam prihvatio Partiju i htio prešutjeti tko mi je obitelj pobio. Ali me pozvao sekretar Partije, stari partizan Antun Mlinarić, i pitao me zašto nisam upisao nikakve podatke o roditeljima i obitelji. Ja sam mu odgovorio da su mi oca i dvojicu braće ubili četnici, i jednu sestru. On me sumnjivo gledao i naredio mi da sve to napišem. Predsjednik omladine, koji me je predložio u Partiju, pita me zašto me Mlinarić pozivao na razgovor. Rekao sam mu zašto. On me sažaljivo pogledao i rekao: „Blaž, više te nitko ne spominje“.

Bio sam nacionalist do ´90. Zašto?

Ja sam uvijek bio za ponižene, potlačene i obespravljene budući da sam vidio da su Hrvati svugdje bili zapostavljeni, dušom i tijelom sam bio nacionalan, religiozan, išao u crkvu, onda kada su se svi skrivali. Znali su mi reći: „Nećeš ni kruha jesti!“ Zato što sam mislio hrvatski i katolički. Javio sam se ´91. godine kao dragovoljac, da branim Hrvatsku, ali me nisu angažirali zbog godina, bio sam u šezdeset prvoj. (…)

 

TRAGEDIJA OBITELJI 1942.[10]

O kako pusto, osta mi rodno selo

I u zgarištu leži sada cijelo.

I grob majke pust mi osta.

Oca, brata nema-

Okrutnom smrću umiraše.

Pred jamom mukli jauk,

Čula je neka žena.

U ponoru jame smrt su našli

Bacio ih je Manojlo strašni.

 

Na proplanku kraj sivog kamenjara

Ležali su mali Stojan i Mara.

K´o janjcima glave su im sjekli

Pali su na zemlju da riječi nisu rekli.

A još su bili mali,

Slova napisat nisu znali,

A među njima starica Vida

Kojoj srce je puklo

Prije nego je nož počeo da je kida.

 

 POD ALPAMA 1945.

Tamo daleko,

Daleko pod Alpama

I tamo je hrvatskom krvlju

Zemlja natopljena.

 

Tako je htjela okrutna sudbina

Da tristo tisuća padne

Najboljih hrvatskih sinova.

Pođimo, braćo, pa im se poklonimo,

Hrvatsku vojsku

Nikad ne zaboravimo.

Mladi vojnici

Hrabro se boriše,

Posljednji otpor mraku

U Europi dadoše.

 

Baka Vida, rođ. Puljić – Andžić[11], udana za Stojana Golužu, rodila je sedmero djece. Jedan joj je sin poginuo u Prvome svjetskom ratu (sin Niko, poginuo 1941. u Nikšiću). Sina joj Peru otjerali su sa sinom njegovim Vickom s Košćele 1942. partizani. Pretpostavlja se da su ubijeni kod Miloševića kuća u Boljunima.

Bake Vide kći Anica pošla je 1945. u Kozice da vidi što joj je s majkom. Kad je došla u Kozice Srbi joj nisu htjeli ništa kazati. Jedna djevojka, Mileva, rekla joj je: „Ja ću ti kazati.“ Odvela ju je u ogradu i našla je majku svezanom šalom za grab. Našla je kosti, pletenice i bičalj. Našla je i kosti dvoje djece, pokupila i sve ih pokopala u Golužino groblje na Trijebnju.

…………………………………………………………………

[1]Stanislav Vukorep je rođen 1951. godine u Trebinju, porijeklom iz Hutova Općina Neum, živi u Gradu Čapljini.

Publicist, istraživač na području povijesti, arheologije i etnologije, te prvi anegdotičar u Hercegovini.

Bio je urednik i pokretač lista Vrutak i Glasa Hutova. Objavljivao je povijesne, arheološke i etnološke radove i priloge u mnogim publikacijama. Objavljivao je radove u Humskim zbornicima.

Istraživao je i objavio u prilozima djelima ratna stradanja Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću.Suautor knjige Stradanja Hrvata istočne Hercegovine u Drugom svjetskom ratu i poraću, Zagreb, 2001.

Autor je knjige Preživjeli svjedoče, Zagreb, 2005., u kojoj su sabrana pozamašna potresna svjedočenja o strahotama stradanja Hrvata iz istočne Hercegovine. Suautor je Turističke monografije općine Ravno – Neispričana priča. Knjige Gazdinstvo Nikole Konjevoda Perišića i njegovih nasljednika. Objavljivao je i pod pseudonimom Nino Stojan. Anegdote, šale i priče sabrao je u dvije knjige pod nazivom Baci jednu i pro strane. Druga objavljena djela su mu: Pruge koje su život značile, Povijest osnovnog školstva općine Neum, Sjahali kićeni svatovi, Tragom roda moga – pet stoljeća Stojanovića-Vukorepa.

Bio je predsjednik Društva prijatelja starina HUTOVO iz Hutova – Neum. S društvom prijatelja starina iz Hutova vodio je radove na izgradnji Zavičajne spomen – kuće, jedinstvenog spomenika onima koji su položili život za narod i domovinu.

Član je Hrvatskog društva za znanost i umjetnost Sarajevo. Dobitnik je osobne nagrade za doprinos u očuvanju kulturne – povijesne baštine općine Neum.

[2] Rođen u Kozicama (Košćeli) – Kruševo, općina Stolac. Živio u Zagrebu. Otac Pero i majka Stana, rođ. Raguž. Kršteno ime Vlaho. Zvan i Blaškan, Blaško. Blaž je tekst autorizirao. Rad je objavljen pod istim naslovom u knjizi Stanislava Vukorepa, Preživjeli svjedoče, Detekta. Zagreb, 2005. na str. 431. – 444.

[3] HRVOJE – kuća Hrvatskog glazbenog-pjevačkog društva u Mostaru.

[4] Košćela – zaseok sela Kruševa, nalazi se iznad Deranskog blata (Hutovo blato).

[5] Otac Laze Goluže (Lazo je uređivao Kviskoteku, živio je u Zagrebu)

[6] Navodno je on glasao za Mačeka prije rata. Tako se pričalo u selu.

[7] HRVOJE – kuća Hrvatskog glazbenog-pjevačkog društva u Mostaru.

[8]Doktor Pinjuh je uzeo jedno srpsko dijete i udomio, a 1945. njega su komunističke vlasti ubile iako je u njegovu korist svjedočio, otac dr. Franje Tuđmana jer je dr. Pinjuh radio kod njih u Trgovišću.

[9]Ljubljenica – selo u blizini Stjepan Krsta, udaljena 7-8 km od Kozica prema sjeveru.

[10] Blaž nam je ustupio nekoliko pjesama koje je on napisao, a mi objavljujemo ove dvije.

[11] Izjava Anđe Raguž – Ljević, nećakinje (sestričine) babe Vide