Zahvaljujući sačuvanim nacrtima i popisima, sasvim su precizno poznata mjesta na kojima je bilo pokopano oko 500 ljudi, što omogućava vjerodostojnu obnovu groblja

Svaki grob imao je i vlastiti spomenik, no 1945. godine ono je preorano prema zapovjedi ministra Federalne Države Hrvatske Vicka Krstulovića, a na njegovu je mjestu izrasla šuma

Mirogoj – 10. prosinca 2022. godine obilježen je Međunarodni dan ljudskih prava na groblju Hrvatskih vojnika 1941-1945…

Dragi prijatelji…

Kad je američki predsjednik Ronald Reagan posjetio Berlin 1987. godine, u svom je govoru poslao jasnu poruku sovjetskom vođi Mihailu Gorbačovu. Uzviknuo je: gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!

Berlinski zid je srušen.

Prošlo je 35 godina od Reaganova govora, a mi ovdje na Mirogoju stojimo pred jednim ostatkom tog berlinskog zida. To više nije zid od cigle ili betona, ali se očito radi o jednom čvrstom bloku koji i dalje stoji u nekim glavama.

Stoga moramo reći nešto slično američkome predsjedniku i glasno uzviknuti: gradonačelniče Tomaševiću, premijeru Plenkoviću: obnovite ovo groblje! Vratite križeve i nišane na mjesta koja im pripadaju!

Mi vjerujemo da će se ovo groblje obnoviti jer nema razloga da Republika Hrvatska više podržava civilizacijsku sramotu i diskriminaciju.

Kao članica Europske unije, Hrvatska treba raditi isto što i druge članice. Primjerice: Austrija, Mađarska Njemačka, Francuska, Italija ili Litva. U njima se označavaju uređuju groblja palih vojnika svih zaraćenih strana, jer pravo na označeni grob je i ljudsko pravo.

Ovdje na Mirogoju, nedaleko od ovog mjesta, obnovljeno je groblje njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Takvo je groblje obnovljeno i u Sisku, Splitu i Puli.

Bez obzira na državu za koju su se borili, a bio je to notorni Treći Reich, moderna njemačka država i danas ulaže nemala sredstva u uređenje groblja tih vojnika. Vlada Republike Hrvatske ugovor o obnovi grobova sa Saveznom Republikom Njemačkom potpisala je još 1997. god me, a zatim je 2001. potpisan i ugovor s Talijanskom republikom.

Na Mirogoju i na drugim grobljima diljem Hrvatske nalaze se očuvana i uređena groblja partizana i pripadnika Jugoslavenske armije. Ima groblja na kojima su nadgrobni spomenici čak i onih koji su u Domovinskom ratu napadali i razarali Hrvatsku.

Samo vojnici Nezavisne Države Hrvatske: Hrvati, katolici, muslimani, pravoslavci, evangelici i drugi, nemaju pravo na označen grob! To je diskriminacija i nepravda koja vapi do neba!

Oni leže u svojim lijesovima ovdje ispod mirogojskog travnjaka, za većinu se znaju točne lokacije grobova te ne bi bio nikakav problem ponovo postaviti križ ili muslimanski nišan. I dostojanstveno označiti mjesta njihova ukopa kako bi mu članovi obitelji, potomci i prijatelji mogli zapaliti svijeću i pomoliti se nad grobom.

Tko s imalo ljudskosti može biti protiv toga? Nitko od tih pokojnika nije na objektivnom sudu osuđen za ratni zločin. Od njih 2690 ukupno pokopanih na Mirogoju, 78 su bili maloljetnici, mlađi od 18 godina. A još 574 bili su stari između 18 i 21 godinu.

Možete li zamisliti bol majki tih dječaka i mladića, čije grobove nisu mogle posjetit’ nakon što su s njih uklonjeni nadgrobni spomenici. One su znale da su tu negdje nalaze njihovi sinovi, ali njihovim poravnatim grobnim humcima i slomljenim križevima nisu smjele ni prići.

Vrijeme je da se nekako ispravi taj civilizacijski posrtaj. Svako otezanje čini nas sličnima onima koji su oskvrnuti te grobove.

Stoga pozivamo gradske i državne vlasti, jer svaka na svoj način nosi dio odgovornosti, neka što prije počnu ostvarivati postojeći projekt obnove ovoga groblja. Taj vrlo dobar projekt prihvatila je zagrebačka Gradska skupština, počela za njega odvajati i novac, ali je nastavak njegove realizacije zaustavio sadašnji saziv skupštine.

Svakome dobronamjernome čovjeku, svakoj političkoj stranci i skupini koja se zalaže za ljudska prava, jasno je da ovo groblje treba obnoviti s primjerenim nadgrobnim obilježjem nad svakim grobom. I ta obnova treba biti napravljena javnim proračunskim sredstvima.

Stoga ponavljamo: gradonačelniče i premijeru – obnovite ovo groblje!

Na ovom groblju hrvatskih vojnika 1941-1945 pokopani su vojnici koji su umrli u zagrebačkim bolnicama od posljedica rata, ali i vojnici koji su poginuli u borbama u okolici Zagreba.

Nadali smo se, premda poučeni prijašnjim iskustvima izigravanja i prijevara nismo isključivali nova razočaranja; nadali smo se da ćemo danas biti okruženi grobnim znamenjem s imenima ljudi čiji glas čujemo i koji nam ostavljaju zalog jedne poniženosti njihovih grobova, da bismo se ponašali drukčije, da bismo živjeli mirnije i radosnije te da ne previđamo kako djela u prolaznosti imaju povezanost koja seže dalje od smrtnosti naših života.

Taj glas iz onostranosti pokušavamo pretočiti u vidljivost i čujnost svojim kratkim dolaskom i danas, koji govori: Nismo vas zaboravili! Vi za nas postojite; vaši životi nisu nestali, nego – zajedno s ovim grobljem – ostaju živim govorom o otajstvu života.

Ovdje se pokušalo prekinuti niti spomena, ali su mnogi pazili da se one ne izgube, a onda ste ih vi ponovno povezali. Povezati spomen-niti znači vratiti lica, osobne povijesti, dostojanstvo ljudi koji su izgledali zauvijek ugušeni spiralom nasilja prošlosti, zaboravljajući da se, s divljenjem, u svakome vremenu može otkriti procvat ljudskosti i u najvećim neprilikama i stradanjima. S tim se nježnim spomen-nitima možemo i danas povezati, osobito u okolnostima u kojima iznova moramo učiti pojmove kao što su: sloboda, odgovornost, žrtva, ljubav, milosrđe.

Dragi prijatelji, mogao se dobiti dojam da naš glas čistoće molitava i nakana proteklih godina nije bio dovoljno jak i da odgovorni nisu upoznati s onim što se ovdje dogodilo i što se još uvijek događa. Međutim, nakon što nam je uskraćeno korištenje razglasa, što se može zaključiti, osim da smo preglasni i da smetamo?

U raspravama o ovim grobovima moglo se čuti i da je sramota to što želimo ostvariti, da je i samo ovo polje sramotno. Zvuči kao uvrjeda (vjerojatno je takvim duhom sročena), ali – čitano drukčije – ovo je uistinu ‘polje hrvatske sramote’, odnosno polje sramote hrvatskih zagrebačkih gradskih i državnih vlasti koje se ideološki obračunavaju i s mrtvima. Imaju sva potrebna sredstva da vrate ljudskost, ali to ne žele učiniti. Time je sve rečeno.

Dok je ovako, ovo je rana ‘Mirogoja’ i Zagreba; ovo je rana Hrvatske, ovo je rana na našoj budućnosti.

Braćo i sestre, nema dvojbe: grobni križevi i nišani već su ovdje; zahvaljujući svima vama, a poglavito vama, cijenjeni članovi žrtvoslovnih udruga, podignuti su od najčvršćega materijala – od ljubavi koja se spominje.

U više sam prigoda naglasio da je u kajkavskome govoru ostao sačuvan glagol i imenica: ‘spominati se’, ‘spomenek’, koji znače: ‘razgovarati’, ‘razgovor’. Predivna je ta hrvatska jezična osobitost, jer za nas spomenik nije nejasan ostatak prošlosti, nego živi razgovor, susret, duhovno sjedinjenje, osluškivanje i komuniciranje života koji premošćuju vrijeme.

Grobovima se ne može nametnuti šutnja sve dok ima ljudi koji se spominju.

Upravo zbog toga znamo da će i križevi i nišani biti isklesani, oblikovani u nekome, očima vidljivijem, dodiru opipljivijem materijalu. Ali, ta su znamenja već ovdje! A oni koji ih još ne vide, morat će izoštriti pogled duše i u sebi se obračunati sa sramotom koju nameću svojim zlosiljem.

Niti jedno djelo koje je tražilo dobro i koje je čovjek započeo moleći Božju pomoć nije ostalo bez plodova dobra. To možemo potvrditi iskustvima u svojim osobnim životima, ali i u povijesti hrvatskoga naroda.

Sva postignuća, sve pobjede rođene su iz ponizne ustrajnosti i ustrajne poniznosti.

Tako će biti i s ovim djelom. Na ljudima je izbor hoće li biti dionici toga dobra ili promicatelji sramote.

I, na kraju: Ne želimo da naš govor prekrije plodonosnu šutnju ovoga mjesta koja nije samo tišina. „Tišina ponekad označuje šutnju, ali šutnja je uvijek slušanje… Šutnja nije bijeg nego naša sabranost u otvorenomu Božjem prostoru.“ (M. Delbrêl)

To smo došli podijeliti jedni s drugima i biti ojačani u dobru.