{"id":28918,"date":"2025-12-22T16:17:55","date_gmt":"2025-12-22T15:17:55","guid":{"rendered":"https:\/\/viktimologija.com.hr\/wp\/?p=28918"},"modified":"2025-12-22T18:21:54","modified_gmt":"2025-12-22T17:21:54","slug":"drago-saravanja-a-kotac-vremena-nosi-bozic","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/viktimologija.com.hr\/wp\/drago-saravanja-a-kotac-vremena-nosi-bozic\/","title":{"rendered":"Drago \u0160aravanja: A kota\u010d vremena nosi Bo\u017ei\u0107"},"content":{"rendered":"

HRVATSKA PROZA\u00a0 \u2022 Drago \u0160aravanja <\/span><\/h3>\n

HRVATSKO SLOVO – petak, 19. prosinca 2008.<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Otkad se rastadoh sa Zorom, kao da vi\u0161e nisam svoja u sebi. U moju du\u0161u u\u0161etala je praznina, velike misli u glavu. Grljevi\u0107i su moj svijet, zatvoren kamenim brdima, poklopljen okomodrim nebom. Moj obzor zavr\u0161ava na vrhovima Biokova. A Zora nudi svijet. I zaradu jo\u0161, k tome.<\/p>\n

Prosinac punim koracima osvaja kraj, studen prizemljeno Sunce, selo i sve nas u njemu. Godina je 1949. Glad i neima\u0161tina kao da su se zarekle ostati s nama. A kota\u010d vremena nosi Bo\u017ei\u0107. Uskoro \u0107e u\u0161etati u selo. Treba ga do\u010dekati kao najdra\u017eega gosta, po\u010dastiti rakijom i suhim smokvama, proslaviti pe\u010denim zalogajem, zaliti najboljim vinom. A nigdje ni\u0161ta. Ni u nas, ni u susjeda. Cijeli je moj svijet spao na prosja\u010dki \u0161tap. A Zora nudi nadu. U Konavlima, u meni beskrajno dalekome svijetu.<\/p>\n

Zgr\u010dena le\u017eim na krevetu. Misli tuku mojom glavom, kao da su stupe s nekih dalekih voda osvojile moj um. Nemir me kosi o\u0161tricom svojih rezanja. U jutro se povjeravam majci. Zabezeknuta je. Misli da mi fali nekoliko duga u glavi. Nije mi to rekla, ah ja razumijem jezik njezine \u0161utnje. Odmahnula je rukom i oti\u0161la za svojim poslom.<\/p>\n

– E, dite moje, jo\u0161 ti nisi za svita. I odrasli ga se pasaju, ne i\u0111u u nj brez velike potribe. Kad polaze pla\u010du ko pla\u010dna godina, i oni i njijovi. A ti bi u nj s \u010detnes godina. Bo\u017ee nas sa\u010duvaj – re\u010de mi na povratku.<\/p>\n

– Zora je odrasla cura, majko.<\/p>\n

– O tebi je ri\u010d, dite moje, ne o Zori.<\/p>\n

– Kud ona tud i ja.<\/p>\n

– A ko \u0107e podnit tro\u0161kove?<\/p>\n

S maj\u010dinim srcem u razmek\u0161anome stanju, juri\u0161am na baku Oru. Ona je majka moje majke. Otkud joj, ne znam. Udovoljila je Zorinoj procjeni i mojim sitnim potrebama.<\/p>\n

Zora i ja lepr\u0161amo od sre\u0107e. Opra\u0161tamo se od uku\u0107ana, s praznim ruksacima na le\u0111ima, napu\u0161tamo selo. U Proboju kupujemo \u017eivu sodu. Od nje se pravi sapun. Ili je samo pomo\u0107no sredstvo? Uistinu ne znam. Nju \u0107emo prodavati, ku\u0107i se vratiti pognute pod teretom darova \u0161to \u0107emo ih kupiti od zarade. U \u010capljinu idemo autobusom. Prva me vo\u017enja op\u010dinila snagom svoje ugodne ljepote. Iz \u010capljine idemo vlakom. Bo\u017ee, kakav se svijet otvara pred mojim o\u010dima. Vlak se mi\u010de, mi\u010du se brda, oblaci na nebu, suhozidine i li\u0161\u0107a li\u0161eno drve\u0107e. Sva sam u svijetu i svijet u mojim o\u010dima, vrijeme kao da i ne postoji. Izbrisano je iz mojih \u0107utila, samo \u0161to jo\u0161 uvijek te\u010dem u njemu. Niti jedem niti pijem. Glad i \u017ee\u0111 su nepoznanice mojim potrebama. Tolika je mo\u0107 svijeta i ljepote \u0161to plju\u0161ti iz njega.<\/p>\n

Sumrak je. Noge nam gaze asfalt cavtatskih ulica. Stari se svijet vra\u0107a u nas dvije, stare mjere i stare potrebe. Gladne smo, \u017eedne i umorne. A ono ni kruha ni kona\u010di\u0161ta nema, nigdje, osim u na\u0161im \u010deznutljivim mislima i na pokazateljima ozbiljnih potreba. Molitva je sve \u0161to imamo. I krunica na kojoj registriramo napore na\u0161ih jezika. Preno\u0107ile smo pod vedrim nebom, ispod nekoliko tijesno natiskanih \u010dempresa i nekog zimzelenog raslinja. More je tuklo hridi u nekoj dubini. Tupim se glasom prelijevalo preko, u makiju zarasle kosine. Uspavalo je grad i stanovnike \u017eivotinjskoga svijeta. Nas je dr\u017ealo u budnome stanju, haralo poljanama na\u0161ih \u010duvstava. Ju\u010der smo ga sanjale. Dosanjano, kao da ga i nema nadohvat na\u0161ih o\u010diju. Pobijedilo ga je ra\u0111anje starih potreba. Sad bi sve dale za topli le\u017eaj \u0161to ostade u Grljevi\u0107ima, sve za nje\u017enu maj\u010dinu rije\u010d, zagrljaj ljubavi. A ni\u0161ta nema. Za sve se tek treba izboriti, donesenu robu unov\u010diti. Jutro je. Neispavane i gladne idemo od ku\u0107e do ku\u0107e.<\/p>\n

\u201eSoda nam ne treba\u201d, zasiplju nas istim odgovorom sa svih vrata. \u010covjek da umom posrne. A dan se bli\u017ei kraju. Po\u010dinjemo strahovati i pitati se: \u0161to ako ni\u0161ta ne prodamo, kako \u0107emo se vratiti ku\u0107i? Umor i glad nadja\u010davaju nas. Boga molimo da nam se smiluje! Onda ja sko\u010dih u zrak, raskrivih se i viknuh:<\/p>\n