Iz Zbornik radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, VUKOVAR 2001., Biblioteka Documenta Croatica, Da se ne zaboravi, ur. Zvonimir Šeparović, Zagreb, 2002., str. 7 – 13
Zvonimir Šeparović*
VUKOVAR – NAJDUBLJA HRVATSKA RANA
-uvodni referat –
Deset je godina od pakla u Vukovaru. Došli smo obići mjesta i reći da su ovdje pale najteže i najbrojnije žrtve Domovinskog rata. I pokloniti se njihovoj uspomeni. Ove su žrtve ovdje u tužnom, junačkom Vukovaru obilježile naše vrijeme. Da njih nije bilo ni Hrvatske Države ne bi bilo. Na jednoj našoj tribini «Svjedočanstva rata» 1993. godine u Europskom domu u Zagrebu jedan je Vukovarac rekao:»Dante je bio običan amater. Napisao je svoj Inferno/pakao a nije vidio Vukovar» .
ŽRTVE. Hrvatska je «žrtva velikih zala», kako je govorio blaženik Alojzije Stepinac. Vukovar je najdublja hrvatska rana! Jedna se zemlja, kako reče Ghandi, nikad nije izdigla, a da nije bila prečišćena u ognju i patnji. Čitava povijest Hrvatske na ovom tlu, na ovoj vjetrometini Istoka i Zapada, bila je mučenička. Hrvatsku su stvorile žrtve, ona opstoji zahvaljujući žrtvama za Hrvatsku. Njihov se broj još ne zna, ali se, prema najnovijim istraživanjima, može smatrati da je u četničkoj srpsko-crnogorskoj agresiji 1991-1995. ubijeno više od 20 000 ljudi, o od Srba i Muslimana ubijeno je više od 9 500 Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ubijeno je što u Hrvatskoj što u Bosni i Hercegovini oko 30 000 Hrvata. Ranjenih i teško ozljeđenih ima više od 300 000. Prognano je iz njihovih domova gotovo jedan milijun ljudi.
NAČELO ISTINE. Prema Ciceronu (prvo stoljeće prije Krista) za povjesničara vrijede tri zakona: prvi, da se nikada ne smije zapisati nešto što je lažno, drugi, da se nikada ne smije prikriti istinu, treći, da njegov rad ne smije izazvati sumnju, kako se nekoga favorizira, ili kako se spram nečega ima predrasude. Polazimo od tih visokih načela.
Za nas je temeljno načelo istine. Isusova je riječ:»Istina će vas osloboditi». Trebamo saznati, otkriti i objaviti istinu o svim žrtvama i svim zločinima. Pri tome nam je Vukovar stalno pred očima. Ovdje se zbio veliki, strašan zločin. Vlado Šakić piše knjigu pod naslovom»Načelo Vukovar, bilješke za imaginarnu povijest vukovarske Hrvatske» (Zagreb, 1977). Dakle cijelu suvremenu povijest i današnju Hrvatsku naziva «vukovarskom Hrvatskom». S razlogom, jer, sve je u znaku te naše vukovarske povijesne zbilje.
KRIŽNI PUT. Vukovar je mjera stradanja Hrvatske i Hrvatske Žrtve. Kao što je to jučer bio Bleiburg i Križni putovi.
Vukovar je najteža postaja na križnim putovima hrvatskoga naroda.. Križni je put najgroznije razdoblje u našoj povijesti upravo ovdje u Vukovaru.
Krist je pod bremenom teškog križa išao od predvorja Pilatove palače kroz grad Jeruzalem na brdo Kalvariju. Taj je put prozvan «via crucis», «križni put» ili «put križa» Juraj Kolarić je govorio na našem Prvom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu 1988. godine o «Via crucis Croatica», naglašavajući da «hrvatska povijest u mnogim svojim elementima nosi pečat križa. Smještena na razmeđu triju različitih kulturnih, političkih i vjerskih svjetova Hrvatska je postajala plijenom pohoda nezasitnih osvajača. Primivši kršćanstvo pred više od 13 vjekova Hrvati su ostali vjerni svojoj vjeri boreći se za «križ časni i slobodu zlatnu». Rimski prvosvećenici znali su cijeniti tu žrtvu i Hrvatima su podijelili naziv «Antemurale christianitatis» (Leon X.). Na ovom prostoru pravoslavlje je najdublje prodrlo u europsko tlo, tu je islam stvorio svoju najeuropskiju enklavu, tu se katolicizam zadržao u svom povlačenju prema Zapadu. Kao što na početku hrvatskog pisma glagoljice stoji slovo «AZ» T koje označuje znak križa, tako, metaforički govoreći, na početku kulture hrvatskog naroda i njegove kršćanske opstojnosti stoji znak križa, a čitava se njegova povijest katkada doista pretvarala u «križni put»/Via crucis oslikavajući njegovo ishodište i njegovu sudbinu. Najnovija povijest Hrvata također je povezana znakom križa. Bleiburška tragedija u kojoj je izvršen najveći pokolj Hrvata u njihovoj novijoj povijesti, kao i započeti «križni put» 15.V.1945. sedam dana nakon završetka rata, na kojem su bez suđenja bili ubijeni Hrvati samo zato jer su ljubili svoj rod i dom hrvatski, predstavlja «VIAM DOLOROSAM ET VIAM CRUCIS» i Hrvatske kao majke, koja oplakuje svoje sinove i kćeri.» (Juraj Kolarić: Teološke i ikonografske odrednice križa i Križnog puta u Hrvatskom žrtvoslovu, Zborniku radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa Zagreb, 1988, druga knjiga, str. 169).
Iz praha svih Bleiburga i Križnih putova izniknuše mladi hrvatski naraštaji i u krvi izboriše neovisnu Republiku Hrvatsku. . Na «hrvatskom smrtnom putu» (Mate Šimundić) Vukovar je naša najdublja rana, najveća žrtva koja nije bila uzaludna jer izborena je vlastita država, najveća i najtrajnija svetinja svakog naroda..Ovdje u Vukovaru, odigravao se apokaliptičan scenarij s najužasnijim prizorima koji je poprimio katastrofalne razmjere. Ništa se od toga nije dogodilo slučajno. Poznati su uzroci i začetnici zla i njihove žrtve. Prikrivanje istine o tome vodilo bi novom nastupu zla, a bezuvjetno opraštanje starim zločincima bio bi snažan poticaj novim da rade što hoće. Pred zločincima i njihovim zločinima ne smije se ostati nijem ni skrstiti ruke. Oni nisu svemoćni ni vječni. Samo je Bog svemoćan i vječan. Borba protiv zaborava borba je za istinu i pravdu protiv laži i zločina. To je najmanje što se mora učiniti. Svijet je bez svjedoka zbunjen. Bez njihova svijetla luta, bez njihova svjedočanstva trune. Zločin se može oprostiti pokajanom i zaboraviti, ako su umrli kojima je učinjen. Ali istina o njem ne zastarijeva.
Zato smo ovdje u Vukovaru. Radi svjedočenja i dokaza istine. O hrvatskoj velikoj žrtvi u prvom redu Vukovarskoj Žrtvi.
O OPROSTU. Kršćanski moralno-teološki pristup, s jedne strane, ne zaboravlja strahote učinjene bilo kojoj žrtvi već doziva božansku ljubav koja ide onkraj smrti i istodobno se zalaže za promjenu struktura i grijeha kako netko drugi ne bi bio ubijen ili obespravljen na isti način. Spominjanje Križnog puta i Žrtve ne živi u memoriji učenika da bi kliktala na osvetu, već da bi pozivala na djelovanje u svrhu stvaranja svijeta čovječnijeg za življenje koje je bez obraćenja i pomirenja nemoguće.
«Uvojnica se mržnje i nasilja, koja okrvavljuje put tolikih pojedinaca i tolikih naroda, može prekinuti jedino čudom praštanja», riječi su Svetog Oca, Ivana Pavla II. Upozoriti treba na energiju praštanja kao na najmoćniju snagu čovječnosti i najsnažniji uvjet u kojemu se javlja istina. «Energija praštanja, za Miru Lasića, je najmoćnija snaga».
Žrtvu se mora uvijek iznova posebno vrednovati. Povijesno, samožrtvovanje je vrijednost koja daje nekoj ličnosti posebnu dodatnu vrijednost. Profesor Berislav Perić «izmjeru veličine povijesnih ličnosti» vrši usporedbom Sokrata s Aristotelom, da bi obrazložio zašto je izabrao Sokrata. Ono što Sokrata čini iznimnim jest upravo vrijeme (povijesna točka prekretnica) u kojem je živio, što je svojom praktičnom filozofijom postao kritičar i popravljač svojeg vremena, a svojom sudbinom žrtva i simbol, i što je svojim pitanjem o pravednosti, svojim životom i djelom pripremio dolazak Isusa Krista u svjetsku povijest. Kod Perića Sokrat upravo sudbinom žrtve natkriljuje drugog velikana Aristotela. Žrtva je obilježje povijesti, po žrtvama se i cijeli odsječci povijesti znaju. Prepoznaju
Židovi su do najvećeg mita podigli svoju žrtvu, svoj Holokaust. Čitamo ovih dana (Fokus 11. lipnja 2001., Licitiranje oprostom) da su se poljski biskupi u svibnju ispričali za masakr koji je nad Židovima počinjen 1941. godine na sjeveroistoku Poljske, kada je u gradu Jadwabne ubijeno oko 1600 Židova a ispričali su se i za patnje ostalih Židova koji su stradali u katoličkom okruženju Poljske. Navodno je katolička Crkva u Poljskoj bila odviše tolerantna prema poljskom antisemitizmu. Inicijativa za ispriku došla je od poljskog kardinala Jozefa Glemp, koji je na jednom molitvenom skupu sa svojim biskupima tražio oprost i od Boga i od svih žrtava zbog poljskih državljana koji su nanijeli zlo židovskoj zajednici. I Židovi u Poljskoj, gdje ih danas živi oko 20.000, kao i oni diljem svijeta drže da su takve isprike i priznanja važan korak u pomirbi katolika i Židova. No, kada je kardinal Glemp predložio da se istodobno i Židovi ispričaju zbog Židova komunista koji su progonili poljske patriote nakon rata, rabin Schudrich ostao je zapanjen, gotovo uvrijeđen. Za njega, onaj tko traži oprost od Boga ne može od nekog drugog računati na nikakav reciprocitet! Čudno je to poimanje oprosta, ako se krivnja prebacuje samo na jednu stranu. Nema nikoga tko je bez grijeha, bez krivnje, a o njezinu stupnju može se raspravljati.
BRANITELJI VUKOVARA – tako smo nazvali Tribinu «Svjedočanstva rata» održanu u Zagrebu 28. travnja 1994. godine. U pozovu je stajalo: »Oko 600 branitelja je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni. Vukovarska HVIDRA broji 2400 članova. Borbeni rezultati: uništeno je više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je 25 zrakoplova, broj mrtvih četnika procjenjuje se na 7000, a ranjenih 30 000. Predsjednik Vukovarske HVIDRE govorio je o teškom putu branitelja Grada, o poginulim, o junaštvu Blage Zadra o tome kako ih nisu mogli slomiti osim više puta nadmoćnom vojnom silom. Moralom nikada.
Ponoviti ću što sam im tada rekao u «Europskom domu» u Zagrebu:
Nema u ovom ratu, u ovoj zemlji takvih junaka, kao što su junaci Vukovara –
Mrtvi i živi, ranjeni i mučeni. Vi ste savjest ove naše zemlje i jedini pravi autoritet sadašnjosti.. Vaša je žrtva iznad svih drugih. Vaša je žrtva, Vaša patnja još i danas opomena da je Hrvatska ranjena, da (još) nema sve svoje dijelove, kao što ni Vi nemate sve dijelove Vašega tijela.
Dok su junaci Vukovara ginuli i bili ranjavani, a poslije i mučeni, neki su trgovali i bogatili se na Vašoj krvi i suzama.. Hrvatska Vama duguje, ne vi Hrvatskoj!
Vaš glas mora biti najglasniji, najjači, da se zlotvorima, koji su Vas i Hrvatsku ranili, krv u žilama sledi. Kad Vi poručite da ćemo se vratiti na svoje, u naš Vukovar i Knin i Škabrnju, to će imati najveću snagu: neprijateljima, da znaju da će za zločine odgovarati, Hrvatima, da ćemo osloboditi Lijepu našu od Vukovara do Prevlake, a svijetu, da se mora uspostaviti trajan pravedan mir.
Više je od milijun ljudi potpisalo našu ACTIO POPULARIS/NARODNU TUŽBU protiv Butrosa Ghalia, Cyrusa Venca i Roberta Owena, zbog njihova zločina propusta i pomoći četnicima. Cyrus Vence nije zaštitio ranjenike i osobe koje su se zatekle u Vukovarskoj Bolnici i u Vukovaru na kraju vukovarske drame. Bez njegova propusta ne bi bilo ni zločina Šljivančanina na Ovčari.
Zato osuđujemo Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) zbog zločina genocida nad Vukovarom i nad Hrvatskom.
HRVATSKI VUKOVAR. Pridružio se gradovima mučenicima kao što su bili Troja, Jeruzalem, Siget, Guernica, Volgograd, Coventry, Dresden, Hirošima. «U 1991. godini učinjen je zločin nad jednim gradom. Miran, bogat i lijep grad na Dunavu. VUKOVAR, pred očima je svijeta razoren i opljačkan, a njegovo stanovništvo prognano iz svojih kuća, odvedeno u logore ili poubijano. Zato je trebao biti ne samo fizički uništen nego i izbrisan iz svijesti njegovih građana. Patnje i poniženja kojima su bili izloženi trebale su upravo tome služiti. Iako je potpuno razoren, Vukovar nije pokoren. Herojski otpor njegovih žitelja urezao se duboko u svijest cijeloga našeg naroda i izazvao divljenje svijeta. Tako je Vukovar postao simbol otpora, ali i vjere, koju osvajači nisu mogli slomiti» (Alica Wertheimer Baletić: Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja», Globus NZ, Zagreb, 1993.) Demografske analize uvijek su pokazivale da su Hrvati imali relativnu većinu u Vukovaru i okolici. Srbi nisu imali razloga zaratiti za Vukovar, nikada nisu imali većinu, pa ni na početku agresije. Godine 1991. u Vukovaru je živjelo 44.639 građana, od toga 47,2% Hrvata, 32.3% Srba itd. ali Nijemaca primjerice gotovo da više i nema (godine 1921. bilo ih je čak 26,1%, ali su 1945. pobijeni ili protjerani, a na njihova upražnjena mjesta ušli su Srbi!).
Vukovar je grad Lavoslava RUŽIČKE, Hrvata, Vukovarca i Nobelovca. Ali to nije po volji onih koji ne priznaju Vukovar Hrvatskim. Evo dva primjera:
Lavoslavu Ružički 1987. godine o stotoj obljetnici rođenja u Zuerichu je otkrivena spomen ploča na Visokoj tehničkoj školi sa natpisom: «LAVOSLAV RUŽIČKA GEBOREN 1887 IM VUKOVAR, KROATIEN» Tadašnji jugoslavenski veleposlanik napustio je svečanost u znak prosvjeda, jer, kako se smjelo napisati da je Vukovar u Hrvatskoj (Vukovar, Kroatien). A što je drugo u 19. stoljeću Vukovar bio nego hrvatski grad?
Drugi primjer: U LEKSIKONU Jugoslavenskog leksikografskog zavoda 1974. godine piše za Ružičku: «švic. kemičar, rođen u Vukovaru, istakao se brojnim org. sintezama; za sintezu seksualnih hormona dobio 1939. Nobelovu nagradu»
Dakle u Krležinu Leksikonu Ružička je «švicarski kemičar iz Vukovara». Ni traga da je bio Hrvat, rođen u Hrvatskoj!
APELI. Često smo slali apele svijetu. Kao ministar vanjskih poslova Vlade Republike Hrvatske putujući svijetom tražio sam priznanje napaćene Hrvatske. Slike razorenog Vukovara i bombardiranog Dubrovnika djelovale su najupečatljivije.
17. studenog 1993. na Akademiji Hrvatskog žrtvoslovnog društva u Muzeju Mimara u Zagrebu, pod naslovom VUKOVAR – NAJDUBLJA HRVATSKA RANA uputili smo APEL SVIJETU ZA VUKOVAR :
Zločin nad Vukovarom je zločin nad zločinima, zločin protiv čovječnosti i mira. On je mrak i metafora ovoga rata. Vukovar nije pao, jer su njegovi ljudi ostali uspravni.
U povodu druge obljetnice tragedije Vukovara potpisan je Apel kojim smo u ime Vukovaraca tražili:
- omogućite nam povratak u naš Grad,
- istražite sudbine tisuća nestalih,
- dovršite istraživanje masovnih grobnica,
- osudite ratne zločince za Vukovar – Šljivančanina, generale i Miloševića,
- pomognite obnovu razorena Grada
Ako sada ne zaustavite agresora, koji je razorio Vukovar, sutra će on nesmetano zadržati osvojeno i nekažnjeno osvajati novo.
Apeliramo na svijest i savjest čovječanstva!»
Apel svijetu potpisali su svi nazočni njih 380 i narednih dana više od 15.500 građana Hrvatske. APEL JE PREDAN SVIM PREDSTAVNICIMA STALNIH ČLANICA VIJEĆA SIGURNOSTI u Zagrebu.
PORUKA ZA MADELEINE ALBRIGHT. Povodom treće obljetnice razaranja i okupacije Vukovara 18. studenog 1994 u ime Vukovarskih majki upućeno je pismo Madeleine Albright, predsjedateljici Vije sigurnosti UN u ime 40.000 prognanika iz Vukovara. Podsjetili su je na obećanje koje im je dala prije posjeta Vukovaru da će pomoći u otkrivanju istine o nestalim i nasilno odvedenim:
Molimo Vas pomognite da se otkrije istina o nestalim, da se mrtve pokopa, a žive spasi. Vukovarske majke ne znaju ni jednu bolju adresu, na koju bi se obratile za pomoć, od Vaše. U ovaj petak 18. studenog na Tribini Svjedočanstva rata Hrvatskog žrtvoslovnog društva, pod naslovom: VUKOVAR – TO SU NJEGOVI LJUDI, i spomen Misu za Vukovar, o trećoj obljetnici njegova pada, okupit ćemo se i snimiti poruku za Madeleine Albright, koju ćemo Vam poslati. Molimo Vas recite 18. studenog svijetu što ste vidjeli u Vukovaru
PETICIJA ALOISU MOCKU, PREDSJEDNIKU SVJETSKE KONFERENCIJE O LJUDSKIM PRAVIMA ODRŽANE U BEČU 1994. GODINE.
«Mi, majke i roditelji osoba nestalih u tragediji Vukovara, danas, na treću obljetnicu okupacije našeg grada, grada koji je razoren, a mi njegovi građani prognani, okupljeni na prigodnoj akademiji, sazvano od Hrvatskog žrtvoslovnog društva, obraćamo se Vama, štovani gospodine ministre Republike AUSTRIJE, DA NAM POMOGNETE SVOJIM VELIKIM AUTORITETOM ČOVJEKA MIRA I ČOVJEKA PRAVDE, U DANAŠNJEM NEPRAVEDNOM SVIJETU, tako dal. Proglasite svijetu da ima više od 2000 nestalih iz grada Vukovara kojima se ne zna sudbinu, 2. da os srpskih vlasti zatražite da se očituju gdje su naši nestali, da nam se žive vrati, a ako su mrtvi, da nam se njihovi ostaci izruče, kako bismo ih u dostojanstvu pokopali, i 3. da Povjerenstvo UN sa prof. Bassiounijem nastavi rad na istraživanju zločina.
Hvala Vam unaprijed, dragi čovječe.»
Na Svjetsku konferenciju o ljudskim pravima došlo je, na naš poticaj, više od 3000 prognanika iz svih dijelova Hrvatske. Poslije spektakularnog nastupa Dalaj Lame, koji je predstavio tragediju svoga Tibetanskog naroda, nastupile su Vukovarske majke, sve u crnom, sa slikama svojih sinova koji su nestali u ratu. Razvile su Hrvatsku Zastavu i svoj poznati transparent kojim su obišli svijet GDJE SU NAŠI NAJMILIJI? Hrvatska se Žrtva toga dana u Beču predstavila svijetu, koji je 1991. pokazao gluhost prema zločinu. Raspravljali su o ljudskim pravima i kako ih proširiti i utemeljiti u cijelom svijetu, ali, prava žrtve nisu prepoznali u legitimnom zahtjevu hrvatskog naroda da ima svoja ljudska i narodnosna prava. Svoju državu. SVOJA LJUDSKA PRAVA!
NAČELO PRAVEDNOSTI. Zločin bez kazne najteža je bolest civilizacije našega doba. Da bi se zaustavilo zlo, mora se kazniti zločin. Agresor mora platiti ratnu štetu. Prognani se imaju pravo vratiti na svoje. Valja uspostaviti PRAVEDAN MIR. Žrtva opravdano očekuje da se ostvari pravda, da se potvrdi načelo pravednosti.
HAAŠKI SUD je iznevjerio očekivanja Hrvatske Žrtve. Najdrastičnije se sudi Hrvatima. Optužuje se Hrvatsku da je izvršila agresiju na Krajinu i na Bosnu i Hercegovinu. U Haagu je Hrvatska Žrtva zaboravljena. Iz Haaga smo dobili pismo hrvatskih uznika, potpisano od Darija KORDIĆA, generala BLAŠKIĆA i drugih Hrvata u Haagu:
«…Ispunjeni obiljem Božje milosti, časno noseći svoj maleni križ u već brojnim godinama boravka u haaškim uzama i dostojanstveno podnoseći preduge procese, želimo Vam iz srca i duše zahvaliti na svekolikom dobru i ustrajnoj potpori koju pružate nama Hrvatima – haaškim pritvorenicima, promicanjem istine o stradanju i patnjama hrvatskog naroda.»
PODRŠKA BRAĆE HRVATSKOG ZMAJA. U mnogim znacima podrške koju smo prije ovog Kongresa dobili ističemo onu koju nam je uputila Družba «Braće Hrvatskoga Zmaja»:
«Braća Hrvatskoga Zmaja» u svom geslu «Pro aris et focis Deo propitio» (Za žrtvenike i ognjišta Božjom pomoću) ističu važnost žrtve kao izričaja plodonosnog doprinosa miru, blagostanju i razumijevanju među ljudima te izgradnji civilizacije ljubavi. Zbog toga pozdravljaju Vaš kongres i utemeljenje Vijeća Hrvatskog žrtvoslovnog društva – za zaštitu dostojanstva žrtve za Hrvatsku, u nadi da će ono doprinijeti većem razumijevanju i poštivanju svijeta za hrvatske žrtve prinesene na oltar domovine kako u nedavnoj prošlosti tako i u Domovinskom ratu. Prof. dr. JURAJ KOLARIĆ, Veliki meštar Družbe «Braća Hrvatskoga Zmaja.»
NEKOLIKO PRIJEDLOGA ZAKLJUČAKA:
1. Izbrojimo žrtve; poštujmo mrtve, sačuvajmo dostojanstvo Hrvatske Žrtve;
2. Ne smije se dogoditi da se pokaže da je žrtva bila uzaludna;
3. Ne smije se odustati od tube pred Međunarodnim sudom pravde protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) zbog agresije i genocida protiv Hrvatske i radi traženja naplate ratne štete;
4. Prosvjedujemo protiv nepravednog Međunarodnog kaznenog suda u Haagu i tražimo sva ljudska prava za hrvatske uznike, a posebno da se brane sa slobode; od hrvatske vlade tražimo da preispita svoje odnose sa Haagom, od Sabora da preispita Ustavni zakon o suradnji sa Haagom, a Ustavni sud Hrvatske da riješi zahtjeve o prosudbi ustavnosti toga zakona;
5. Hrvatska traga za 1401 osobom nestalom u ratu, a čak 600 posmrtnih ostataka osoba na zagrebačkom je krematoriju i još nisu identificirani;
6. Hrvati se ne vraćaju u Vukovar i druga mjesta odakle su prognani. Međunarodna zajednica i aktualna hrvatska vlast čine sve za povratak Srba, a znatno manje za povratak Hrvata;
7. Potrebno je pojačati ljudska prava žrtava rata, posebno civilnih žrtava Domovinskog rata; potrebno je donijeti sveobuhvatni zakon o zaštiti žrtava prema Deklaraciju UN o temeljnim načelima pravde za žrtve zločina i žrtve zlouporabe moći;
8. Žrtve mina su najteže žrtve rata u miru; razminiranje je financijsko, organizacijsko ali i sigurnosno i moralno pitanje, osobito radi djece koja su najčešće žrtve;
9. Pomirenje i oprost su potrebni ali ne bez pokajanja i kazne za velike krivce; predlažemo utemeljenje Povjerenstva za istinu i pomirenje po uzoru na Južnu Afriku;
10. Nakon žrtava rata, koje ćemo i dalje istraživati, sada se treba baviti i žrtvama u miru, posebno slučajevima samoubojstva, stradanja u prometu, stradanja od droga i dr.
Ni Hrvatski smrtni put. ni Križni put kano njegovo najpogubnije i najsmrtnije razdoblje, ni Vukovar i Škrabrnja kao i cijeli obrambeni Domovinski rat ne bijahu neplodni, niti uzaludni. Iz njih je izronila Hrvatska Država, koju u ime svih žrtava moramo čuvati u miru i dostojanstvu.
«Duc in altum» («Izvezi na pučinu») tim riječima Ivan Pavao II, na početku svog apostolskog pisma «Ulaskom u treće tisućljeće«, potiče Crkvu da, čvrsto vjerujući u trajnu prisutnost uskrslog Gospodina i povjeravajući se vodstvu njegova Duha. ponovno hrabro iskorači na «pučinu» novog tisućljeća i upusti se u «veliku pustolovinu evangelizacije«, ne dajući se pri tom sputati mnogim aktualnim problemima, niti prošlim neuspjesima, propustima i grijesima. «Krenimo naprijed s nadom! Novo se tisućljeće otvara pred Crkvom kao široki ocean na kojem se moramo upustiti u pustolovinu, računajući s Kristovom pomoći« poziva i potiče Sveti Otac. U vremenu koje obiluje zlogukim prorocima, ove se riječi mogu doimati kao glas vapijućeg u pustinji. Ali njihov blagotvorni utjecaj na ljudsko srce zbog toga nije slabiji, štoviše, kao da snažnije djeluje što su vremena crnja.
Zato DUC IN ALTUM! Izvezimo na pučinu!
* Dr. Zvonimir Šeparović, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, član Europske akademije znanosti i umjetnosti.