ZAGREB – 2. studenoga 2005., bio je u Zagrebu osuđen Predrag Matvejević za počinjeni zločin klevete nad književnikom Milom Pešordom, počasnim članom Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva
Prije dvadeset godina, na današnji dan, 2. studenoga 2005., Općinski sud u Zagrebu osudio je književnika Predraga Matvejevića, inače istaknutoga jugoideologa i suosnovača neokomunističke stranke UJDI u Zagrebu, veljači 1989., na kaznu zatvora od pet mjeseci, uvjetno dvije godine, zbog počinjenja zločina klevete i uvrjede nad književnikom Milom Pešordom, počasnim članom Hrvatskoga žrtvoslovnog društva. Osuđen je za klevetničke i uvrjedljive tvrdnje, masmedijski izrečene 10. studenoga 2001.u novinskome članku “Naši talibani” u “Jutarnjemu listu”. Kaznu je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u jesen 2009., objavljene tek godine 2010., svojim pravorijekom odbivši zahtjev (inače bez presedana) glavnoga državnog odvjetnika DORH-a Mladena Bajića da poništi pravomoćnu presudu na uvjetnu kaznu zatvora Općinskoga suda u privatnoj građanskoj parnici, u kojoj se čak osuđeni nije utekao žalbi na presudu nego je izjavio da ne priznaje ni sud ni presudu.
Osuđeni klevetnik u svome je članku zahtijevao da neki specijalni sud, stroži od onoga u Haagu, poput sudova koji su 1945.sudili “kolaborantima fašizma” u komunističkoj Jugoslaviji, presudi, kao “talibanima” (!!), uglednim hrvatskim književnicima Ivanu Aralici, Mili Pešordu i Anđelku Vuletiću. Pešorda, koji je četiri akademske godine 1990. – 1994. bio zaposlen kao lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Francuskoj, jedini je od trojice žigosanih odmah reagirao na napadaj ocijenivši ga verbalnim političkim atentatom i izveo klevetnika pred redoviti građanski sud u Zagrebu.
U svojoj kapitalnoj knjizi SMRAD TRULIH LEŠINA akademik Ivan Aralica osvijetlio je detuđmanizatorske društveno-političke prilike u “trećejanuarskoj Hrvatskoj”, u kojima se “garnitura mentalnih komunista, kakav je bio Mesić, Račan, Čačić, Bandić, Vesna Pusić i njen brat Zoran, sa cjelokupnim društvom d r u g a r a” (SMRAD TRULIH LEŠINA, str.169.) “ponadala da je u Matvejeviću dobila svoga ideologa”.
Aralica je upečatljivo i egzaktno oslikao stanje stvari u “trećejanuarskoj Hrvatskoj” na primjeru legalističke Pešordine bitke “s davidovskom praćkom u ruci protiv cijele državne crvene konjice”.
Kada je objavljena prvostupanjska Predragu Matvejeviću za počinjeni zločin klevete, javno je na stranu klevetnika i prekršitelja hrvatskoga zakona i Ustava stao i tadašnji predsjednik Vlade RH i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, navodno vraćajući tako dug ključnomu nostrifikatoru u Zagrebu upitne Sanaderove austrijske “doktorske disertacije”, koju je prethodno odbio nostrificirati akademik Ivo Frangeš.
Podržan s vrhova vlasti i s podrškom “duboke države u Hrvata” i ljevičarske internacionale, Matvejević je staljinistički angažirano širio svoj govor mržnje i verbalno ideološko nasilje usmjereno protiv trojice hrvatskih književnika. Tako je, na stranicama uglednoga talijanskoga dnevnika CORRIERE DELLA SERA, 13. svibnja 2011. oklevetao i verbalno osudio Ivana Aralicu, Milu Pešordu i Anđelka Vuletića stavljajući ih, kao “scrittore lattitante”/pisce kriminalce u bijegu od pravde, uz bok generalu zločinačke JNA Ratku Mladiću i zloglasnomu srpskocrnogorskomu pesniku i sarajevskomu psihijatru rodom iz Crne Gore Radovanu Karadžiću, srpskim zločincima u ratnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, izvođačima velikosrpskoga genocida genocid u Srebrenici. Naslov je članka “Srebrenica et gli scrittori lattitanti”. Ekskluzivno objavljujemo preslik talijanskog izvornika i hrvatski prijevod Matvejevićeva denuncijantskoga članka.
Zbog odvratnih kleveta u tome članku, naš je počastni član Mile Pešorda bio pokrenuo novi sudski proces protiv recidivističkoga klevetnika P. Matvejevića, ali ga je teška bolest spriječila da svoju legalistički borbu za pravdu i mir dovede do pravičnoga svršetka.
Prilog
Prijevod članka P. Matvejevića „Srebrenica i književnici zločinci u bijegu od pravde”, Corriere della sera, 13. svibnja 2011.
Srebrenica i književnici u bijegu od pravde
Genocid
(Poster napravljen 2005. godine u prigodi desete obljetnice pokolja u Srebrenici, gdje su srpsko-bosanske snage okrutno poubijale više od 8000 bosanskih muslimana. Od tada se, svake godine, u srpnju, članovi obitelji žrtava okupljaju na mjestu genocida. Na okrugloj slici, pisac Predrag Matvejević.
Na posteru su, s logom Amnesty International i tekstom „Ovaj se put borimo protiv slobode“,. slike srbskih ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića s tjeralice: traži se (daljni tekst nečitak).
Sarajevo ne može lako zaboraviti tolike svoje građane koji pogiboše razneseni granatama u ulici Vase Miskina dok su stajali u redu za komad kruha, kao niti mrtve ubijene na isti način na maloj tržnici četvrti Markale dok su kupovali kilogram krumpira: raskomadana tjelesa, ljude i žene na mjestu preminule dok ih se pokušavalo prevesti u bolnice već prenapučene ranjenicima; ne može zaboraviti rane i lokve krvi na nogostupima, urlike onih koji su zapomagali i pomoć koja je ponekad stizala kada se više ništa nije moglo učiniti da bi se spasio nečiji život. I poslije svega toga, kako se ne prisjetiti užasnih, sramotnih vijesti i laži koje su širili ubojice, a prema kojima su navodno ti isti bosanski muslimani sami sebe bombardirali, i ubijali se, kako bi na sebe privukli pažnju svijeta? Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušavali proširiti svim sredstvima: navesti nekoga da se sam ubije, gore je nego ubiti ga.
Intelektualci snose najveći dio odgovornosti za sve to što se dogodilo. Bilo bi dobro kada bi postojao kakav poseban sud za književnike i novinare, sud bolji i stroži od Collegi dei probiviri (Vijeća izabranih sudaca) i od sudova časti koji su djelovali u Jugoslaviji i u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, a pred koje su bili pozivani odgovarati književnici koji su svoje pero upotrijebili u službi fašista i njihovih teških zlodjela. Takav sud trebao bi moći osuditi pred javnošću sve one koji su odgovorni za ovu tragediju, upoznajući svijet s njihovim imenima: onoga tko je od početka poučavao i pripremio srpskoga “vožda”koji se danas nalazi pred Haškim sudom (a učitelji mu bijahu Dobrica Ćosić i njegove skutonoše), onoga koji je podržavao hrvatskoga “vrhovnika” i iskoristio svoje pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onoga tko je držao mikrofon pod bradom “guslara” i veličao njegove podvige dok je ovaj tukao po ljudima s jednoga na drugi kraj grada Sarajeva (i tu mislim na srpskoga romanopisca Momu Kapora bosanskoga podrijetla). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na zločin, prešućivali i zatajivali zločine, opravdavali teška zlodjela na najrazličitije načine i još uvijek ih pokušavaju opravdati: beogradskoga književnika Matiju Bećkovića, koji je bacio neizbrisivu sramotu na vlastitu nadarenost; srpsko-hercegovačkoga pjesnika Gojka Đogu i srbo-bosanca Rajka Nogu, s njihovim nacionalističkim misticizmom; hrvatsko-bošnjačnkoga romanopisca i pjesnika Anđelka Vuletića, ađutanta na bojištu nekima od najgorih promicatelja mržnje kao što su pokojni Mate Boban, bivši Tuđmanov predsjednik takozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne, te Tute Naletilića, koji danas odgovara za strahovite ratne zločine; pjesnika Milu Pešordu, hrvato-bosanca, koji je i sam sijač mržnje. A popis tih gadova/nedostojnika mogao bi se nastaviti, dugačak je. I neki ljudi od pera među muslimanima, pripadnici dakle onoga naroda koji je više nego ijedan drugi u Bosni pretrpio nasilje i patnju, morali bi napokon progovoriti i pisati, osuđujući ih, o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci u Grabovici, Čelebićima, Bradini, Busovači i ni sam ne znam gdje još, zločinima ne uvijek počinjenima u legitimnoj obrani.
Nakon Drugoga svjetskog rata bilo je njemačkih pisaca koji su, ne bez osobnoga rizika, otvorili oči naciji trudeći se pokazati sunarodnjacima sve zločine koje su u njihovo ime počinili nacisti. I mi bismo morali, prije ili kasnije, slijediti taj primjer. Hrvati to još uvijek nisu učinili čak niti za jezovite ratne zločine koje su počinili ustaše za vrijeme drugoga svjetskog rata; to danas, umjesto nas, čine sinovi naših Židova, čiji su roditelji bili poklani u logorima rasijanim od Paga do Jasenovca. Premalo je onih koji se usuđuju pogledati se u zrcalu da se ne užasnu od svoje vlastite slike u odrazu. Književnici bježe od te nezahvalne zadaće, nacionalistički intelektualci ne žele smatrati vlastitu naciju onakvom kakva jest ili je bila, više vole ohrabrujuće i uvijek vječne mitove. Novim vođama, kao i njihovim prethodnicima, na srcu leži prije svega vlast. Pa čak i dok se živjelo u federalnoj zajednici, radije su se uvijek naglašavali i gotovo uvijek prijavljivali zločini koje su drugi protiv nas počinili, a skrivali naši. I sve dok ne sagledamo sami sebe, sve dok ne preispitamo svoju vlastitu savjest, neće se moći dogoditi niti pravo osvješćivanje niti istinsko pročišćenje.
Predrag Matvejević
Corriere della sera
Ante Glibota: Mile Pešorda i akademik Luko Paljetak pripadaju eliti europskoga intelektualnog duha
- Objavljujemo govor Ante Glibote, dopredsjednika Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (AESAL), na svečanosti uručenja članskih povelja novim članovima: književnicima Luku Paljetku, redovitom članu Akademije, i Mili Pešordi, dopisnom članu Akademije (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 11. listopada 2017.)
Govor Ante Glibote na na svečanosti uručenja članskih povelja novim članovima AESAL-a
Poštovani gospodine Vidmaroviću, predsjedniče Društva hrvatskih književnika, zahvaljujem Vam na Vašem kratkom gostoprimstvu tijekom ovog vremena predaje povelja Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti našim novim članovima, gospodinu akademiku Luku Paljetku u svojstvu redovitog člana i gospodinu Mili Pešordi u svojstvu dopisnog člana, koji su također članovi Društva hrvatskih književnika.
Mi smo, dakako, imali prilike napraviti to i drugdje, ali željeli smo kao pristojan svijet poštovati i taj institucionalni okvir, da se ovaj kulturni događaj održi upravo ovdje, u sjedištu DHK-a, s obzirom na naše nove članove, ali i zato što sam u ovim prostorijama i osobno proveo mnogo ugodnih večeri, davnih godina, 1970. i 1971., sa svojim prijateljima Tomislavom Ladanom, Veselkom Tenžerom, Jurom Kaštelanom, Verom i Jurom Sarićem, Markom i Vladimirom Veselicom, Vlatkom Pavletićem, Šimom Đodanom… i mnogim drugim hrvatskim odličnicima i pjesnicima, razmišljajući o vizijama sretnije hrvatske sutrašnjice i boljih vremena za nacionalnu kulturu (ali ne samo za nacionalnu kulturu), o slobodi hrvatskoga nacionalnog bića.
Dopustite, dakle, najprije da vrlo kratko nešto kažem o Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti (AESAL) iz Pariza. U svojem naslovu ona nosi naziv ‘europska’, iako u svojoj vokaciji i djelovanju ima i planetarno značenje, jer je udružena s pedesetak nacionalnih akademija na svim kontinentima, a među inima i s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti (HAZU). Ona je prvenstveno udružena i s UNESCO-om, i to kao savjetodavna institucija koja daje doprinos u utemeljenju dugoročnih vizija i vrijednih projekata te važnih odluka u dugoročnoj strategiji UNESCO-a, koji pridaje posebno značenje našoj akademiji AESAL, s atribucijom takozvanoga nultog stupnja institucija po važnosti na ljestvici vrijednosti UNESCO-a.
Akademija ima i dvije vrste članova u svojim redovima:
Redoviti članovi AESAL-a mogu biti samo oni koji su već članovi jedne nacionalne akademije ili pak dobitnici Nobelove nagrade te Fields Medal (matematika) ili PritzkerPrize (arhitektura), koje su svojevrsni ekvivalenti Nobelovoj nagradi. AESAL je i po tome svojevrsna Akademija akademijā.
Dopisni članovi AESAL-a mogu postati samo najveći stručnjaci u svojim domenama: prestižni znanstvenici, umjetnici, arhitekti, filozofi, književnici, čija su djela već dobro poznata najširoj svjetskoj javnosti. O tome se vodi najstroža procedura, a odluke o utemeljenosti primanja donose se nakon višemjesečnog ili višegodišnjeg istraživanja. Primjerice, i ovo je primanje naših današnjih članova bilo predmetom više od godine dana temeljite istrage, nakon čega su jednoglasno prihvaćeni u naše članstvo.
Začetci su Akademije u 1973. godini, ali je ona stvarno uspostavljena u 1979. godini, dakle ima povijest od 38 godina djelovanja. Pokretač Akademije i prvi predsjednik jedan je od najvažnijih francuskih znanstvenika, fizičar RaymondDaudel, koji je bio šef katedre za teorijsku fiziku na Sveučilištu Sorbonne u Parizu te pokretač i inspirator (neposredno poslije Drugoga svjetskog rata) osnivanja francuskoga Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (Centre national de larecherchescientifique, CNRS), koji je i danas najprestižnija znanstvena institucija u Francuskoj i u svijetu, u suradnji s dr. NicoleLemaire d’Agaggio, doživotnom generalnom tajnicom AESAL-a.
Sadašnji je predsjednik AESAL-a Patrick Connerade, svjetski poznati fizičar i znanstvenik, bivši profesor Imperial Collegea u Londonu, jednoga od najprestižnijih svjetskih sveučilišta.
Vezano za Hrvatsku, mi u Akademiji već imamo nekolicinu članova iz redova najuglednijih znanstvenika, poput akademika Zvonimira Baletića, akademkinje Alice Wertheimer-Baletić, akademika Ive Supičića, a tu je bio i naš dragi prijatelj Slaven Barišić, fizičar internacionalne reputacije, koji nas je nedavno napustio uputivši se prema kozmičkim visinama. Od danas imamo i dvojicu naših novih članova, gospodina Milu Pešordu i akademika Luku Paljetka.
AESAL je u zajednici s UNESCO-om, zagrebačkim sveučilištem i HAZU-om još u ratnim godinama, 1. – 3. listopada 1993., dakle pod opasnošću od srpsko-četničkih bomba, održao godišnji simpozij na temu “Kulturna dimenzija znanstvenog i tehnološkog razvoja“, na kojem je i sâm predsjednik Franjo Tuđman izgovorio jedan od uvodnih govora, koji bih ocijenio jednim od najblistavijih i najnadahnutijih govora u čitavom njegovu predsjedničkom mandatu. AESAL je također bio jedan od organizatora skupa na temu Hrvatska u Europi, u Rimu 1992., na kojem je kao izaslanik Predsjednika RH sudjelovao Božidar Petrač, vaš (DHK) donedavni predsjednik, a istu smo manifestaciju predstavili i u Sankt Peterburgu godinu dana kasnije.
Konačno, u tim zajedničkim programima započeta je i edicija Hrvatska i Europa, koja je bila također u svojim začetcima poduprta preko AESAL-a i institucija UNESCO-a, čemu smo pridonijeli, a naš tadašnji predsjednik prof. RaymondDaudel također je bio jedan od uvodničara prvoga sveska edicije. Pa i sâm sam vrlo aktivno utjecao kod Predsjednika RH da se dodijele sredstva za tako važan projekt, što se, dakako, nitko kasnije nije sjetio ni spomenuti. Neka se imena u Hrvatskoj, kao što znate, ne spominju. Ona su samo dobra za neke popise nepoželjnih!
No, pak smo tu navek, kako bi to kazali naši Zagorci!
Dopustite da se sada ipak vratimo našoj supstanciji, razlozima naše nazočnosti ovoj skromnoj svečanosti i našim večerašnjim odličnicima.
Obojica naših novih članova, i Mile Pešorda, i akademik Luko Paljetak, po svim svojim znanstvenim, biografskim elementima i kreativnom opusu, pripadaju doista eliti europskoga intelektualnog duha kako po snazi svojega poetskog izražaja, tako i po svojoj, rekao bih, enciklopedijskoj svestranosti. U svakom segmentu u kojem su usredotočili svoje aktivnosti, čega su se dotakli u svojim profesionalnim karijerama, dali su uvijek, ja bih se usudio reći, maksimum!
Oni na vrlo snažan način nastavljaju tu sjajnu hrvatsku vertikalu koja počinje s velikim Marulom, arkadijcima Zlatarićem, Ranjinom, Lučićem, velemožnim Gundulićem i Frankopanom, preko iliraca Brezovačkog i Štoosa, sve do Gaja, Vraza i Preradovića, Kranjčevića, neponovljivih Matoša i Ujevića, i nama bližih Kaštelana, Gotovca, Dragojevića, Tadijanovića i brojnih drugih iznimnih stvaralaca riječju, koji su u različitim pjesničkim vještinama i tehnikama dali obol i hrvatske duše i hrvatske kulture, prinoseći ju kao jedan draguljak na oltar europskog duha, kročeći zajedno u jednoj uljuđenoj zajednici koja se nazivlje Europa.
Jer i hrvatsko je pjesništvo od najranijih dana bilo dvojezično: na latinskom i domaćem hrvatskom jeziku, od 15. do 19. stoljeća, a znamo da su rijetki europski narodi koji su imali tako usporedne književnosti: književnost koja je istovremeno bila utemeljena u izvjesnoj europskoj književnoj republici, ali i čvrsto povezana s domaćim tlom i narodnim domaćim hrvatskim jezikom.
Upravo hrvatskoj prozi i poeziji publiciranoj na latinskom jeziku možemo zahvaliti na tome što smo se mogli obratiti za moralnu pomoć Europi u obrani svojega nacionalnog identiteta, očajničkim pozivima europskoj javnosti za pomoć, jer su prijetnje s Istoka, nadiranjem Turaka, bile pogubne za biološku egzistenciju, pa i za kulturni napredak i prosperitet hrvatskog naroda.
Na identičan su način i od godine 1991., ili pak ranije kada su se stvarali obrisi hrvatske države, mnogi pjesnici svoj talent i znanje velikoga broja tuđih jezika iskoristili da se dozna prava istina, i to je znatno pridonijelo nastojanju da se otvore oči Europi i svijetu o problemima koji su nastali dezintegracijom Jugoslavije, o surovoj srpskoj agresiji na Hrvatsku i želji hrvatskog naroda za svojom slobodom i neovisnošću.
Obojica ste, gospodine Paljetak i gospodine Pešorda, dali velik obol u toj domeni, što će se, vjerujem, s kritičkim odmakom, znati sveobuhvatno vrjednovati, ako ne po današnjem, onda pak po budućim hrvatskim naraštajima. Jer mi danas živimo u čudnim vremenima, kada su oni koji su stvarali državu, izgrađivali ju i u svojim snima i mislima, boreći se za nju na bojišnicama, pišući za nju i o njoj, prolijevajući svoju krv za nju, postali nepoželjnici, problematici, oni po kojima se svakodnevno pljuje! To nam zorno govori da je nešto trulo u toj našoj državi Hrvatskoj!
Mile Pešorda
Vaš primjer, gospodine Pešorda, zorno to pokazuje jer ste poput Krista razapeti u svojoj pravednoj stvari i jer ste bili izloženi gotovo jedno desetljeće najobičnijemu medijskom linču, izopćenosti, teroru u kojem je sudjelovao i sâm vrh hrvatske politike i države, i sav njezin represivni sustav. Ali ste svojom sviješću, svojom ljudskom i umjetničkom vertikalom znali braniti svoju časnost, svoje dostojanstvo i dostojanstvo naroda iz kojeg potječete.
Cijene su katkad visoke, plaćamo ih stanjem svojega zdravlja, gubitkom egzistencijalnih potreba, pa do obitelji, prijatelja i izopćenja iz medijske slike. To je već postao dobro poznat ‘film’ ovih prostora. Sve je to snažno pojasnio Ivan Aralica, jedan od najveći hrvatskih živućih književnika, u svojoj prešućenoj knjizi Smrad trulih lešina. Uzmite ju, pročitajte ju svi! I nije ju samo potrebno pročitati, nego ju je potrebno i meditirati, jer to je knjiga koju bi svaki Hrvat trebao prostudirati. Kapitalno djelo, u kojem je, dragi MilePešorda, nekoliko važnih činjenica o Vama i Vašem ‘križnom putu’. Konačno, zar ga i sâm nisam iskusio bivši prisiljen i izgnan iz Domovine dva puta, ali eto, kako bi Matoš kazao – dok je srca, bit će i nas! A, nadajmo se, i Kroacije!
O Vašem pjesničkom daru i izvanrednom talentu svoje su kazala najvrjednija pera hrvatskog i inozemnog pjesništva, literarne misli i kritike, od onih koje ja iznimno cijenim: Tomislava Ladana, Danijela Dragojevića, Zvonimira Mrkonjića, Cirila Zlobeca, Dubravka Jelčića, sve do Veselka Tenžere, Slavka Mihalića i brojnih drugih odličnih pera, ali iznad svega Jure Kaštelana, preko kojeg sam za Vas i prvi put čuo. Ispričat ću tu anegdotu… Sve je započelo1970. na vratima ovoga Kluba književnika, gdje sam znao češće zalaziti kako bih susreo neke znance i prijatelje. Jedne sam večeri kasno pozvonio na ulaznim vratima, a kroz mali prozor pozdravio me je otvarajući mi vrata gospodin Vrus, tadašnji upravitelj Kluba književnika, stiliziranim: “Dobra večer, gospodine Glibota“. U istom trenutku na izlaznom putu pojavio se naočit muškaracu crnoj košulji zakopčanoj do grla, očito dobro raspoložen.Nismo se još bili upoznali, no prepoznah ga. Bio je to hrvatski pjesnik Jure Kaštelan. Čuvši Vrusovpozdrav, oslovi me upitom: “Jeste li Vi Glibota koji je šakom ubio vola, kako piše A. B. Šimić?“ Odgovorih na podbadanje podbadanjem, kao iz topa: “Nisam, jer A. B. Šimić spominje jedno drugo i zaista slično prezime, ali niste li Vi pjesnik koji je pisao o plavim očima Maršala? “Kaštelan se, iznenađen odgovorom, nasmiješi, očito osjetivši ironičnu notu mojeg protupitanja i to bijaše začetkom našeg prijateljstva, dijaloga i lijepih trenutaka u Zagrebu, Omišu, Parizu… Pogotovo onih u Parizu… Naše šetnje mostovima na Seini, razgovori o FernanduPessoi… Na mostu Pont desArt upitah ga što su izdanci mlade hrvatske poezije. On mi je bez oklijevanja odgovorio: “Mile Pešorda, koji je iz Šimićeva krajolika.“ Što je, dakako, i višeznačan odgovor.
Međutim, o Vama mi je govorio moj i Vaš prijatelj, veliki Milan Kundera, kojeg često susrećem u jednom pariškom restoranu, a i susjedi smo. “Kako je Pešorda?“ znaju me često priupitati i on i Vera Kundera. Jer tko može ignorirati da ste Vi među prvima objavili na ovim prostorima sabrana i izabrana djela ne samo Milana Kundere, nego i sjajne plejade svjetskih najvažnijih pisaca, poput Czeslawa Milosza, S. Bellowa, Celana,Pessoe… i više stotina drugih važnih književnika i perā našeg planeta.
Svoje pjesme objavljujete od 1967. godine, dakle već pola stoljeća, kada ste objavili Protiv tame i Žena malog grada, što zorno, samo po sebi, kaže kuda smjerate. Jer smjerajući protiv TAME, Vi uzimate ne samo pjesnički, nego i filozofijski diskurs. De facto, po početcima možemo kazati da ste i intelektualno trasirali svoju budućnost i na tom nas putu već pedeset godina razveseljavate snagom svojihdavidovskih stremljenja spram svih vrsta Golijata i moram priznati da Vam se može pozavidjeti što pri tome niste izgubili svoju ljudskost i svoju senzibilnost, kojom je protkana Vaša pisana riječ i Vaš umjetnički izražaj. Vaš izražaj, naime, ima svoju kozmičku dimenziju jer, kako lijepo kaže sjajni i meni dragi Danijel Dragojević,Vi od samih svojih početaka kročite u nebo, u zrak! Jure Kaštelan kaže za Vas da i “ujede zmija pretvarate u ljubav“, što mi se čini da time određuje i perspektivnost Vaših metamorfoza, meditativnog karaktera poetskih asocijacija u Vašem izričaju.
Vi ste i građanin svijeta, ali istovremeno vrlo precizno naznačujete svoja izvorišta i vrela na kojim vodu pijete, kojem narodu pripadate, za čiju opstojnost pišete, živite, stvarate. Nikada nauštrb drugih, jer bi to vodilo i smjer Vaših misli, Vaših djela, u bespuća!
Mnogo ste toga objavili, više od petnaest knjiga, teško je to sve u ovakvim zgodama i dotaknuti, jer bi nam trebali ne dani, nego tjedni, od Života vječnog iz 1971. do posljednje poeme Baščanska ploča, ali i nekoliko knjiga koje čekaju na objavu. Ono što nas je posebice dirnulo jest ta Vaša posljednja poema,Baščanska ploča,u kojoj sublimirate značajke jednoga modernog autora koji integrira i povijest i sadašnjost trenutka, a istovremeno ima vizionarsku projekciju budućnosti, uspostavljajući u tome sasvim prirodan sklad i ravnotežu izbrušenim rječnikom.To je poema koja zna zatitrati i ne baš nježna srca.
Vi ste, dragi Mile, i pjesnik i književnik, prevoditelj (Milana Kundere i MargueriteYourcenar) i književni urednik, sveučilišni predavač, diplomat, služite se različitim svjetskim jezicima kao poveznicom, ne kao oružjem razdvajanja, kao istinski humanist, i zbog te Vaše svestranosti raduje nas što ćetenam se pridružiti u Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti.
Akademik Luko Paljetak
Vas, gospodine akademiče Paljetak, Vas sam upoznao prije dvadesetak godina kada ste upriličili jednu prelijepu večer na Dubrovačkim ljetnim igrama za mojeg prijatelja FernandaArrabala, jednog od najznamenitijih živih dramaturga, poznatoga španjolskog književnika, u zajednici s našim prijateljima Markom Breškovićem, ĐelomJusićem i Ivanom Mustaćem. Večer protkana i Vašim sjajnim, nadahnutim recitalima. Recitalima, kojima ste opčinili ne samo Arrabala i naše obitelji, nego i sve nazočne. Počeo sam Vas pomno pratiti iz daljine i svaki novi korak izgledao mi je kao da ste netko s kim živim od svojih početaka. Jer vaš verb je takav, zanosan, tankoćutan, ali njegov eho grmi poput gromova za vrijeme velikih nevremena. Vaš je jezik predivan, on jednostavno teče kao med iz vrcaljke s ćelijama iz pčelinjih košnica.
Vi pišete za djecu, ali i za sve naraštaje, jer i ono što pišete za djecu, to je sofisticirana filozofska priča, kao što su i Vaši ozbiljni povijesni romani pisani i komponirani takvim senzibilitetom da se u segmentima mogu pretvoriti i biti maštovite pripovijetke za djecu nižih razreda škole.
Veličina pjesnika mjeri se i po razgovjetnosti jezika, a Vi ste u toj modulaciji riječi ne princ, nego kralj! Takvo bogatstvo i imaginacijska snaga Vašeg slova, u kojem Vaše dubrovačko podrijetlo i Vaša enciklopedijska kultura ulaze u sraz, čine sintezu koja zvoni jednim apsolutnim modernitetom, koji je rijetkost našeg prostora, ali i šire. Vi ste već mnogo toga napisali, Vaše se biblioteke već mjere metrima, ali zanimljivo je dačitatelj, kad otvori bilo koju stranicu Vaše knjige, poeme, romana, svaku stranicu može doživjeti kao literarnu i poetsku poslasticu, i u kontekstu i bez konteksta. Istovremeno, Vi pokazujete najveću vrlinu u čistommetralnostrofičnom dijapazonu, zadržavši svu elastičnost svojega literarnog izričaja, mjereći povijesne okosnice i dajući im katkad ironične izvanvremenske opaske, što samo potvrđuje da se nalazimo ispred literarnog uratka najvećih dometa. Vaši povijesni romani, primjerice o Držiću, o Cvijeti Zuzorić, njihov ton odaje profinjeni modernitet, a kao štivo koje se čita na dah, oni to također zorno potvrđuju.
Zapravo, kad se detaljno pogleda Vaš ukupni rad, Vi ste istovremeno i novelist, romanopisac, poeta, dramaturg, prevoditelj i – rekao bih na kraju – sjajan crtač. Prije nekoliko sam dana bio, neznam po koji put, u Matissovoj kapelici u Venceu (ChapelleduRosaire de Vence), na Azurnoj obali, i vidio sam i te njegove predivne crteže KristovaKrižnog puta, koji su me, dakako, opčinili. Mislio sam tada i na Vas, kao i na one crteže iz Vaše zbirke Armoire, koje uz sintetiku crte, trasa, nose često i dvoznačja moguće lekture i svu ljepotu i snagu grafičke vibracije. Vi ste, dragi Luko, osoba renesansnih vrlina i jedno veliko bogatstvo za narod i grad iz kojeg potječete i konačno za svoju dragu suprugu, kojima pripadate, na veselje našega domaćeg, a od danas i europskoga i univerzalnog općinstva.
Kako mislim da nema nikakvih slučajnosti, kazao bih da je Oda Dubrovniku, Vašemu rodnom gradu, istovremeno oda i Vama i Vašem talentu, spjevana već prije više od pet stoljeća, prije nego što ste se rodili, od Vašeg sugrađanina liričara Ilije Crijevića, kojem se pridružujemo u osjećajima i željama kad kaže:
“Dubrovniče, zjenico moja, domovino, zjenico moja,
potomče pravi, opasan odasvuda kopnom i morem,
naselje časno i dvostruki izdanče Kvirita.Tebi, najbolji, što da u bogova zamolim najbolje?
Neka te vječna i blažena pratnja nebesnika
održava uvijek u najboljem stanju, neka te u sreći
čuvai vječno uvećava…“To su, dragi Luko, i naše misli i naše želje o Vama kao osobi i kao književno plastičnom stvaraocu.
Dopustite na kraju ovoga improviziranog ceremonijalnog izričaja, koji uobičajeno izgovaramo u ovim prigodama, da vam, gospodine Paljetak i gospodine Pešorda, uputim ove riječ: Nousvousreconnaissonscomme nos compagnons, jer smo vas prepoznali kao naše suputnike na rutama znanosti, umjetnosti i književnosti, u duhu mira, tolerancije, humanosti i u duhu univerzalnih vrijednosti utkanih u temeljnim vrijednostima europske kulturne tradicije i civilizacije.
Dobro došli u redove Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti!
Ante Glibota