Biblioteka Documenta Croatica – Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

Zvonimir Šeparović [1]

Pamćenje i povijesna istina o žrtvama

Uvodne napomene

Stručnjaci koji proučavaju pamćenje slažu se barem u jednoj stvari – što se više trudimo ostati umno aktivni, to nas pamćenje bolje služi. Osim toga, mozak se ne može prepuniti informacijama. Baš naprotiv, naša sposobnost pamćenja stalno se povećava. Što više znamo, više novih informacija možemo usvojiti.

Pamćenje i sjećanja nam govore o prošlosti. Neki zagovaraju da se okrenimo budućnosti, a prošlost da prepustimo povjesničarima. Oni koji imaju ‘lošu prošlost’ kao na primjer komunisti i Srbi nastoje ispraviti prošlost, negirati Bleiburg a podići broj žrtava Jasenovce, ne pitajući se o istini. Oni se bore  za bolju prošlost“. Nama treba povijesna istina. Najbolji je put do istine znanstveno poštenje. Tomu služi nova društvena znanost – žrtvoslovlje.

I. Načela na kojima počiva žrtvoslovlje

Žrtvoslovlje je znanost o žrtvi. Proučava i prati pojave, okolnosti i uzroke stradanja (viktimizacije) ljudi, nastoji putem zakona i na drugi način osigurati prava žrtve i osigurati pružanje pomoći  žrtvama zločina i zlouporabe moći.Kao znanost utemeljena je i na nekim načelima. Mi ih nalazimo u načelu etičnosti, načelu pravednosti i načelu istine.

Načelo etičnosti znači, da znanost ne može biti bez vrednovanja o vrijednosti nekoga čina. Žrtvoslovna znanost istražuje pojave stradanja ljudi. Svako stradanje nosi u sebi i elemente dobra ili zla, ovisno o vremenu, počinitelju zločina ili zlouporabe moći, i, naravno, sudbinu stradalog – žrtve. Društvene pojave imaju svoj etički aspekt. To nas je u Hrvatskom žrtvoslovnom društvu navelo da utemeljimo Hrvatsko nacionalno etičko sudište(HNES) u kojem više od šezdeset znanstvenika, pravnika, liječnika, književnika, akademika i drugih pojedinaca iz javnoga života sudjeluje u etičkim analizama ljudi iz vrha javnoga života,posebno političara, sa stajališta etike. Objavili smo nekoliko knjiga nakon održanih javnih sjednica na kojima smo etički osudili pojedince za veleizdaju. HNES je na putu da postane odvojena samostalna udruga građana.

Načelo pravednosti znači da žrtva ima svoja prava, da su zločinom nad njom njena prava poništena ili ugrožena, da društvo, sud i pojedincima trebaju raditi  na uspostavi pravednosti, da se ostvari pravda za žrtvu, da žrtva dobije satisfakciju, da bude uvažena u svome stradalništvu, da i u smrti ima svoje dostojanstvo koje valja uspostaviti. Pravednost zahtijeva i kaznu za zločinca. To je Kantov kategorički moralni imperativ. To je, ili bi trebao biti temelj naše judeo-kršćanske uljudbe. Malo se u nas zna da je u Zagrebu 1985. na svjetskome skupu izrađen nacrt deklaracije o pravima žrtava koja je iste godine 30. studenog 1985. godine prihvaćena od Generalne skupštine UN kao Deklaracija o temeljnim načelima pravde za žrtve zločina i zlouporabe moći. Tamo je naglašeno načelo pravednosti za žrtve zločina i zlouporabe.

Načelo istine znači da je o stradanjima ljudi, o tragičnoj istini žrtava potrebno znati istinu. Jer se istinu o žrtvama prešućuje, ili se iznose brojke koje nisu istinite. Valja zaustaviti eroziju istine o žrtvama. Rečeno je – istina oslobađa. Zločinac najčešće izbjegava istinu, ali odlučno je utvrditi objektivnu istinu bez obzira na one koji imaju interes da se istinu ne sazna. Istraživanje istine dio je znanstvenog etosa. Istina u znanstvenom istraživanju je temeljni postulat. Bez istine nema znanosti, s istinom započinje i završava znanstveni rad. Uloga je pravosuđa osobito važna. Premda nije lako utvrđivati činjenice ipak, bez toga nema valjanog pravorijeka.

Žalosni su primjeri međunarodnoga suđenja u Haagu, gdje se dovodi u pitanje naš opravdani obrambeni rati lažnim optužbama o zločinačkom pothvatu. Optužbe su lažne, neistinite, iskrivljena, bez činjeničnog supstrata. To je dobro shvatila Margaret Thatcher, koja je posjetila Vukovar i pratila sva strašna zbivanja agresije na Hrvatsku.

«Ne vjerujte nikomu kad vam kaže da je zlo izraz strasti. Idite u Vukovar. Vidjet ćete da je zlo hladno poput leda» Zapadu je predbacila tri ključne pogreške: pokušaj čuvanja Jugoslavije, embargo na oružje i izjednačavanje krivnje agresora i žrtve «Pokušaj da se «nepristrano» podijeli krivnja, dok je zapravo jedna strana bila agresor, a druga pak žrtva. Na taj je način Zapad postao svojevrstan sukrivac za počinjene zločine… Pokušaj da se izjednači vojna akcija Bljesak i Oluja, kojom je oslobođeno hrvatsko tlo s ranijim primjerima srpske agresije čista su lakrdija».

Tako je mislila, djelovala i pisala prijateljica istine gospođa Margaret Thatcher. Tako mislimo i mi.

Traženje istine o zločinu i žrtvi nije u službi osvete. Naprotiv, mi smo za pomirenje, oprost i miran suživot. Predlažemo utemeljenje Povjerenstva za istinu i pomirenje. Židovi su zakonom zabranili davanje oprosta, jer, kako kažu, živi nemaju pravo opraštati u ime mrtvih. Bolji je primjer Mandele u Južnoj Africi. Treba donijeti zakon kojim se određuje uvjete rada Povjerenstva za istinu i pomirenje.

Kongres je u zaključcima naglasio potrebu sustavnog istraživanja stradanja žrtava i mučenika, prikupljanje građe, utvrđivanje povijesne istine o žrtvama u Hrvatskoj i utemeljenje memorijalnog središta Hrvatske žrtve u Zagrebu. Jer, kako naš mudri pater Nikola Mate Roščić u svojoj raspravi: Za Domovinu mrijet kolika slast – žrtva u kršćanskom humanističkom shvaćanju na kraju ističe, tražeći da se izgradi ‘naš sveti’, povijesni zavjetni hram, naš hrvatski Yad Vashem, naša «Ranjena Hrvatska». To od nas traže i već dugo očekuju sve žrtve hrvatskog domoljublja… Odgovor dostojan tolikih hrvatskih žrtava još uvijek se čeka! Po odnosu prema svetim žrtvama mjeri se vjera i ljubav, etika i politika crkve i Nacije. Dobrotom biskupa Mile Bogovića u Udbini sa priprema, uz novopodignutu Crkvu hrvatskih mučenika, groblje, svehrvatsko groblje, za one koji su u Hrvatskoj ili u drugim zemljama, posebno u Sloveniji,izgubili živote od totalitarnog komunističkog režima.

II. O istini je riječ

Aristotel:“Drag mi je Platon, ali mi je draža istina!“Istina o žrtvama, o žrtvama hrvatskim, dio je političkih igara. Kao u komadu „Igre oko smrti“ Marijana Matkovića Povijest Hrvata je povijest velike žrtve – Stepinac: „Hrvatska je žrtva velikih zala!“ Govoreći o stradanjima ljudi u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj, reče: Tko ne bi proplakao nad stotinama nevinih žrtvi“. Stradanje čovjeka čini naše stoljeće VREMENOM ŽRTVE.

Stradanja Hrvata nisu istražena. Prof. Jurčević istražuje prikrivena grobišta kojih je našao 1 700, ali to nije sve. Dnevno se otkrivaju nova grobišta, nove žrtve. Roman Leljak je izvršio kapitalna istraživanja stradalih u masovnim grobnicama u Sloveniji. Huda jama je potresni dokument komunističke brutalnosti.

S hrvatskim žrtvama se manipulira. Ne priznaje se rezultate istraživanja. Primjer Jasenovac. General JNA Terzić: „Samo Srba, samo u Jasenovcu pobijeno je više od milijun“. U POIMENIČNOM POPISU OKO 14 000 “KLONIRANIH“ ŽRTAVA. U Srbu se slavi „antifašistički“ ustanak, a radi se o genocidu nad Hrvatima izvršenom u srpnju i kolovozu 1941.

U popisu žrtava Jasenovca unose se imena bez ikakva kriterija i provjere samo, sa željom da se što više umjetno uveća broj žrtava. Peta kolona u hrvatsko,j smještena u u institucijama i medijima, glasno proziva hrvatske znanstvenik i umjetnike koji se bave istinom o Jasenovcu, Jadovnu i Jastrebarskom – pomažući tako ne samo zatiranju slobode znanstvenih istraživanja, nego i izravno dajući prostor srbijanskim i srpskim lažima da postanu, to jest ostanu tobože istine (Hrvoje Hitrec). „Istina je da je logor Jasenovac za vrijeme NDH bio radni logor sa 7 tvornica, a za vrijeme komunizma  1945., 1946. i 1948. bio logor smrti. Saveznici Englezi su bombardirali logor, komunisti zapalili, a Tito sve naredio srušiti da uništi dokaze. – (jedno istraživanje novijeg datuma).

Hrvatske žrtve zaslužuju poštovanje, dostojanstvo u smrti u patnji, pravo na uspomeni, na grob, pravo na istinu. U ime žrtava nitko nema prvo uživati oprost, još manje zaborav. Časna sestrama svom portalu moli: Gospodine smiluj se žrtvama. Smiluj se i ubojicama“. Treba preispitati zakon o oprosti, jer, nije valjda samo ta četa amnestiranih četnika, počinila genocid nad Hrvatima!

Prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište. Htjeli smo podići svoj glas u ime morala i etike, suprotno onome što je zagovarao Friedrich Nietsche da je „moral oružje slabih, da se jaki na njega (na moral) ne smiju obazirati!“. Neven Budak govori o tome da postoje različite istine. Krivo. Istina je samo jedna. Dobri čovjek naš Kardinal Kuharić je govorio: Ima istina, granica i položaja, s kojih se ne smije odstupiti. Naprotiv, slijedili smo pouku Stare Atene: Oni koji ne brinu o javnim stvarima su – beskorisni!. Hoćemo biti korisni, brinuti za nacionalne interese. Za istinu! Etički smo osudili za veleizdaju Mesića, Josipovića, Vesnu Pusić, Pupovca, Stanimirovića, Teršeličku, Milanovića, i Carla Bildta. J. B. Tito proglašen je za jednog od deset najvećih zlikovca svijeta, koji je iz Varaždina „dirigirao pokoljem čak 560 000 ljudi“. Etički smo osudili Radmanaiviše nije na HTV – Josipovića i više nije na Pantovčaku, Pusićku i nije seuspjelaugurati na mjesto glavne tajnice UN-a, Pupovca i Stanimirovića. I nećemo stati na tome:Etički ćemo osuditi svjetskog financijera Soroša i lokalne nenarodne udruge, Otvoreno društvo, Helsinški odbor, GONG, B.a.b.e. i druge koji s tim prljavim novcem pomažu subverzivnu djelatnost u mladoj hrvatskoj demokraciji. S nama su u HNES-u bili Branimir Lukšić i Slobodan Novak. Više ih nema. Branimir Lukšić nam je poručio: „Postmoralni čovjek ima interese, ali ne i ideale!“ Akademik Slobodan Novak nam je uoči javne osude Tita napisao dirljiv oproštaj: Nepokretan sam i na kraju snaga, i to je jedini uzrok što nisam jučer bio s Vama u Lisinskom nazočan Događaju, iako sam dušom i srcem uz Vas. Hvala Vam što niste zaboravili na mene!“

Naš veliki papa sveti Ivan Pavao Drugi osudio je tri velika zla XX. stoljeća: Fašizam, nacizam i komunizam. Europa je osudila totalitarne režime. I traži: Skupština je mišljenja, da još uvijek žive žrtve zločina, što su ih počinili totalitarni komunistički režimi, ili obitelji tih žrtava, traže SUĆUT, RAZUMIJEVANJE I PRIZNAVANJE NJIHOVIH PATNJI“ (ČL. 8. Rez. VE 1481 kojom se osuđuje zločine totalitarnih komunističkih režima, 2006.)

III. Prijedlog Zaključaka ovog Kongresu

1. Obnoviti rad Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća, odnosno Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova  žrtava komunističkog zločina nakon Drugog svjetskog rata. tražimo otvaranje arhiva CK SKH,
2. Dati punu zaštitu i podići na razinu ustava prava žrtava na dostojanstvo i zaštitu svih stradalnika Domovinskog rata;nisu samo mrtvi žrtve, nego i oni koji ostaju iza njih i koji se s groznim gubitkom moraju suočavati svakodnevno;
3. Nastaviti istraživanje prikrivenih grobišta i znanstvenom metodologijom dokazati načine stradanja i osobe stradale u ratu, i gdje je to moguće vrijeme i počinitelje zločina,
4. Pojačati suradnju sa vladinim i znanstvenim institucijama susjednih zemalja, posebno u Sloveniji i BiH,
5. Da se od agresorske strane intenzivno traži spisak nestalih, imena stradalih,
6.  Zahtijevamo od Vlade RH da traži od agresorske srpske strane predaju mapa minskih polja koja su zasijali mine na tada okupiranim krajevima, i da hrvatski sudovi zločince  kao što je kapetan Dragan uputi na izvršenje kazne čišćenjem minskih polja koja je on i njegova družina posijala minama,
7. Da se donesu odluke gdje smjestiti posmrtne ostatke neidentificiranih žrtava rata, po mogućnosti u Hrvatskoj, posebno u Udbini,
8. Osuđujemo sve one koji  predbacuju tobožnje širenje ustaštva i fašizma u Hrvatskoj, o čemu sam pisao predsjednik EK Junckeru u Brisel,očekujem odgovor,
9. Osuđujemo subverzivni posjet carigradskog patrijarha Bartolomeja u režiji petokolonaša Pupovca,
10. Osuđujemo SANU i Srpsku pravoslavnu crkvu za poticanje na stvaranje velike Srbije, osuđujemo i nedavni referendum tzv. Republike Srpske,
11. Podupiremo opravdane pokušaje ponovnog uspostavljanja Hrvatske pravoslavne crkve,
12. U Poljskoj je kazneno prijavljen Oliver Frljić, jer vrijeđa vjersko i nacionalno dostojanstvo građana – tražimo od hrvatskog pravosuđa da učini to isto,
13. U Vukovaru je sud odbacio kaznenu prijavu protiv Vojislava Stanimirovića za ratni zločin, tražimo progon tog vukovarskog gradonačelnika nad razorenim gradom.
14. Predlažemo donošenje Zakona o lustraciji, jer, kao što je rečeno: “Bez lustracije nema Croacije!

---

[1] Zvonimir Šeparović, profesor emeritus Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, utemeljitelj i predsjednik Svjetskog žrtvoslovnog društva (World Society of Victimology), dopredsjednik Nacionalnog bioetičkog povjerenstva za medicinu RH, bivši dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu i rektor Sveučilišta u Zagrebu (vratio u krilo Sveučilišta Katolički – bogoslovni fakultet), ministar vanjskih poslova RH (dobio međunarodno priznanje), prvi veleposlanik Hrvatske pri UN u New Yorku, ministar pravosuđa RH (tužio Srbiju i Crnu Goru pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu), član hrvatskog PEN-a, član Družbe Braće hrvatskoga Zmaja – Zmaj Korčulanski IV, Vitez Velikog Križa Malteškog reda Ontario, počasni građanin New Orleansa, autor je i urednik brojnih djela. Iz područja ljudskih prava, žrtvoslovlja, medicinskog prava i etike, međunarodnog humanitarnog prava i dr.

Nevenka Nekić [1]

Filozofija kulture života i kulture smrti

Sažetak – Kultura smrti napreduje krajem XX. stoljeća i početkom XXI. stoljeća neviđenom brzinom. Postavlja se pitanje postoje li nevidljive skupine koje teže smanjenju broja stanovnika na Zemlji? Zakoni koje donosi razvijeni Zapad podržavaju kulturu smrti: zalažu se za pobačaje, eutanaziju, istospolne brakove. Ozakonjuju se progoni religija, osobito kršćanstva; zabranjuje isticanje križeva i drugog simboličnog znakovlja (prednjače Zapadne zemlje: Francuska, Belgija, Nizozemska); potiče se tzv. liberalni humanizam kao nova totalitarna dogma; nameće se zatrovana i razularena maksima o protoku robe, ljudi i kapitala bez obzira na posljedice; gaji se duhovni nihilizam i relativizam izjednačavanjem dobra i zla; podržavaju se filozofske i sociološke lažne znanstvene teze o slobodi bez odgovornosti; podmeću se u školske programe maloljetnoj djeci prava na preuranjeni spolni život davanjem besplatnih injekcija, kondoma, uvođenjem tzv. rodnih sistema kojima se dokida obitelj, pa tako i pojmovi otac, majka, djed, baka itd.; psihologija podržava bolesni pedocentrizam (u sociološkoj literaturi s hrvatskog Filozofskog fakulteta: »…Roditelji… pokažite djeci da se ne trebaju brinuti o vama…»); ponižavanjem religije i njenih pripadnika dovodi se svijet u sukob civilizacija koji je eskalirao u terorizam. Zapadno društvo potonulo je u bezboštvo i civilizaciju smrti.

Najznačajnije svjetske organizacije poput UN i EU bave se nažalost i lukavim manipulacijama. One često pomažu nevladine organizacije s izrazito katoličkim predznakom poput „Catholic for Free Choice“ (Katolici za slobodan glas). Ta organizacija ima agresivno i izrazito protukatoličko djelovanje, a dobiva velike donacije s ciljem da na razne načine zavara ljude. Ona je danas vrlo utjecajna u mnogim društvenim granama pa i u odgojnim pitanjima na najvišoj razini. Jedan od zadataka joj je ušutkati  Svetu Stolicu i odvjetke katoličkih organizacija u svijetu. Njene stvarne odjeke osjećamo i u Hrvatskoj.

Počeci toga rastakanja kršćanske civilizacije europskih zemalja osnaženi su još od šezdesetih godina XX. stoljeća osobito pojavama alternativnih skupina mladih koji su nakon «djece cvijeća» i agresivnih »crvenih brigada» donijeli pokrete pankera, darkera, sotonista, ateističkih perifernih agresivnih skupina raznih provenijencija. (Tako su se pred Katedralom u Zagrebu okupljali sredinom osamdesetih godina darkeri, obučeni u crnilo, bacali letke protiv Boga, Crkve, šarali prostačke parole, udarali časne sestre. Među njima zapažena je i jedna oštra darkerica koja će kasnije u demokratskoj Hrvatskoj postati prebojana u zeleno čak i ministrica u stranci komunista!) SAD su centar svjetske moći pa se ispitivanja javnoga mnijenja uzimaju kao relevantna za Zapadni svijet. Godine 1997. provedena je anketa u SAD kroz časopis «Parents» (Roditelji). Postavljeni su kriteriji po značenju za američke obitelji. Prva vrijednost je bila odabir dobroga ili lošega za djecu. Rezultati su pokazali da djeca na prvo mjesto stavljaju svoj osobni uspjeh bez obzira na sve ostalo.

Globalizam se u EU pretvorio u novu religiju u kojoj nema Boga, a ako ga ima – to sam ja! (Ovo su parafrazirane riječi F. Nietzschea).

Ujednačavanje duhovne strukture društva provodi se na razne zakonske i druge načine. Tako se koristi promjena terminologije koja uvodi na lukav način zlo u duhovno stanje društva: abortus (pobačaj) se naziva pravom na izbor, pravom na privatnost. Pokušaji da se mladi putem filmskih i drugih prikaza upozore na strahotu samoga čina pobačaja, nazivaju udruge feministica «govorom mržnje». Dakle, sam čin zla je dobar, ali govoriti o njemu je «govor mržnje». Tako nastaje inverzija i u njoj laž kao stožerni pojam.

Nije dozvoljeno koristiti u javnoj komunikaciji riječ homoseksualci i lezbijke, jer se i to smatra «govorom mržnje», nego se mora koristiti kratica LGBT, GAY-prava i slično.

Da bi se strukturirala svijest mase podmeću se u tzv. znanstvenim radovima netočne činjenice kao što je npr. da su svi veliki umovi bili homoseksualci.

Zabranjuje se ta sklonost promatrati kao bolest ili osobni izbor. U tu svrhu nasilno se prenose u javnosti, na ulicama i paradama zahtjevi za pravima te zanemarive manjine koja agresivno zahtjeva posvajanje tuđe djece, laboratorijski ili na sličan način stvorene djece, a analogno tome zahtjevi se protežu i u nazivlje: više ne postoji otac, majka, ostala rodbina, nego roditelj A, B i tome slično. Time se vješto izbjegava neprirodnost postojanja dvaju očeva ili dviju majki. Dijete se dovodi u strašnu situaciju, psihološki, društveno i sociološki neobjašnjivu u odnosu na drugu djecu koja žive u normalnim obiteljima.

Uništenje obitelji i jest glavni cilj ovakvoga zakonodavstva i rasapa tradicionalne svijesti društva. Razorenjem klasične kršćanske obitelji nastupa smrt kršćanske tradicije, najprije u javnosti i zakonodavstvu, a onda i privatnosti. Da bi se to ubrzalo, izbacuju se iz škola i sudova, kao temeljnih stožera čuvara tradicije, najprije javni simboli kršćanstva: križevi. Onda se to prenijelo na osobnu razinu pa se zabranjuje nošenje križa kao nakita u javnim službama, a isto tako i simbola drugih religija – muslimanske burke, mahrame, kefije i tome slično.

Zemlje koje su imale velike kolonije (Engleska, Francuska, Belgija, Nizozemska, Španjolska, Portugal i druge) imaju danas veliki postotak stanovništva podrijetlom iz tih kolonija. Njih odvaja od bivših robovlasnika boja kože, vjera, tradicija, kultura u najširem smislu riječi. Sloboda ulaska u prostor države bivših robovlasnika ne znači i slobodu življenja svoje kulture. Samo ako je u granicama novih globalističkih zakona. Oni počivaju na tzv. toleranciji koja jeu stvarnosti isključiva i represivna. Od useljenika se očekuje da ostanu u poniženom položaju manualnih radnika, unatoč deklaratornom govoru o prilagođenosti kao modelu suživota. Gubitkom kolonija te bivše okrutne sile otvorile su granice svojih država, ali nisu prihvatile i kulturu koju su u nekadašnjim kolonijama gazila. (Navest ćemo samo dva primjera. U Čileu su bijelci postali moćni i okrutni kolonizatori. Najstrašnije uništenje domorodačkoga stanovništva odvijalo se osamdesetih godina 19. stoljeća i potrajalo do dvadesetih godina 20. stoljeća. Otimanjem zemlje i otkrićem zlata započelo je nezamislivo uništenje starosjedilaca. Osnivaju se velike farme ESTANCIAS. Kao športski događaj organiziraju se lovovi na starosjedioce, s psima, kao oni lovovi na divlje zvijeri u zemljama odakle su došli osvajači. Oni sebe smatraju vrlo kulturnim narodima. Njihovi psi, otrovi, strašne nagrade i poticaji potiru bezazlene prastanovnike. Postoje lovci na Indiose koji dobivaju dva dolara za indijanski skalp, dva uha ili glavu. Bez obzira na uzrast. Nekoliko tisuća lubanja ubijenih starosjedilaca Čilea putovalo je krajem devetnaestoga stoljeća u antropološki muzej Velike Britanije. Silovalo se i ubijalo bez kontrole. Londonski uvaženi listovi THE DAILY NEWS iz 1877. ili THE SOUTH AMERICAN MISIONARY MAGAZINE iz 1882. prizivali su otvoreno na istrjebljenje stanovnika Ognjene zemlje radi osnivanja velikih stočnih farmi. Tko danas zna koliko je strašnoga nasilja počinjeno u svim kolonijama pa i Ognjenoj zemlji koju su stanovnici, s rječnikom od 30 000 riječi zvali ONASINA…

Belgija je u Kongu počinila nečuvene zločine. Pobuna crnačkoga stanovništva ugušena je u krvi početkom dvadesetoga stoljeća, a belgijski kralj, prosvijećen i kulturan, naredio je da se svima ubijenima odrežu šake i pošalju u BRUXSELES, usoljene.

U to isto vrijeme u toj našoj maloj, «zaostaloj» i rascjepkanoj Hrvatskoj zemljici držali su u Saboru svoje govore Ante Starčević, Ivan Mažuranić, Eugen Kvaternik, J.J. Strossmayer, implementirajući kroz njih svu demokratsku i kršćansku sumu i baštinu Krista, pledirajući za pravdu i dostojanstvo!!! Isto će se dogoditi i u Drugom svjetskom ratu kad se pojavi veliki Alojzije Stepinac.)

Dovoljna su ova dva primjera da se shvati papa Ivan Pavao II. koji je molio Boga da nama bijelcima oproste svi kontinenti-crni, žuti, crveni i smeđi koje smo zatirali stoljećima.

Tek poslije Drugoga svjetskoga rata napuštaju polako svoje kolonije velike zemlje okrutnosti. Zatirale su sjevernoameričke Indijance, srednjoameričke Indiose, afričke crnce, Indijce, Kineze, Vijetnamce, aboridžine…

Robovlasnici nisu već tada imali kršćanske tradicijske dubine koje su stvorene od vremena benediktinaca, početka šestoga stoljeća. Raskol u kršćanstvu Europe na protestantizam i katoličanstvo pomogao je da obje strane doprinesu strahotama zlodjela nad ostalim kontinentima.

Sunovrat u ništavilo pomogli su i pravci u intelektualnim krugovima krajem osamnaestoga stoljeća: Francuska revolucija nije srušila samo kralja, nego i Boga. Ubijeno je na tisuće svećenika, zatvoreno tisuće crkvi, na oltaru u Notre Damu postavljena je bestidna gola ženska figura kao simbol novoga doba.

Sinkrono s tim zbivanjima, koja su kasnije obuhvatila velike prostore tijekom dvadesetoga stoljeća i Boljševičke revolucije, došlo se do izjednačavanja pojmova zlo i dobro. To su do danas sve i na svaki način bez razlike pojmovi suglasnosti, a ne suprotnosti. Može se činiti sve bez obzira na posljedice. Svatko ima pravo na svoju istinu! Tako se nasilje nad djecom koje se već danas tolerira u najkulturnijim i dobro uhranjenim zemljama EU, spustilo na dvanaest godina. U zakonu se ono tumači kao ljubav prema djeci koju i ona isto doživljavaju. Ali za uništenje religije treba potaknuti mržnju na svećenike koji to koriste pa se danas najviše govori o zlodjelima Crkve i procesuira upravo njih.

Borba da se to ostvari diljem svijeta izjednačava se s borbom za npr. crnačka prava. Ta strašna nakaradna misao počiva na laži da je biti perverzni homoseksualac koji zlostavlja djecu isto što i biti crnac, a naravno, biti crnac nije ni neprirodno ni (auto) destruktivno.

Likvidacija Deset zapovijedi Božjih naglo i silovito poprima sve više maha: u EU posve je normalno da ih više nema u školskim programima. Rušenja spomenika s takvim sadržajima događaju se i diljem SAD (pred sudom u Alabami, gradiću Montgomeryju i drugdje).

Kultura smrti nudi nove lažne vrijednosti mladima. Sve počinje bezazlenim projektima punim privlačnosti: odjeća koja sugerira bestidnost, prostotu; poticanje na opsceni rječnik, silovitost i divlji glazbeni okviri, pojava sve razornijih tzv. RAP glazbenika, monotonim ponavljanjem kojim se ispire mozak, sotonističkim slavljima na rock-koncertima gdje nisu rijetkost ubojstva, smrti od droge i alkohola itd.

Postoje čitave kompanije koje se bave marketingom nudeći sve što mladi žele: one stvaraju prototipove svega što bolesna mašta može izmisliti. Tu je MOOK – karikatura divljega, nesputanog, nasilnog, nemoralnoga seksualnog manijaka; ili MIDRIFF – prerano sazrele tinejdžerke opsjednute izgledom i seksom, pirsingom i tetovažama.

Hrvatska se odavno uključila u taj val pa i emisijama «Big Brader». To su javni pozivi mladima da se bez rada i ikakvih znanja i kvaliteta pred kamerama natječu u razuzdanom životu, pa tko je žešći, nasilniji i izopačeniji odnosi pobjedu. Ovo posebno njeguju i potiču javni mediji, naročito televizijske kuće.

Najstrašniji pokušaji dolaze iz zakonodavnih središta-ministarstava za školstvo i odgoj mladih. Pojedini segmenti u humanističkim znanostima koji bi mogli osvijestiti djecu namjerno se izbacuju: djela iz lektire, povijesni događaji u pravom svjetlu, (samo jedan primjer iz naše povjesnice: slavljenje 27. srpnja 1941. kao dana antifašizma u biti je zatajeni pokolj dvije stotine hodočasnika katolika, kao i umorstvo župnika Gospodnetića kojega su partizani ispekli na ražnju! Tom zločinu se isti klanjaju i progone svakoga tko donosi istinu.)

Također se nasilno želi uvesti nekakav RODNI pojam čovjeka koji ima izjednačiti bolesne perverzne tipove s normalnim obiteljima. Uvodi se informacija o seksu kroz tobožnju potrebu obaviještenosti djece u nižim razredima osnovne škole, kad ni psiha ni intelekt djeteta nisu u stanju podnijeti seksualna saznanja. Nude im se kondomi i podučava kako se njima služiti, daju im se injekcije da se spriječe zaraze u djevojčica od dvanaest godina. Sve to dobiva naizgled naučno lice, čini se bezazleno i beznačajno za razvoj djeteta.

U svojoj biti se to pretvara u poziv za prerane seksualne veze, traume i jeftine pustolovne bolesne pojave koje propagiraju i američki i ini filmovi. Sve jače i sve dalje vodi ovaj put u traganje za neobičnim iskustvima, kamo spadaju i LGBT!

Pornografija nema limita, mrak tajnih udruga potiče praznovjerje, sotonističke sekte prinose čak ljudske žrtve! (Primjera ima mnogo i u Hrvatskoj. O tome je pisano.) Došlo je vrijeme Sotone kad se smatra da je zaraza SIDOM – IN! U korijenu svega su laž i nasilje nad prirodnim redom.

To je u vrijeme ministra (Jovanovića) koji predvodi mediokritete postala ponuda pa i prisila na kulturu kao zlostavljačicu djece, izjednačavanjem svih sadržaja razina zla pod formom liberalne demokracije. Tome su uvelike pomagali mediji koji širenjem niskih strasti i bijede duha potiču na nasilje nad sobom i drugima.

(Sve učestaliji pokolji koji provode sama djeca nad svojim vršnjacima šire se iz SAD diljem svijeta!) 

Taj rani i nekontrolirani razuzdani život ima za posljedicu neplodnost djevojaka, ali i mladića. (Tome treba dodati krajnju nebrigu za obiteljske zakone koji ne potiču rađanje djece.) Sve je to kultura smrti koja se nudi i zavodi mlade.

Naročito su kulturu smrti razvili i do danas infiltrirani u razne tzv. nevladine udruge bliske vlastima podržavali komunisti i nacisti. Svaka ideološka diktatura najprije ukida Boga. Bog kao anomalija koja zaglupljuje narod. Onda na red dolazi pojam domovine pa obitelj kao temeljna jedinka društva. Iz samo tri citata «velikoga» Lenjina posve je razvidno:

Lenjin: «Revoluciji povjesničari nisu potrebni!»

            «Meni se za Rusiju fućka – ja sam boljševik!»

            «Neka 90% ruskoga naroda krepa – bitno je da 10% doživi

              svjetsku revoluciju!»

            «Struja će postati bog!»

Komunizam i nacizam nisu naseljivi. Za njih ljudi mogu samo umrijeti, lagati, ubijati, prolijevati krv. Nitko sa savješću i dubokom spoznajom svoga bića ne može poželjeti triumf ovim sustavima. Duh oba sustava briše Boga i stvara preduvjete za svijet globalizma u kojem se pod formom demokracije širenjem medija potiču niske strasti,  bijeda duha i nasilje prema sebi i drugima.

Veliki spisatelji spoznali su te dvije provalije koje vode u pakao pa je tako Czeslaw Milosz govorio o komunizmu u «Zasužnjenom umu» i taj govor je nepobitno i strašno svjedočenje o suštini te ideologije. U njoj nema više etike, nju je zamijenila odanost partiji. U srži svega postoji jezgra tame koja počiva na laži, okrutnosti i moći. Ne postoji vizija sutrašnjice osim ako nije partijska.

Sistem je građen tako da običnoga čovjeka pretvara u klona ili u beštiju. Klonovi su čuvari u logorima u koje dovoze milijune klasnih neprijatelja, tobožnjih izdajica. Glavna poluga sistema je vlast nad umovima.

Dvadeseto stoljeće je razdoblje kad je Europa uronila u mrak i okrutnost.

Stvaraju se goleme kartoteke zločina, čuvaju se na tajnim i sigurnim mjestima. Možda se u budućnosti pronađu i otvore, (Hrvatska nije otvorila sve svoje arhive! Partija komunista još drži i objekte i dokumente koje je ona prisvojila) ali je vjerojatnije da će biti desetkovane ili potpuno uništene.

Uništeni će biti i narodi. (U trenutku stvaranja SSSR bilo je 220 naroda, poslije Staljinove epohe ostalo je pedesetak!) Isto vrijedi za Hrvatsku. Analogija s malim narodima je sljedeća: narodi dolaze i odlaze, kaže tovariš Staljin, ali zemlje ostaju. Litve će biti, ali Litvanaca ne će biti! Hrvatske će biti, ali Hrvata ne će biti. (Od 2000. godine hrvatska nacija naglo izumire!) To je povijesna nužnost koju nam nudi kao vrstu kuge komunizam koji je preživio u glavama sljedbenika učlanjenim u tzv. lijeve stranke.

Oni ne zaboravljaju kako su u svakoj prijestolnici crvenoga carstva dugo u noć gorjela svjetla na zgradama CK. Tamo su za stolovima sjedili poznavatelji djela Marxa, Engelsa, Tita, Lenjina, Staljina, Kardelja, Bakarića… To su njihovi očevi, djedovi ili oni sami. Čitave skupine stanovništva bile su predmetom njihova sumnjičava istraživanja i likvidacije. Tu su stolovali odabrani vojnici partije koji procjenjuju opasne nijanse u govoru i mislima, a znaju da su najopasnije u djelima filozofije, književnosti, povijesti, povijesti umjetnosti i književnoj kritici.

Stoga se partija i njeni sljedbenici bore protiv bilo kakve objave posezanja u dubinu ljudskoga bića. Ono što se ne vidi – ne postoji. Ne postoji ljudska duša, analogno tome ni Bog, religijske predodžbe, apstraktni pojmovi vezani uz ta područja: milosrđe, apsolutna ljepota, Dobrota i tome slično. O USKRSNUĆU nema ni govora. Cilj ljudskoga života je smrt. Treba stvoriti jalovu, pustu, uništenu zemlju jer ona je puno strašnija od imaginarne. Treba vjerovati jedino u partijsku direktivu (bez obzira je li ona nacistička ili komunistička) jer ona postavlja poredak vrijednosti  koji ne počiva na istini, osobito ne na Isusovoj ISTINI ili kakvom drugom metafizičkom temelju. Tragedija dvadesetoga stoljeća je posebice u tome vjerovanju da takva ISTINA ne postoji. To su nam nudili kao povijesnu nužnost koju moramo prihvatiti kao kugu. Prihvaćanjem takvoga stava prestat ćemo roniti suze za žrtvama. Oni imaju zadatak poraditi na zaboravu, potiranju povijesti, stoga ona rečenica Lenjina, začetnika najstrašnijih izuma GULAGA, kako revoluciji ne trebaju povjesničari, ima golemo značenje i posljedice.

Ali muza Klio odvratila im je podsmijehom. Ona je oslonjena na štap ISTINE i razgrće male podle štakorske rupe u kojima još skrivajući se počivaju ostatci sljedbenika crvenoga carstva. (Ona je razotkrila mnoge prijevare. Samo jedan primjer: područje Lepe Bukve kod Macelja proglašeno je Titovim lovištem 1945. i zabranjen je pristup. Ali preživjeli Fran Živičnjak, jedan od preživjelih na Križnom putu, opisao je u knjizi zločine baš u tome području. Iste godine nađen je ubijen u svom stanu. Pod nerazjašnjenim okolnostima. Državna komisija počinje istraživanja na tom Titovom lovištu 24. lipnja 1992. godine i pronalazi 23 masovne grobnice s 1163 žrtve. Međutim, već 17. kolovoza 1992. netko je naredio da se istrage prekinu!)

Europa je danas između života i smrti. Ostarjela, troma od sitosti, ohola do bola, neosjetljiva na tuđe dostojanstvo, osjetljiva na svoje. Svoje materijalističke i scijentističke visoke rezultate diže u visine najviših civilizacijskih dosega. Eu tj. Europski Savjet prihvatio je u studenome 1996. godine tzv. BIOTEHNIČKU KONVENCIJU. Jedino ju nije prihvatila Njemačka zbog nedopustivih zahvata koje ista omogućava nad ljudima i embrijima koje ne tretira kao ljudska bića. Tu se u Konvenciji spominje dopuštenje za istraživanje nad prekobrojnim embrijima «u interesu njihova razvitka». Kakvoga razvitka? Samo u Velikoj Britaniji ubijeno je u kratkom roku tisuće «zaboravljenih» embrija u raznim razdobljima života. Ta Konvencija dopušta i pokuse nad starim osobama.

Mnoštvom drugih zakona i zaključaka u diskusijama o budućem kursu biopolitike stoji netaknuto pitanje ljudskoga dostojanstva. (Nemoguća istina postalo je ozakonjenje raznih izopačenje pa čak i spolno općenje sa životinjama. Danska je preuzela vodstvo.)

Tu je granica pada u znanstveno barbarstvo, GENETSKU HIROŠIMU,koja dopušta ubudućnosti (čini se da je ta budućnost stigla!) da se umjetno uzgojene embrije, bez obzira jesu li iz majčine utrobe, promatra i dijagnosticira s njihovim urođenim ili umjetno izazvanim deformitetima, koristi u znanstvene svrhe sa smrtnim završetkom. Oni postaju legla koja se ubijaju ili se režu u komade i daruju za transplantacijske organe.

Dakle, ovo je doba kad se znanstvenim temeljima genetike bave ne samo odgovorni i moralni znanstvenici, nego i političari, profiteri, velike kompanije u kojima moralne granice ne postoje. Možda je, kao i uvijek, samo manjina svjesna da se radi o životu i smrti. EU ima svjesne i odgovorne ljude, koji iako su u manjini, pokušavaju spriječiti pokuse umjetno proizvedenim virusima, zagađenjem, pokusima na štetu ljudskoga života i dostojanstva a osobito genomskom prehranom. (U tome se posebno ističe skupina koja pripada PEU.)

Zagovornici života i dostojanstva čovjeka oslanjaju se na vjerske istine.

Vrhovni poglavari katoličke Crkve poručuju iz Rima u formulama: mir, humanost, milosrđe, pravo na život, vjernost Isusovu nauku, pokajanje, stid, grijeh. Možda je činjenica koju je uočio papa Franjo da je čovječanstvo izgubivši osjećaj za grijeh, svijest o grijehu, jedan od glavnih uzroka pada u taj relativizam koji se globalistički širi. Uništenje Boga, nevjera u njegovo postojanje, nevjera kao dio suvremenoga scijentizma i materijalizma, stavila je na mjesto crkve, ispovjedaonice i Boga – psihijatrijsku stolicu. Ustalilo se mišljenje da ne postoji samo jedna istina, nego svatko ima pravo na svoju istinu. Pojam grijeha, ako se i osjeća negdje u dubinama duše, smatra se da nije izlječiv putem Vjere, nego medikamentima ili je potpuno neizlječiv. Čovječanstvo razvijenoga Zapada nalazi se u fazi da grijehe ne može prepoznati pa analogno tome ni oprostiti. Dakle, nedostaje iskustvo milosrđa. Njega je zamijenila tolerancija.

Ne postoji više uvjerenje mogućnosti otkupljenja, «ljudi više ne vide ruku koja te podiže, zagrljaja koji te spašava, oprašta ti, koji te oslobađa, preplavljuje te beskrajnom  i strpljivom ljubavlju…» (riječi pape Franje u knjizi «Bog je milosrđe», Split, Verbum, 2016.)

Činjenica je da danas pojam grijeha polako iščezava iz Zapadne civilizacije.

Zajedno s Bogom nestaje i Deset Božjih zapovijedi. (Sami pokušaj uvođenja neke varijante kršćanskoga odgoja u škole početkom stvaranja naše moderne Hrvatske Države, izazvalo je u starih kadrova u Ministarstvu školstva histerične odjeke i napade na našu skupinu koja je predvođena isusovcima bila nazočna na toj sjednici.)

Najomiljeniji način tzv. demokratskih sekularnih zakonodavstava je uklapanje spomenute tolerancije kao i humanosti suosjećanja umjesto bilo koje religije. To se svodi na ljudsko lice. Čovjek može patiti, suosjećati i ne ostati ravnodušan na tuđu bol. Najčešće samo kraće vrijeme i vrlo često samo ako ne ide na njegovu štetu ili od njegovoga dijela kojega posjeduje na ovoj zemlji. Pomaže se od viška.

Strašna je činjenica da većinu bogatstava na svijetu drži u svojim rukama nekoliko stotina obitelji. Mrvice koje se od milijardera dijele umirućim kontinentima predstavljaju cinizam. (Jednako tako je cinizam i okrutnost naplaćivanje poreza u korist države kod darovanja hrane za siromašne!! Hrvatska spada u takve zemlje!) Kratko suosjećanje modernoga Zapadnjaka sažima se najčešće u onih nekoliko minuta pred ekranom TV dok gleda slike gladne djece Afrike, Indije, Južne Amerike, pa potom organizira neku besmislenu akciju i sakupljeni prilog pošalje posredovanjem vrlo nepouzdanih krakova raznih razvikanih organizacija. Taj novac rijetko dolazi u cijelosti do adresata. Vremenom siti dio čovječanstva biva zahvaćen globalizacijom ravnodušnosti. Ravnodušnost je jedan od najčešćih grijeha obezboženoga čovjeka Zapada, hladnoća osjećaja koji više nisu u stanju prihvatiti siromaha, grješnika, marginaliziranoga. Taj se okrutni i ledeni dio duše očituje u svakodnevici materijalnoga, ali i u duhovnom svijetu filozofije, sociologije, psihologije, književnosti i sličnih disciplina koje su stale na prijestolje umjesto Boga. Sarkastični i na prvi pogled neutralni stavovi u tim tzv. humanističkim disciplinama imaju temelj u davnim riječima S ONU STRANU DOBRA I ZLA. Gospodin koji je to smislio (J.P. Sartre) osobno je spoznao veličinu zla u posjetu SSSR, ali ga je prešutio, a sam je živio u izobilju, sa sluškinjama, s prezirom prema Bogu, daleko od sedam tjelesnih djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenika pohoditi, zarobljenike i prognanike pomagati i mrtva pokopati.

Ako tome dodamo djela duhovnoga milosrđa: u dvojbama savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti – približili bismo se idealima kršćanskoga milosrđa. U nama bi prevladala Ljubav. U toj spoznaji život bi postao neprocjenjiv dar. Naš boravak u ovom životu daje nam prilike da ostvarimo djela tjelesnih i duhovnih milosrđa koja su odsjaj velike Ljubavi. Smisao života. Smisao je uvijek iznad svakodnevice i vidljivoga svijeta. Bez njega život nema vrijednosti. Sav scijentizam i materijalizam ne mogu zamijeniti metafizički svijet vrijednosti koji se očituje jedino u Bogu, proizlazi od Boga.

Iz sačuvanih riječi koje nam je uputio blaženi Alojzije Stepinac tijekom svoga

života, iz njegova postupanja i nadahnuća, izrastao je pred nama lik sanjara i neprilagođenoga čovjeka: nikada nije prihvatio ništavnosti, ružnoće, nepravde, podlosti, servilnosti izdajstva ma koliko je visoko stajao u «zemaljskom gradu».

Nije pristao biti globalistički BEZDOMAN, uvijek je za njega središte svijeta i utočište bilo malo mjesto Krašić kojega je On uzdigao na najvišu razinu koju ne može dostići nikakva globalizacijska misao, mjesto iznad zemaljske moći jer je sazdano od sna, ljubavi i boli. Samo u takvim okvirima čovjek pretvara svoje sumorne zemaljske dane u nedostižne visine.

Alojzije Zatočeni odbio je živjeti u kriptohrvatstvu, u getu, već je uzeo slobodu pod cijenu života. I u logoru je bio slobodan unatoč zidinama i stražarima, unatoč trovanju, jer nije mu nedostajalo ni jedno «zlatno tele», nije imao potrebu uzdizanja nad mase, nad svoj narod za kojega je molio jer je taj narod živio u nepodnošljivoj poniženosti.

Već onda je bio vođa svoga hrvatskoga naroda jer nije umislio da je Bog, nego je bio svjestan svoje slabašnosti i uzdavao se u Božju pomoć: IN TE DOMINE SPERAVI! Gledao je samilosno čuvare koji su ga ponižavali i molio za njihovo obraćenje. Oni su to na neki način osjećali.

U dalekoj budućnosti ostat će sjećanja na takve svete ljude koje uvijek možemo dodirnuti kroz metafiziku Božje nazočnosti. Kad to odbacimo, život postaje besmislen. Materijalizam i scijentizam  donijet će u budućnosti mogućnost da čovjek sve sazna o svojoj genetici  pa i trenutak smrti. Priča kaže da je Bog sišao na Zemlju da vidi što ljudi rade. Ugleda jednoga koji gradi kuću od koprivina lišća. Upita ga zašto to radi. Ovaj rezignirano odgovori da će živjeti samo do jeseni i nastavi  bez nade i bez Boga svoj kratki život.

Alojzije naš ostavio nam je u nasljeđe nadu i vjeru u Boga. Ljudi to osjećaju i nikada prekinuta hodočasnička povorka na njegov grob svjedoči da ta metafizika postaje sve jača. Alojzije je bio vjerostojan svjedok svojega doba.

Papa Ivan Pavao II. rekao je: »Bit ćete mi svjedoci». Kleknuo je na Alojzijevu grobu i poklonio se. Taj Poljak velikoga srca stavio je ruku na našu hrvatsku tugu i rekao: ove mi ne dirajte, oni su patnički narod. Znao je našu povijest, naše žrtve, nosio ih u srcu kao i svoje poljske. Čovjek se ne spašava u masi, svatko ima osobno spasenje i svatko svjedoči za sebe. Ali postoji jedna činjenica koju je izrekao sveti Ivan od Križa: «U predvečerje života bit ćemo suđeni po ljubavi.»

---

[1] Nevenka Nekić, rođena je u Zagrebu gdje je završila Filozofski fakultet. Predavala je u školama hrvatski jezik, povijest, povijest umjetnosti, a najdulje u Klasičnoj gimnaziji i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Objavila je trideset šest književnih djela (romana, pripovjedaka, pjesama, eseja, putopisa, drama, likovnih monografija, povijesnih i drugih rasprava). Napisala je scenarije za pedeset i šest dokumentarnih filmova iz područja kulture, povijesti i hrvatskoga podmorja. Surađuje na televiziji, novinama, časopisima i radiju. Slikarstvom se bavi od 1992. godine. Do sada je imala 14 skupnih i 26 samostalnih izložaba. Slika u tehnici ulja  i akrilika na platnu, akvarela, pastela i crteža. Dramska djela su joj izvedena na radiju i u kazalištu.

Za svoja djela nagrađena je više puta: Državna nagrada „Ivan Filipović“, razne književne nagrade, među kojima se ističe nagrada „Andrija Buvina“ za 2013. godinu. Dopredsjednica je Hrvatske paneuropske unije, članica Predsjedništva Hrvatskoga nacionalnog etičkoga sudišta. Počasna je građanka Tovarnika. Uvrštena je u Hrvatsku književnu enciklopediju, Karlovačku enciklopediju, a također je članicom književnih i inih društava te Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori-Basel.

“O ŽRTVAMA JE RIJEČ” Zbornik radova Trećeg hrvatskog žrtvoslovnog kongresa (ur. Zvonimir Šeparović, Zagreb, 2006., str. 262-264)

 

Žrtva na Križu – p. Anastazio Petrić – dominikanac, gvardijan Dominikanskog samostana Bol na Braču, akademski slikar, slika izrađena za Treći hrvatski žrtvoslovni kongres i poklonjena Hrvatskom žrtvoslovnom društvu u trajno vlasništvo

P. Anastazio Petrić je rođen  u Bosanskom Šamcu, župa Prud; za svećenika je zaređen 25. lipnja 1995. u Zagrebu. Teologiju je studirao na KBF-u u Zagrebu i na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu u Švicarskoj, gdje je i magistrirao 1995., na njemačkom jeziku. Od 1996. do 2000. studirao je slikarstvo u Rimu, na Academia Nazionale delle Belle Arti, gdje je stekao naslov akademskog slikara. Po povratku u Provinciju, bio je osam godina župnik u župi Sv. Ivana Krstitelja u Bolu na Braču. Član je Provincijskog vijeća Hrvatske dominikanske provincije i predsjednik Vijeća za umjetnine Hrvatske dominikanske provincije.

p. Anastazio Petrić op – Bol, 16.6. AD 2004.

Stradanje Hrvata Bosanske Posavine 1945-te u selu Prudu

Prud je selo Bosanske Posavine smješteno na samom ušću rijeke Bosne u Savu. Točnije klinasto je zabijeno među tri rijeke; desni rub sela omeđuje opasna rijeka Bosna sa svojim virovima i mutnim valovima. Ona je ovdje postala ravničarska rijeka i burno se protivi svome nestajanju u Savi, prečesto rušeći Pruđanske beare (obale) odnoseći i zemlju i nerijetko i ljudske živote. Lijeva grliteljica sela Sava široka je, zeleno blatnjava i zastrašujuće tiga zbog svojih nepredvidivih i opasnih dubina. Između ove dvije velike i poznate rijeke kao ruka pomirnica, izvirući desetak kilometara prije ušća Bosne u Savu, četiri – pet kilometara prije svoga utoka u Savu pojavljuje se Stara rijeka, od Pruđana nazvana Starača koja čineći taj prirodni trokut triju rijeka dajući naselju smještenom na tom troriječnom otoku specifičan kulturološki, etnografski, zemljopisni, zemljoradnički i strateški značaj. Im mu nije ni moglo biti drukčije nego li Sprud-riječni otok, odnosno današnji Prud. O ovomu potonjem strateškom značaju Pruda kao sudbini i njegovom stradanju htio bih progovoriti.

 
Možda nije dovoljno poznato svima da u etnološki zvanoj «Pravoj Posavini» Odžačko-Šamačko-Oraškom kraju, za razliku od one Modričko-Brčansko-Derventske Posavine gdje su «Brđe», nema muslimanskih sela. To je rub uz Savu. Tu su smještena velika Hrvatska sela, kojima su prvu susjedi Slavonci priko. U Posavini nema miješanih sela. Takav je sastav i Pruđanskog stanovništva to je u potpunosti Hrvatsko selo, bilo nekad bogato i čuveno nadaleko po svojim momcima i curama po radinosti, pjesmi, dukatima, volovima, konjima i cipelama koje su Pruđani «Oko kuće nosili».
 
Takav Prud, po prilici, zatekla je i 1945-ta. Ta godina za seljane Pruda nije bila godina oslobođenja, nego godina terora, nasilja, pljačke, paleži i strašnog pokolja. Sjećam se da su naši stari razdoblje od 1945. pa sve do naših dana onako potajice zvali razdoblje «Poslije pada». Što se točno dogodilo.
 
Kada je stiglo proljeće 1945. stigla su i velika povlačenja domobrana i ustaša kroz Bosnu. Tako su stigli i do zadnje obrane Bosne u prirodno dobro učvršćenom Prudu, strateški veoma važnom za područje Brodskog posavlja, jer preko Save, točnije iznad Pruda su i opet velika Slavonska sela: Sikirevci, Jaruge, Kruševica, Sl. Šamac, Babina Greda i dr.
 
Možda se čuli da je Prud pao mjesec dana nakon Berlina, no taj pad je uistinu bio stravičan. Kako se kroz Posavinu pred partizanima i friško izbrijanim četnicima, da to biše ne budu, povlačila Hrvatska vojska, za njima je bježalo i Hrvatsko stanovništvo otimajući se pokolju. Upravo onakva slika kakvu smo vidjeli za ovo područje strašne i 1992. godine.
 
Sva ta sila vojske i jadnoga naroda stigla je do Pruda. Tu su stali očekujući pomoć. Na Savu nisu mogli, jer bi bili prelagana meta. Začuđujuće je to da je obrana pod zapovjedništvom (ne znam mu čin), ali čuvenog «Škice» trajala čitav mjesec dana. Stari su mi govorili da su se htjeli branit sve dok mogu čuvati nejačad, a onda će na Savu. No nisu znali da je Slavonija već odavno pala. Tek kad su započeli partizanski napadi sa sve tri strane sela bili su svjesni da izlaza nemaju.
 
Partizani su ušli, ustaše su odmah poklali, a onda je nastalo iživljavanje i pokolj civilnoga stanovništva. Shvatit ćete da je nemoguće ovdje donijeti točan opis stradanja, točne datume, jer se o ovom nije smjelo govoriti, pogotovo ne nama djeci. Do sada o tomu ništa nije napisano. Strah je u narodu kroz trajanje Jugoslavije bio uistinu velik. Stoga mogu ovdje iznijeti samo pojedine slučajeve ispričane od onih koji pred smrt, a dok sam ja već bio u sjemeništu, nisu više imali straha.
 
Tako mi je već sada pokojna baba Lucija Kmečića uz veliku bol ispričala da su u njihove kuće Ekmečića partizani ušli oko sredine svibnja i tražili da svi muški izađu van u dvor-dvorište. Pred njihovim ženama, sestrama i majkama zaklali su trideset i dva člana. Najstariji je imao sedamdesetak godina, a najmlađem tek sedam godina. Postila je sav ostatak svoga života.
 
Katica Babić, boraveći u progonstvu kod sina svećenika dr. Petra Babića u Insbrucku u Austriji pred smrt progovorila mi je o stradanju svoje obitelji: «Kad su ulazili partizani u selo, otac i čiča su majku, sestru i mene zakopali u rov za krompir. Bili su nam proveli neku cijev da moremo dijat. I tako smo mi bile zakopate tri dana. Nije se više moglo durat. Ja sam se onda otela materi i izletila van. Prvo sam ugledala oca zaklatog pred bunarom, stric je bio zaklan pred štalom, a stari dida je još hroptao u kući. Bio je zaklan na krevetu. Tada sam pobegla u šumu i tamo se skrivala mjesecima jedući travu i koru s drveća.»
 
Kada su partizani ulazili u kuće u dijelu sela zvanog Bartun žene i djeca su bezglavo bježali iz kuća. U obitelji Ilije Paradžik bježeći pred majkom na cesti iz strojnice partizani su ustrijelili njegova tri starija brata. Imali su sedamnaest, četrnaest i sedam godina. On je ostao živ u naručju majke Luje kao mala beba. Otac je potom ubijen.
 
Ovakvih obiteljskih tragedija i pokolja nije bila pošteđena niti jedna kuća Pruda, Vojskove, Gornje Dubice, Balegovca, Svilaja, Ade, Bazika, Domaljevca, Garevca, Čardaka, Grebnica, Hrvatske Tišine, Hasića, Tolise, Vidovica, Kopaonica, Oštre Luke i šire. Zato i nastade pjesma «Oj crnino posavinsko sudbino».
 
Ljudi Bosanske Posavine nisu znali što je to Bleiburg, nisu bili na Kriđžnom putu, jer do njega nisu niti stigli. Bili su svi pobijeni na kućnom pragu. A za one nestale jednostavno se govorilo «Odveli ga partizani».
 
Tako mi je pričala moja pokojna baka Jela Ilak da su u susjednom selu Gornja Dubica njenog djevera i sve muškarce partizani pozvali na zbor ispred kapele, a onda je krenula duga povorka. Ona ga je dok su prolazili pored kuće kroz pendžer pitala: «Baja kud vas vode?», a on joj je tada odgovorio: «E moja nevista, il’ u Jasenovac il’ niz Savu.» Već tada su ih partizani vodili u Jasenovac. Čudno?!
 
Drugi njen djever bio je ustaša. Uhvatili su ga točno na Petrovo 29. lipnja 1945. Jutrom su ga vezali u dvorištu i ranili. Cijeli dan je u teškim mukama tražio gutljaj vode, no ona nije smjela izaći van iz kuće, bojeći se za djecu. Ubijen je navečer. Tri dana su ga žene morale ukapati i iskapati, čas iz groblja, čas ispod jasena u dvorištu, sve dok neki partizanski glavešina nije naredio da ga napokon zakopaju u grobnicu, jer je ustaša jako zaudarao.
 
Najstrašniji pokolj u Prudu dogodio se 24. lipnja 1945., kada su u jednoj štali partizani poklali 320 muškaraca. Nisu smjeli biti pokopani, a kad su se trupla već toliko raspadala, zaudarajući na ljetnoj žezi pobacani su u rijeku Bosnu, odnosno Savu.
 
Strašnih nepripovjedanih sudbina je na žalost mnogo. Mnoge su ukopane sa njenim patnicima u zemlju, nerazumno žubore vodama. Teško ih je saznati. Stoga bih vam iznio i jedno poratno moje osobno iskustvo.
 
Kao djeca rado smo se tijekom ljeta kupali na Savi i Bosni. Bosna nam je bila puno draža za kupanje, jer je nekako manja, plića pa vjerojatno i toplija. No godine 1982. njena visoka obala Kej za nas Pruđane je uistinu postala zastrašujuća. Rijeka često mijenja svoj tok potkopavajući svoje obale, tako je toga proljeća rijeka Bosna potkapajući bear prelomila i jednu jamu punu ljudskih kostiju. Odrasli muškarci su bez straha otplivali do toga mjesta stratišta. Po lomljenim kostima pronalazili su komade bakrene žice, u kostima su bili mnogi metci. Bilo je jasno porijeklo i starost te jame. Tražili su da se te kosti skupe i pokopaju u jednu zajedničku grobnicu na mjesnom groblju. Nisu dobili dozvolu. Jedan Pruđanin Mato Majić skupio je pojedine komadiće sukna koji su ukazivali svojim etnografskim porijeklom da je to bilo stratište hrvatskih očeva. Njegova majka Luja Majiš prepoznala je među ostacima komadić ruba nogavice, šlingu sa posavskih gaća koje je ona svome mužu vezla. Sve do svoje smrti je taj komadić sukna čika Mato čuvao kao jedinu uspomenu na svoga nikada viđenog oca.
 
Poratne godine su bile iznimno teške. Muževi su bili mahom pobijeni, stoga je bila pokradena, kuće opljačkane. Povrh svega komunisti su smislili nekakve svoje zadruge koje ne samo da su otimale sav udovički urod nego su povrh toga nametali još i nekakve poreze i prireze, razna nedolična davanja u žitaricama, povrću i voću… Sve do sušne 1950. godine kad su već porasli dječačići morali u Slavoniju «na redak» kopati od jutra do večeri kod gazde na njivi, tek da bi se prehranili.
 
Otac mi je pričao da ih je 1952. godine, u prvom razredu, njih četrdeset sedmoro đaka učitelj upitao «Tko ima oca?» Diglo ih je ruku samo dvoje.
 
Stigla je tako i 1992. godina, pa Dyton… Interesantno je da u Domovinskom ratu čak ni u rovu niti jedan Pruđanin nije poginuo. Vele: «Čuvali nas naši pokojni iz onoga rata.»
 
Tragedija Bosanske Posavine je neopisiva. Izvore za stručan rad nigdje ne možete pronaći. Tek još pokoja stara svjedokinja bi vam o tomu mogla progovoriti, ali tko će njoj vjerovati. Tako i ovaj moj opis stradanja sela Pruda, ne može biti elaboriran interesantnim pomodnoj i bezglavoj stvarnosti, jer osim nekoliko citata nema nikakvih drugih stručnih izvora. Možda to nije niti bitno, jer važno je samo jedno da mučenička krv naših otaca nije uzalud prolivena.
 
Hvala im!

Prud je crkvi dao tri duhovna zvanja, dr. Petra Babića, op. Anstasia Pericu Petrića i don Pericu Majića

 

Biblioteka Documenta Croatica – Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

Franjo Talan[1]

Za žrtve i stradale u Hrvatskoj potrebno je formirati jedinstveno groblje – „Hrvatski Arlington”

i prof. Zvonimir Šeparović i Franjo Talan, ing., – muzej Mimara – VII. hrvatski žrtvoslovni kongres

Evo nakon tri godine ponovno smo se okupili ovdje u ovom hrvatskom domu kulture da bismo progovorili o žrtvama i stradanjima, a sve u cilju dostojnog odnosa prema svim poginulima, žrtvama i stradalima u prošlom stoljeću, pogotovo o desetljećima prešućivanim žrtvama za koje se nije smjelo ni znati.

Na području Republike Hrvatske postoji više stotina lokacija s prešućenim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, a broj jama u kojima leže (ili su ležale) žrtve iz tog razdoblja zacijelo iznosi i više od tisuću. Naime brojne su lokacije gdje postoji više jama u kojima su pokopane žrtve, vojnici i civili, a danas 25 godina od hrvatske samostalnosti dužnost nam je poraditi na tome da se žrtve dostojno pokopaju. Na određeni način dužnost nam je obnoviti i vojna groblja poginulih i stradalih vojnika u Drugom svjetskom ratu, kojima su nakon što su vlast preuzele partizanske snage, po naredbi komunističke vlasti odstranjeni nadgrobni spomenici sa njihovih posljednjih počivališta, a dužnost nam je voditi i brigu o grobovima poginulih u ratovima XX. stoljeća i stradalih od posljedica totalitarnog komunističkog režima.  

Moje izlaganje nosi naslov „Za žrtve i stradale u Hrvatskoj potrebno je formirati jedinstveno groblje“, a ponukan brigom koje za svoje poginule vode Sjedinjene američke države i sa željom da se i u Republici Hrvatskoj prema svim poginulim i stradalima s istim osjećajem i brigom odnosimo dodao sam i „Hrvatski Arlington“. Naime 25. travnja 2008. godine u Varaždin su došli predstavnici američke vojske u potrazi za poginulim pilotima koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću stradali na području sjeverne Hrvatske, obišli su i druga područja s ciljem prenošenja tijela poginulih koji se po pronalasku u dogovoru s obiteljima pokapaju na groblju u Arlingtonu. Kao čovjek koji sam se s tom problematikom aktivnije bavim od 1996. godine znao sam da je na groblju u Varaždinu bio pokopan jedan strani vojnik, ali je isti već ranije prenesen na ukop u svoju domovinu.

Dakle svijetli primjer brige za poginule sunarodnjake i vojnike pokazuju vojska SAD-a. Da bi  utvrdili stradanje Američkih vojnika- pilota u Drugom svjetskom ratu u Varaždin su u istraživačku misiju došli istraživači iz Sjedinjenih Američkih Država koji prikupljaju podatke o stradalim američkim pilotima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iz Ureda ministra obrane u Varaždinu su bili  Cory D. Damm, analitičar i Oleg Borukhin, potpukovnik, a u sklopu posjete razgledali su i groblje u Varaždinu. Naime na groblju u Varaždinu bio je 28. svibnja 1945. godine pokopan vojni avijatičar Luj Macdonald, star 35 godina, isti je navodno izvršio samoubojstvo vješanjem. Po datumu vidimo da je pokopan po „oslobođenju“. Tijelo nesretnog mladića ekshumirano je 19. kolovoza 1947. godine po Engleskoj komisiji za iskop palih vojnika u ratu i odvezen u prisutnosti UDB-e (zapisano je u knjizi ukopa, op ft).

Predstavnici vojske SAD-a u potrazi za poginulim vojnicima na groblju u Varaždinu

1. U vrijeme komunizma progonili su se i svi koji su prema žrtvama koje su partizani poubijali bilo kakav znak ljudske pažnje pokazali

Poznato je da se u vrijeme vladavine Komunističke partije, dok je Republika Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, o poginulim vojnicima i pripadnicima ostalih vojski koje su se borile na strani Nezavisne Države Hrvatske i sila osovine nije vodila nikakva briga, čak štoviše groblja i grobovi su se sustavno uništavali, a nisu se smjela ni spominjati ni mnogobrojna stratišta i grobišta koja su prouzročile i počinile partizanske, često i četničke i ostale snage i vlasti, kako u doba Drugog svjetskog rata tako i u poraću. Da apsurd bude veći neke masovne zločine i ubojstva kao državne praznike smo slavili. Pa su tako Socijalističke Republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska 27. srpnja slavile kao Dan ustanka?!?!  Tako smo masovna ubojstva hodočasnika iz Drvara koji su poubijani na povratku s proslave blagdane sv. Ane 1941. godine iz Kosova kod Knina slavili kao nešto čime se treba ponositi. Tako udareni „temelji“ ljudskih prava kasnije su se još i „usavršavali“, a likvidacije zarobljenih vojnika i civila nisu se smjela ni spominjati. U takvim okolnostima žrtve koje su prouzročile partizanske snage i kasnije komunističke vlasti nisu se smjele ni mogle na ljudski i dostojanstven način pokopati, brojna grobišta nastala u ratu i poraću nisu se mogla ni obilježiti, a progonilo se i sve one koji su prema žrtvama u tim grobovima, grobištima i stratištima htjeli bilo kakav znak ljudske pažnje pokazati, grob im obilježiti ili svijeću zapaliti.

• U četvrt stoljeća Država nije „pronašla“ mjesto gdje bi se žrtve pokopale 

Da bi se sve žrtve i svi stradali i poginuli u Drugom svjetskom ratu i poraću evidentirali Sabor Republike Hrvatske donio je 8. studenoga 1991. godine Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata, a da bi se to i realiziralo iduće godine Republika Hrvatska je osnovala i Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Komisija je imala dvostruki zadatak. S jedne strane prikupljala je svjedočenja i podatke o svim poginulim i „nestalima“, a s druge strane prikupljala je podatke o brojnim, za komunističkog razdoblja prešućivanim, grobovima, grobištima i stratištima nastalih kako u ratu tako i u poraću.  Ista je radila do početka 2000., a potom je ukinuta. Potom se čekalo i čekalo sve do 2011. godine, kada je 11. ožujka donesen Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata na temelju kojeg je došlo do formirana  Ureda, a promjenom vlasti  potkraj 2011. godine dolazi do novih promjena pa tako Sabor 12. prosinca 2012. godine donosi Zakon na temelju kojeg je osnovano i Vladino Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja.

Žrtve grobišta Drenovec kod Slatine „pospremljene su u šaht- betonsku grabu“ – ima li rodbina žrtava pravo znati gdje su im najmiliji pokopani? (snimljeno u lipnju 2010. godine)

U takvim okolnostima od 2000. te godine izostala je sustavna briga Države da se žrtve, poginuli i „nestali“ barem evidentiraju i da se na temelju tih svjedočenja i vjerodostojnih dokumenata utvrdi njihovo postojanje, a nijedna Vlada do sada nije se pobrinula i osigurala mjesto i sredstva da se ekshumirane žrtve na dostojan i ljudski način pokopaju. Doduše što se grobišta i stratišta tiče na temelju zakonskih rješenja 2011. i 2012. godine neki pomaci se bilježe, ali u prvom slučaju, već u samom nazivu, „izostavljene“ su žrtve iz Drugog svjetskog rata, a u oba slučaju Država niti je osigurala mjesto dostojnog pokopa niti je iskazala spremnost oko održavanja posljednjih počivališta.

Dakle posljednjih godina Država je na neki način preuzela brigu o neobilježenim grobištima, ali nije preuzela brigu oko pokopa žrtava veće je tu obvezu prepustila, zapravo nametnula županijama, za vrijeme dok je funkcionirao Ured, a po kasnijem zakonskom rješenju za vrijeme rada Povjerenstva pokop ekshumiranih žrtava trebao bi biti na području općina i gradova koji su potom dužne voditi i brigu oko održavanja.

• Unatoč „nezainteresiranosti “Države neke su prešućene žrtve ipak dostojno pokopane

Za vrijeme rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, u osam godina rada, evidentirano je preko 260 tisuća žrtava (Izvješće Komisije – strana 15), a utvrdile su se i okolnosti stradanja brojnih žrtava kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Evidentirala su se i brojna grobišta, a izvedeno su brojne ekshumacije na više od dvadeset lokacija. Da bi se intenzivirao rad na prikupljanju podataka formirana su istraživačka središta po županijama, a poslu na prikupljanju podataka doprinos su dali i brojni članovi Udruge Hrvatski domobran, Hrvatskog društva političkih zatvorenika i ostalih. Iz ekshumiranih grobišta jedne žrtve su potom pokopane, druge su „zbrinute“, a treće su godinama poslije čekale na pokop, dok su neke i danas privremeno smještene na groblju (npr. žrtve grobišta Očura u Varaždinu…).

Tako su 1992. godine izvedeni istražni radovi na području gore Macelj gdje su ekshumirane 1163 žrtve (Izvješće Komisije strana 56- govori da su: Na prostoru Maceljske šume – Lepa Bukva, Vrh Ilovec i Crni Jarak- ekshumirane 1164 žrtve op ft- zapis o ekshumaciji je i na strani 117 Izvješća), a 1995. godine izvedena je i ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava u Velikom Trgovišću, Sračincu i Očuri kod Lepoglave. Žrtve iz Sračinca pokopane su na mjesnom groblju, a one iz Očure „zbrinute su“, privremeno pokopane na varaždinskom groblju u grobnicu za privremene ukope. U razloge zbog čega su žrtve grobišta Macelj na pokop čekale punih 13 godina, do 22. listopada 2005., kada su pokopane u spomen grobnicu kraj novopodignute crkve u Frukima, kao i zbog čega su 464 ekshumirana tijela iz grobišta Drenovec kod Slatine (Izvješće strana 81 i 124), „ubačena“ u crne plastične vreće te potom smještene u jednu betoniranu jamu kraj crkve, ispod koje je postavljen križ u podnožju kojem je na mramornoj ploči natpis koji govori o „preko 500-a ubijenih“, neću ulaziti.

Nakon 14 godine pokopane su „bjelovarske“ žrtve – pokop žrtava grobišta Lug

U doba „vakuuma“, od 2000. do 2011., po ukidanju Komisije i otvaranju Ureda, u vrijeme dok Država, tj. Vlada Republike Hrvatske nije smatrala da sve žrtve zaslužuju dostojan ukop desilo se ipak nekoliko ekshumacija, a i žrtve su pokopane u skladu s tradicijom i civilizacijskim dosezima koje su ugrađene i općeprihvaćene norme ponašanja prihvaćene i od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Ne samo da su pokopane žrtve grobišta Macelj, ekshumirane su i žrtve s otočića Daksa koje su partizani poubijali po zauzimanju grada Dubrovnika u listopadu 1944. godine, a među kojima je bilo više desetaka civila, uglednih građana. Zahvaljujući zauzimanju Mate Račevića i ostalih članova Udruge “Daksa 1944/45” 2009. izvedena je ekshumacija, a potom je pomoću DNK-a analize sproveden postupak identifikacije te su žrtve iduće godine, u subotu 19. lipnja i dostojno pokopane. Nešto duže razdoblje za sprovod trebalo je za žrtve grobišta Lug kod Bjelovara koje su ekshumirane u rujnu i listopadu 1992. godine (Izvješće – strana 117.). Povrat posmrtnih ostataka natrag u Bjelovar bio je uoči Božića, u ponedjeljak, 19. prosinca 2005. godine, a cjelokupnu organizaciju vraćanja posmrtnih ostataka iskopanih žrtava na područje grada Bjelovara vodio je Odbor za podizanje spomen obilježja prešućivanih hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća s područja Bjelovarsko-bilogorske županije na čelu sa Zdravkom Ivkovićem, a žrtve su potom pokopane 28. lipnja 2006. godine. Obredne sprovode predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, a nazočnima se uz ostale obratio i Franc Perme, predsjednik Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane.

4. Ekshumacija i pokop žrtava grobišta Sep u G. Hrašćanu, 23. 08. 2010. 

U doba dok nitko nije na nivou Države vodio brigu o grobištima i stratištima osnovano je 20. rujna 2000. u Varaždinu Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. Prvi zadatak Društva spomen križem obilježiti najveće grobište poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata na području Varaždinske biskupije – grobište Dravska šuma kod Varaždina što je i učinjeno 18. lipnja 2004. godine, a spomen križem obilježene su i grobišta u Međimurju, Repova šuma – Štrigova, Sep u Gornjem Hrašćanu, Ksajpa u Šenkovcu i Leš u Kotoribi. Kao i grobišta prvih masovnih likvidacija na području Varaždinske biskupije i županije nastala 1943. godine po zauzimanju Varaždinskih Toplica od strane partizanske vojske, grobište Leskovec i grobište-grob  Kalnička Kapela, grobište Šoderana u Kućanu Ludbreškome, grobište Gaj u Strmcu Podravskome, a u spomen na prešućivane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća spomen obilježja podignuta su u Čukovcu kod Ludbrega i u Vratišincu. Zahvaljujući angažiranju članova Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava na groblju u Draškovcu 3. srpnja 2012. postavljen je spomen križ nad zajedničkim grobom poginulih Roma u savezničkom bombardiranju potkraj rata 1945. godine. U organizaciji Društva na desetak preostalih grobova u kojima su pokopani zarobljen i njemački zarobljenici umrli poslije Drugog svjetskog rata na razne načine u Varaždinu i okolici, a u spomen na žrtve i stradanja Društvo svake godine organizira više komemoracija i sjećanja na žrtve. 

Kako su se 5. ožujka 2009. godine kod rekonstrukcije i premještanja zapadnog dijela nasipa u Gornjem Hrašćanu iz zemlje stale pojavljivati kosti, a za koje smo na temelju izjava svjedoka pretpostavljali da pripadaju žrtvama koje su na ovo stratište potkraj mjeseca lipnja 1945. godine dovožene iz smjera Varaždina zatražili smo zaustavljanje radova i ekshumaciju žrtava. Kako se gornji sloj zemlje, oko 40 cm, skinuo teškom mehanizacijom došlo je do „kidanja“ brojnih kostiju. Na tom dijelu zemljišta, sjeverno uz rub nasipa,  dužine oko 200 metara planirao se urediti pristupni put do njiva pa je u nekoliko navrata izvođač radova htio radove završiti i na trasu puta navesti šljunak. Svaki puta kada su se radovi nastavili član Društva Josip Kolarić izvijestio je nadležne te su radovi konačno, 10. ožujka, šesti dana nakon otkrića i zaustavljeni.

Na temelju zahtjeva Državnog odvjetništva i naloga suda ekshumacija je izvedena u lipnju 2009. godine, a pokop ekshumiranih žrtava u novosagrađenu grobnicu nedaleko stratišta održan je 23. kolovoza 2010. godine. Tu moram naglasiti da je ovaj dio grobišta srećom ekshumiran. Naime početkom ožujka te godine padala je jaka kiša koja je stala ispirati kosti iz novog dijela nasipa koji se „gradio“ i iz zemlje u kojoj su bile pokopane žrtve, pa su se tako uslijed kiše isprane kosti stale „pojavljivati“ u novom dijelu nasipa.

Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava zapadnog dijela grobišta Sep – Gornji Hrašćan u organizaciji Društva

Radove je Vodogradnja nastavila u petak, 6. ožujka i zemlju odvozila prema naselju Parag gdje žive Romi, a tu su u ispranoj zemlji mali Romi također su opazili ljudske kosti te su i oni alarmirali policiju. UZ pomoć sponzora i dobročinitelja troškove ekshumacije 2009. godine pokrilo je Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, a iduće godine je na isti način uz pomoć dobrovoljnih priloga uspjelo sagraditi grobnicu u žrtve dostojno pokopati.

Sprovod i pokop žrtava grobišta  „Sep“ Gornji Hrašćan, župa Macinec, općina Nedelišće – Međimurje izvedene je u organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

5. Ekshumacija grobišta od strane Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske

Kao što je već u uvodnom dijelu teksta rečeno brigu o žrtvama i grobištima nakon dugog, predugog razdoblja, nakon više od deset godina ponovo nastoji preuzeti Vlada Republike Hrvatske, ali da bi se neki Zakon prihvatio treba ga netko predložiti, a potrebno je pridobiti većinu koja će ga podržati.  Tako i zakonska rješenja koja su predložena i prihvaćena na žalost ne obuhvaćaju kompletnu problematiku pa je izostavljen dio o utvrđivanju žrtava, poginulih i stradalih, a što je po meni Komisija osnovana početkom 1992. godine ipak sustavno radila. Nažalost prikupljenu građa umjesto da se nadopunjava negdje je izgleda dobro pohranjena, da ne kažem da je „nestala“, kao i većina žrtava koje su popisane. Prema Zakonu koji je Sabor donio 12. prosinca 2012. godine osnovano je Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, a isto je svoju prvu sjednicu održalo 20. lipnja 2013. godine. Na čelu Povjerenstva je predsjednik koji je po funkciji ministar u Ministarstvu hrvatskih branitelja, zamjenik mu je pomoćnik ministra, a u Povjerenstvu je još 19 članova, predstavnici nekih ministarstava, vjerskih zajednica, državnih institucija i nevladinih udruga. Za svojeg trogodišnjeg rada izvedene su brojni istražni radovi i ekshumacije gdje su istražni radovi dali pozitivne rezultate. U početku su se posmrtni ostaci žrtava „premještali na groblje“, a po negativnim reakcijama javnosti, nakon ekshumacije žrtava grobišta Tupale i njihovog premještanja u jedan zajednički grob na groblju u Otočcu,  i nekih članova Povjerenstva ekshumirani ostaci žrtava prevoze se u Zagreb na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku.

Istražni radovi i ekshumacije izvedeni su još na desetak lokacija, a između ostalog i na grobištu Repova šuma u Štrigovi i grobištu Leskovec kod Varaždinskih Toplica, u Petrijancu i kod Velikog Trgovišća gdje se prema izjavama svjedoka pretpostavljalo da je pokopani ubijeni umirovljeni dubrovački biskup dr. Marija Josip Carević. Na žalost tijelo biskupa nije tu pronađeno, a pošto se na dubini od jednog metra našla „keramika“ moja je pretpostavka da ista na tu dubinu nije došla sama od sebe.

Posmrtni ostaci starijih i djece iz jame „Brotnja“ gdje se pretpostavlja da je ubijen rod Ivezića, a sprovod i dostojanstveni pokop čeka, kao i s brojnih drugih stratišta i grobišta

6. Na dostojan pokop čeka i blaženi don Francesco Bonifacio.

U vrijeme mandata Vlade od 2011. – 2015. Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja održalo je šest sjednica, a ta posljednja održana je 15. svibnja 2015. godine. Na četvrtoj sjednici održanoj 26. veljače 2014. godine donesen je plan rada za terenska istraživanja koji je obuhvaćao 41 lokaciju. U progonima Katoličke crkve svoju „osobitu  revnost“ pokazali su u ratu i partizanska vojska, a i poratna komunistička vlast. Pa su tako u organizaciji te vlasti nakon rata ubijeni i današnji istarski blaženici, Miroslav Bulešić i don Francesco Bonifacio. PO uspostavi demokracije u Republici Hrvatskoj blaženi Miroslav dostojanstveno je pokopan, a blaženi Francesco i dalje „čeka“. Doduše u planu Povjerenstva u Istarskoj županiji planirani su istražni radovi na lokaciji u Općini Grožnjan kako bi se ekshumiralo i dostojno pokopao i drugi blaženik, svećenik, don Francesco Bonifacio.

Kako u planu nije bila navedena nijedna lokacija na najsjevernijem dijelu Hrvatske, odnosno u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji predložio sam za ekshumacije u Međimurju, grobište Repova šuma u Štrigovi nastalu u ožujku 1947. godine i grobište Leš u Kotoribi, a u Varaždinskoj županiji dvije lokacije iz poratnog razdoblja, grobište Kolnjak u općini Gornji Kneginec, grobište „Križara“ nastalo 22./23. srpnja 1946. godine u općini Cestica, kraj Drave u Velikom Lovrečanu, te grobište Leskovec nastalo 29. rujna 1943. godine u župi Svibovec. Kako sam na temelju izjava svjedoka znao za lokaciju gdje se pretpostavlja da je pokopan od partizana potkraj rata ubijen umirovljeni dubrovački biskup Marija Josip Carević predložio sam i tu lokaciju koja se nalazila u podnožju šume Pušave, nekoliko stotina metara udaljena od ceste Luka- Pluska  – Strmec, koordinate su N 45°59`00,9“ E 015°47`08,5“, a nekoliko kilometara od te lokacije su i naselja Kraljevec Na Sutli i Veliko Trgovišće. Spomenutim nadopunama broj lokacija za istraživanje popeo se na 47 koje su se nalazile u gotovo svim županijama, a članovi Povjerenstva primili su i pregled 25 lokacija pripremljenih za probna iskapanja, kao i podatke o izvedenim istražnim radovima i ekshumacijama na 16 lokacija. S obzirom da specijalizirana ekipa HV-a za ekshumacije radi i na istraživanju i ekshumacijama žrtava iz Domovinskog rata, a u slučaju da se kod nekih građevnih radova naiđe na posmrtne ostatke, kao što je to bilo u Općine Petrijenc, gdje se kod uređenje dvorišta naišlo na ljudsku lupanju (istražni radovi izvedeni su 18. studenoga 2015.)  za koje se pretpostavlja da potječu iz Drugog svjetskog rata i poraća tada se u što skorije vrijeme istražnim radovima pristupa na toj lokaciji, razumljivo je da se cijeli plan nije u potpunosti mogao realizirati.

7. Za pokop žrtava i poginulih potrebno je formirati jedinstveno groblje

Iako je prema posljednjem Zakonu prihvaćenom u Saboru 12. prosinca 2012. godine obveza lokalnih zajednica (gradova i općina) da osiguraju mjesto na groblju gdje će se žrtve pokopati ukoliko dođe do ekshumacije žrtava na njihovom području, kao i voditi brigu o grobištu i spomen obilježju to baš i ne daje očekivane efekte, a po meni nije ni u redu troškove održavanja groblja i spomen obilježja prevaliti samo na lokalnu sredinu. Uobičajeno je u našoj civilizaciji i tradiciji za pokop umrlih organizirati sprovod, blagosloviti grob, na grobu postaviti spomen obilježje na kojem piše i tko je u grobu pokopan. Svi mi s posebnom ljubavlju i dostojanstvom, s bolom i tugom i posebnim osjećajem i pijetetom pokapamo svoje najmilije, a tako će i vjerujemo i naši potomci, rodbina i prijatelje i nas ispratiti na jedno od groblja i posljednjih počivališta. Kad mi naše najmilije na takav ljudski i civilizacijski čin pokapamo red je da se konačno i nakon 7 desetljeća od njihove smrti i s istim dostojanstvom i mi odnosimo i prema onima kojima su njihovi ubojice to pravo uskratile.

Mišljenja sam, ako ekshumirane žrtve samo premjestimo na novo lokaciju bez da se zna gdje su, kada i od koga ubijene, ako ih pokopamo bez sprovoda i svećenika, nismo ništa bolji nego su bili ti koji su ih poubijali i nastojali da im se ime i spomen zatre, kao da nisu ni postojali.

Dakle iako spomenuti Zakon nigdje ne navodi da je ekshumirane žrtve potrebno i dostojanstveno i sa sprovodom pokopati, to ne znači da im tu posljednju ljudskost mi, odnosno Republika Hrvatska, kao članica EU-a i pobornica europskih civilizacijskih vrijednosti nije dužna iskazati.

Od 16 izvedenih istražnih radova realiziranih od 18. listopada 2011. godine do 10. prosinca 2013. godine na 13 mjesta bile su žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Na jednom mjesto bili su posmrtni ostaci iz rimskog doba, a na dvije lokacije nisu pronađeni posmrtni ostaci. Ukupno je ekshumirano 315 tijela, od toga 299 muškaraca, 8 žena, a za ostale nije utvrđen spol. Nijedna žrtva od ranije navedenih nije pokopana sa sprovodom, pa nam je dužnost na ljudski i dostojanstven način pokopati ih, a to tražiti i od drugih. Također brojne su žrtve ekshumirane u ranijem razdoblju pa nam je i njih dužnost na kulturan i civilizirani način sa sprovodom pokopati.

Upravo stoga jer smatram da je ljudski i civilizacijski čin svakog čovjeka na dostojan način pokopati dao sam i naziv ove moje teme. Kako je Republika Hrvatska na neki način slijednica, kako god to gordo zvuči, nasljednica države u kojoj je vlast masovno kršila ljudska prava i ubijala svoje podanike red je i od te Države, Republika Hrvatska da se u skladu s prihvaćenim deklaracijama Europe i ponaša, a ne da pokuša tu svoju obvezu „proslijediti“ na lokalne zajednice. Hoće li i dalje na ta pitanja Vlada Republike Hrvatske, Sabor i Predsjednica odgovarati kao Pilat „pranjem ruku“ i ponašati se prema žrtvama ratova i prošlih totalitarnih režima na način da ih se to ne tiče ili će se u skladu s prihvaćenim deklaracijama i normama ljudskog ponašanja, koje su svi članovi spomenutih institucija iz svojih obitelji i ponijeli iz svojih domova, i pokopati nisam u mogućnosti odgovoriti, a vjerujem ni svi ostali.

Kako proteklih 25 godina Republika Hrvatska nije smogla snage stvoriti sustavno rješenje kojim bi se svim žrtvama omogućio isti „status“, tj pravo na dostojan grob, hvalevrijedan je prijedlog Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij, da se za potrebe neidentificiranih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća osnuje jedinstveno groblje- koje su članovi Komisije nazvali „Svehrvatski grob“. Iako se nadam da će Republika Hrvatska konačno preuzeti ulogu i biti Država za sve njezine građane i s istim se pijetetom prema svim poginulim, nestalim i umorenim odnositi, znam da se za to treba založiti i sve u ranije spomenutom lancu na to podsjećati, a to će biti dotle dok Republika Hrvatska ne uspostavi jedinstveno groblje za sve žrtve i stradale.

8. Za ekshumirane žrtvu potrebno je napraviti bazu s DNK-a podacima

U ratnim je zbivanjima za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća na području Jugoslavije stradalo i poginulo više stotina tisuća ljudi, a nemali broj poubijan je od strane poratne partizansko-komunističke vlasti. Kako smatramo da svaka osoba bila živa ili umrla ima pravo na postojanje potrebno je težiti tome da se i brojen žrtve pokopane u mnoštvenim masovnim grobištima i stratištima identificiraju, da im se barem znade gdje im kosti počivaju, gdje su i na koji način umorene, da im se ne uskrati pravo na postojanje. Prvo zahvaljujem Republici Sloveniji što je smogla snage i počela sustavno voditi brigu o grobištima i ekshumacijama … i pokopima, a za nadati nam se da će i Republika Hrvatska smoći snage i žrtve pokopati.  

Kako bi se što lakše provela identifikacija posmrtnih ostataka žrtava, a i da bi se osiguralo pravo žrtve na postojanje i posljednje počivalište, kao i rodbini osigurala mogućnost da nakon više desetljeća može na grobu s posmrtnim ostacima svojih najmilijih zapaliti svijeću i položiti buket cvijeća, potrebno je kod ekshumacija uzeti što više podataka.

Na grobištu Leskovec u župi Svibovec kod V.  Toplica partizanska vojska 29. rujna 1943. poubijala je 72 zarobljena branitelja – ekshumacija je izvedene u studenome 2014. godine, a pokop čeka…

Iz većine masovnih grobišta nemoguće je kod radova na ekshumacije izvaditi sve posmrtne ostatke svake usmrćene osobe. Egzekutori su samo u rijetkim situacijama svoje žrtve tako pokapali da su bile odvojene od ostalih žrtava. Uostalom koliko je poznato egzekutori svoje žrtve nisu ni pokapali već su na to prisiljavali ili druge žrtve ili pak civilno stanovništvo, a često su žrtve pokapali mještani iz obližnjih naselja. Uglavnom je u jednu vrtaču, rov ili grabu bilo pobacano više ljudi, najčešće jednih preko drugih pa je gotovo nemoguće nakon 60–70 godina iz jadne takove masovne grobnice izvaditi zasebno posmrtne ostatke za svaku osobu. Dakle u većini slučajeva nemoguće je za jednog pokojnika, misli se na žrtve masovnih likvidacija, prikupiti sve kost, ali to ne znači da se iz svakog stratišta ne mogu utvrditi osobe koje su u njemu pokopane.

Dakle nakon izvedene ekshumacije s određenog grobišta potrebno je uzeti dovoljno uzoraka kako bi se za svaku osobu mogli pohraniti podaci za eventualnu kasniju usporedbu s rodbinom pokojnika. Kad se uzorci za DNK-a pohrane u Bazu s DNK-a podacima žrtava, tijela pokojnika mogu se dostojanstveno s dužnim pijetetom i pokopati ili privremeno zbrinuti dok se ne osiguraju uvjeti za dostojan pokop.

Na grobnom mjestu gdje se pokapaju žrtve masovnih likvidacija treba napraviti spomen obilježje na kojem će biti upisani podaci o žrtvama, broj žrtava, spol, njihov zajednički identitet (ako postoji), a ovisno o broju ukopanih žrtava mora biti mjesta za upisati imena pokojnika ako se kada na zahtjev rođaka i DNK-a usporedbe ustanove.

9. Baza s DNK-a podacima žrtava treba rodbini omogućiti identifikaciju

Naravno kad se napravi „baza podataka“ potrebno je formirati Ured u kojem će zainteresirana rodbina moći na temelju svojeg DNK-a zatražiti usporedbu i identifikaciju. Svakako da takav ured mora imati i svoj portal „web“ stranicu, telefon i uredovno vrijeme. Kako su „posao“ na masovnim likvidacijama žrtava partizansko-komunističke jedinice „odrađivale“ i na području susjednih država, tj. na području cijele Jugoslavije, treba težiti da formiranje ureda za žrtve Drugog svjetskog rata s bazama podataka s DNK-a uzorcima žrtava budu i na susjednim područjima, BIH, Slovenija, Srbija…

Pošto je svim postkomunističkim državama na području bivše Jugoslavije cilj utvrditi žrtve i izvršiti identifikaciju tijela poubijanih te ih dostojno pokopati ili barem saznati gdje počivaju kako bi se na mjestima ukopa mogla upisati imena žrtava, ili barem da rodbina zna gdje su pokopane, potrebno je te Urede iz pojedinih država umrežiti i potomcima žrtava omogućiti lakši pristup, a možda i omogućiti uz pomoć stručnjaka i vlastitog DNK-a zapisa utvrditi na kojem od groblja je njegov rođak pokopan.

Tako će se na primjer za žrtve iz rudnika Hude jame pokopane na groblju u Mariboru, ako je napravljena baza s DNK-a s podacima nalazi na određenoj „web adresi – internetu“ , usporedba moći napraviti i iz svih dijelova Svijeta. 

Znam da taj moj prijedlog mnogima zvuči kao „znanstvena fantastika“, a da bi se isti i ostvario potrebna su i znatna financijska sredstva, ali ako tome budemo težili i sredstva ćemo pronaći.

Na primjer, ako se u sklopu Slovenske komisije za rješavanja pitanja prikritih grobišta i poratnih likvidacija postoji Ured u koji u svako uredovno vrijeme može doći “stranka” i dati podatke (svoj DNK-a za usporedbu), identifikacija se može utvrditi usporedbom s podacima iz Baze, i tako saznati u kojem grobištu (morišču…) je ta žrtva bila pokopana, kada je ekshumirana i gdje je pokopana. Naravno kad se, utvrdi, npr. da je ta osoba pokopana u Zagrebu (Varaždinu… Ljubljani, … Teharju…), mora se taj podatak i na neki način i na zajedničkom grobu i zabilježiti. Dakle i na tom području potrebna je suradnja sa svim ostalim državama, ali odnekud se mora početi. Ta prošlo je 25 godina od pada komunizma.

Mišljenja sam da su sve žrtve ratova i totalitarnih ideologija poginule i poubijane u XX stoljeću zajedničko nasljeđe Europe i da je dužnost Europske unije kao cjeline, a i svake države članice, da se prema svima njima osigura pravo na grob i u zajedničkoj memoriji mjesto za sjećanje. Za sve poginule i stradale, a pogotovo za one za koje se to u doba vladanja komunističke ideologije nije moglo i smjelo napraviti.

Kako sam mišljenja da se taj projekt bez financijske pomoći iz Europske unije neće ostvariti potrebno je na nivou Europe osmisliti projekt koji će ta nastojanja financijski poduprijeti.

10. I žrtve iz Očure, a i one iz Drenovca, Leskova… i ostalih grobišta potrebno je dostojanstveno pokopati

Mišljenja sam da je po ugledu na SAD potrebno formirati groblje gdje će se moći pokopati i poginuli vojnici rođeni u Hrvatskoj, a koji su se u sklopu raznih vojski borili i na raznim bojištima te su uslijed pogibije pokopani u ostalim područjima i drugim državama. Također na tom groblju potrebno je predvidjeti i mjesto za ukop posmrtnih ostataka poginulih vojnika iz Prvog svjetskog rata, a potrebno je pokopati i brojne žrtve koje leže bez znaka i spomena na brojnim mjestima za koja se ni ne zna da su tamo pokopane, kao na pr. žrtve grobišta Očura koje i danas leže u grobnici za privremene ukope na varaždinskom groblju. Naravno i na  civilizacijski način potrebno je na to jedinstveno groblje prebaciti i dostojanstveno sa sprovodom pokopati žrtve iz Drenovca kod Slatine, a koje su u vrećama za smeće pobacane u betonsku grabu koja ovakva kakova je više liči na „jamu za gnojnicu“ ili mjesto za skupljanje otpadnih voda, nego na mjesto u kojem su pokopani posmrtni ostaci ljudi.

Naravno za svaki pojedinačni ili zajednički grob u koji će se položiti posmrtni ostaci žrtava i poginulih vojnika potrebno je osmisliti dostojanstveno spomen obilježje na kojem će biti zapisani i podaci o žrtvama, a kod premještanja posmrtnih ostataka na jedinstveno groblje sprovod se mora organizirati dostojanstveno u prisutnosti svećenika, u skladu s tradicijom.

Na tom jedinstvenom groblju potrebno je pokopati i poginule hrvatske vojnike koji su se u sklopu talijanske vojske borili u Rusiji gdje su poginuli i bili pokopani na vojnom groblju u Singinu, a koje je zatvoreno početkom ovog tisućljeća. Jedno vrijeme Talijani su „naše“ vojnike, kao i svoje imali pohranjene u Rimu na vojnom groblju Verano, a potkraj studenoga 2002. godine našu Vladu su o tome izvijestili. Da bi se tijela 15 poginulih hrvatskih vojnika prebacili iz Rima u Domovinu Republika Hrvatska trebala je također nekoliko godina, sve negdje do 2oo7.-2008. godine. I ti vojnici „negdje“ su zbrinuti, a dužnost nam je da ih dostojno pokopamo.  

11. Država je dužna voditi brigu i o grobovima poginulih vojnika na svim grobljima i barem postaviti spomen ploče s upisanim imenima stradalih 

Poznato nam je da je partizansko-komunistička vlast nakon rata 1945. godine, ne samo vršila teror nad svojim narodom i u masovnim progonima i likvidacijama ubijala sve koji joj nisu na bilo koji način bili po volji već je nastojala uništiti i svaki spomen na ostale vojske, a pogotovo na postojanje bilo kakve hrvatske države, pa su tako preoravana groblja, odstranjivani su križevi s groblja te se i na ostale načine nastojalo uništiti sve što je podsjećalo na Nezavisnu Državu Hrvatsku ili koju drugu vojsku. U skladu s rečenim potrebno je na svim našim grobljima gdje su „preorani i uklonjeni“ grobovi poginulih vojnika postaviti spomen ploče na kojima će biti upisana imena s osnovnima podacima poginulih vojnika kojima je u doba vladanja totalitarnog komunističkog sustava uklonjen svaki trag postojanja.

Za brigu o vojnim grobljima i pokopanim vojnicima poželjno je osnovati jedno tijelo koje će bilo samostalno ili u sklopu kojeg Ministarstva o tome voditi brigu.

Brojčani pokazatelji pokopanih žrtava na Gradskom groblju u Varaždinu od 10. travnja 1941. godine do 10. svibnja 1945. godine. Specifikaciju sastavio Mario Hosni 19. veljače 1998. godine na temelju knjige ukopa Varaždinskog groblja

	1941.	1942.	1943.	1944.	1945. do 10. svibnja 1945.	ukupno
Domobrani	1	11	35	31	14	92
Ustaše	0	2	25	154	90	271
Njemačka vojska	1	0	3	1	25	30
Talijanski vojnik	0	0	0	0	1	1
Ruski zarobljenik C.A.	0	0	0	0	1	1
Kozaci	0	0	0	0	1	1
Njemačko redarstvo	0	0	0	10	0	10
Njemački pilot	0	0	0	1	0	1
Partizani	0	2	1	2	0	5
Legionar	0	0	2	1	0	3
Oružnici	0	0	2	0	0	2
Mornarica	0	0	0	1	0	1
Vojska kralj.Jugosla.	2	0	0	0	0	2
Ukupno	4	15	68	201	132	420

12. Potrebno je i utvrditi poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću

Poznato je da Republika Hrvatska ni danas ne raspolaže s podacima koliko je njenih građana poginulo, „nestalo“ i stradalo u Drugom svjetskom ratu i poraću, a hoće li se to nastaviti istraživati ili neće, ili će se i dalje s brojem žrtava licitirati kao što je često do sada bio slučaj teško je procijeniti. Dakle sadašnja zakonska rješenja izostavila su dio o utvrđivanju žrtava, poginulih i stradalih, a što je po meni Komisija osnovana početkom 1992. godine ipak sustavno radila. Žalosna je činjenica da Država, Republika Hrvatska, po ukidanju Komisije nije smogla snage i ponovno pokrenula – nastavila posao na evidentiranju prikupljanju podataka o poginulim i nestalim vojnicima i civilima u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Kako se od 2000. godine od strane Države na utvrđivanju žrtava, poginulih i stradalih nije ništa radilo hvalevrijedna su nastojanja Komisije HBK-a i BK BiH za hrvatski martirologij da se barem popišu i ustanove žrtve katolika po svim biskupijama i župama, a nekako se nadam da će se i ostale vjerske zajednice uključiti i popisati svoje žrtve, poginule stradale i nestale. Utvrđivanje žrtava nastavljeno je na temelju baze podataka koju je posjedovala Komisija, a utvrđivanje je nastavljeno i na temelju kasnije prikupljenih svjedočenja.

13. Stanje istraženosti žrtava rata i poraća u Varaždinskoj biskupiji

Zahvaljujući razumijevanju biskupa mons. Josipa Mrzljaka i u Varaždinskoj biskupiji započelo se s prikupljanjem podataka o svakoj žrtvi. Dostupni podaci upisani su u popisne kartone-upitnike žrtava, a do sada je evidentirano 10974 žrtve, tu su uključeni i svi vojnici, bez obzira u kojoj vojsci su se borili, a u taj popis uključene su i sve civilne  žrtve, poginule u ratu i poraću, kao i one stradale od Ozne i Udbe u kasnijem razdoblju.

Kako su se podaci o žrtvama u popisne kartone unosili na temelju svjedočenja iste će trebati na temelju vjerodostojnih izvora upotpuniti. Vjerodostojni izvor smatraju se crkvene knjige, prvenstveno matične knjige krštenih (rođenih), a potom i ostale, umrlih i vjenčanih. Za svaku žrtvu-stradalog, poginulog ili nestalog koja uz svjedočenje  ne bude imala i vjerodostojan  podatak o postojanju i pripadnosti Katoličkoj crkvi, a to je uz ime i prezime, datum rođenja i krštenja, kao i podatak tko ju je i kada krstio i podatke o roditeljima, neće se uzeti za žrtvu već će se staviti u „posebnu skupinu“ koju još treba provjeriti.  Zbog toga je na dnu četvrte stranice popisnog kartona stavljeno nekoliko rubrika u kojima je, uz osnovne podatke, potrebno upisati redni broj i stranica iz matice krštenih gdje su podaci provjereni. Da bi se i ti podaci unijeli računa se na pomoć svećenika, odnosno župnika koji pojedinu župe vode, a znatno bi se taj posao olakšao kad bi konačno Republika Hrvatska župama vratila matične knjige koje je za vrijeme vladavine komunističke partije Država otela. Da li je pojedina Biskupija ili Hrvatska biskupska konferencija to od Republike Hrvatske zatražila ili je barem državne vlast podsjetila na obvezu vraćanja imovine koju je Država u doba komunizma oduzela nije mi poznato.

14. Tabela s pregledom dijela neupisanih podataka po dekanatima Varaždinske biskupije

A	B	C	D	E	F	G	H
	Bednjanski	1.031	263	237	21	112	625
	Čakovečki	237	51	10	13	7	51
	Donjomeđimurski	380	84	49	14	9	124
	Donjovaraždinski	830	203	131	14	51	446
	Đurđevački	2.168	734	834	93	241	1.360
	Gornjomeđimurski	255	43	9	10	3	34
	Gornjovaraždinski	976	298	105	39	139	396
	Koprivnički	952	269	67	25	62	425
	Ludbreški	1.972	560	676	53	242	1.223
	Varaždinsko-toplički	839	155	65	18	91	446
	Virovski	1.334	401	108	25	71	443
		10.974	3061	2291	325	1028	5.573

Legenda podataka po stupcima

A – redni broj, B – naziv dekanata, C – Broj žrtava iz Baze, D – Nedostaju podaci o roditeljima, E – Upisano samo ime oca (o majci ne postoji), F – Upisano samo ime majke, G – Nedostaju podaci o rođenju, H – Imaju samo godinu rođenja

15. Zaključak – Dužnost je Države da osigura dostojan odnos prema svim žrtvama

Mišljenja sam da svaki pokojnik zaslužuje pravo na grob. I to pravo ne smijemo nikome uskratiti pa ni žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, kao ni poginulim vojnicima pokopanim na našem području bez obzira kojoj su vojsci pripadali, s posebnim pijetetom trebamo se odnositi i prema onima koji su stradali u masovnim likvidacijama, a koji su u doba totalitarnih diktatura bili sustavno prešućivani.

Vjerujem da će i u Hrvatskoj doći vrijeme kada ćemo se prema svim žrtvama, prema svim poginulima u ratovima i stradalima od posljedica vlasti svih diktatura i totalitarnih ideologija s dužnim poštovanjem odnositi. Sve dotle dok žrtve budu predmet političkih i ideoloških prepucavanja i licitiranja to se po meni neće dogoditi, a koliko će nam vremena, godina, i možda desetljeća trebati da se ta spoznaja u društvu prihvati teško je prosuditi. Kad budemo spremni svakoj žrtvi priznati pravo na njeno postojanje moći će se i taj ogromni ljudski potencijal koji je svako malo spreman na ideološka prepucavanja i nadmudrivanja usredotočiti na nesmetani razvoj društvene zajednice i osiguranja boljih uvjeta života kako svojim obiteljima tako i svekoliki boljitak Domovine nam Hrvatske.

Da bi se i ti sveopći razvojni oblici u Republici Hrvatskoj i što prije i ostvarili potrebno je svakom čovjeku osigurati ista prava, i onima živima, a i onime koji su pod zemljom.

S obzirom na gore navedeno, kao Društvo, tražimo:

1. Da Republika Hrvatska formira jedinstveno groblje – prijedlog je da to bude na Udbini gdje je i Crkva hrvatskih mučenika – Na tom jedinstvenom groblju potrebno je osigurati mjesta – polja, za ukop neidentificiranih žrtava ekshumiranih na području Republike Hrvatske poginulih i stradalih u doba Drugog svjetskog rata i poraća, na kojem će se moći pokapati i poginuli vojnici stradali u ratovima XX stoljeća kao i žrtve stradale od nositelja diktatura i vladanja totalitarnih ideologija nacizma, fašizma, komunizma i ostalih zločinačkih pokreta i organizacija.
2. Da se za svaku iskopanu i ekshumiranu žrtvu Drugog svjetskog rata i poraća, kao i za sve ekshumirane žrtve stradale od posljedica vlasti diktatura i totalitarnih ideologija uzme utorak za DNK-a analizu te se uspostavi Baza s DNK-a podacima, kako bi se sve žrtve mogle identificirati i spomen na njih sačuvati.
3.  Također tražimo i da se konačno utvrde poginuli u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Iako ne vjerujem, poučen dosadašnjim četvrtstoljetnim iskustvom, da će se nešto značajnije na tom području tako brzo dogoditi, ali barem sam ukazao na to da je to potrebno napraviti. Za nadati se da će Država, tj. Vlada Republike Hrvatske smoći snage da se to i konačno počne sustavno raditi, a ne da si i dalje na razne načine nastoji žrtve prešućivati, kao u doba komunizma, koji je eto u brojnim komunističkim državama sišao sa scene. Nekako se nadam da će se na tom jedinstvenom groblju pokopati i poginuli vojnici ekshumirani sa vojnog groblju Singin u Rusiji, premješteni u Italiju 2002. godine te potom 2007. godine dopremljeni u Republiku Hrvatsku i „pohranjeni“ u zajedničku grobnicu za neidentificirane žrtve Domovinskog rata na Mirogoju u Zagrebu, i da će nad grobom u koji će biti dostojno sa sprovodom i blagoslovom pokopani, biti upisana njihova imena i prezimena.

Također se nadam da će se na tom groblju naći i mjesta za žrtve grobišta Drenovec kod Slatine, kao i one iz Očure koje su u grobnici za privremene ukope u Varaždinu.

---

[1] Franjo Talan, osnivač i predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 20. rujna 2000. godine, po ukidanju Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava kojem je za Varaždinsku županiju bio voditeljem od travnja 1997. do ukidanja iste. Član Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij iz Varaždinske biskupije i Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, sudionik posljednjih šest hrvatskih žrtvoslovnih kongresa. Dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva…