Mile Pešorda: 300.000 četnika
(Iz knjige SLOBODA, MIR MEJU NAMI)

Da bismo došli do živoga kamena istine o stravi hrvatskoga narodnog stradanja u dvadesetome stoljeću i o slavi osloboditeljske žrtve za slobodu domovine i dostojanstvo čovjeka, još nam je pobijediti, s pomoću svjetlosti istine i zdrava djelovanja ustavne države, paklenski jedan sustav laži, njegovih mreža glasina, poluistina i agenturnog djelovanja, koji su nam u „nasljedstvo“ ostavili idejni tvorci fašističkoga slogana „do istrage vaše, ili naše“ iz 1902. i njegovi boljševistički izvođači, koji su taj srbobranski poklič ludosti  saželi u poznatoj tvrdnji Titova doglavnika Đilasa da Hrvati moraju umrijeti kako bi njihova „Jugoslavija“ živjela. Moglo bi se čak reći, s nešto pretjerivanja, da nam je uvezeni i nametnuti sustav laži i mitomanije nanio zla nešto malo manje nego egzekutorski kroatocidni stroj komfašizma, inače zaustavljen tek u onaj čas  kada se je nad kraljevskim Kninom zavihorio znamen slobode.

Sveudilj strukturalno prilagođena stoljetnom sustavu laži i programirane šutnje s gledom na hrvatsku kulturno-političku suvremenost i povijestnu svevremenost, (a)nacionalna nam je dalekovidnica protekle nedjelje vješto podmetnula balkan-teferič između Aleksandra (Stankovića) i Emira Nemanje (Kusturice), s ubačenom zlotvornom natuknicom o Hrvatima kao onima koji su Hrvatsku „etnički očistili“ od 250.OOO hrvatskih državljana spremnih ne za demokraciju nego za velikosrbsku „Republiku Srpsku Krajinu“.  Kada je središnji stožer Laži odlučio do besmisla ponavljati inačicu  jugodržavne izmišljotine  o „hrvatskoj genocidnosti“, sastavljenu s ciljem sramoćenja Hrvata i nanošenja političke štete Hrvatskoj, možda će nam to  jednoga dana otkriti naši povjestničari, ali činjenica jest da je nacionalno-osloboditeljsku Oluju, u kontekst grozote „etničkoga čišćenja“, stavljao čak i zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac. Pri tome je ne samo zanemarivao povijestnu istinu, nego također zaboravio kako je, u glasovitom srbijanskom magazinu „Duga“, godine 1992., o ratu i  „sudbini Srba u Hrvatskoj“, govorio sljedeće: „Najveći dio njih će se morati iseliti, stradaće, ili će se izgubiti u hrvatskoj populaciji. Ostaće, eventualno, nešto čuvara grobalja.“ (OSTAĆE SAMO ČUVARI GROBALJA,„Duga“ br.470., str.13., Beograd, 1. – 14. III. 1992.) I dok su ove Pupovčeve zloguke proročanske riječi  bile zaboravljene, ostala je živjeti laž, koju je Pupovac pustio u široku javnost u istom broju beogradskoga glasila, da je, naime,  u demokratskoj Hrvatskoj „jedanaest hiljada dece srpske nacionalnosti, na razne načine, raznim povodima i uticajima prekršteno u katoličku veru“. („Duga“, str. 12.).

Hrvatska je domovina nerazlučivim dijelom svijeta i svaki hrvatski dom itekako dobro osjeća kakve teške posljedice po istinu o Hrvatima i mir u ljudima i među narodima ostavljaju ružne izmišljotine, i neprijateljske,  poput one Malparteove o „košarici prepunoj izvađenih ljudskih očiju“, ili ove pupovčevske o „11 hiljada srpske dece prekrštene u katoličku veru“, utoliko više što one nastaju i obstaju unutar postavljenoga sustava laži, kao stanoviti nastavak rata i istrage, prilagođen mirnim uvjetima.

Kako istina stradava u carstvu laži, pokazuje sudbina svjedočenja o ulomku istine koje je, u istom broju „Duge“, na str. 56., iznio  srpski političar i glumac Velimir Bata Živojinović, u tom času zastupnik u srbijanskome parlamentu, kao član vladajuće Socijalističke partije Srbije, i poštovatelj njezina predsjednika, vožda S. Miloševića. „Ja  otvoreno kažem da je sramota kad se neko u ovom trenutku bori da se skloni Slobodan Milošević. Zar da padne predsednik, padne Vlada i raspusti se Skupština u trenutku kad Srbija ima 300.000 vojnika na ratištima u Hrvatskoj? Svi oni imaju dnevnice koje su prvo iznosile 310, a sada ima vojnika koji primaju 1350 dinara dnevno. To plaća srpski radni čovek. I kad neko pomene nemaštinu, mora da zna da tih 300.000 ljudi nisu otišli na ratište da bi dobijali dnevnice, već da bi branili ugrožene Srbe. Njima se to jednostavno mora dati.“ („Predsednik nije dugme“ – Velimir Bata Živojinović o stvarnim razlozima popularnosti Socijalističke partije Srbije, „Duga“ br. 470, str.56., Beograd, 1.-14, III. 1992.), izdavač BIGZ, generalni direktor BIGZ-a i glavni urednik „Duge“: Ilija RAPAJIĆ) Javno je svjedočenje Dvornikova ex-prijatelja i odličnoga glumca Bate bilo odmah zazidano hudojamskim zidovima šutnje, a istina o 300.000 četnika na (č)etničkom okupatorskom radu u Hrvatskoj, s plaćama i svim inim podporama srbijanskim i svesrbskim, nije bila vrijedna pozornosti politokracije i medijokracije niti  u Hrvatskoj, a osobito ne tuzemne nam „intelektualne dojavničke strukture“, one  koja ustrajno „brani i zastupa velikosrbska četnička stajališta“ (Z. Tomac).

Kakova je pak uzročno-posljedična sveza između glasine M. Pupovca o „11.000 dece srpske nacionalnosti prekrštene u katoličku veru“ i četničke agresije godine 1992. „300.000 vojnika“ iz Srbije na Hrvatsku, plaćenih na račun „srpskoga radnog čoveka“,  te  aktualnoga hateveovskog balkan-teferiča o „250.000 Srba istjeranih iz Krajine“, valja vjerovati kako će to o čemu Hrvatska šuti barem neki međunarodni znanstveni  „tribunal“ razsvijetliti. Ili netko istinoljubivo profesionalan i hrabar poput francuske novinarke Florence Hartmann, koju je prvo nacivožd, kao nepodobnu dopisnicu pariškoga Le Mondea, protjerao iz Beograda, a zatim su haaški sudci osudili,  ne vožda, već nju, parišku Cvijetu, koja je prva svijetu otkrila, u listopadu 1992.,  masovnu grobnicu Ovčaru.

Oni koji su od istine, ne mogu odustati od istine, makar se svim suradnicima neistine nudi  omamljujući pokrov od bogozaborava, od prodavača Tmine.

(Hrvatsko slovo 27. 11. 2009., Mile Pešorda: SLOBODA, MIR MEJU NAMI, str. 340.)