PEŠORDA POPUT MARULA

Esejističko–feljtonistički zapisi o našoj identitetskoj samosvijesti – kršćanskoj i hrvatskoj

Piše: MIHOVIL MARO LETICA

‘Devet biše božic i meju njimi Apolo s kitarom, kih poeti prizivahu na pomoć gatan’ja ali kantan’ja njih veras’, čitamo u bilješci na početku Judite, za koju Marko Marulić već na naslovnici napisa da je ‘u versih harvacki složena’. U tome velebnom spjevu, Što ga je Otac Hrvatske Književnosti, kako ga s pravom nazivljemo, dovršio u Splitu godine 1501., nahode se na marginama bilješke koje podastiru objašnjenja manje poznatih riječi i sintagmi. Spominjući devet božica, Marul aludira na devet muza, koje stari pjesnici prizivahu da ih nadahnu, te na Apolona s kitarom, starogrčkoga boga Sunca, pjesništva i glazbe. Ostajući vjeran normama visokoga umjetničkog stila, otklanja se Marulić od grčkih božanstava i muza te zaziva, kako kaže, istinitoga Boga, a to je Bog judejsko- kršćanske tradicije. Na početku Judite Marul u invokaciji pjeva: ‘Da ti sʹ nadasve svet istinni Bože moj, / ti daješ slatko pêt, vernim ti si pokoj″, što protumačeno suvremenim jezikom znači: ‘Jer ti si iznad svega svet, istiniti Bože moj; / ti činiš da se slatko pjeva, ti si vjernima mir’. Riječ pokoj zadobila je slijedom dijakronijske semantike značenje blaženstva na drugome svijetu, koje želimo našim pokojnima, a Marulu i njegovim suvremenicima značila je ponajprije mir, životonosni mir među ljudima. <Meju njimi Apolo s kitarom>, a Sloboda, mir meju nami, kako glasi naslov knjige Mile Pešorde, podnaslovljene Eurogledi.

Buđenje duše hrvatskoga naroda

Tko nije u osobitome duhovnom dosluhu s Marulom, Hrvatom i kršćanskim humanistom, ne bi se nigdar mogao domisliti naslovu koji nosi tako snažnu i obuhvatnu simboliku. Univerzaliziranje partikularnog, postavljanje nacionalnog u okrilje kozmopolitskog, smještanje hrvatskog u europsko i svjetsko, prošlosti u sadašnjost i obzore budućnosti, vremenitog u svevremeno i vječno, premetanje zemaljskih horizonata u nebeske perspektive – sve to, i još više od toga, naznačeno je lucidno složenim Pešordinim naslovom Sloboda, mir meju nami, intertekstualnim. marulićev skim, maestralu im. Marka Marulića, koji je već za života zadobio svjetski ugled (a ovdašnji ga ‘mjerodavnici’ htjedoše izgnati iz obvezne školske lektire), doziva Antun Gustav Matoš kroz velove proteklih stoljeća ovim panegiričkim i ujedno dramatičnim riječima: „…ti, Marule slavni, ti si probudio Perseja jezika našega, ti si, pjesniče i pravednice, već onda u Juditi htio probuditi dušu našeg pogaženog naroda, ali u mraku ti si, Marko Maru liću, ostao glas u pustinji i zato je tako tužna, tako zaplakana tvoja Judita, kip majke Hrvatske’. Rečenicu potom Matoš pita: ‘Ili zar odista ni molitva, ni sveta molitva starog pjesnika i svete pjesme starog, mudrog i svetog Hrvata ne može ni danas još ganuti to roblje, to kukavno roblje hrvatsko, kojemu je svaka baba Meduza i svaki špici Holoferne’. (A. G. Matoš, Pod florentinskim šeširom, 1911.)

Upravo su mi navedeni Marulovi stihovi i Matoševe rečenice strujali sviješću, izranjali iz podsvijesti u kojoj drijemalo je ono nekada pročitano, budili se potaknuti i uzdrmani Pešordinim esejističko-feljtonističkim tekstovima. Kao što europski kršćanski humanist Marul pišući Juditu živo osjećaše blizinu Turaka, koji nakon zlosretne Krbavske bitke bijahu poharali hrvatsku zemlju,tako i Mile Pešorda u Eurogledima usmjeruje pogled prema Zapadu, skupa sa svojim narodom kobno razapet između nepouzdanog Zapada i pogibelji što vjekovima prijeti s Istoka; nekoć od jednih, danas od drugih. Matoš ističe da je Marul ‘probudio Perzeja jezika našega’ te daje htio probuditi dušu našega naroda. Ako bih u bitnome trebao iskazati sadržaj i značaj ove Pešordine knjige, esencijom određeno pulsiranje egzistencije (Pešorda kao kršćanski pisac drži da esencija prethodi egzistenciji, a ne obrnuto, kako je primjerice smatrao Jean-Paul Sartre), onda bih bio sklon ustvrditi da su posrijedi esejističko-feljtonistički zapisi o našoj identitetskoj samosvijesti – kršćanskoj i hrvatskoj – zapisi o istinitom, lijepom i dobrom, ali i o suprotstavljanju dobra zlu, istine laži i kleveti, ljubavi mržnji, o odupiranju vjere nevjeri, kršćanske duhovnosti vulgarnomu materijalizmu, hrvatske duše protuidentitetskim obezdušujućim univerzalizmima i globalizmima, nade patnji i malodušju, pravde nepravdi, kulture razuzdanoj nekulturi i bezbožničkoj kontrakulturi, (post) komunističkoj i lijevo-liberalnoj… Riječ je o zapisima koji važne događaje otimaju zaboravu bivajući u isti mah dijelovima kronike jednoga vremena i budnicama za novo doba koje Hrvatima ima doći, budu li smogli spasonosne ljubavi, svijesti o ‘slobodi, miru meju nami’ i djelatne snage da se za to doba, duhovno samosvjesno i politički suvereno, uzmognu izboriti. Osobito se snažnima i ilustrativnima u tome smislu iskazuju Pešordine rečenice kojima počinje i završava članak naslovljen Pismo za mir II., iz 2009., u kojemu je riječ o sporu oko granice na moru između Hrvatske i Slovenije:

‘Zagovarajući hrvatski suverenitetni pristup u Europsku uniju kao naravan izlazak povijestnoga hrvatskoga naroda iz donedavne protucivilizacijske umreženosti ususret sebi samomu (i kao način zaštite od ’iztočne’ ugroze duhovnoga ozračja demokratskih sloboda), kako bi se ubrzano obnovila i preporodila cijela nacija na vlastitim duhovno-religijskim izvorima i povijestnim temeljima, poslao sam […] prosvjedno pismo predsjednici Vlade Republike Hrvatske gospođi Jadranki Kosor, zatim i hrvatskom Saboru (HS, Eurogledi, 20. XI.). […] I sve je jasno, iako se mutnim čini, a svjetski prijatelji Hrvatske Republike pitaju se nije li šutnja, koju o biti samoj ovoga pitanja prakticiraju ustavo- braniteljske strukture države, znakom njihove stručne i demokratske neosposobljenosti za sučeljavanje sa sofisticiranim oblicima raztakanja nacionalne suverenosti i stvaranja jabuke razdora. Ako narod prespava svoju suverenost i slobodu, može li mu, u nebudnosti njegovoj, Jahve pomoći?)

Svehrvatski Pešordin jezik

Mile Pešorda naziva Boga starozavjetnim imenom Jahve, a nasljedovanje uzvišenoga biblijskog stila k tome se očituje, među inim, u postpozicioniranju sročnoga atributa (‘nebudnosti njegovoj’). Zbog česte uporabe aorista i imperfekta, kojima postiže živost i otmjenu ekspresivnost, te zbog posezanja za riječima koje su rabili stari pisci hrvatski, nerijetko se može čuti i pročitati ocjena da arhaizmi bivaju Pešordinom jezično-stilskom odlikom. Također i pisanje morfonološkim pravopisom (koji često nazivaju korijenskim, što je pogrešno). Nikako se ne bih složio s mišljenjima da Pešorda arhaizira svoj izričaj. Naime, on razumijeva i doživljava hrvatski jezik onako kako ga treba doživljavati: integralno, kao sustav. Hrvatski se jezik ostvaruje ne samo kroz standardni jezik nego i kroz natječja i supstandardne govore te valja uzimati u obzir sve njegove ostvaraje (govorene i zapisane), u njihovoj dijakronijskoj i sinkronijskoj protegi. Hrvatski jezik je i onaj kojim je uklesana Bašćanska i Humačka ploča kao i onaj kojim su pisali Marulić i Zoranić, Držić i Gundulić, Matoš i Ujević, Krleža i Marinković, a nije taj naziv pridržan samo za suvremeni standardni jezik. Hrvatski se jezik govori u Međimurju, Lici i Dalmaciji, kao i u Hercegovini, Bosni, Slavoniji… Pešorda zasigurno ne želi da mu izričaj bude zastario iliti arhaičan, nego dobro zna da bi potpuno zanemarivanje riječi kojima je pisao primjerice Marulić, otac hrvatske književnosti, značilo odreći se očevine, leksika i jezika otaca, a to ne bi bilo ni ‘patristički’ ni patriotski. Jezik starih pisaca hrvatskih iskazuje se Pešordi još uvijek živim i poticajnim. ‘Jezik je arsenal ljudskog uma; on sadrži istodobno trofeje svoje prošlosti i oružje za svoje buduće trijumfe’, s potpunim je pravom prije dva stoljeća napisao engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge. Slijede bibliografski i drugi podatci o knjizi Sloboda, mir meju nami: Eurogledi, Stolac – Zagreb, 2018. Nakladnik je Ogranak Matice hrvatske u Stolcu, Bosna i Hercegovina, a sunakladnik Mile Pešorda. U opsežnoj knjizi koja obaseže više od 570 stranica objedinjeno je nešto manje od 250 članaka što ih je autor objavio u Hrvatskome slovu od početka 2007. do druge polovice 2011. godine. Knjiga se sastoji od pet cjelina: Croatia caritas est (Hrvatska je ljubav), Istina i pomirba. Mir meju nami, Crvena omča i Izlazak. U dodatku se nahodi glasovita Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku iz 1971., kojoj je Pešorda inicijator, suautor i potpisnik.

Hrvatski književnik i publicist, novinar kolumnist, prevoditelj romanist Mile Pešorda rođen je u Grudama (BiH) 1950. godine. Studirao je u Sarajevu, Zagrebu i Parizu, gdje se družio sa slavnim romanopiscem Milanom Kunderom, kod koga je pripremao državni doktorat i disertaciju na temu Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže. Uveo je i predavao hrvatski jezik na Sveučilištu u Rennesu, gdje je 1991. osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva koje je bilo središtem intelektualne i humanitarne potpore Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u borbi za samostalnost i slobodu. Riječju: čovjek od naroda i za narod, učeni Hrvat i kozmopolit.

Oslobođeni, a još neslobodni

Naposljetku bih izdvojio dva citata, fragmente iz Pešordinih članaka, koji zavrjeđuju biti uklesani na kamene ploče, a ujedno bi se mogli ispisati na računalu ili mobitelu te razaslati kao elektronička pošta na tisuće adresa. Omogućuje to ukorijenjenost i polet Pešordinih riječi, njihova istodobna težina i gipkost. Na početku članka Smrtotvorne knjige, iz 2008., napisao je: ‘Oslobođeni, a još neslobodni, slijedimo naš put u slobodu. Koliko se još slobodara na tome putu mora ugraditi u temelje slobodne nacije i, duhovnim vrijednostima povezanih. Hrvata i sve djece svjetla diljem našega planeta, odgovorit će povijest budućnosti čovječanstva koje se sveudilj stvara.” A na kraju članka Suočavanje sa stvarnošću Zloga, iz 2011., čitamo: „Govoriti, nasljeđujući učitelja Istine i služitelja Ljubavi, suprotiva Zlomu i životom se svojim uzprotiviti naumu sotonskomu zavođenja čovjeka i porobljavanju čovječanstva, znači pridonositi spašavanju svoga naroda, okrutno izranjavana pod jugodiktaturama, izvarana pod novim nomenklaturama, od nametnutih mu bezpuća političke beznačajnosti, od puta u smrt duše.> Ne bi smjelo biti prešućeno da je ova iznimno vrijedna i nepridržane pohvale dostojna knjiga imala svoje zagrebačko predstavljanje 15. siječnja, na dan i u čast međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, u Velikoj dvorani Matice hrvatske, pri čemu za brojne posjetitelje, njih više od dvjesto, nije bilo dovoljno mjesta. Knjigu su predstavili dr. sc. Mladen Bošković, predsjednik Ogranka MH u Stolcu, te sveučilišni profesori Boštjan Marko Turk, Josip Jurčević i Stipe Kutleša te sam autor, akademik Mile Pešorda. Program je čitanjem odabranih tekstova obogatio glumac Boris Svrtan, a u glazbenom programu nastupili su operna pjevačica Sandra Bagarić uz glasovirsku pratnju Darka Domitrovića. Nacionalnu himnu Lijepa naša i druge pjesme izvela je operna diva Bagarić zamjetnom umješnošću i dojmljivom izražajnošću, a s njom je pjevala cijela dvorana. Bijaše to večer za pamćenje u čast priznanja Republike Hrvatske, koja neka nam živi, Marulovim stihom rečeno, ‘dokol budu svitit zvizde, teći vode’.

 

Marito Mihovil Letica hrvatski je filozof, religiolog, književni i likovni kritičar te dugogodišnji suradnik Vatican Newsa i Hrvatske katoličke mreže.