Boričevac – 80-ta godišnjica stradanja hrvatskog naroda
27. juli 1941., dan ustanka naroda Hrvatske u Srbu ili nešto drugo? Što se to drugo dogodilo 27. srpnja 1941. i dalje nakon stvaranja Hrvatske države pročitajte ukratko na Internet adresi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Dan_ustanka_naroda_Hrvatske#Zlo%C4%8Dini_ustanika
Tko želi saznati cjelovitiju istinu, neka u knjižnici posudi knjigu „DOSIEER Boričevac“ auktora Josipa Pavičića („Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 671.)
Kažu da su se u američkoj četničkoj organizaciji smijali Hrvatima, koji godinama u Srbu slave njihovu uspješnu srpsku, četničku pobunu protiv Hrvata i hrvatske države. Da, s pravom nam se rugaju. A trebalo bi biti sram i pravoslavce obilježavati svoja strašna nedjela i neljudskosti nad domaćinima i susjedima Hrvatima. Kolika je tek sramota da se hrvatski antifašisti, čitaj anti Hrvati još i danas u trećoj generaciji ne srame, te već 80 godina nakon srpske pobune i planskog iskorjenjivanja Hrvata, a koje se uspješno nastavilo od Bleiburga, križnih puteva , poslijeratnih čistki, kao i tokom ratne reprize 1991., nakon iz Srbije ponovo uzbunjenih i naoružanih hrvatskih i bosanskih pravoslavaca i počinjenih ubijanja i etničkog čišćenja Hrvata. Sve po formuli, ‘ovo je Srbija’ i po metodi ‘drumskih razbojnika’. ‘Antifašisti’ još uvijek nisu ništa shvatili, još uvijek ne znaju što to obilježavaju. Što onda reći za čelnike hrvatske vlasti koji idu ili šalju izaslanike u Srb, što oni o Srbu znaju, a trebali bi znati i što to obilježavaju?!
Ja ne bih nikomu branio nikakvo obilježavanje, ali bi na svim medijima objavio istinu, pa neka se zna. Ne, ne bih ja objavio tu istinu. Tu istinu o tome da je zemlja okrugla a ne ravna ploča kako smo do sada smjeli znati, već da je okrugla kakva je, istinu da je u Srbu niknulo zlo nad Boričevcem, nad Hrvatima i nad hrvatskom državom i proširilo se kao velikosrpski plamen uništenja Hrvata. Kad tu istinu iz vlastitog uvjerenja izgovori sam hrvatski predvodnik, sam ‘ban’, a ne banove kobile trumbetaš istina će imati težinu i značaj!
Zar ovako nije sve naopako? Kako to da istinu vide mali obični ljudi, a naše državno i učeno vodstvo ima svoju istinu. Kako to da naši pravoslavni susjedi pobiju sve što nije pobjeglo, žene, djecu starce naprave svirepo etničko čišćenje, župnika ispeku na ražnju, ličke Hrvate gotovo iskorijene, popale sela, poruše naše crkve i groblja i to obilježavaju da se ne zaboravi. Oni zametali zlo, a nas prozvali zločincima, pridružili im se i naši bezbožnici, izmanipulirani, zlom zavedeni, naš kukolj pa svom narodu zagorčava kruh svagdanji. Da, kokarda nije u Hrvatskoj zabranjena, kao ni crvena zvijezda, ali pustimo to, to je povijest, gledajmo naprijed. Kokarda i zvijezda u srcu, to je nešto drugo, a drugo je za dom spremni. Za dom spremni je strašan zločin. A nije zločin Srb?! To je ustanak. Gle oni bi još bili spremni, oni bi se još i branili! Zar nije bolja uzrečica ‘ništa nas ne smije iznenaditi’, pa ni Srb, Boričevac, Krnjauša, Udbina, Zrin, Španovica, Macelj, Huda Jama, Jazovka, Vukovar, Ovčara, Škabrnja, … molim vas nastavite vi. A recite mi kakav je to čovjek, kakav je to Francuz, Mađar, Srbin, Židov pa i Hrvat, koji nije za svoj dom spreman. I na kraju, kakav je to čovjek kakvi su to ljudi, kakve su njihove namjere kojima smeta nečija spremnost, nečije domoljublje pa i nakon osamdeset godina siju sjeme neistine, očekujući hrvatsku pokornost a ne suživot.
Osamdeset godina, koliko je to? To je jedan prosječan ljudski život, to su tri ljudske generacije, to je dugo vrijeme, ali prekratko da se uz laži i huškanja daleke osvajačke braće, mačevi prekuju u plugove, da se iz mržnje rodi poštivanje. To je prekratko vrijeme jednima da spoznaju istinu a nama da zaboravimo naša hrvatska stradanja.
Članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva pod vodstvom predsjednika g. Ante Belje i tajnice Tajane Mikac Vidović pošlo je u subotu 24. srpnja 2021. autobusom u Boričevac, hrvatsko Ličko mjesto, protjerano, pobijeno i spaljeno 27. srpnja 1941. Pošli smo sjetiti se žrtava ovog i drugih hrvatskih mjesta u bližoj i daljoj okolici molitvom, sv. Misom zadušnicom, svečanim sprovodnim obredom, svijećama, vijencima i cvijećem okititi spomenik pobijenima, te grobnicu s iz Dabine jame prenesenim kostima 24 od 37 pobijenih članova obitelji Ivezić.
Po dolasku autobusa pred obnovljenu crkvu, svojom vedrinom i radošću pozdravio nas je župnik Donjeg Lapca, Boričevca i Zavalja vlč. Dino Rupčić i skladna zvonjava zvona sa crkvenog tornja. Kad su se stišala zvona, župnik je organizirao procesiju koja će poći od crkve uz lijepo pokošeni brijeg, podno vidljivih kamenih ostataka davno porušenog katoličkog groblja do lijepe nove grobnice u koju su 2014. prenesene kosti iz Dabine jame, pobijenih 24 od 37 članova obitelji Ivezić.
Na početku procesije idu mali ministranti sa Raspelom, kandilom, posvećenom vodom i obrednim molitvenikom. Zatim zastave predvode gospodin i gospođa iz Siska u narodnoj nošnji, potom muževi branitelji. Iza muževa predstavnici iz roda Ivezića, pa predstavnici vlasti, svećenici, potom žene i ostali hodočasnici. U sprovodnoj procesiji koja se odužila od crkve do groblja, pjeva se ‘Do nebesa nek se ori’, a prati je jecaj malog zvona sa crkvenog tornja. Nakon izmoljene desetine krunice za duše u čistilištu, svečanog sprovodnog obreda, poškropljenog i okađenog novog počivališta Ivezića te zajednički izmoljene molitve Očenaša, predstavnici obitelji Ivezića položili su na grob cvijeće i zapalili svijeće. Nakon molitve odrješenja i ‘U ime Oca i Sina i Duha Svetoga’, vratili smo se u istom redu i uz pjesmu ‘Čuj nas Majko nado naša’ do spomenika, kojeg je 2017.g. postavila RH ‘U spomen na 24 civilne žrtve iz porodice Ivezić koje su ubili srpski ustanici 27. 7. 1941.‘
Pored spomen obilježja, po protokolu i redu kojeg je vodila gđa Tajana Mikac Vidović, tajnica HŽD-a, položeni su vijenci i upaljene svijeće pročitanim redom. Gosp. Ante Beljo je rekao prigodni govor.
Sveta Misa je počela uvodnom pjesmom ‘O mila Majko nebeska‘. Potom je župnik Dino Rupčić odrecitirao pjesmu A. G. Matoša ‘1909’ koja završava stihovima: ‘Jer Hrvatsku mi moju objesiše, Ko lopova, dok njeno ime briše, Za volju ne znam kome, žbir u uzama!’ S ovim mislima A. G. Matoša župnik je pozdravio svu braću i sestre, sve drage hodočasnike, naglasivši poseban pozdrav potomcima Boričevljana, osobito onima iz roda Ivezića, predvođenim Marijom Bebić i gospodinom Ivanom Prazetinom. Nastavio je: „Pozdravljam izaslanika vlade Republike Hrvatske gospodina Darka Nekića državnog tajnika Hrvatskih branitelja, izaslanicu državnu tajnicu, ministarstva Hrvatskih branitelja gospođu Ivonu koja je ravnateljica uprave za zatočene i nestale Hrvatske branitelje, izaslanicu Ličko – Senjske županije gospođu Jasnu Orešković Brkljačić zamjenicu župana, gradonačelnika Karla Starčevića, predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva Antu Beljo. Ispred udruge Hrvatskih ratnih veterana Hrvatski domobran pozdravljam podpredsjednika gospodina Josipa Budimira. Pozdravljam i udruge ratnih veterana Hrvatski domobran iz Našica, Zadra, Osijeka, Valpova, Duge Rese i Siska. Ovdje su s nama i članovi udruge Hrvatskih političkih zatvorenika iz Ogulina. Napose pozdravljam udrugu branitelja oboljelih od PTSP-a iz Zadarske županije, braniteljski centar za društveni razvoj, udrugu Istina, put i život iz Ruševa, Hrvatski obredni zdrug Jazovka ogranak Đakovo. Tu su i veterani Domovinskog rata iz Malog Lošinja koji godinama dolaze s našom tetom Marijom . Pozdrav i devetoj bojnoj HOS-a iz Zadra. Spominjemo se danas osamdesete obljetnice stradanja Boričevljanja i Boričevca, tzv. Boričevačkog egzodusa. U ovu obljetnicu puno je utkano dojmova i osjećaja na tzv. Put bez povratka. Tako zvani ustanici nakon što su učinili ono što su imali na umu, htjeli su povijest podrediti tako zvanoj prvoj puški to jest povijesnoj neistini i zamesti svaki trag zločina, ali nisu uspjeli. Žrtve su na svoj način progovorile, a s njima nakon osamdeset godina i Boričevac. Nad Dabinom jamom na Spomen ploči stoji napisano: ‘ U ovu jamu su 27. srpnja 1941. godine živi bacani 28 članova od šest obitelji Ivezića iz Brotnje, među njima je bilo jedanaestero djece u dobi od pete do osamnaeste godine. Njihove kosti izvađene su šestoga svibnja 2014. godine. Spomen ploča je postavljena 26. srpnja 2016. godine, njihovi potomci i rodbina’. Dabina jama je danas prazna. No po dugim godinama gdje su kosti u njoj počivale ostaje blagoslovljena. Na 25. srpnja 2017., tog povijesnog dana ukopani su ostatci 24 civilne žrtve ovdje u grobnicu na groblju Boričevac, nedaleko od ove župne crkve gdje su konačno pronašle svoj mir. Danas smo se tamo molili za njihove duše. A iste 2017. godine podignuto je spomen obilježje kod kojega smo zapalili svijeće i položili vijence. Danas kosti Ivezića konačno počivaju u njihovom Boričevcu. No ovdje smo se danas došli moliti ne ružiti. Najveća molitva je ova na kojoj danas sudjelujemo.
Pozdravljam dragog prijatelja predvoditelja ovog Misnog slavlja Josipa Šimatovića, župnika župe svetog Nikole na Udbini, svetog Đurđa u Podlapači, čuvara svetišta Hrvatskih mučenika u Udbini i dekana Udbinskoga. Tu je i Ante Luketić dožupnik u Udbini, s nama je i župnik župe svetog Jurja u Korenici“.
Svečanu pjevanu svetu misu uzveličala je pobudna prigodna propovijed velečasnog gospodina Josipa Šimatovića.
Na izlazu iz crkve na snažnom kamenom potpornom stupu izložen je popis žrtava župe Boričevac na 11 listova papira. Na stoliću ispod popisa žrtava stajala je otvorenom knjigom utisaka.
Pred crkvom smo se svi zadržali u ugodnom druženju, susretu sa poznatim prijateljima, upoznavanju novih, fotografiranju, okupljajući se oko stola sa tekućom okrijepom ili u širokom krugu oko svećenika uz razdraganu glasnu ličku i domoljubnu pjesmu.
Tko je danas bio u Boričevcu otišao je utješen Božjom riječju, a na svima nama je da o svojim nevinim žrtvama znamo i širimo istinu, da se žrtve Boričevljana i svih drugih ‘Boričevaca’ ne zaborave.
Tekst i fotografije:
Josip Horvat, Hrvatsko žrtvoslovno društvo
POVEZNICA za fotografije na Google disku: https://photos.app.goo.gl/Bq38kxy3G8E95wvp9
DODATAK:
Sažetak propovijedi preč. Josipa Šimatovića u crkvi Rođenja BDM u Boričevcu prema agenciji IKA :
“Svako misno slavlje je naviještanje nade a otajstvo Božje ljubavi pokazuje da se on uspeo na Golgotu radi nas. S poštovanjem se sjećamo žrtava iz srpnja 1941. godine a oni koji nas ozloglašuju, bivaju postiđeni. Generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije mons. Mile Bogović se zapitao 1996. godine nakon Oluje što reći u Boričevljanima koji od države još nisu ništa dobili, a tako je i danas. Prva puška se i dalje favorizira, iako su sve žrtve jednako vrijedne. Sveti Ivan Pavao II. je progovorio povodom 50. obljetnice od završetka 2. svjetskog rata o žrtvama svi triju totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma, koje nisu nestale nego su se i proširile”.
Ovdje nas treba okupljati ljubav prema žrtvama, a ne mržnja prema počiniteljima zločina
“Za narode na istoku Europe 2. svjetski rat završio je tek 1990. padom komunizma, a deklaracija o osudi totalitarnih ideologija nije sasvim zaživjela. Dvadeset godina nakon Papine poruke se zapitajmo jesmo li naučili lekciju o 2. svjetskom ratu, zašto se i danas negiraju žrtve Bleiburga. Svaka ideologija gleda u protivniku neprijatelja pa se čak i ubijenima uzima dostojanstvo. Pred Bogom svi smo ipak ista rasa a kršćanski pogled na čovjeka suprotstavlja se raznim ideologijama. Ljubav je najveće mjerilo svega pri čemu neki nevoljko čine prvi korak. Ljubav uz praštanje temelj je kršćanstva, Isus prašta i moli oproštenje. Ovdje nas treba okupljati ljubav prema žrtvama, a ne mržnja prema počiniteljima zločina. Hrvatskom društvu nakon 80 godina od tragičnih događanja je potreban zajednički napor bez ideologiziranja u čemu će Crkva davati doprinos.”
Župnik Dino Rupčić na kraju je zahvalio svim sudionicima misnog slavlja te podsjetio na aktivnosti u župi tijekom proteklih 5 godina župnikovanja pri čemu je dosta učinjeno u duhovnom i materijalnom rastu župe.
