Po prvi puta u Zagrebu održan je 21. ožujka 2026. Križni put  za zagrebačke žrtve partizanskih zločina 1945. Ovaj Križni put organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo (HŽD), Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (HDPZ) i Udruga Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara (UZDBV).

Ovaj prvi Križni put za zagrebačke žrtve predvodio je hrvatski isusovac p. Božidar Nagy, a održavao se u blizini nekoliko velikih stratišta i masovnih grobišta grada Zagreba. Započeo je u franjevačkoj crkvi Bezgrešnog Začeća u Dubravi u čijoj se blizini nalaze dvije velike masovne grobnice, Dotrščina i grobište u Ljubijskoj ulici.

Na početku je prisutne vjernike u crkvi u ime organizatora ovoga Križnoga puta pozdravila tajnica HŽD, gospođa Tajana Mikac Vidović. Istaknula je da su organizatori započeli obilježavanje sjećanja na zagrebačke žrtve partizanski zločina još prije dvije godine 8. svibnja 2024. Toga dana 1945. po ulasku okupatorske vojske započela su ubijanja po ulicama Zagreb.  I taj je dan izabran za služenje pokojničkih sv. misa  za žrtve. Oba puta ove sv. mise zadušnice predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. „Ove godine ovome obilježavanju sjećanja naših stradalih Zagrepčana dodali smo i ovaj križni put u Korizmi, što ćemo organizirati i sljedećih godina, kao i sv. mise,“ istaknula je u svome pozdravu tajnica gospođa Tajana. Na kraju je pročitala nekoliko rečenica iz dopisa Nadbiskupskog Duhovnog stola koji je bio obaviješten o održavanju ove molitvene spomen manifestacije te je poslao svoju podršku organizatorima ovim riječima: „Drago nam je da molite za pokoj duša žrtava i što želite očuvati spomen na naše sugrađane koji su mučenički stradali. Zahvaljujući Vam na nastojanjima očuvanja spomena na nevine žrtve komunističkog terora s poštovanjem pozdravljamo.“

Postaje Križnoga puta čitali su naizmjenično Zorica Gregurić, Tajana Mikac Vidović, Hrvoje Dravinski, Nikola Sutatić i Jure Modrić, a zaključne molitve svake postaje molio je p. Božidar Nagy.

Povorka vjernika sudionika išla je Maksimirskom cestom prema crkvi sv. Jeronima, a ne čelu povorke križ je nosio Ludwig Radić. Prolazilo se pokraj Maksimirskog stadiona koji je bio veliki sabirni logor hrvatskih zarobljenika i osuđenika na smrt u prvim tjednima po ulasku partizana u Zagreb.

Bilo je kratko zaustavljanje pred ulazom u Maksimirski park gdje je bila komemorirana prva žrtva partizanskih zločina: 16-godišnji mladić Zvonimir Punčec koji je ubijen na tome mjestu u prijepodnevnim satima 8. svibnja 1945. g. A sam Maksimir, kako je dobro poznato jest veliko hrvatsko groblje neobilježenih grobova gdje su ubijani i pokapani brojni Zagrepčani 1945. I zato je crkva sv. Jeronima odabrana za završetak ovoga Križnog puta.

 

Tekst za ovaj Križni put bio je sadržajno prilagođen, a priredio ga je isusovac p. Božidar Nagy. Temama svake postaje, na kojoj se molitveno razmatrao događaj iz Isusove muke, bio je dodan spomen i kratki opis patnji i stradanja zagrebačkih žrtava prema opisima neposrednih svjedoka.

Na prvoj postoji „Isusa osuđuju na smrt“ bila je spomenuta knjiga pod naslovom: STRIJELJANE OSOBE U ZAGREBU 1945.-1946. objavljena 2022.g. Na 446 stranica dvojica autora Petar Mamić i Fabijan Dumančić na temelju dokumenata iz Hrvatskog državnog arhiva donose prijepise smrtnih presuda Vojnoga suda u Zagrebu Hrvatima u našem gradu. 1555 smrtnih presuda! Na svakoj smrtnoj presudi nalaze se točni podaci o osuđeniku. A onda se navodi točan datum kad je kazna smrti izvršena, ali bez navođenja gdje je osuđenik ubijen i gdje mu je grob! (Jedan od tih sudaca, Vlado Ranogajac koji je potpisao više od 600 smrtnih presuda i danas ima svoju ulicu na Jarunu u Zagrebu !!!)

Na nekoliko postaja Križnog puta bili su citirani dijelovi iz dvije propovjedi zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška koje je održao na pokojničkim misnim slavljima za zagrebačke žrtve 8. svibnja 2024. i 2025. g. u crkvi sv. Jeronima. A na završnim postajama bilo je pročitano nekoliko izvadaka iz propovjedi  koju je održao zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša na pokopu 814 žrtava jame Jazovke prošle godine 23. kolovoza.  Iz dviju propovijedi biskupa Ivana Šaška navodimo nekoliko izvadaka:

„Mi kršćani okupljeni smo, da bismo molili za žrtve koje su za sobom ostavili jugoslavenski partizani, pripadnici i promicatelji komunističkoga totalitarizma. Na tadašnja jeziva ponižavanja, odvođenja i zatvaranja, otimanja imovine i protjerivanja te, konačno, ubijanja tisuća ljudi bez suđenja nadovezala se nametnuta šutnja, debele naslage neistina koje su, kako kažu istraživači, prekrile više od stotinu masovnih grobnica diljem zagrebačkoga područja.“ (8. 5. 2024.)

„Još uvijek ta stratišta, ta ‘grobišta bez grobova’ većinom su ostala  neobilježena. Po njima hodamo, ali se kao država i društvo, niti nakon više od trideset godina od osamostaljivanja demokratske Hrvatske, na njih istinski ne osvrćemo, a ona nas opominju… Laži o događajima u svibnju 1945. i sljedećih mjeseci bile su pomno njegovane i branjene desetljećima, proširivane s pomoću novih oblika nasilja…“ (8. 5. 2024.)

„Ponadali smo se da će vrijeme hrvatske neovisnosti konačno čuti glas komunističkih žrtava. Međutim, nečinjenje mjerodavnih državnih i gradskih ustanova dovelo je do toga da posljednjih godina, umjesto rasvjetljavanja i neprihvaćanja tih zlodjela, vidimo novo ponižavanje, bešćutnost koja ta djela veliča, uopće ne spominjući žrtve.“ (8. 5. 2024.)

„I ove smo godine vidjeli da je izabran, a usuđujem se reći i zlorabljen jedan tipično religijski izražaj, kao što je paljenje krijesova, da bi se pokušao prenijeti sasvim oprečan sadržaj. Zar je moguće upaliti krijes na onoj vatri koja je gorjela mržnjom sažetom u rečenici jugoslavenskoga komunističkog diktatora koji je svim protivnicima njegova režima rekao ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’ (rekao je J. Broz Tito 20. svibnja 1945. u Varaždinu)? Paliti takve krijesove ne znači željeti svjetlo nego tamu!“ (8.5.2024.)

„Veliki je propust što u Hrvatskoj nema ni ljudi ni mjesta, što nema institucije koja bi se sustavno bavila i na koju bi se moglo pozivati i oslanjati pri dovođenju u zabludu i pri nijekanju istine o komunističkim zločinima. Razlog da ni u Zagrebu ne postoji svojevrsni muzej komunističke vladavine i terora zacijelo treba potražiti u interesu onih koji i dalje smatraju da je poželjno paliti ‘kresove tame’.“ (8. 5. 2024.)

„Razmjeri toga stradanja, razmjeri toga partizanskog jugoslavenskog zločina, kao i nakane, metode i ciljevi počinitelja, takvi su da nikoga tko se s njima susretne, upozna ih ne bi smjeli ostaviti ravnodušnima… A mi ni ove godine u Zagrebu nemamo spomen na žrtve tih zločina nego smo iznova izloženi veličanju zločinaca, bezobzirno upakiranom u slavlje oslobođenja i slobode. I tako već osamdeset godina. Osamdeset godina!…“ (8. 5. 2025.)

Svih sudionika Križnog puta duboko se dojmio na 12. postaji „Isus umire na križu“ pročitani opis o ubojstvu dvojice malodobnih zarobljenih sinova ( 15. i 18 god.) pred očima njihove očajne majke u logoru Prečkom u svibnju mjesecu 1945. Tome je bio neposredni svjedok  tada 19-godišnjeg Eduard Špehar koji je i sam bio zarobljenik. On je sve to vidio vlastitim očima i onda opisao u svojoj knjizi „U ime naroda“ objavljenoj na hrvatskom i na engleskom jeziku.

Molitve svih 14 postaja bile su prožete  istinama kršćanske vjere o smislu Kristove otkupiteljske patnje i smrti kojoj su bile pridružena trpljenja i smrti  hrvatskih zagrebačkih žrtava. Temeljna istina kršćanstva – Kristovo uskrsnuće zračila je iz svih molitava dajući sigurnu nadu u konačnu Božju pravdu i vječno blaženstvo svim hrvatskim žrtvama za koje se molilo tijekom ovoga Križnoga puta.

U završnoj molitvi predvoditelj Križnoga puta citirao je i natpis u zagrebačkoj katedrali (desna strana)  postavljen još sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a za koji mnogi ne znaju da ondje postoji. Glasi ovako:

„SVIM HRVATSKIM ŽRTVAMA PRVOG I DRUGOG SVJETSKOG RATA, KOJI SU SVOJE ŽIVOTE DALI ZA SVOJU DOMOVINU, A KOSTI IM LEŽE PO ČITAVOJ DOMOVINI I IZVAN NJE, BILA IM TRAJNA USPOMENA!“

Ova molitvena pobožnost Križnoga puta za zagrebačke žrtve završila je pjevanjem pjesme Do nebesa, koju je, kao što je poznato, napisao još 1900. g. hrvatski isusovac Petar Perica za tadašnju posvetu hrvatske mladeži Srcu Isusovu.  I on je bio  ubijen 1944. od partizana u Dubrovniku zajedno s pedeset svojih sugrađana. Predvoditelj je preporučio nazočnima kad pjevaju ovu pjesmu da se sjete da je svaka njezina riječ zalivena mučeničkom krvlju njezina autora!

Na kraju je dana obavijest da će se i ove godine 8. svibnja u crkvi sv. Jeronima u Maksimiru ponovno služiti sveta misa zadušnica za sve zagrebačke žrtve, za njih preko deset tisuća koji su smrtno stradali 1945. g.

Fotografije: Zorica Gregurić