Među spomenicima u Odžaku odabrao sam ovaj s očitim razlogom. Tražio sam popis na ploči gdje ima najviše članova jedne obitelji ili rođaka koji su pobijeni 1945. godine. Svi ostali razlikuju se po dvojici ili trojici koji su poginuli ili preminuli ranije (od 1941. do 1944.). Strašan zločin i odmazda, ne znam kako nazvati, počinili su ljudi koji prije svega mrze sebe pa onda sve ostalo.

Padom Odžaka nije uslijedio je pokolj. U bolnici u Prudu ubijeno je osamdesetak ranjenika s medicinskim osobljem. Svi predani hrvatski vojnici – njih oko 200 – ubijeni su bez suđenja. Po selima su ubijani svi muškarci stariji od 15 godina. Posljedice su bile strašne – desetljećima kasnije u Posavini su postojale čitave generacije djece bez živih očeva. Od 19. travnja do 25. svibnja 1945. u bitki za Odžak poginulo je najmanje 3 375 ljudi, no brojke bi, prema nekim izvorima, mogle biti i veće – preko 5 000.

Brojni hrvatski gradovi – poput Zagreba, Osijeka, Vukovara u svibnju 1945.g – bili su napušteni bez borbe, a nakon ulaska partizana nad njihovim je stanovništvom izvršen krvavi teror.

Braneći domovinu bilo je pojedinačnih slučajeva gdje su pojedinci postupali nevojnički. Nikad i nitko nije naredio da se radi pokolj. Srbočetničkoj i jugoslavenskoj armiji to je bio prije svega zadatak. Kako tijekom Drugog svjetskog rata, tako i u vrijeme Domovinskog rata.

Neshvatljivo mi je da čelnici onog sistema koji su bili u partiji i na važnim mjestima, danas dolaze obilježavati i ljubit ruku svećeniku na ovom i ovakvim svetim mjestima. Upravo oni narodu su stavljali lokot na usta, s namjerom da se ne priča i svjedoči. Puno nas smo postali opet državni neprijatelji, a oni opet viđeni ljudi kojeg se dočekuje sa svim počastima.

Došao sam sa svojim prijateljima, u ničijoj organizaciji, poklonit se žrtvama Odžaka.

Laka im Hrvatska gruda.

Goran Macura

Na proputovanju kroz Bosnu… nisu zaboravljeni!

U selu Posavska Mahala svake se godine 25. svibnja služi sveta misa.