Dr. Ante Starčević

Još za života Hrvati su proglasili Antu Starčevića „Ocem domovine“, jer je bio velika’ ličnost 19. stoljeća, vođa Stranke prava, njezin utemeljitelj i ideolog. Starčevićevo ime nije samo sinonim za učitelja i nepotkupljivoga vođu pravaša, već je postalo simbolom želja Hrvata za ostvarenjem samostalne i neovisne Hrvatske. I svaka hrvatska politika koja nije imala u svom temelju nauk dr. Ante Starčevića, propala je u povijesti, jer učenje „Oca domovine“ kristalno zrači i sadrži stoljetne težnje i snove hrvatskoga naroda o bespoštednoj i junačkoj borbi za suverenu hrvatsku državu.

Hrvatska državnotvorna misao sukobljavala se sa svim neprijateljskim silama, moćnim protivnicima zlokobnoga vremena i mraka, ali neosporni genij dr. A. Starčevića vodi je iznad svih stupica, provalija i okrutne tame kao jedini lampaš u olujnoj noći.

Starčevićevu državnotvornu misao proganjaju austrijski Nijemci i Madžari; proglašavaju je veleizdajništvom i ne dopuštaju ujedinjenje hrvatskih zemalja. Zatiru je i drže na nišanu prva i druga Jugoslavija. Sasvim sigurno da im ne odgovara ni Starčevićevo ime, ni njegovi stranački sljedbenici pravaši — starčevićanci. Jer svako isticanje Starčevićevih političkih sljedbenika tumačile su protuhrvatske vlade kao oživljavanje hrvatske državnosti, a znamo da su je te vlade gušile i držale u podređenom položaju zbog vlastitih probitaka i interesa. Dakle pisati o dr. A. Starčeviću za austrijskog, austrougarskog, kraljevsko jugoslavenskog ili komunističko-jugoslavenskog vladanja nije bilo poželjno, nego čak i opasno!

U odnosu na sve moguće opasnosti ipak se pisalo o Starčeviću i o pravašima, jer oni su bili nezaobilazni čimbenici političke i društvene stvarnosti Hrvatske u tim prošlim vremenima, ali pitamo se kako se pisalo o njima. Vjerujemo da će povijesna prosudba o tome objektivno kazati.

Temelji Stranke prava

Dr. A. Starčević rodio se 25. svibnja 1825. godine u malom ličkom selu Žitniku od oca Jakova i majke Ane. Pučku školu završio je u Klancu. Srednju sjemenišnu školu završio je u Zagrebu. Pri službi Božjoj na proštenju za Veliku Gospu u Klancu opazio je mladog i snažnog čovjeka bez obje ruke. Župnik mu je objasnio da je to Filip Baričević koji je pisao seljacima tužbe (molbe) za glavno zapovjedništvo u Karlovcu. Časnici su imali okapanja zbog tužbi pa su odsjekli Baričeviću lijevu ruku, a kad je s takvim radom nastavio i dalje za nesretne seljake, odsjekli su mu i desnicu! Duboko je to potreslo Starčevića i on se zavjetovao raditi do smrti na osvješćivanju hrvatskoga naroda.

Na sveučilištu u Pešti završio je bogoslovne i povijesne nauke od god. 1845. do 1848. i tu je doktorirao filozofiju. Život A. Starčevića bio je jednostavan i skroman. Nikakve položaje niti je tražio niti je htio primati. Godinama je radio kao odvjetnički perovođa u uredu zagrebačkoga Židova, odvjetnika L.  Šrama, a poslije kod sinovca Davida Starčevića. Radi u uredništvu pravaških listova — Sloboda i Hervatska. Kao narodni zastupnik sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora 1861. do Rakovičke bune 1871. i ponovo od 1878. do smrti 1896. god. 1865. bio je prvi put utamničen (oko mjesec dana) zbog njegove ogorčene borbe za goranskoga, istarskoga i kvarnerskoga maloga čovjeka; drugi put 1871. (oko dva i po mjeseca) u svezi s ustankom u Rakovici.

Kada je čuo Starčević da hrvatski radnici trpe bolesni i gladni besposlicu i neimaštinu u Americi,a on „prazna džepa“, prikupio je nešto novčića i poslao hrvatskim radnicima pomoć god. 1894. Te je godine utemeljena Hrvatska bratska zajednica USA i Canade, pa je njezin prvi odsjek dobio ime „Dr.A.Starčević“. Sudbonosne god. 1848. Starčević se u početku oduševljavao banom Jelačićem, ali shvativši na koncu posljetke banova pothvata, silno se razočarao. Iznad svega cijeni P. Zrinskoga i F. K. Frankopana, jer je u njima vidio otpor Beču i nazirao Uskrs hrvatske države! U Bachovu apsolutizmu spoznaje da je Austrija najveći krvnik hrvatskoga naroda. U sjajnom saborskom govoru od 26. lipnja 1861. očituje se sva njegova mržnja spram Austrije, ali u tom govoru po prvi put je izrekao lozinku koja je simbolički kazivala pravo suverenog hrvatskog naroda da sam upravlja svojom sudbinom i da iznad sebe priznaje samo Boga. Starčević izjavljuje: „Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila;narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati“.[1]

I dok jedni na Saboru 1861. zagovaraju realnu, a drugi personalnu uniju, jedni su za austrijski, drugi za madžarski centralizam; jedni preporučuju prisniju svezu s Austrijom,a drugi su se priklanjali Ugarskoj. Unionisti ne skrivaju madžarofilstvo. Nastupom A. Starčevića i E. Kvaternika u Saboru zastupnici su upoznali Kvaternikove spise i Starčevićeve predstavke Riječke županije, ali i prvi put je bio „službeni“ nastup pravaške ideologije. Utemeljena je Stranka prava, čiji su pristaše nazvani pravašima. Geslo im je bilo: niti s Peštom, niti s Bečom, nego za samostalnu i suverenu državu Hrvatsku! Tko je pravaš, bio je protivnik Beča i Pešte; odrekao se svoga građanskoga mira i života; bio je proganjan i živio u oskudici. Starčevićevu stranku prigrlila je hrvatska mladež, iako je jedno austrijsko glasilo proglašava „bandom razbojnika“ od koje se treba braniti bodežom i samokresom.

Hrvatsko državno pravo

Starčevićev nauk zahtijeva vraćanje Hrvatskoj teritorijalnu cjelokupnost i samostalnost na temelju državnog prava, tj. na temelju povelja i listina Hrvatskoj treba vratiti ona prava koja je imala god. 1526. Nacija prirodno teži stvoriti svoju državu jer tek u svojoj državi može razviti sva svoja ostala svojstva. Starčeviću je potpuno jasna potreba hrvatskoga naroda za državom i to je temeljni životni program da Hrvati moraju na osnovi povijesnoga prava i živoga narodnoga organizma stvoriti vlastitu državu na onome području na kojemu je i nekada bila.

Ideja hrvatske države opsjedala je Starčevića što svjedoči i ova često citirana rečenica:“Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni.“ S obzirom na to da su Hrvati imali državnopravnu tradiciju u srednjem vijeku, kao i svoju državu, bili su u monarhiji historijski narodi prvoga reda. Dakle, hrvatski „politički“ narod dobio je novi sadržaj kojim se protegnuo na cijelu hrvatsku naciju kao „nosioca hrvatske državnosti, ali se nacija i dalje poistovjećivala s teritorijem, tj. u hrvatskoj je državi mogao biti samo jedan ‘politički’ narod — hrvatski.” Pravo je za Starčevića temelj narodne politike i zato stara rimska lozinka prožima njegovo djelo: „Fiat justitio pereat mundus.“ Nesumnjivo je Starčević prorok hrvatskoga prava i njegova Hrvatska i njeno pravo su njegova najveća stoička ljubav.

Dr. Ante Starčević i slavenofili

Dr. A. Starčević prezirao je manje germanske Austrijance i madžarske Ungare, nego slavenofile svih boja i stupnjeva. Shvatio je njihovu opasnost za Hrvatsku jer su svojim slavenofilskim idejama i opsesijama zamagljivali Hrvatskoj ime, jezik, opstanak[2] kao i opreku čuvenom korjenitom pravaškom geslu: svoj na svome! U slavoserbima vidi Starčević pokvarene i podmitljive poslušnike monarhije u Hrvatskoj koji bi narod hrvatski najradije zbrisali s lica zemlje. Prezire ih kao puzavce, izdajice i slabiće, a naročito pokvarenjake. Starčević Je protiv ilirstva kao izmišljotine i protiv integralnog Jugoslavenstva kao besmislice. Najveće Starčevićevo nepovjerenje je prema slavenstvu. „Slavenski su se narodi kasnije oslobodili i gotovo svi dobili svoje države, ali spram slavenskih manjina oni postupaju jednako, ako ne i gore, no što su postupale neslavenske države.“[3]

Veliki protivnici hrvatske državnosti bili su zagovornici Jugoslavenstva – tvrdio je Starčević – koji ruše hrvatsko ime, ruše tradiciju i stavljaju pod upitnik narodni opstanak i čast. On ističe kako su u početku Srbi bili protiv Jugoslavenstva, ali kad su shvatili da pod krinkom Jugoslavenstva mogu stvoriti Veliku Srbiju, zdušno su je prigrlili! Starčevićeva ideologija „je imala za cilj dovršiti konstituiranje i integraciju modernog naroda u samostalnoj državi, koja bi potrla doba potlačenosti i preobrazila društveni život i duhovnost pojedinca, tj. individualiziran i homogen hrvatski narod – povezan poviješću, sviješću, jezikom, kulturom gospodarskim probicima i demokratskim tekovinama – ostvario bi u vlastitoj državi, na koju ima prirodno i povijesno pravo, sve svoje duhovne i tvarne potrebe i pridonio svoj dužni dio međunarodnoj zajednici.“[4]

Starčević i Srbi

Kada je shvatio svu opasnost srpskoga imperijalizma po hrvatsko biće, Starčević postaje najveći protivnik velikosrpske politike i Strossmayerovog jugoslavenstva. On se suprotstavlja svim bićem velikosrpskim programima Načertanija Ilije Garašanina i Kovčežiću… Vuka Stefanovića Karadžića. „V. S. Karadžić napisao je svoju knjižicu Kovčežić … i u njoj je poglavlje Srbi svi i svuda (1849), u kojem pokušava dokazati da su svi oni koji govore štokavski Srbi, dakle Srbi-pravoslavni, Srbi-katolici (Hrvati), Srbi-muslimani. Po njemu su Hrvati-kajkavci zapravo Slovenci, a samo su čakavci uz more Hrvati. Uz srpsku državu i njenu agresivnu velikosrpsku politiku, golemu Je ulogu u pretvaranju pravoslavnih Vlaha u Srbe imala i pravoslavna crkva.“[5]

Na takve napade i neistine stručno i oštro odgovorio je pravnik i političar dr. A. Starčević. On je ustvrdio da postoji i jezik i narod hrvatski, kao i hrvatska kultura za koju pišu pisci dubrovački i otac hrvatske književnosti Marko Marulić – hrvatskim jezikom! Ističe da su se ilirci privremeno odrekli svoga hrvatskoga imena radi „sloge bratimske“, ali Srbi to nisu nikada prihvatili i zato se Hrvati umjesto ilirstva i jugoslavenstva moraju vratiti na svoje hrvatsko ime i jezik.

Starčeviću je hrvatski jezik svetinja, jer je osjetio opasnost Vukovih nasrtaja i rada na tom području, osobito Vukovo načelo „jedan narod – jedan jezik“, kojim je „štokavske Hrvate smatrao Srbima i držao da i oni treba da uvedu njegovu istočnohercegovačku ijekavsku novoštokavštinu kao svoj književni jezik“.[6] Zbog toga Starčević suprotstavlja Vukovoj ijekavštini ekavštinu kajkavskoga narječja kojom se služi u govoru i pisanju. Starčević napada hrvatske vukovce i Bečki književni dogovor iz god. 1850., pa kazuje da su to „blejanja, štekćanja i hrcanja, koja nagrđuju ljepotu hrvatskoga jezika.“[7] Na negaciju svega hrvatskoga Starčević je odgovorio negacijom srpskoga imena i jezika, kao što su sve do danas činili brojni hrvatski intelektualci, političari i znanstvenici. U biti srbijanska strana ide u osvajanja hrvatskoga prostora i to je neosporna povijesna činjenica. „Dr. A. Starčević bijaše prvi, koji je izpravno ocienio, koliko ogromna opasnost prieti Hrvatima od agresivnog oružanog Srbstva. (…)Agresivnoj snazi velikosrbske državne misli morao je suprotstaviti slično oružje, a to bijaše Velika Hrvatska. Ta je njegova zasluga tim veća, što je u ono doba vladajuće jugoslavenstvo utiralo sve putove nadirajućem Srbstvu.“[8]

Starčevićevom obranom zaustavljen je velikosrpski prodor; spašeno je nacionalno dostojanstvo i pravo hrvatskoga naroda na svoj teritorij, jezik, povijest, vjeru, kulturu i državu. Starčevićevo poricanje srpstva bio je odgovor na Vukovo poricanje hrvatstva, ali 70-ih godina on napušta svoje isključivo stanovište i počinje pisati pozitivno o Kneževini Srbiji i Milošu. Negativno će se odnositi prema onim Srbima koji žive u Hrvatskoj, a rade protiv Hrvatske i njenih interesa. „A da su Starčevićeva gledišta bila povijesno utemeljena, a demokratska u duhu vremena može se zaključiti po tome što su izvršila glavni utjecaj na hrvatsku inteligenciju, a prihvaćao ih je i priličan broj pravoslavaca, od kojih su neki postali i ugledni pristaše Starčevićeve stranke prava.[9]

Starčević iznad svega cijeni muslimane u Bosni i Hercegovini, pa ih svrstava među prave i najčišće hrvatske plemiće. Mehmed-Dželaludin Kurt, sabirač i urednik zbirke „Hrvatske narodne pjesme (muslimanske)“, posvećuje ih dr. Anti Starčeviću, prijatelju islamskog naroda „u znak najdublje harnosti…“

Otac Domovine

Dr. A. Starčević ravno je išao prema postavljenom cilju, a taj cilj bio je ostvarenje hrvatskoga državnoga prava, cjelovite hrvatske države i oslobođenje hrvatskoga naroda od tuđinske čizme, svojom ideologijom, kao što je kazao Blaž Jurišić „ideologija Ante Starčevića ojačala je hrvatsku narodnu svijest i samosvijest i time spasila hrvatstvo.“ I zato je dr. A. Starčević bio i ostao najdosljedniji, najuporniji i najsvjetliji hrvatski politički branitelj, mislitelj, utemeljitelj i čimbenik neovisne i samostalne Hrvatske, pa su ga zbog toga najviše mrzili neprijatelji, ali i najviše bojali!

Koncem njegova života – god. 1895. dolazi do raskola u Stranci prava, a natječu se za čelništvo dr. J. Frank i Fran Folnegović, Dr. J. Frank osniva novu „Čistu stranku prava“ i ona započinje novu prekretnicu u hrvatskoj povijesti.

U oporuci dr. A. Starčević zahtijeva da ga se pokopa na Šestinama (tadanje seljačko groblje!), da mu se nazuju lički opanci, jer kako je kazao, „danas odlazim iz ove kuće.“ Srpski političar dr. V. Čubrilović kazao je za Starčevića da je Hrvatstvu osigurao istočno-jadransku obalu, a srpski književnik J. Skerlić da je Starčević bio najnarodskiji čovjek na slavenskom Jugu, Britanski politički pisac R. W. Watson kazao je da „sve dok svijet drži do obćeljudskih vrlina, Hrvatska ne smije zaboraviti značaj A. Starčevića! „U raspravi „Stranke u Hrvatskoj“ Starčević je kazao u „Hervatu“: „Svaki je narod čedo Božje, i sam Bog zna što je on kojemu svojemu djetetu odredio.“

Hrvatski književnik A. G. Matoš pjesnički se izrazio o Starčeviću: „Taj energični i mudri Hrvat neka bude vođom i ugledom u formiranju naše volje, značaja. Ako ste skeptik, na njemu će se zapaliti vaša vjera, u to palo božanstvo, u Hrvatsku, Majku naših Sedam žalosti i Gospu naših Sedam radosti.“[10]

Miroslav Krleža sažeto je kazao sjajnom rečenicom o Starčevićevom životu: „I koliko god to paradoksalno izgledalo ipak je istina: najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvari dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića.“[11]

Eto nam na koncu objašnjenja zašto je hrvatski književnik iz Istre – E. Kumičić – nazvao Starčevića Ocem Domovine! I u ovim gluhim i mutnim vremenima neka nam bude život i djelo Oca Domovine trajno nadahnuće između prolaznoga i vječnosti na cijelom nacionalnom, povijesnom i državnom prostoru hrvatske domovine. I na koncu ne zaboravimo ono njegovo sveto: „Bog i Hervati!“

Usred noći crne oganj je gorio

Iz šahovskog polja, Hrvatskoj sa vrata.

Poput ognja ljutog s noći se borio

Naš Ante Starčević, kao Kralj Hrvata.“

(Zlatko Tomičić, Kralj Hrvata)

 

IVAN MAJČICA, profesor hrv. jez. i povijesti – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

(iz arhive – tekst napisan uz 100. obljetnicu smrti)

 

[1] Dr. M. Gross, Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973., str. 85.

[2] Dr. M. Gross, Op. cit. str. 96.

[3] I. Strižić, Hrvatski portreti, DoNeHa, Zagreb,1993., str.12.

[4] Dr. T. Macan, Povijest hrvatskog naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str.500.

[5] Dr. D. Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 1994., str.257.

[6] Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995., str. 50.

[7] I. Strižić, Op. cit. str. 16.

[8] L. V. Sildland, Južnoslavensko pitanje, DP Tiskara Varteks, Varaždin, str. 242.

[9] Dr. F. Tudjman, Bespuća povijesne zbiljnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb,1989,, str.556.

[10] M. Ujević, Misli i pogledi A. G. Matoša, str.565.

[11] I. Strižić, Op. cit. str.18.