Razgovor Mladena Pavkovića s Franjom Talanom
U utorak, 25. veljače 2020. godine objavljena je vijest: – Potvrđen je prvi slučaj zaraze koronavirusom u Hrvatskoj. Riječ je o mlađem čovjeku koji radi u Ericssonu Nikola Tesla, nalazi se u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević u Zagrebu. U ožujku 2020. Hrvatska je proglasila epidemiju bolesti COVID-19 zbog javnozdravstvenog rizika od visoke smrtnosti od nove nepoznate zarazne bolesti. Proglašenje epidemije omogućilo je izradu potrebnih mjera za zaštitu zdravlja stanovništva. https://www.koronavirus.hr/ Potom je uslijedilo sveopće zatvaranje i nošenje maski, a u cilju sprječavanja širenja zaraze nije se moglo „bez dozvole“ ni iz jedne općine u drugu. Potkraj svibnja 2020. godine mjere su nešto popustile pa sam za jednog posjeta Varaždinu u društvu Ivice i Mladena posjetio lokaciju grobišta Dravska šuma – Varaždin i Sep Gornji Hrašćan u Međimurju. Putem smo razgovarali o grobištima i stratištima, kao i o odnosu društva o toj „problematici“, a po povratku iz Međimurja u Varaždin Mladen je predložio da „taj naš razgovor“ i upotpunimo. I taj naš razgovor potrajao je do kraja srpnja 2020. godine, a onda sam zamolio gospođu Katicu Obadić da ga pročita i ispravi eventualnu koju pravopisnu grešku. U prilogu ovog teksta su i fotografije sa spomenutih lokacija, a na kojima su: Ivica Dolenec, Mladen Pavković i Franjo Talan.
Što vas je ponukalo na obilježavanje prešućivanih grobišta Drugog svjetskog rata i poraća?
Ma to je bilo sasvim slučajno… Zapravo, u određenom trenutku imao sam neke spoznaje i jednostavno sam se u to „uvukao“, a poslije je već postalo kao normalno, jer sustav baš i nije imao razumijevanja!
Naime, svi mi koji smo „stasali“ i školovali se u doba socijalizma, bili smo uskraćeni za jedan dio povijesti. Ona koja nam je prezentirana i koju smo morali znati, bila je u nas usađivana i o njoj se nije moglo raspravljati. Bili smo rasli na „bajkama“, odnosno stripovima o Mirku i Slavku, a nepogrješivost komunističkog vodstva i Partije se podrazumijevala. Kod ulaska učitelja u razred svi smo iz poštovanja, kako i dolikuje, ustali i na taj način ga pozdravili, a na prvom satu „uspješan radni dan“ izražavali smo i posebnim pozdravom. Na početku nastave jedan od učenika stao je uz nastavnika pred ploču i pozdravio sa „Za domovinu s Titom“, a mi smo odzdravili s „Naprijed“. I tako je nastava mogla dalje krenuti već prema rasporedu…
Potječem iz kršćanske obitelji, djed i pradjed po ocu bili su zvonari u župi Križovljan, a s obzirom na to da su mi i stric i ujak bili svećenici, moje odrastanje bilo je vezano i uz crkvu Uzvišenja sv. Križa u kojoj sam i ministrirao, a koja je bila nedaleko od škole. Živjeli smo skromno od onoga što se privrijedilo na zemlji, a zahvaljujući tome što smo držali krave, bilo je i mlijeka koje nam je bilo jedna od glavnih namirnica na jelovniku. Djed je bio glava kuće i posebno je vodio brigu da se na vrijeme plati porez državi, za što je godišnje, u četiri kvartala, odlazilo jedno tele.
Uz oca i majku u zajedničkom domaćinstvu bili su, po očevoj strani, djed i baka i prabaka Helena, i do smrti 1957. godine pradjed Blaž. On je uslijed „rike topova“ za Prvog svjetskog rata oglušio pa je zbog toga zvonarsku službu vodio djed, negdje do iza pedesetih godina, nakon čega su nastavili drugi.
Na početku mog „stasanja“ za osnovnu školu 1965., uz stariju sestru rođenu 1954. godine i mene, u kući su bile i dvije mlađe sestre i brat, a najmlađi brat priključio nam se 1971. godine.
S obzirom na to da stalnih izvora prihoda u domaćinstvu nije bilo, neko pretjerano obilje nije se moglo ni zamisliti, a zahvalnost za pokoji bombon i slasticu koju smo mi djeca dobili kod povremenih posjeta rođaka i znanaca iz grada, bila je razumljiva. Kako je za školu trebalo đaka opremiti, obući i obuti te kupiti ostale potrepštine: torbu, knjige, bilježnice, pribor…, ljeti je otac pripremio kukuruz za prodaju i potrebno nabavio. Srećom, tih godina popušta i strogi sustav državne kontrole, te se u potrazi za preživljavanjem brojni odlučuju za zapošljavanje u zapadnoj Europi. Tako se i moj otac, da bi prehranio brojnu obitelj, 1966. godine zaposlio u Austriji, na građevinarstvu. Početnih godina u Graz je odlazio nedjeljom popodne, kasnije ponedjeljkom ujutro, a kući se vraćao petkom navečer. U Grazu je kao tesar radio na raznim gradilištima, sve do odlaska u mirovinu 1989. godine.
Jedna istina je bila službena, a druga, stvarna, u krugu obitelji…
Poljoprivredni poslovi nekad su se obavljali uglavnom ručno, a za transport koristile su se krave, ponekad i konji ako ste ih imali. S obzirom na to da sam, kao najstariji muški član obitelji bio često s djedom, uzimao me sa sobom prilikom odlaska kovaču i kolaru, i na obradu zemlje, a pošto poneke poslove niste mogli sami obaviti, pomagali smo jedni drugima u kopanju, obradi i berbi vinograda i polja, kod žetve, komušanja kukuruza, pospremanja sijena… U zimsko doba čistile su se bundevine koštice, „čerhalo“ perje, a tu se ponekad znala otvoriti i tema o ratu, Križnom putu, viškovima („metenju tavana“ seljacima…), prisilnim radnim akcijama i poratnim likvidacijama. Ako se primijetilo da je koje dijete „naćulilo“ uši, tema bi se mijenjala.
S obzirom na to da su radnici na građevini u Austriji bili preko zime doma, čudom smo se čudili na vijest da tamo na Božić nema škole, nastave, pa sam i ja ocu predložio da bih na Božić ostao doma. I ostao sam, a kad me učiteljica pitala za razlog izostanka, jednostavno sam odgovorio da je bio Božić. To je i bio razlog da mi se smanji ocjena iz vladanja, a u obrazloženju „presude“ zapisano je da mi se ocjena iz vladanja smanjuje jer 25. prosinca nisam bio na nastavi…
Kod razgovora o naučenom u školi djed je ponekad znao reći: „Dijete drago, nije ti baš sve to tak kak te v školi vuče“, a kod razgovora odraslih o „nepoćudnim“ temama došao sam do uvjerenja da se ista ne smiju javno iznositi, da se tko od djece ne izlane i ne strada cijela obitelj. Najstrašnije mi je izgledalo uzimanje „pasoša“ ocu, što je automatski značilo i povratak na uobičajenu „bijedu“ u kojoj smo svi živjeli, te posjete milicije. Stanovništvo je, doduše, imalo razumijevanje za proganjane, ali nije tim „ožigosanim“ obiteljima moglo pomoći zbog opasnosti da same ne stradaju.
I tako je jedna istina bila službena u školi i javnosti, a druga, stvarna, u krugu obitelji. Mislim da su najgore prošla djeca, učenici, kojima su roditelji bili zaposleni u javnim službama, koji su se zbog opasnosti od gubitka posla odrekli i Božića i Uskrsa, a u dane dok je u župi bila Prva pričest ili Krizma odlazili bi na izlet ili posjet kojem udaljenijem prijatelju ili rođaku. „Oko Partije“ pazilo je da se koji službenik ne vjenča u crkvi, pa su i brojni vjenčani u drugim, udaljenijim župama, a poneki su „preskočili“ i te sakramente u župi.
I tako su se nizale godine, osnovna pa srednja, te studij u Zagrebu, a potom i zapošljavanje i demokratski izbori. Tada se konačno i stvarna istina polako počela pojavljivati u javnosti, ali je zbog mase laži bila pohranjena duboko na dnu naše memorije. Silaskom komunističke partije s vlasti, izbori po „novom modelu“ održani su i po tadašnjim općinama, a mislim da je došla i preporuka da se izmijene ideološki nazivi ulica i trgova, te ostali nazivi iz jednopartijskog komunističkog sistema (režima). E sad, tu je već bilo malo teže, pa su brojni nazivi, često odabrani po nositeljima ideoloških jednopartijskih ideja koji su uzrokovali brojne zločine i progone stanovništva ostali, ne zato jer ih novoizabrani nositelji vlasti ne bi htjeli zamijeniti, već zato jer se istina baš i nije poznavala, nije se imala gdje ni od koga naučiti i spoznati.
Održani su i izbori po mjesnim zajednicama pa sam tako i ja izabran u svojoj mjesnoj zajednici. Nametnut nam je rat i brojni prognanici i izbjeglice, i ako niste bili uključeni u obranu Republike Hrvatske, jednostavno ste morali pomoći ljudima koji su u opasnosti od fizičkog uništenja bili prisiljeni napustiti svoja ognjišta i doći u ovaj naš kraj (koji nije bio uključen na kartu velike Srbije i direktno pogođen velikosrpskom agresijom uz svesrdnu pomoć JNA, prepoznatljivoj po crvenoj petokraki na kapama, simbolu komunističke partije).
Kako su tih devedesetih godina mjesne zajednice bile najniži oblik vlasti na određenom području, imale su pod svojom ingerencijom i održavanje lokalne komunalne infrastrukture pa i groblja. 1992. godine sam ispred svoje mjesne zajednice izabran kao jedan od članova Grobnog odbora, a na prijedlog Zajednice mjesnih zajednica Cestica postao sam i predsjednikom. S obzirom na to da je taj Grobni odbor pokrivao područje pet mjesnih zajednica, tj. 11 naselja, a jer su se pogrebi i iz najudaljenijih mjesta odvijali od kuće pješke, predložio sam da krenemo u izgradnju grobne kućice. Kako je u tijeku bio preustroj lokalnih organa vlasti, tj. gašenje mjesnih zajednica i osnivanje općina, predložio sam da Grobni odbor Cestica formiramo kao udrugu građana. Kako se ne bi predugo zavuklo „predsjednikovanje“, statutom smo odredili da se izborne skupštine i novo rukovodstvo bira na mandat od dvije godine. Prijedlog da se krene u izgradnju neophodne grobne kućice-mrtvačnice nije baš bio dobro prihvaćen. Naime, veći dio Republike Hrvatske bio je pod „okupacijom“, a zbog nametnutog nam rata nisu ni plaće bile na zavidnom nivou. Uz to su i brojni zaposleni u Sloveniji ostali bez posla, pa se s pravom postavilo pitanje kako zatvoriti financijsku konstrukciju. Odgovorio sam da jest kriza, ali ako su nas već ljudi izabrali da je red da se nešto pokrene, a situacija nikad neće biti sjajna. Ukoliko se naše aktivnosti budu jedino svodile na mjesečne sastanke (i čišćenje okoliša i groblja…), a sprovodi će se i dalje održavati pješačenjem i do 4-5 km, naše sastančenje i postojanje nema svrhe. Na drugom sastanku uskladili smo plan i program rada te uz potporu stanovništva grobnu kućicu sagradili, sa svim potrebnim dozvolama i suglasnostima, u roku od 16 mjeseci, te ju je 18. rujna 1994. blagoslovio vlč. Ivan Košić, križovljanski župnik. Zatim je u studenome održana godišnja izborna skupština i izabrano je novo rukovodstvo.
Jedan ste i od inicijatora izgradnje spomen-kapele na grobištu Pancerica?
Kako je kod postupka izgradnje grobne kućice trebalo masu toga rješavati (građevinske dozvole, snimanje groblja, sastavljanje knjige pokopa, susretanje s izvođačima, rukovodstvima Mjesnih zajednica, obavljanje nadzora, uporabne dozvole…) i riješiti, nekako mi je nedostajala ta dinamika. Pošto sam kod „usklađivanja“ mišljenja posebno prijateljstvo stekao s Ivanom Borakom iz Otok Virja, često smo se družili i razgovarali, pogotovo prilikom mojih povrataka iz Ormoža (zbog kupovine i za trećinu nižih cijena hrane, pelena…).
Inače, naselje Otok Virje nastalo je izdvajanjem iz naselja Virje Križovljansko, i na popisima stanovništva spominje se od 1981. godine, a razvilo se zbog blizine ekonomski razvijenijeg Ormoža gdje su mnogi radili, išli u školu…, kao i tamošnjeg željezničkog kolodvora preko kojeg se dnevno odlazilo na posao u veće slovenske gradove, prvenstveno Ptuj i Maribor, ponekad i dalje. Ivan je bio ponosan na naselje koje je i sam stvarao, kao i brojni stanovnici koji su zbog ranije izrečenih prednosti tu sagradili kuće, a mještani su samodoprinosom podigli i društveni dom i sagradili igralište i za ono vrijeme dobro riješili komunalnu infrastrukturu. Ivan je bio trideset godina stariji, zbog mladosti nije bio pozvan u Drugi svjetski rat, ali preživio je rat kao i sjećanja na Križni put 1945., progone i stradanja stanovništva. Kako u naselju do nedavno nije bilo nijednog vjerskog znaka, ni križa ni kapele, i pošto su lovci LD Sveti Hubert Cestica uz grobište Pancerica na Sesvete 1994.[1], na izlasku iz naselja prema Križovljangradu postavili spomen-križ, predložio sam mu da krenemo u izgradnju spomen-kapele. Ideja je pala na plodno tlo te smo, najčešće pod brajdama, razgovarali kako ju realizirati. Kako smo poznavali predstavnike Mjesne zajednice Otok Virje koja je sada preimenovana u Mjesni odbor, održali smo jedan neformalni sastanak te ih upoznali s idejom, a i planom financiranja, što je obično najspornije kod bilo kakve odluke i gradnje. Uspjelo nam je povodom 50. obljetnice stradanja žrtava na grobištu Pancerica formirati Odbor Varaždinske županije za obilježavanje godišnjice stradanja, a prigodnim riječima na komemoraciji 11. lipnja 1995. godine nazočnima se obratio i župan dr. Zvonimir Sabati. Misu je predvodio don Anto Baković, pa je preko njegovog lista „Narod“ i ostalih medija informacija otišla u svijet, i pitanje spomen-kapele tako je ušlo u drugu fazu.
Kako je tekla gradnja kapele?
Dakle, dok je ideja prešla prvu instancu i s prijedlogom se složio Mjesni odbor Otok Virje, u dogovoru s našim župnikom vlč. Ivanom Košićem odlučeno je da izgradnja ide preko župe Križovljan, a svakako nam je podrška bila i općina Cestica. No gradnju nije bilo moguće započeti bez zemljišta, tj. riješenih imovinsko-pravnih odnosa, pa je bilo potrebno dobiti i zemljište koje je bilo u vlasništvu Republike Hrvatske, a kojim je upravljala Varaždinka. Odjel Županije koji nam je u tome trebao pomoći nalazio se u Vodotornju, Vrazova 4, u Varaždinu. Kao ing. tekstila, od 1983. do 2007. godine radio sam kao nastavnik u Tekstilnoj školi u Varaždinu (u zgradi te škole danas je Druga gimnazija). Moja obveza u nastavi bila je napravljena tako da sam jedan dan u tjednu radio od drugog sata koji je započinjao u 8,10 sati, a u Varaždin sam dolazio autobusom oko 6,45 sati. Poslije, oko 7,15 redovito sam odlazio u mjerodavni ured zanimati se kako stvar napreduje. S obzirom na to da nakon nekoliko mjeseci nije bilo pomaka, obratio sam se starim poznanicima koji su poslije školovanja ostali u Zagrebu za pomoć i neka mi predlože nekoga tko će mi pomoći u prevladavanju varaždinskih birokratskih prepreka.
Primio me gospodin Vice Vukojević i uputio na ljude koji mi mogu pomoći. S obzirom na to da sam došao sa zahtjevom dodjele državne zemlje za izgradnju kapele uz grobište, dotakli smo se i teme žrtava. Na pitanje koliko je ljudi iz mojeg kraja, tj. općine stradalo i nestalo u Drugom svjetskom ratu i poraću, takoreći nisam imao nikakvog saznanja. Znao sam samo za župnika Ivana Mađarića kojeg su na početku rata ubili Nijemci i za daljnjeg rođaka vlč. Antuna Klasića koji je nakon rata „nestao“ u okolici Bjelovara; za druge baš i nisam imao pojma. No pošto se stric na blagoslovu spomen-križa dotakao i prolaska kolone Križnog puta koja se iz smjera Slovenije prema Varaždinu potkraj svibnja 1945. kretala i prolazila našim krajem, rekao sam da mogu to malo istražiti. Gospodin Vukojević nazvao je u središte Komisije[2] koja je u to vrijeme radila u podrumu Sabora. I tako sam otišao do središnjice i preuzeo dvjestotinjak popisnih kartona za upis podatka o žrtvama, a tog dana posjetio sam i don Antu Bakovića i razložio mu ideju gradnje spomen-kapele. Dok sam se vozio iz Zagreba kući, razmišljao sam kako podatke o žrtvama u najkraćem roku prikupiti i odlučio da je najbolje osnovati Općinsku komisiju… S obzirom na to da je o toj temi, tj. o žrtvama poslijeratnog razdoblja u Županijskoj skupštini u nekoliko navrata govorio gospodin Želimir Mance, potražio sam ga i zamolio da kod osnivanja te naše Općinske komisije dadne uvodnu riječ. Kako općina Cestica ima 20 naselja, ideja je bila da u svakom mjestu taj posao obavi 2-3 ljudi. U suradnji s Općinom sastanak je održan u općinskoj vijećnici, a kao članove pozvao sam i naše svećenike i matičara koji su se spremno uključili i pomogli. Moram priznati da sam i ja bio živo zainteresiran saznati koliko je ljudi i na koji način stradalo, a pogotovo me to zanimalo i zato jer je sadašnje područje općine Cestica bilo podijeljeno u dva dijela. Rubno područje uz Sloveniju bilo je priključeno Njemačkoj, kao i taj dio Slovenije, a preostali dio bio je u sastavu Nezavisne države Hrvatske. Tako su mladići s našeg područja bili unovačeni u vojsku Njemačke i NDH-a, a stradao je i veliki broj civila. I tako smo u nekoliko mjeseci ispunili preko 160 kartona žrtava koje sam ponio na sljedeći sastanak i predao u središnjicu Komisije u Zagrebu. Uz civile, kao pripadnici određenih vojnih formacija, evidentirani su svi poginuli i nestali, bilo pripadnici njemačke vojske, domobrani, partizani, ustaše, žandari…
U međuvremenu je dužnost župana preuzeo gospodin Marijan Mlinarić, pa sam tako preko Zagreba došao do Varaždina i natrag do spomenutog ureda koji je ovaj puta pokazao puno razumijevanje. Zamisao uređenja jedinstvenog spomen-područja koje će objedinjavati postavljeni spomen-križ, kapelu i grobište Pancericu tako je ušla u daljnju fazu. Izrađen je prijedlog parcelacije, izgradnje i uređenja prostora, te je 15. ožujka 1996. godine izdana lokacijska dozvola za izgradnju spomen-kapele i uređenje okoliša. Nakon kompletiranja dokumentacije, 16. rujna 1996. godine, iz Ureda za imovinsko-pravne poslove Varaždinske županije bio je upućen zahtjev Vladi Republike Hrvatske za darovanje nekretnine u vlasništvu države. Prijedlog je prihvaćen te je 17. siječnja 1997. godine Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o darovanju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Države rimokatoličkoj župi Uzvišenja svetoga Križa. Sreća je bila i u tome da je zemljište na kojem se planirala graditi kapela bilo u privatnom vlasništvu naših seljaka, a u posjed Države kojim je upravljala Varaždinka prešlo je zamjenom za druge parcele i nije bilo u postupku denacionalizacije (kao svo ostalo zemljište prema dvorcu Križovljangrad koje je nakon Drugog svjetskog rata, zajedno s dvorcem, oduzeto[3] ranijim vlasnicima). Odlukom Vlade u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva 25. veljače 1997. godine došlo je do potpisivanja ugovora o darivanju koji su potpisali ministar mr. Zlatko Dominiković i vlč. Ivan Košić, križovljanski župnik. Sređuju se i ostali potrebni dokumenti i potrebni projekti, te je od Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša 16. travnja 1997. godine izdana građevna dozvola, a prije početka radova pripremljen je, na temelju izdane dozvole, elaborat o iskolčenju te je započela izgradnja.
S obzirom na to da se na terenu pronašlo još žrtava, napravili smo ponovni sastanak Općinske komisije, a veći dio članova spremno se uključio i u Odbor za izgradnju spomen-kapele. Naime, ideja je bila da se u izgradnju uključe svi stanovnici općine Cestica, pa su članovi Odbora prošli sva naselja i tako svakom domaćinstvu omogućili uplatu dobrovoljnog priloga. Odazvalo se 956 kućanstava i na taj je način prikupljen iznos od 47 083,80 kuna.
Kapelica je početkom travnja 2000. godine bila u završnoj fazi izgradnje te su na Cvjetnu nedjelju, 16. travnja, članovi Odbora za izgradnju iz svih naselja otišli razgledati objekt pred završetkom. Kao jedan od inicijatora predložio sam, pa je i odlučeno, da je potrebno napraviti asfaltirani pristupni put k crkvici, a koji će biti tlocrtno u obliku križa, kao i dvorac Križovljangrad i župa Križovljan. Na sastanak sam uz članove Odbora za izgradnju pozvao i preživjele sudionike Križnog puta, Mirka Mužeka iz Križovljana, kasnije i člana Društva za obilježavanje grobišta i Tomu Premužaja iz Petrijanca. Odazvao se i Đuro Huđek iz istog naselja koji je ponudio da svojom građevinskom mehanizacijom napravi pripremu terena za asfaltiranje, kao podršku spomenu na stradale žrtve, i to besplatno. E, sad je trebalo osigurati i ostalo… pa je tako uz pomoć sponzora bilo potrebno napraviti asfalt, a uz tlocrtnu površinu asfaltnog križa bilo je potrebno postaviti rubnike… I taj dio uspjeli smo uz pomoć dobrih ljudi, sponzora, riješiti, a postavljanje rubnika odradio je besplatno Ivan Borak i mještani Otok Virja. S obzirom na to da je uz rubno područje pristupne staze bilo svježe poravnato zemljište, za pomoć sam zamolio cvjećara Josipa Šipeka s molbom da pokuša nešto napraviti, ali mu za taj njegov doprinos nismo u mogućnosti ništa isplatiti. I tako je zasađeno cvijeće koje su i tijekom ljeta zalijevanjem održavali svježim djelatnici spomenute cvjećarnice. U toranj kapele postavljeno je i zvono teško 162 kilograma. Spomen-kapelu je 18. lipnja 2000. godine, uz sudjelovanje više desetaka svećenika i brojnih vjernika, blagoslovio mons. Marko Culej, prvi biskup Varaždinske biskupije. Komemoracije se kod spomen-kapele održavaju i svih sljedećih godina, u pravilu na drugu nedjelju mjeseca lipnja.
Kada se počelo s prikupljanjem podatka o žrtvama u Varaždinskoj županiji?
Zahvaljujući Želimiru Manceu, inače koordinatoru Komisije, u Vodotornju, Vrazova 4, došlo je do osnivanja ureda Istraživačkog središta Varaždin, Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koje je djelovalo za područje Varaždinske županije, a kao jedna od osoba koja je na tom području već nešto napravila, i ja sam pozvan na otvaranje. Na zaprimanju kartona, kao administrator, triput u tjednu radio je gospodin Zvonimir Trupković, dva dana ujutro i jednom popodne. S obzirom na to da se na taj način nije polučio neki rezultat, ponuđeno mi je, početkom 1997. godine, mjesto voditelja Istraživačkog središta. Kako je to za mene bilo nešto novo, a posao je trebalo odraditi u slobodno vrijeme, nisam bio oduševljen s prijedlogom te sam rekao da treba dogovoriti sve detalje. Naime, iz svog cestičkog iskustva znao sam da, ako se podatci žele prikupiti, treba puno rada na terenu, kao i pronaći suradnike, jer sami taj posao jednostavno niste u stanju napraviti. Kako mi u školi nisu mogli napraviti „normalni“ dnevni jutarnji raspored, već sam morao jednom u tjednu raditi ujutro i popodne, uz pauzu od 2 školska sata iza petog jutarnjeg sata, (a nisu mi bili spremni platiti dodatak za drugu smjenu), pristao sam na tu „duplu šihtu“ uz uvjet da me se oslobodi jedan dan od obveza u nastavi. I tako sam u tome vidio i mogućnost da preuzmem mjesto voditelja Istraživačkog središta Komisije Varaždin. Na sastanku u Zagrebu, u središnjici sam iznio svoj plan rada, koji je i prihvaćen, kao i ostale uvjete pokrivanja nastalih troškova, te sam od travnja 1997. godine „preuzeo“ Istraživačko središte Varaždin. Administrativne poslove i dalje je obavljao gospodin Zvonimir Trupković, a ja sam se takoreći dao na „krstarenje“ po Županiji. U svakoj općini i gradu formirana je, uz podršku vlasti, općinska ili gradska Komisija, a kako sam napravio i svojevrsnu listu kretanja, rezultat nije izostao, negdje nakon nekoliko mjeseci, a negdje nam je trebalo i duže. Uglavnom, do 2000. godine predali smo iz Istraživačkog središta Varaždin preko 3 400 popisnih kartona žrtava, plus one koje sam ranije odnio za područje općine Cestica. Evidentirano je ukupno 5 348 žrtava, a predano je i preko dvadeset Upisnika grobišta, s fotografijama i potpisanim izjavama svjedoka, kao i s označenim lokacijama na geodetskim kartama. S obzirom na to da su se svi podatci unosili manje-više na temelju svjedočenja, sljedeća faza bila je nadopunjavanje podataka u popisnim kartonima žrtava prema izvornim dokumentima, tj. matičnim knjigama, a koja se, eto, nije mogla ostvariti jer je Komisija početkom 2000. ugašena. Zaposleni koji su u središnjici radili na unošenju podataka i koordinirali rad i s voditeljima Istraživačkih središta i s ostalima, preraspoređeni su na druge poslove, a sav prikupljeni materijal bio je spakiran i pohranjen. Najžalosnije kod toga je bilo da niste poslije tog preustroja mogli doći do prikupljenih podataka koje ste ranije u središnjicu predali, a nitko Vam nije mogao ni reći gdje je ta dokumentacija završila i kako do nje doći[4].
S obzirom na to da je Država „odustala“ ili barem na jedno vrijeme „zamrznula“ istraživanja i prikupljanje podataka, razmišljalo se kako nastaviti s istraživanjima dok se vlasti Republike Hrvatske ipak ne sjete da sve žrtve i svi stradali u ratovima i progonima zaslužuju pravo na grob, pa i oni koje je poubijala partizansko-komunistička vojska i vlast i da nam je dužnost te žrtve pokopati na ljudski i dostojanstveni način.
Kako je ured Istraživačkog središta Varaždin bio u Vodotornju, Vrazova 4, mi smo nastavili rad, kao da sve dalje funkcionira, pa smo za lipanj 2000. godine odredili obilazak grobišta Dravska šuma Varaždin. Osim svjedoka s područja grada i okolice došla nam je i Terezija Hercigonja iz Kanade, kojoj je u lipnju 1945. iz logora Tivar, smještenog na današnjem stadionu Varteksa nestao brat Drugutin.
Osnivanje Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava
U cilju nastavka istraživanja, u prvo vrijeme po prestanku rada središnjice Komisije u Zagrebu, kontaktirao sam sve voditelje Istraživačkih središta s kojima sam se tijekom proteklih godina 2-3 puta godišnje susretao, kako bismo osnovali udrugu ili dogovorili neki drugi oblik daljnjeg rada, ali koji bi kompletno bio na dobrovoljnoj bazi. Na žalost, ta ideja nije mogla zaživjeti pa smo u dogovoru s voditeljem Istraživačkog središta Čakovec, gospodinom Josipom Kolarićem, i desetak istomišljenika koji su već po pitanju žrtava nešto napravili, 20. rujna 2000. osnovali Udrugu, tj. Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. Kako Komisija nije bila službeno ukinuta, naš varaždinski ured i dalje je funkcionirao pa smo sjedište Udruge registrirali na adresi Vrazova 4, a što sam kao „šef“ Istraživačkog središta i zadužen za ured Komisije mogao i napraviti.
Kao Udruga uspostavili smo suradnju s ostalim udrugama koje su se u svojem djelovanju zauzimale za obilježavanje grobišta i nastojale da se prešućivane žrtve za vrijeme komunističke vladavine ne zaborave i da im se barem grobišta i vječna počivališta obilježe. Uspostavljena je suradnja sa slovenskim Društvom za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane, a 22. veljače 2001. godine potpisana je u Varaždinu i Povelja o suradnji koju smo uspješno održavali, sve dok gospodin Franc Perme zbog bolesti nije mogao dalje voditi Društvo.
Dakle, ured Komisije u Varaždinu i dalje je bio u „funkciji“, jedini u Republici Hrvatskoj. Sada smo kao Udruga svoje djelovanje usmjerili samo na obilježavanje grobišta i suradnju sa sličnim udrugama: Hrvatskim domobranom, HDPZ-om, prof. Šeparovićem i Hrvatskim žrtvoslovnim društvom, Udrugom Daksa i ostalima. Između ostalog, jedno vrijeme imali smo suradnju i s Komisijom Vlade Republike Slovenije za pitanja žrtava „revolucije“. Dobru suradnju uspostavili smo i s Udrugom dragovoljaca i veterana domovinskog rata kluba Petrijanec, a dobra suradnja je i s Udrugom dragovoljaca i veterana Domovinskog rata kluba Jalševec, s kojom svake godine priređujemo komemoracije poubijanim zarobljenicima, likvidiranim po zauzimanju Varaždinskih Toplica 1943. godine od strane partizanskih postrojbi, te poginulim hrvatskim braniteljima stradalim u Domovinskom ratu iz župe Sveta Tri kralja Svibovec. Tako su članovi Braniteljske udruge Jalševec i Društvo za obilježavanje grobišta bili i suorganizatori Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa koji je 2016. godine u Zagrebu, Varaždinu i Svibovcu Topličkome organiziralo Hrvatsko žrtvoslovno društvo na čelu s jednim od najpoznatijih svjetskih viktimologa, prof. sc. Zvonimirom Šeparovićem, a koji je bio posvećen svim žrtvama i stradalima s područje sjeverne Hrvatske. Kongres je održan pod pokroviteljstvom varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka.
I tako smo funkcionirali unatoč tome što se Vlada Republike, kao i one u doba socijalizma, odrekla dijela svojih građana pod zemljom, a nije im priznala ni temeljno ljudsko pravo, tj. pravo na postojanje – pravo na grob.
Temeljem Zakona Društvo „iseljeno“!
Pretpostavljam da je vijest o našim nesmetanim aktivnostima došla i do Vlade Republike Hrvatske pa su se vjerojatno tražila rješenja kako tamo nekim „idealistima“ stati na kraj. Postojanje Udruge nisu nam mogli zabraniti, ta ipak je ista formirana u skladu s hrvatskim zakonima. Rješenje je „osvanulo“ u lipnju 2002. godine. Naime, Hrvatski sabor je dne 3. lipnja 2002. godine donio Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata, a koji su potpisali predsjednik Stjepan Mesić i predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, objavljenom na portalu https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2002_06_66_1127.html. U članku 2. govori se da se postupci po ukinutom Zakonu obustavljaju, a građa se predaje Državnom arhivu na čuvanje.
Iz ureda u Vrazovoj trebalo se maknuti, a kako smo surađivali s ostalim sličnim udrugama, „uskočio“ nam je gospodin Alfred Obranić, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika, pa smo sjedište Udruge preselili, kao podstanari, na Franjevački trg 7. I tu smo se morali maknuti, kao i HDPZ-e, pa smo zahvaljujući njima i danas podstanari kod njih.
Dravska šuma u Varaždinu još krije mrtve iz vremena Drugog svjetskog rata, ali i nakon njegova završetka…
Za vrijeme Drugog svjetskog rata pokojnici su se u Varaždinu, kao i u ostalim civiliziranim mjestima, pokapali na groblju i o tome postoje podatci upisani u knjige ukopa koje su u posjedu tvrtke Parkovi koja groblje i danas održava i vodi brigu o njegovom uređenju. Za vrijeme dok je Komisija funkcionirala, 1997. – 2000., pokojne i stradale od posljedica rata, pokopane na groblju u Varaždinu, popisao je suradnik Komisije Mario Hosni, i podatci su proslijeđeni središnjici u Zagreb.
Na žalost, poratna komunistička vlast odstranila je temeljem Naredbe o uklanjanju vojničkih groblja okupatora, izdane od Federalne države Hrvatske 6. srpnja 1945., potpisane od Vicka Krstulovića, nadgrobne spomenike svih stradalih vojnika. U Varaždinu je to devastiranje grobova napravljeno na izuzetno temeljit način tako da su odstranjeni svi grobni humci. Iako je naredba propisivala da „prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.“
Dakle, iako je naredba propisivala da se parcele moraju sačuvati, u Varaždinu su se na tom dijelu i dalje vršili ukopi, i u te grobove su Varaždinci pokapali svoje pokojnike (nije poznato da su „nepoćudni“ pokojnici ekshumirani). Na Mirogoju u Zagrebu, na primjer, polja su sačuvana tako da se danas može rekonstruirati situacija i znati na kojem mjestu je tko pokopan.
Od 420 pokopanih vojnika do 10. svibnja 1945. bilo je i 5 partizana. Za partizane koji su umirali i kao vojnici JA nakon rata je napravljena spomen-kosturnica po zamisli akademskog slikara Pavla Vojkovića, a s grobova ostalih odstranjeni su nadgrobni spomenici te su grobni humci jednostavno izravnani sa zemljom.
S obzirom na to da se spomen-groblje partizana prostire na nekoliko tisuća četvornih metara, svojedobno sam u razgovoru s autorom spomenika dobio suglasnost da se na jednom dijelu tog prostora postavi spomen-ploča s upisanim imenima vojnika čiji su nadgrobni spomenici odstranjeni i nad čijim su kostima kasnije pokapani drugi pokojnici.
Kao jedna od varaždinskih zanimljivosti je postojanje grobova u kojima su pokopani njemački ratni zarobljenici koji su nakon rata radili na obnovi varaždinskog mosta i na drugim radilištima. Na nekoliko njih mi smo kao Društvo stavili nove križeve.
S obzirom na to da je sustav naredio uništavanje grobova, čudi nas kako i zbog čega su zarobljeni vojnici pokapani na groblju i grobovi su im sačuvani, a grobovi njihovih kolega pokopani za vrijeme trajanja rata izbrisani s lica zemlje. Posebno je zanimljiv slučaj vojnog avijatičara Luja Macdonalda, starog 35 godina, koji je navodno izvršio samoubojstvo vješanjem 28. svibnja 1945. godine. S obzirom na to da su partizani u gradu vlast preuzeli 8. svibnja 1945., a tijelo nesretnog mladića ekshumirano je 19. kolovoza 1947. godine po engleskoj komisiji za iskop palih vojnika u ratu i odvezeno u prisutnosti UDB-e (zapisano je u knjizi ukopa, op. a. F.T.), pitanje je zbog čega se avijatičar objesio i je li se objesio !!??
Na varaždinskom groblju sačuvana je zelena površina na kojoj se nalazilo groblje vojnika poginulih u Prvom svjetskom ratu, a i na toj površini nemoguće je, bez uvida u knjige ukopa, saznati tko je tu sve pokopan, kao da se „modernizacijama“ i rekonstrukcijama izvođenim nakon Drugog svjetskog rata htio izbrisati svaki trag postojanja drugih vojski i prijašnjih država. Jedno od sačuvanih groblja Prvog svjetskog rata nalazi se na području naselja Ukanc, kod Bohinjskog jezera; kad ga obiđete, imate osjećaj da je u nekoj drugoj a ne u tada zajedničkoj državi …
Moram priznati da me to očuvano groblje i njegov izvorni oblik, i grobova i spomenika s imenima pokojnika, iskreno obradovalo, a s obzirom na to da se na području mojeg djelovanja sve što je podsjećalo na „mračni kapitalizam“ uništavalo, potaknulo me i na razmišljanje kako djelić toga, što se kao slučajno iz „mračnog vremena“ sačuvalo, spasiti od daljnje propasti i nestanka s lica zemlje[5].
Dravska šuma uz Varaždin mjesto je gdje je poratna vlast 1945. godine likvidirala i pokapala ljude koji su dopremani ili iz nekog od logora, stadiona VEŠK-e i Tivara (danas Sloboda i Varteks), ili pak iz kojeg od brojnih zatvora kojih je bilo nekoliko na području grada po partizanskom preuzimanju vlasti. Spomen-križ, blagoslovljen po biskupu Marku Culeju 19. lipnja 2004. je i svojevrsni nadgrobni spomenik za žrtve rijeke Drave čija su tijela ljetnih mjeseci 1945. godine, nošena maticom rijeke iz smjera Slovenije, pokraj Varaždina plutala nizvodno tražeći mjesto gdje će otpočinuti. Pretpostavlja se da su na Dravi kod Varaždina završili i nestali ranjenici iz pričuvne vojne bolnice u Jalkovcu, kao i iz ostalih mjesta u gradu na kojima je poratna vlast zatočila ljude.
Koliko još masovnih grobnica treba istražiti na ovom području, koliko ih ima u čitavom ovom kraju?
Na području Varaždinske županije prešućivanih masovnih i pojedinačnih grobova i grobnica ima preko 60, kod toga se misli na grobišta koja su izvan groblja i koja se za vrijeme socijalizma nije smjelo spominjati, a nekoliko ih je i na području Međimurske županije. Lokacije s kratkim opisom objavljene su u Hrvatskom kajkavskom kolendaru Matice hrvatske Čakovec za 2012. godinu, a spomenutima bi trebalo pridodati i nekoliko onih za koja smo saznali kasnijih godina, npr. lokacija kod Preloga.
Desetljećima prešućivana grobišta ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata mogli bismo podijeliti u dvije osnovne kategorije: na ona nastala u toku rata, i ona koja su nastala nakon rata kao posljedica masovnih likvidacija od strane partizanske vojske ili vlasti.
Kronološki, prvo masovno grobište na prostoru ovih dviju županija nastalo je po zauzimanju Varaždinskih Toplica od strane partizana 29. rujna 1943. godine. Prema partizanskoj literaturi zarobljeno je stotinjak ljudi koji su se našli u okruženju i branili grad. Većina je (73 osobe) prema svjedočenjima povedena prema Svibovcu Topličkome gdje su svlačeni i vezani žicom te potom uz mučenja tjerani prema naselju Leskovec i potom u dva kilometra udaljenu šumu prema Kalniku. Tamo su ih već čekale dvije jame koje su po nalogu partizana mještani obližnjih naselja bili prisiljeni iskopati, te ih nakon završene likvidacije i zagrnuti zemljom. Nakon što je strijeljanje završeno, kad se situacija s pucanjem smirila, jedan od njih se iz jame s leševima uspio izvući, potrčati kroz šumu i uspio se spasiti. Partizani su za njim pucali, ali ga nisu pogodili, već je uspio doći do naselja Drenovec. Promrzlog i golog, samo u gaćama, prihvatila ga je jedna obitelj i uspješno skrivala dok se partizani početkom 1944. godine nisu povukli iz ovog kraja, te je otišao kući. Druge grupe zarobljenika likvidirane su zapadno od V. Toplica kod naselja Hrastovec i Čurilovec.
Na prijedlog HBK-a (pretpostavljam na prijedlog biskupa mons. Mile Bogovića) 2013. godine imenovan sam u Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja. Na donošenju plana rada za 2014. godinu predložio sam (i prihvaćeno je) ekshumaciju žrtava grobišta Leskovec. Ista je izvedena u razdoblju od 11. do 17. studenoga 2014. godine. Izvađeni su posmrtni ostaci 72 osobe iz dvije jame, onako kako su svjedočenja govorila…
Zadnje grobište, nastalo zbog masovnih likvidacija partizansko-komunističke vojske i vlasti na ovom sjevernom dijelu Hrvatske je iz ožujka 1947. godine u Štrigovi, lokacija Repova šuma. S područja Štrigove i okolice u ožujku 1947. godine nestalo je tridesetak ljudi, jedni su bili rodom iz Međimurja, a neki i iz Prekmurja. Povodom 60. obljetnice stradanja, 25. ožujka 2007. godine, misu je predvodio biskup mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij, a bili su i predstavnici slovenskog Društva.
Prethodno, 22. na 23. srpnja 1946. godine kod Drave u Velikom Lovrečanu, u općini Cestica poubijano je nekoliko mladića, od kojih je jedan bio s područja Lovrečan Otoka, a drugi su bili iz susjedne Slovenije. Domaćeg je obitelj uspjela pokopati na groblju podno crkve sv. Lovre, a ostali su i danas uz rijeku Dravu i nad grobom smo im postavili spomen-križ. Povodom 60. obljetnice stradanja, 23. srpnja 2006. godine misu je predvodio biskup mons. dr. Vlado Košić, a prigodnim riječima nazočnima se obratio i Franc Perme, predsjednik Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane, koji je rekao: I naša i vaša“ zgodovina“ puna je laži i istu će trebati ponovno na temelju istine napisati.
Svake godine u misi za žrtve grobišta Pancerica sjećamo se i djece iz dječjeg logora u susjednom Ormožu koji su poratne vlasti formirale za djecu čiji su roditelji „nestali“ po oslobođenju. Uz molitvu za žrtve grobišta Pancerica sjećamo se i svih poginulih i nestalih, pa među njima i četrdesetero te djece, umrlo u logoru od bolesti, gladi i iscrpljenosti u razdoblju od 12. kolovoza do 23. rujna 1945. godine. Najmlađe dijete umrlo u logoru bilo je rođeno 21. travnja 1945., osamnaestero djece rođeno je 1944. godine, a ostala su bila nešto starija.
Tko je odgovoran za to što se ništa ne čini na istraživanju žrtava, poglavito nakon završetka II. svjetskog rata?
Ne bismo baš mogli reći da se ništa ne čini, ali mišljenja sam da se ne čini dovoljno. Kao jedini zadovoljavajući odgovor na to pitanje, danas bih naveo riječi prvog varaždinskog biskupa, mons. Marka Culeja, a koje nam je uputio za jednog posjeta ordinarijatu, u vrijeme dok smo tražili podršku kako dobiti dozvolu/odobrenje nadležnih za postavljanje spomen-križa na grobištu Dravska šuma u Varaždinu. Potužili smo se na poteškoće na koje smo nailazili, a biskup je umjesto odgovora otprilike rekao: – Kad su se Izraelci oslobodili egipatskog sužanjstva, Bog ih je četrdeset godina vodio kroz pustinju, sve dok nije izumrla generacija koja je rasla u ropstvu. I Izraelci su u Egiptu imali „osigurane uvjete za život“, a u slobodi su se morali sami za to izboriti, te obraniti od ostalih nedaća koje su ih snašle. Upitah se nakon tih riječi koliko će nama trebati? Naime, Egipćani su ostali u Egiptu, a mi svi na neki način nosimo u sebi dio komunističkog duha i podložničkog mentaliteta jer nam je uvijek bilo „bolje“ dok su drugi nad nama vladali i gospodarili nam. Hoće li nam 40 godina biti dovoljno??? Eto, 30 i nešto godina od prvih demokratskih izbora je prošlo!!!
Zbog čega je, na državnoj razini, ukinuta Komisija koja se time bavila?
Odgovor na ovo pitanje naoko je jednostavan, jer je tako odlučila Vlada i Sabor Republike Hrvatske, a oni donose Zakone i brinu o njihovom provođenju. Donošenje Zakona o ukidanju Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava i samim time Komisije, i određivanje da se prikupljena građa pohrani u Državnom arhivu 3. lipnja 2002. godine, a da se nije odredio način kako „neriješeno“ na ljudski i dostojanstven način riješiti i ekshumirane žrtve na ljudski način pokopati, žalostan je to primjer „ravnopravnosti“ u kojem su i dalje jedni ravnopravniji od drugih.
Ukidanje Komisije ima s druge strane i pozitivnu dimenziju. Naime, kad se uvidjelo da Država (misli se na državnu vlast, Sabor i Vladu Republike Hrvatske … op. ft), nije u stanju svim ljudima, i na zemlji i pod zemljom, osigurati osnovna ljudska prava među koja spada i pravo na grob, našlo se dovoljno ljudi koji su taj „propust“ službene vlasti nastojali ispraviti. Da se Komisija nije ukinula, temeljem spomenutog Zakona i dalje bismo se nadali da će to učiniti Država preko svoje Komisije. S današnjim odmakom teško nam je shvatiti kako je došlo do određenih istražnih radova i ekshumacija, a da se nije našlo rješenje i žrtve se nije dostojno pokopalo. Tako su ekshumirane žrtve od strane Komisije s dijela lokacije poznate kao kod Lepe Bukve kod Krapine, 1992. godine, a te godine istražni radovi i ekshumacija napravljeni su i u šumi Lug kod Bjelovara… Održani su sljedeći izbori pa sljedeći itd. Činjenica, da su žrtve poratnih likvidacija s nekoliko lokacija u Maceljskoj gori kod Lepe Bukve dostojanstveno, kako to dolikuje ljudima europskih civilizacijskih vrijednosti, pokopane tek 22. listopada 2005. godine, a one iz Luga kod Bjelovara godinu dana kasnije, govori sama za sebe.
Da Republika Hrvatska još ima „porođajne boli“ što se jednakosti žrtava tiče, a i njihovog prava na dostojan pokop, dokaz su i ekshumirani naši vojnici s vojnog groblja u Singinu u Rusiji, a koji su se u sklopu talijanske vojske borili i poginuli na istočnoj fronti u Drugom svjetskom ratu. Ekshumirani posmrtni ostaci dopremljeni su u Italiju 2002. godine, a pošto je među njima bilo i 15 vojnika znanih imena i prezimena iz Hrvatske legije, Italija ih je željela isporučiti Hrvatskoj. To se uspjelo dogoditi tek 2007. godine. Pošto se imena poginulih znaju, za očekivati bi bilo da se kontaktiraju obitelji, i pokojnici o trošku Države dostojanstveno pokopaju u obiteljske grobnice; ili ako obitelji „nisu zainteresirane“, u zajedničku grobnicu nad kojom je ljudski postaviti ploču s njihovim imenima. Godine prolaze, a poginuli u Rusiji dopremljeni u Zagreb još nemaju prikladno mjesto gdje bi im tijela počivala!!!
Od strane službene vlasti, u ožujku 2011. godine došlo je do donošenja Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata. https://www.zakon.hr/z/454/Zakon-o-pronala%C5%BEenju,-obilje%C5%BEavanju-i-odr%C5%BEavanju-grobova-komunisti%C4%8Dkih-zlo%C4%8Dina-nakon-drugog-svjetskog-rata.
Žrtvama se prema tom Zakonu smatraju žrtve koje su stradale nakon 9. svibnja 1945. godine, a obveze pronalaženja, uređenja i obilježavanja grobova komunističkih žrtava preuzima Vlada Republike Hrvatske. Obvezu trajnog održavanja grobova preuzimaju županije i grad Zagreb. Na temelju tog Zakona došlo je do formiranja Ureda, a osnovna mana tog Zakona je isključivanje žrtava koje su stradale u toku Drugog svjetskog rata. No ni to nije bilo dugog vijeka, jer je ubrzo došlo do promjene vlasti, pa Sabor Republike Hrvatske 7. prosinca 2012. godine donosi Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Na temelju toga Zakona osnovano je i Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja. U članku 1. spomenutog Zakona navodi se:
Ovim se Zakonom, sukladno međunarodnom humanitarnom pravu i sukladno načelima i pravilima o postupanju s mrtvima, predviđenima u odredbama Ženevskih konvencija, od 12. kolovoza 1949. i u Dopunskim protokolima, od 8. lipnja 1977., o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, sukladno Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima), koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006., sukladno Rezoluciji Europskog parlamenta, od 2. travnja 2009., o europskoj savjesti i totalitarizmu, i sukladno stajalištu Republike Hrvatske da vojne i civilne osobe koje su zbog ratnog djelovanja u Drugom svjetskom ratu i zbog djelovanja u poslijeratnom razdoblju izgubile život, imaju pravo na dostojno vječno počivalište, uređuju pitanja od značenja za:
- istraživanje, uređenje i dostojno trajno održavanje grobova žrtava poslijeratnog razdoblja te vođenje evidencije pojedinačnih i masovnih grobova žrtava poslijeratnog razdoblja i utvrđenog broja posmrtnih ostataka u njima,
- premještanje i dostojno zbrinjavanje posmrtnih ostataka žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, kad je to u javnom interesu ili ako su posmrtni ostaci pronađeni prilikom infrastrukturnih, urbanističkih ili drugih radova, te njihovo evidentiranje,
- trajno održavanje vojnih groblja te groblja civilnih žrtava rata i žrtava poslijeratnog razdoblja.
- Dalje se potom navodi da su »žrtve Drugog svjetskog rata« žrtve iz razdoblja Drugog svjetskog rata ili umrle uslijed rata te civilne žrtve političkog i genocidnog terora u razdoblju od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945., a »žrtve poslijeratnog razdoblja« su osobe koje su smrtno stradale u oružanim sukobima nakon 9. svibnja 1945., te žrtve stradale od strane komunističkog režima na području Republike Hrvatske i u inozemstvu, uključujući ubijene osobe u izvansudskim egzekucijama, zlostavljanjem u zatvorima ili zarobljeništvu, terorističkim i gerilskim napadima, kao i atentatima, uslijed neslaganja s politikom i političkim uređenjem tadašnje države.
Pod predsjedanjem gospodina Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske je 13. lipnja 2013. godine imenovala članove Povjerenstva, a za predsjednika Povjerenstva imenovan je Predrag Matić, ministar branitelja. Promjenom vlasti srećom nije došlo do ukidanja Zakona, već je Povjerenstvo preuzeo ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, a za nadati se da će se započeto nastaviti i u sljedećem razdoblju. Propisano je da brigu o održavanju „groblja žrtava“ vode jedinice lokalne samouprave, odnosno općine i gradovi. Zahvaljujući Ministarstvu hrvatskih branitelja, izvedeni su brojni istražni radovi i ekshumacije, a počelo je i s dostojnim pokapanjima ekshumiranih žrtava. Tako su među prvima, dostojanstveno i sa sprovodom pokopane 27. srpnja 2017. godine, 76 godina nakon likvidacija, 24 civilne žrtve roda Ivezića, ekshumirane 6. svibnja 2014. iz jame na Dabinom vrhu kod Brotnje, a u kameni spomenik, blagoslovljen istoga dana po biskupu Bogoviću koji je predvodio i obred ukopa, uklesano je: „U spomen na 24 civilne žrtve roda Ivezić koje su ubili srpski ustanici 27. 07. 2017. Republika Hrvatska, 2017.“
Potom su 9. rujna 2018. godine pokopane žrtve poratnih likvidacija 1945. godine u Lepoglavi, a nakon toga 14. rujna i u Vagancu. U Brodu na Kupi pokopane su žrtve u subotu, 20. srpnja 2019. godine, grobišta Propadna jama i Dragomalj, a na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima (23. kolovoza 2019.) u Gračanima su pokopane 294 žrtve poubijane od partizansko-komunističke vojske i vlasti u podsljemenskoj zoni Zagreba.
No još su brojne ekshumirane žrtve koje čekaju na dostojan pogreb, pa se tako planira za 12. rujna 2020. dostojan pokop žrtava sa sprovodom ekshumiranih s lokacije Tupale Sinac, poubijane u rujnu 1946. godine[6], a dostojni pokop čekaju i žrtve ekshumirane u Leskovcu kod Varaždinskih Toplica[7]. Nadamo se da će se to ipak realizirati u kraćem razdoblju nego li je trebalo za žrtve s lokacije Macelj (Lepa Bukva…) koje je od iskapanja do ukopa potrajalo 13 godina, 1992. – 2005., ili šume Lug još jednu godinu duže.
U varaždinskoj Dravskoj šumi podignut je spomenik u znak sjećanja na žrtve nakon II. svjetskog rata. Međutim, taj spomenik, kako izgleda, sam se urušava…
Da, spomenik je zahvaljujući razumijevanju grada Varaždina, a i brojnih pojedinaca i udruga, podignut 2004. godine. Misu zadušnicu tom je prilikom služio mons. Marko Culej, varaždinski biskup. U nekoliko navrata obnovili smo križ, ali na žalost, za detaljnu obnovu spomenika jednostavno nemamo sredstava. Naime, jedini sigurni izvori prihoda su nam članarine, a iz tog izvora uspijemo tek kupiti svijeće i pokojni vijenac. S obzirom na to da se pretpostavlja da su uz Dravu ubijeni i tu pokopani i brojni u poraću nestali Varaždinci, a održavanje grobišta prema gore spomenutom Zakonu spada na jedinice lokalne samouprave, nadamo se da će nam pomoći i grad Varaždin.
Kakva je suradnja Društva s nadležnim varaždinskim institucijama (Gradom, Županijom)? Koliko je njima stalo da se barem obilježe mjesta stradanja ljudi nakon II. svjetskog rata?
Mogu reći da je u proteklih 25 godina ta suradnja imala uspone i padove. Na početku tamo 1995. godine uspjeli smo župana uvjeriti u potrebu formiranja Odbora Varaždinske županije za obilježavanje godišnjice stradanja žrtava grobišta Pancerica, a Županija nam je proteklih godina financijski pomagala. Na žalost, zamolbe gradu Varaždinu za pomoć, nakon podizanja spomen-križa, nisu imale neki učinak pa se nadamo da će se Grad uključiti i barem pomoći obnovu spomenika. Potporu uglavnom dobijemo od jedinica lokalne samouprave koje na svom području imaju grobišta, i za koja lokalna vlast zna, no brojna nisu uključena, pa je dosta česti odgovor na zamolbe, ako odgovor i dođe: „nije predviđeno u proračunu“. Jedna od jedinica lokalne samouprave koja nam je stalno bila podrška je općina Cestica, na čijem se području nalazi grobište Pancerica. Svake godine, od 2003., imali smo i podršku grada Varaždinske Toplice na čijem području je locirano u šumi iznad naselja Leskovec i prvo masovno grobište partizansko-komunističkih likvidacija na sjeveru Hrvatske, nastalo 29. rujna 1943. godine. Kod podizanja spomen-križa 2003. godine na tom grobištu bili smo „meta kritika“, ali kad se 2014. godine izvršila ekshumacija i objavili rezultati istraživanja 72 žrtve, te su činjenice prihvaćene.
Zbog čega, po Vama, hrvatskim institucijama nije stalo da se znaju mjesta, ali i broj žrtava, već se neprestano „pogađa“? Namjerno, ili…?
Mišljenja sam da je Komisija za utvrđivanja ratnih i poratnih žrtava dobro krenula u utvrđivanje žrtava, svih stradalih i poginulih u ratu i poraću i da je taj posao trebalo nastaviti i završiti. Nije problem što je Komisija početkom 2000. ukinuta, nego što započeto nitko nije završio, a ni kasnija zakonska rješenja, osnivanjem Ureda i poslije Povjerenstva, u „opisu posla“ nemaju utvrđivanje žrtava, svih stradalih i poginulih. Žalosno je i bolno što se Komisija nakon „odrađenih“ ekshumacija nije pobrinula da se žrtve na dostojanstveni način, sa sprovodom i u skladu s tradicijom pokapaju. Raduje, pak, činjenica, s obzirom na to da je 2000. po pitanju žrtava sve stalo od strane države, da su žrtve ipak na dostojanstveni način pokopane. Za grobište Lug kod Bjelovara mislim da je najveće zasluge imao gospodin Zdravko Ivković, predsjednik MH Bjelovar, i ekipa oko njega, a ovdje izričem i zahvalu svima koji su pomogli u realizaciji dostojanstvenog pokopa žrtava grobišta Macelj u Frukima. Ne bih rekao da je sustav namjerno zaboravio na sve hrvatske žrtve, već je to propušteno učiniti, zbog, desetljećima a možda i stoljećima usađivanog nam sluganskog mentaliteta služenja tuđim gospodarima, u kojima je profitabilnije bilo podržavati gospodu i drugove iz udaljenijih centara moći, nego ikakav osjećaj ljudskosti prema svojima pokazati. (Nekako nam je logično pomoći ljudima iz „tunguzije“, a za svoje ćemo već nekako…) S obzirom na to da je država odustala od utvrđivanja svih žrtava rođenih na tlu Hrvatske, barem za katoličke vjernike to je na prijedlog biskupa Mile Bogovića pokušala učiniti Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Država od 2000. godine nema u „opisu poslova“ popisati sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, gdje pod žrtvom smatram sve osobe rođene na tlu sadašnje Republike Hrvatske koje su poginule i stradale u tom razdoblju, ili od ratnih okolnosti ili od posljedica vladanja diktatura i totalitarnih režima koji su vladali na području Republike Hrvatske, bez obzira koje su nacionalnosti, rase, vjere, političkog ili kojeg drugog opredjeljenja. Jedan od razloga zašto je tome tako dan je u odgovoru biskupa Culeja, u usporedbi zašto je Bog 40 godina Izraelce vodio kroz pustinju….
Što se tiče ekshumacija i dostojnog pokopa žrtava, pomak je učinjen osnivanjem Povjerenstva. Nakon početnog nesnalaženja, ekshumacija žrtava grobišta Tupale-Sinac (kada su žrtve poubijane 1946. godine od totalitarnog komunističkog sustava) bila je bez pitanja i znanja rodbine i potomaka stradalih. Žrtve su iskopane iz uređenog grobišta i prebačene u drugu jamu na groblju u Otočcu, bez da se obitelji pitalo žele li one to ili ne. Po mojem shvaćanju je zapravo to bila devastacija groba i kršenje osnovnih ljudskih prava, među kojima je i pravo na posljednje počivalište svakog čovjeka. S obzirom na to da se s tim postupkom nismo pomirili, na jednoj od sjednica Povjerenstva odlučeno je da se iskopani iz grobišta Tupale-Sinac u dogovoru s obiteljima žrtava dostojanstveno i sa sprovodom pokopaju, a to bi se konačno i trebalo realizirati u rujnu ove godine. Veliki pomak u istražnim radovima i ekshumaciji posmrtnih ostataka žrtava učinjen je posljednjih nekoliko godina kada je realizirano i nekoliko dostojanstvenih pogreba žrtava, od Boričevca 2014. godine do Gračana 2019. godine. Ali još su brojne žrtve, ekshumirane u ranijem razdoblju, „privremeno zbrinute“, tj. nepokopane i za koje nije ni pokušano provesti identifikaciju.
Po meni najbolji postupak istraživanja i ekshumacije, s najkraćim „rokom trajanja“, od iskapanja i identifikacije do konačnog ukopa napravila je udruga Daksa iz Dubrovnika koja se pobrinula da se žrtve partizanskih likvidacija u listopadu 1944., po „oslobođenju“ Dubrovnika, ekshumiraju, putem DNK-a analize identificiraju, i potom 19. lipnja 2010. godine dostojno pokopaju.
U sličnoj situaciji našlo se 2009. godine i Društvo. Naime, u ožujku mjesecu kod rekonstrukcije nasipa na potezu Gornji Hrašćan – Trnovec, u Međimurju, naišlo se na ljudske kosti. Za spomenuto grobište Upisnik grobišta uredno je predan Komisiji, ali očito nitko od izvođača nije za njega znao. Organizirali smo i sproveli ekshumaciju od 8. – 12. lipnja 2009. godine, a posmrtni ostatci žrtava dostojanstveno su pokopani u grobnicu koju je, kao i istražne radove, uz pomoć sponzora sagradilo i financiralo Društvo, te su žrtve, uz obred sprovoda koji je vodio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, pokopane 23. kolovoza 2010. godine.
S obzirom na to da je zakonska obveza jedinica lokalne samouprave da vode brigu o grobljima (i grobištima i spomen-obilježjima) nitko, koliko je meni poznato, ne vodi brigu o provođenju zakona. Uz to, s obzirom na desetljeća „prešućivanja“ brojni ni ne znaju da je na njihovom području takvo groblje, kao što nisam ni ja znao 1995. godine. Podržali smo ideju o formiranju jedinstvenog groblja za sve žrtve, poginule i stradale koje nisu pokopane na groblju, a koju je pod nazivom „Svehrvatski grob“ predložio biskup Mile Bogović. Kao Društvo priključili smo se prijedlogu da se takvo groblje formira na Udbini. S jedne strane stoga ako rodbina ne odluči drugačije, a s druge strane da se maksimalno ubrza postupak pokopa žrtava. Da nam se ne dogodi slučaj Macelj i Lug Bjelovar gdje se na pokop žrtava čekalo 13-15 godina, ili što je još žalosnije, grobište Očura kod Lepoglave odakle su žrtve ekshumirane 1995. godine i danas, 25 godina poslije, još nisu pokopane, već su „pospremljene“ u grobnicu za privremene ukope na groblju u Varaždinu. Podršku ideji dalo je pred koju godinu i Ministarstvo hrvatskih branitelja, a pošto na zajedničkom održanom sastanku nije definirano tko će što i u kojem roku napraviti, za sada je sve ostalo na ideji…
Kako bi se to ubrzalo, kao Društvo prijavili smo projekt na natječaj. Pošto je zamišljeno da bi se na tom groblju pokapalo sve žrtve s područja Republike Hrvatske koje su po sadašnjim spoznajama i svjedočenjima različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti, vojski i političkih opredjeljenja, najlogičnije nam je na preporuku arhitekta raspisati i provesti natječaj. Procedura je propisana od strane strukovnih udruženja, a budući da bi takav projekt do formiranja groblja i prvih ukopa bio „težak“ preko 30 milijuna kuna, mjerodavno Povjerenstvo za provedbu natječaja nije ga ni razmatralo. Sreća je da je arhitekt koji je radio elaborat izgradnje „srodna duša“ pa je spremno sve stručno „posložio“, a pristao je i da će mu se posao platiti ako projekt prođe. Jedno duže razdoblje nakon što je projekt pao na natječaju Ministarstva hrvatskih branitelja, imao sam nešto kao grižnju savjesti i osjećaj da sam čovjeka namagarčio. S obzirom na to iskustvo, niste u mogućnosti nešto ozbiljnije poduzeti. Kako bi se projekt ipak realizirao, jedina nada nam je Europska unija koja bi, s obzirom na usvojene deklaracije, u tome mogla pomoći i formirati posebni fond, a koji bio opet mogao zaživjeti jednoga dana. Da, jednoga dana, dok izađemo iz Egipta…
Je li Vam poznato na koji se način neke druge države brinu o onima koji su stradali nakon II. svjetskog rata?
Svjetliji primjer je Republika Slovenija koja je ekshumirane žrtve grobišta Tezno kod Maribora pokopala na groblju Dobrava, te objavila rezultate slovenske komisije koja se tom problematikom bavila, a i istražila i sve žrtve totalitarnih režima, tj. „revolucionarnog nasilja“.
Po meni, najbolji način kako se o svojim poginulim vojnicima država treba brinuti su Sjedinjene Američke Države. U to sam se imao prilike uvjeriti kod posjeta predstavnika vojske SAD-a Varaždinu, 25. travnja 2008. godine, koji su u potrazi za poginulim američkim pilotima u Drugom svjetskom ratu posjetili i varaždinsko groblje i sjevernu Hrvatsku, s ciljem prenošenja tijela poginulih koji se po pronalasku, u dogovoru s obiteljima, pokapaju na groblju u Arlingtonu.
Postoji li neka podignuta optužnica, osim pitanja: tko je pobio sve te ljude?
Koliko je meni poznato, na ovom našem sjevernom području za ta masovna smaknuća nitko nije odgovarao na sudu, premda se znade tko je ubojstva i masovne likvidacije u kojem razdoblju mogao počiniti: onaj tko je bio na vlasti.
Kako Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava funkcionira danas, 20 godina nakon osnivanja? Na koji način planirate obilježiti „okruglu“ godišnjicu rada?
Na osnivanje Društva potaknula nas je nezainteresiranost društva za ubijene iz brojnih grobišta i stratišta diljem Republike Hrvatske i ostalih susjednih zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije. Društvo je nastalo s temeljnim ciljem podizanja spomen-križa, prema izjavama svjedoka na najvećem grobištu poratnih likvidacija 1945. godine na području Varaždinske biskupije, u Dravskoj šumi kod Varaždina. Kako službene instance vlasti ta pitanja „nisu imala u svoj nadležnosti“, a ipak se po uvjerenju nas nekolicine nešto moralo napraviti i za žrtve barem neki znak spomena i ostaviti, osnovali smo Udrugu. Abecednim redom osnivači Udruge bili su: Ivan Borak (r. 20. 12. 1928. – Otok Virje), Stjepan Borak (r. 17. 7. 1958. – Veliki Lovrečan), Tomo Božak (r. 19. 12. 1924.- Lepoglava), Mario Hosni (r. 3. 2. 1974. – Tužno), Josip Kolarić (r. 29. 4. 1961. – Belica), Stanko Lazar (r. 24. 9. 1933. – Varaždin), Antonija Makaj (r. 14. 5. 1925.- Varaždin), Anica Mumlek (r. 22. 07. 1925. – Varaždin), Bosiljka Paska (r. 22. 2. 1921. – Varaždin), Ivan Pavlović (r. 2. 6. 1964. – Cestica), Branka Šargač (r. 20. 5. 1926. – Varaždin), Martin Štainglin (r. 11. 10. 1927. – Donji Martijanec), Franjo Talan (r. 11. 4. 1958. – Križovljan Radovečki), Franc Težak (r. 17. 9. 1961. – Lovrečan Otok), Zvonimir Trupković (r. 12. 6. 1929.- Varaždin), Katarina Zadravec (r. 7. 10. 1951. – Vinogradi Ludbreški) i Jasenka Zdelar (r. 22. 3. 1959. – Kapela Podravska), a kasnije nam se pridružilo još dvadesetak, uglavnom mlađih članova. Po osnivanju Društva priključila nam se i grupa iseljenih Hrvata s područja Republike Slovenije, pa smo osnovali Povjerenstvo Društva za Republiku Sloveniju koje je vodio gospodin Dragutin Šafarić iz Velenja, kao i podružnicu Društva Čakovec i Virovitica, te Povjerenstvo Društva za Istru.
Kako svaka Udruga djeluje na temelju Statuta, uz aktivnosti na obilježavanju grobišta i održavanju komemoracija, redovito je potrebno održavati godišnje skupštine, donositi planove rada, a i sastanke Izvršnog odbora te na adrese mjerodavnih institucija slati izvješća.
S obzirom na to da teme iz djelokruga našeg rada nisu baš medijski zanimljive, a pogotovo u današnje „dohodovno“ vrijeme, na prijedlog Povjerenstva za Republiku Sloveniju 2002. godine krenuo je projekt Pieteta koji i danas, bez ikakve naknade, vodi i uređuje Dragutin Šafarić iz Velenja. Uz vijesti o aktivnostima Udruge, na adresi: http://www.safaric-safaric.si/ mogu se u riječi i slici pratiti brojne aktivnosti i Društva i ostalih udruga kao i razni zapisi vezani uz žrtve i stradanja, a na adresi http://www.safaric-safaric.si/clanovi_pokojni.htm mogu se pročitati riječi zahvale preminulim članovima (u proteklom razdoblju preminulo je njih dvadesetak).
Danas Društvo okuplja tridesetak članova i svaki od članova angažirao se na nekom području očuvanja uspomene na žrtve i stradanja. Do sada podignuta spomen-obilježja postavljena su i s ciljem da se i drugi potaknu da u svojoj sredini nešto poduzmu da se žrtve i stradanja ne zaborave, da se svim poginulim i stradalim barem spomen sačuva. S obzirom na tako postavljenu „financijsku konstrukciju“, svaki naš član znade da će osim svog slobodnog vremena iz vlastitog džepa morati sam pokriti troškove odlaska na sastanke i komemoracije, a često puta i na ostale načine doprinijeti funkcioniranju Društva.
Povodom nadolazeće 20. godišnjice rada htjeli smo ju obilježiti izdavanjem knjige pod nazivom „Žrtve i stradanja sjeverne Hrvatske“ koju smo planirali izdati povodom Dana ljudskih prava. Naime, za izdavanje bilo kakvog tiskanog materijala i knjiga potrebni su uz napisane tekstove i snimljene fotografije troškovi prijeloma, lektoriranja i samog tiskanja, te kasnije predstavljanja izdanog, a ta sredstva je iz naše članarine nemoguće pokriti. Kako je zbog korone natječaj poništen/otkazan, ta naša želja za sada je pala u vodu, pa se nadamo da ćemo obljetnicu uspjeti organizirati skromnom izložbom fotografija, ali i za to treba sredstava.
Što bi po Vašem mišljenju bilo potrebno napraviti za očuvanje dostojanstva svake žrtve?
Uz izgradnju jedinstvenog groblja za pokop žrtava s brojnih grobišta i stratišta, formiranje „hrvatskog Arlingtona“ na kojem bi se, u dogovoru s obiteljima (ako se žrtve identificiraju), pokopale sve žrtve do sada ekshumirane (i one iz Očure ekshumirane 1995. i one iz grobišta Leskovec kod V. Toplica, iskopane 2014. godine i ostale…) kao i one koje će se u sljedećem razdoblju ekshumirati. Smatram da si Republika Hrvatska, kao dio civilizirane Europe, ne smije dozvoliti da se kod „kretanja u ekshumaciju“ ne zna gdje će se žrtve pokopati, a i da razdoblje od ekshumacije do dostojnog ukopa sa sprovodom ne smije biti duže od 24 mjeseca.
Također smatramo, poučeni iskustvom Udruge Daksa iz Dubrovnika, da se od svake ekshumirane žrtve mora uzeti uzorak i napraviti DNK-a analiza, te potom žrtve sa sprovodom pokopati, a od svih do sada ekshumiranih i onih koje će se tek ekshumirati, napraviti bazu s DNK-a podatcima na temelju kojih će potomci i rodbina moći usporedbom potvrditi identitet i znati gdje su im najmiliji pokopani. Dakle, kad se žrtve pokapaju, na nadgrobnim spomenicima mora se predvidjeti i mjesto za upisivanje podataka o žrtvama pohranjenim u određeni grob na jedinstvenom groblju – „hrvatskom Arlingtonu“. S obzirom na to da su žrtve pokapane u masovne grobnice, svima je poznato da je iz takvih grobnica-grobišta nemoguće izdvojiti zasebno kosti svakog pokojnika, ali će se na temelju DNK-a žrtve i živućeg rođaka moći utvrditi da je u određenom grobu i tijelo dotične osobe. S obzirom na to da su žrtve ratno-poratnog terora s područja cijele bivše države, takve baze DNK-a podataka žrtava potrebno je formirati i u ostalim državama gdje su pokojnici pokapani s ciljem da im se zatre svako postojanje. Svijetli primjer da se to može tako napraviti je Udruga Daksa. Naime, da bi se ustanovio identitet svećenika Petra Perice, DNK-a uzorak se usporedio s DNK-a uzorkom praunuka svećenikovog brata koji živi u Australiji. S obzirom na to da su ta grobišta i stratišta u Republici Hrvatskoj i susjednim socijalističko-komunističkim zemljama, a i da su te žrtve „zajedničko“ nasljeđe Europe, za uspjeh takovog projekta bitno je osigurati sredstva na nivou Europske unije.
Znam da trenutno ta ideja izgleda kao znanstvena fantastika, ali Europa je dužna prvo pokopati svoje mrtve, ta njih su i prouzročile „europske politike“. Da bi taj projekt sveopće pomirbe jednom doista i mogao zaživjeti, dokaz su i europske deklaracije, prvenstveno uvođenje Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Odabirom 23. kolovoza, datuma kada su nositelji nacizma i komunizma potpisali sporazum o nenapadanju (i podjeli europskih zemalja…), kao Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, Europska unija pokazala je da se s dužnim poštovanjem treba odnositi prema svim žrtvama i da svaki čovjek ima pravo na postojanje i grobno mjesto gdje će mu tijelo počinuti.
Da bi se to u skoroj budućnosti i dogodilo, doprinos mogu dati i države članice Europske unije, a i pojedini euro-zastupnici i ostali građani koji su svjesni da treba poštivati ljudska prava i onih kojima su ta prava različite diktature, ratovi i totalitarni režimi uskraćivali.
Koje aktivnosti trenutno provodite u Društvu i koji su vam planovi za nastavak rada?
Zbog korone, koja je uvedena poslije održavanja naše izborne godišnje skupštine 8. ožujka 2020. godine, morali smo otkazati, odnosno „reducirati“ tradicionalni križni put grobištima i stratištima Varaždinske biskupije, kao i obilježavanje 73. obljetnice stradanja žrtava grobišta Repova šuma Štrigova što je bilo planirano za 22. ožujka 2020. godine. Potom je odgođen posjet Istri koji se trebao održati 25. i 26. travnja pod nazivom Spomen na žrtve Istre – grobište Tupljak. Ono će se realizirati 22. i 23. kolovoza kad budemo sudjelovali i u komemoraciji žrtvama grobišta Širočica u župi svete Lucije kod Pazina.
Kako se u spomen na žrtve Bleiburga ove godine nije moglo 16. svibnja hodočastiti u Austriju, na području Varaždinske biskupije organizirali smo „svojedobne dane sjećanja“ kojima smo podsjetili na poratne progone i žrtve križnog puta 1945. Tako je u crkvi Pohoda BDM u Macincu uz nazočnost vlč. Stjepana Markušića misu predvodio i održao prigodnu propovijed mons. Antun Perčić, generalni vikar Varaždinske biskupije, a nakon mise položeni su vijenci i zapljene svijeće kod grobnice na Sepu.
U spomen na žrtve poratnih likvidacija Drugog svjetskog rata svijeće su zapaljene i kod spomen-obilježja na grobištima „Križara“ u Velikom Lovrečanu, Pancerici u Otok Virju kao i kod spomen-križa u šumi Gaj u Strmcu Podravskome, a potom i za ekshumirane žrtve grobišta Gajec, pokopane na groblju u Sračincu. Svijeće su zapaljene i na najvećem grobištu Varaždinske biskupije u Dravskoj šumi u Varaždinu.
U znak zahvalnosti za vođenje brige o izbjeglim ljudima od progona jugo-komunističke vlasti u Austriji, pomolili smo se u Svetom Iliji i na grobu vlč. Vilima Cecelje koji je od 1944. godine bio od pomoći ljudima u nevolji u Austriji. On je, već bolestan, posljednji put pred smrt u Salzburgu 3. srpnja 1989., hodočastio na početno mjesto stradanja žrtava poratnih likvidacija i križnog puta u Bleiburgu na Majčin dan, 14. svibnja 1989. godine.
U subotu, 30. svibnja sudjelovali smo na komemoraciji žrtvama poratnih likvidacija kod spomen -obilježja na Kipišću, uz cestu Možđenec – Sudovec, a 14. lipnja bila je tradicionalna komemoracija za žrtve grobišta Pancerica. U spomen na vlč. Vilima Cecelju spomen je održan u župi sv. Ilija, 3. srpnja 2020., povodom 31. godišnjice smrti ovog zaslužnog svećenika, čuvara uspomene na žrtve progona partizansko-komunističkog terora, umrlog u izgnanstvu u Salzburgu u Austriji. U subotu, 11. srpnja bila je tradicionalna komemoracija na grobištu Ksajpa u Šenkovcu kod Čakovca.
Povodom 77. obljetnice mučeničke smrti vlč. Matije pl. Žigrovića, prve svećeničke žrtve partizansko-komunističke vojske u Varaždinskoj biskupiji, misu zadušnicu za žrtve ratnih i poratnih stradanja poubijane u Drugom svjetskom ratu i poraću kao i poginule, stradale i ubijene od totalitarnih ideologija XX. stoljeća i poginule u Domovinskom ratu predvodio je vlč. Danijel Herceg u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Gornjem Jesenju. U sklopu komemoracije na groblju u Krapini gdje je tijelo ubijenog svećenika i pokopano, položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Spomen na žrtve stradanja nastavljen je potom kod križa na lokaciji Lepa Bukva, s koje su žrtve ekshumirane 1992. godine, a vijenac je položen i na grobnici u Frukima, u koju su spomenute žrtve 2005. godine položene. Komemoraciji su se pridružili i članovi Udruge Macelj, a iz Slatine nam se pridružio i Vlatko Jelinčić. Nakon mise svijeće su zapaljene i kod kipa Majke Božje i spomen-ploče žrtvama župe podno crkve u Gornjem Jesenju, a na povratku prema Varaždinu svijeće su zapaljene i u spomen na žrtve stradale 1. prosinca 1943. godine.
Ostale aktivnost provodit ćemo sukladno usvojenom planu rada, a pred nama su komemoracije na grobištima i spomen-obilježjima: Sep – Gornji Hrašćan, Kolnjak – Gornji Kneginec, Savica – Beretinec, Vratišinec, Dravska šuma Varaždin i ostalima, kao i skromno obilježavanje dvadesete obljetnice Društva. Među prioritetima je posjet Istri i spomen na žrtve grobišta Tupljak, Golubinčina i Širočica. Također planiramo posjetiti i Svetvinčenat i pomoliti se na grobu blaženog Miroslava Bulešića, jedne od žrtava poratnih likvidacija 1945. godine, a potom i zapaliti svijeće na Spomen-području mučenicima Istre u Žminju. U znak zahvalnosti svećeniku Boži Milanoviću, zaslužnom za uvrštavanje Istre pod okrilje Republike Hrvatske, svijeće ćemo zapaliti i na njegovu grobu u Pazinu.
Na kraju ostajem zahvalan svim članovima Društva na doprinosu za očuvanje uspomene na žrtve progona, stradale i poginule, a pogotovo za prenošenje istine i pijeteta prema svakom pokojniku.
Napomena: upotpunjeno s podacima o pokopu žrtava grobišta „Leskovec“
[1] – spomen-križ je u prisutnosti vlč. Ivana Košića blagoslovio i misu zadušnicu predvodio moj stric svećenik, fra Franjo Talan koji je i održao propovijed
[2] – Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata osnovana je 1992.
[3] – dvorac i svo zemljište, istočno od ceste u dužini od oko 2 km, pripadalo je obitelji Varady – nacionalizacijom sve je prešlo u vlast Države – posljedica je devastacija dvorca i parka koji se nekad prostirao do Drave na 22 hektara
[4] – zahvaljujući osobnom poznanstvu s prof. Kazimirom Svibenom, predsjednikom Komisije, uspio sam dobiti Izvješće o radu Komisije od osnutka do rujna 1999. godine
[5] – npr. u V. Toplicama, uništen je i srušen hotel Josipova kupelj – a iz građevnog materijala-cigle poslije je rađen dom u Tuhovcu… Nacionalizirani su dvorci i imanja… Možda je najžalosniji primjer „socijalističko-komunističkog“ upravljanja u našem kraju dvorac Opeka i arboretum uz njega, kao i dvorac Križovljangrad i okolni park koji se protezao do Drave…
[6] – žrtve su reekshumirane i dostojno sa sprovodom pokopane 12. rujna 2020. godine, a obred sprovoda vodio je mons. Mile Bogović
[7] – Zalaganjem članova Društva, zahvaljujući razumijevanju grada Varaždinske Toplice i Varaždinske županije, uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja u ljeto 2022. godine, došlo je do izgradnje grobnice na groblju u župi Svibovec, a obred ukopa obavio je 25. rujna 2022. godine mons. Vlado Košić, sisački biskup.