Zarobljenike su nakon zauzimanja Varaždinskih Toplica, pred 79 godina, poubijali partizani 29. rujna 1943. godine, a bile su do 2014. godine pokopane na predjelu Jakšenice 2 km od Leskovca

Mons. dr. Vlado Košić: Eto, mi danas pokapamo posmrtne ostatke sedamdeset dvojice hrvatskih vojnika, koje su partizani u Varaždinskim Toplicama ubili, idemo u susret tom danu, u četvrtak je na Miholje točno 79 godina.

Kako je to tužno, da ljudi postanu jedni drugima neprijatelji, ubojice. I ne samo da se oni bore u nekoj viteškoj borbi, nego se iživljavaju i na mrtvima, dapače im osporavaju i pravo na grob.

Ja se stalno pitam kako je to moguće, evo u jednom Zagrebu na Mirogoju, već godinama poslije II. svj. rata, Njemačka država financira uređenje grobova njemačkih vojnika i to nitko ne problematizira, ali hrvatskim vojnicima bilo je poslije rata preorano groblje, pobacani križevi i makar se zna, jer je u tlocrtu groblja popisano točno tko je gdje pokopan, nema križa, nema imena.

Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta: U nadi da će u doglednoj budućnosti biti na ljudski i dostojanstven način, kako ćemo to danas učiniti za žrtve grobišta Leskovec, pokopane sve žrtve, poginuli i stradali mi kao Društvo nastojimo im barem spomen križem grob obilježiti. To smo uspjeli učiniti na desetak lokacija na području Varaždinske i Međimurske županije, a u protekle tri godine spomen križem obilježili smo i jamu-grobište Golubinčina u župi Rakalj, kod Marčane u Istri, jamu Mandaljevaica kod Pazina  te ove godine bijelim križem i lokaciju nestanka 11. rujna 1946. godine u Radanićima, ubijenog i otetog, kidnapiranoga,  blaženog don Franceska Bonifacija za kojeg se nadamo da će u doglednoj budućnosti mjesto stradanja biti pronađeno, ekshumirano i na ljudski i dostojanstveni način pokopano, kao i za dubrovačkog biskupa Mariju Josipa Carevića, svibovečkog župnika Josip Lesjaka i ostalih žrtava. Na kraju ostaje mi zahvaliti Ministarstvu hrvatskih branitelja i ministru Tomi Medvedu što posljednjih godina sustavno vodi brigu da se žrtve s dužnim poštovanjem pokopaju, svima Vama na dolasku, a žrtve grobišta Leskovec neka u miru počivaju u hrvatskoj grudi u grobu koji će blagosloviti biskup Košić.

Dragica Ratković, gradonačelnica Varaždinskih Toplica: Povijest ne možemo promijeniti. Ne možemo promijeniti tragične povijesne činjenice, ali moramo ustrajati u potpori svima. Kako bi se na temelju činjenica utvrdile povijesne istine, jer to je naš dug prema nevinim žrtvama, istini i pravednosti i to nas obvezuje. Kao gradonačelnica grada Varaždinskih Toplica i osobno izražavam najdublje poštovanje prema svim nedužnim ljudima koji su patili i koji su u neljudskim uvjetima izgubili svoje živote.

Silvija Zagorec, zamjenica župana Varaždinske županije Anđelka Stričaka: Našli smo se danas ovdje u Toplicama da bi nakon skoro 80 godina pokopali posmrtne ostatke žrtava Drugog svjetskog rata koje su koliko nam je poznato ekshumirane 2014. godine. Tim ljudima nije bilo ni suđeno, nisu imali pravo ni na obranu , ni na pomilovanje već su lišeni života. No, ono što je najgore ti ljudi nisu imali ni pravo na dostojan ukop i ispraćaj pa današnjim danom to ispravljamo jer su nedužne žrtve to zaslužile.

Ravnateljica uprave za zatočene i nestale u Ministarstvu hrvatskih branitelja Ivona Paltrinieri: Prioritet Vlade je potraga za nestalim osobama u Domovinskom ratu, a nastavlja se i obrada grobišta Drugog svjetskog rata i poslije ratnog razdoblja. Za grobište Leskovec, antropološkom obradom utvrđeno je:  Od ukupno 72 osobe, govorimo o 71 muškoj osobi i 1 ženskoj osobi. Uglavnom se radi o mlađim, odraslim  osobama u dobi od 20. – 40. godina. Tako u rasponu od 16. – 18. godina imamo jednu žrtvu. U rasponu od 18. – 20. godina tri žrtve. U rasponu od 20. – 30. starosti trideset i dvije žrtve. U rasponu od 30. – 45. godina trideset i pet žrtava. Dok je jedna osoba bila starija od 46. godina. Antropološkom obrada utvrdili smo na minimalno 37 lubanja da se nalaze ozljede koje su nastale u trenutku smrti ili neposredno prije ili poslije nje, što ukazuje da su žrtve stradale nasilnom smrću.

 Kronologija obilježavanja grobišta, održavanja komemoracija, ekshumacija i pokopa  

U cilju da se spomen križem obilježi grobište Leskovec u ljeto 2003. godine osnovan je Odbor za podizanje spomen obilježja i organizaciju komemoracije, a isti je bio sastavljen od članova Društva za obilježavanje grobišta i ogranka udruge Hrvatski domobran Varaždinske Toplice.  Za predsjednika Odbora izabran je Stjepan Piškor iz Svibovca Topličkog, a ostali članovi bili su prof. Vida Drašković prof. Irena Hrženjak, Stjepan Gluhak, Franjo Bešenić, predsjednik udruge Hrvatski domobran i  Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta. Uz neizmjerno zalaganje predsjednika Odbora (i doprinos ostalih članova..) spomen križ je postavljen, a isti je povodom 60-te obljetnice stradanja, 28. rujna 2003. blagoslovio mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup (izvješće se može pročitati na https://www.scribd.com/document/576931070/Politicki-zatvorenik-140 – strana 26- 29. )

Pokrovitelj komemoracije bio je grad Varaždinske Toplice, kao i svih naknadnih. Komemoracija za žrtve grobišta Leskovec održavala se obično na zadnju nedjelju mjeseca rujna, a 27. rujna 2009. nakon komemoracije u šumi, u spomen na 11 poginulih hrvatskih branitelja stradalih u obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu iz župe Svibovec, ispred OŠ Svibovec blagoslovljen je spomenik s imenima poginulih hrvatskih branitelja. Na blagdan Svih Svetih te godine spomen križ, za žrtve poubijane iznad naselja Čurilovec 1943. godine, na grobu žrtava u Kalničkoj Kapeli blagoslovio je vlč. Stjepan Makar i od te godine, u spomen na žrtve, poginule hrvatske vojnike i civile  stradale u ratovima i progonima diktatura i totalitarnih režima XX. stoljeća održava se u suradnji s Udrugom dragovoljaca i veterana domovinskog rata klub Jalševec, u dogovoru sa svećenicima župe Ljubešica i Svibovec.

 Od 11. do 17. studenoga 2014. godine ekshumirane su žrtve grobišta Leskovec

Na sjednici Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, održanoj početkom 2014. godine, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava predložio je između ostalog i prihvaćeno je da u program aktivnosti uđu i istražni radovi na lokaciji grobišta Leskovec.. Kako se istražnim radovima došlo do posmrtnih ostataka žrtava iste su ekshumirane i prevezene na Zavod za sudsku medicinu u Zagreb na daljnju obradu https://branitelji.gov.hr/vijesti/u-leskovcu-ekshumirane-72-zrtve-drugog-svjetskog-rata/1012 . Kako je  po raznim mjestima, poljima i šumama na području Varaždinskih Toplica, još žrtava ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata, za te žrtve i dalje smo polagali vijence i palili svijeće kod spomen križa u šumi, kao i kod spomenika prešućenim žrtvama na groblju u Svibovcu i Varaždinskim Toplicama.

Kako je na prijedlog biskupa, mons dr. Mile Bogovića pokrenuta inicijativa za formiranje jedinstvenog groblja za sve žrtve nekako smo vjerovali da će ta ideja uskoro zaživjeti i da će se i žrtve grobišta Leskovec, a i ostalih mjesta stradanja na tom groblju pokopati na tom jedinstvenom groblju,  https://branitelji.gov.hr/vijesti/odrzan-sastanak-s-ciljem-pokretanja-projekta-izgradnje-svehrvatskog-groba/1970 pokopati. Vjerujući u ostvarenje te ideje svom referatu održanom na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu 2016. godine dao sam naslov „Za žrtve i stradale u Hrvatskoj potrebno je formirati jedinstveno groblje – „Hrvatski Arlington“  (objavljeno u Zborniku radova 7. kongresa – strana 68- 92 ).  Kako nakon smrti biskupa Mile Bogovića (Cerovac kraj Slunja, 7. kolovoza 1939. – Rijeka, 19. prosinca 2020.), jednostavno nismo vidjeli tko bi takav projekt mogao sprovesti, trebalo je poraditi na tome da se žrtve dostojno pokopaju, a da bi se to nekako „lakše“ i ostvarilo o tome smo, 3. kolovoza 2021. godine porazgovarali i sa župnikom župe Sveta tri kralja Svibovec (bili prisutni, Đuro Fošnjar, Stjepan Gluhak, vlč Juraj Kopjar i Franjo Talan..), a kako je za pokop žrtava potrebno osigurati i mjesto i sredstava u uredu gradonačelnice, 25. kolovoza 2021. godine nastojalo se pomaknuti to pitanje s „mrtve točke“. Kako su žrtve grobišta Leskovec civilizacijsko pitanje, a ne samo tamo „nekakvog“ Društva zatražili smo prijem i kod varaždinskog župana, sastanak je održan 15. rujna 2021.,  https://www.varazdinska-zupanija.hr/vijesti/predstavnici-drustva-za-obiljezavanje-grobista-ratnih-i-poratnih-zrtava-na-radnom-sastanku-kod-zupana.html

Na potrebu da se žrtve dostojanstveno pokopaju ukazivali smo i na svim našim sastancima i komemoracijama koje su se nakon toga održavale. I tako se posložilo da smo pokop žrtava „tempirali“ za datum održavanja komemoracije, a kao što je iz gornjeg dijela teksta vidljivo, ista će se održati 25. rujna 2022. godine, što je početkom godine „usklađeno“ s gospodinom župnikom i gradom koji je bio pokrovitelj i svih dosadašnjih komemoracija, u dogovoru s Udrugom branitelja Jalševec i župom Ljubešćica.  Zahvaljujući gradu Varaždinske Toplice uz spomenik prešućenim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća započela je gradnja grobnice za ukop žrtava, a uređen je i okoliš groblja prema sjeveru. Kako se približavalo vrijeme ukopa, obljetnice stradanja, u gradu Varaždinske Toplice 21. srpnja 2022. godine održan je zajednički sastanak predstavnika Grada, Ministarstva hrvatskih branitelja, varaždinsko-topličke komunalne tvrtke Forum i Društva, a nakon sastanka posjetili smo i župu Svibovec te s vlč. Jurajem Kopjarom „uskladili“ još neke detalje. S obzirom da u proračunu nisu bila planirana sredstva za izradu dodatne spomen ploče na kojoj će pisati tko je u njoj pokopan i od koga je ubijen trebalo je pronaći sredstva da se ista  napravi, a što smo uspjeli realizirati zahvaljujući razumijevanju i podršci Ministarstva hrvatskih branitelja.

Kako član Društva Stjepan Gluhak živi u Svibovcu zamolio sam ga da povremeno pogleda napredak radova, a kako smo povodom Europskog dana sjećanja sudjelovali na komemoracija, svijeću u spomen na prešućene žrtve na groblju u Svibovcu i Rukljevini zapalili smo tek 30. kolovoza ( bili prisutni Stjepan Gluhak, Franjo Talan i vlč. Krešimir Gagula). Radovi su polako napredovali te smo se oko detalja same komemoracije u Varaždinskim Toplicama našli u četvrtak, 15. rujna (bili prisutni gradonačelnica Dragica Ratković, zamjenica župana Silvija Zagorec iz Ministarstva hrvatskih branitelja Ivana Horvat i Ivona Paltrinieri, Martin Žnidar, direktorica tvrtke Forum i Franjo Talan, predsjednik Društva), idući tjedan, 19. rujna bila je grobnica završena i spomenik postavljen kao i dodatna spomen ploča. Da bi se sve uskladilo i proteklo u najboljem radu sastali smo se i u petak, 23. kolovoza kada su sastanku nazočili i članovi povijesne postrojbe Varaždinske županije Husari, a bio je prisutan i vlč. Juraj Kolar, kao i ostali predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja.

Kao član Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, a u koje sam imenovan na prijedlog biskupa. Dr. Mile Bogovića, osjećao sam obvezu da o pokopu izvijestim Hrvatsku biskupsku konferenciju. E-mailom obavijestio sam predsjednika HBK-a, a kako je kod nas na proštenju za Križovu, misu predvodio mons. dr. Krunoslav Novak dotakli smo se i te teme. Srećom mogao se odazvati biskup mns. Vlado Košić.

1. Spomen na žrtve poubijane u Čurilovcu, pokopane na groblju u Kalničkoj Kapeli

Kako organizacija pokopa nekako „spada“ pod mjesnu samoupravu, a htjeli smo odati i počast žrtvama pokopanim na groblju u Kalničkoj Kapeli, kao i spomen na poginule hrvatske branitelje župe Svibovec trebalo je nekako to i dostojanstveno napraviti. Slijedom izrečenog dogovoreno je s Udrugom dragovoljaca i veterana domovinskog rata klub Jalševec i vlč. Stjepanom Makarom da se prije dogovorenog pokopa žrtava sjetimo i poubijanih u Čurilovcu i odamo počast poginulim hrvatskim braniteljima. Tako smo sjećanje na žrtve započeli ujutro u 9,30 sati, polaganjem vijenaca i molitva za žrtve pokopane na groblju u Kalničkoj Kapeli, a potom smo kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima ispred OŠ Svibovec položili vijenac i zapalili svijeće. U Kalničkoj Kapeli komemoraciji su se, uz članove Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, pridružili i predstavnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba kao i članovi Udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata klub Petrijanec.

Spomen na poginule hrvatske branitelje župe Svibovec stradale u obrani Republike Hrvatske

Nakon odavanja počasti žrtvama poubijanim u Čurilovcu (pokopanim na groblju u Kalničkoj Kapeli), nešto prije 10 sati kako je i planirano stigli smo pred OŠ Svibovec.  Tu su nam se, uz domaćine, Udrugu branitelja Jalševec i nas pristiglih iz Kalničke Kapele, pridružili i članovi Društva pristigli iz Varaždina, Kotoribe, Velikog Bukovca, kao i predstavnici braniteljskih udruga iz  Gornjeg Kneginca, Ludbrega i Kotoribe kao i predstavnici Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Varaždinske županije. U ime Društva vijenac su položili i svijeće zapalili Dragica Markan, Franjo Črep i Stjepan Jovan, a svijeće su zapalili i predstavnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba, kao i predstavnici spomenutih braniteljskih udruga. Molitvu je tu predvodila Lidija Vukalović, a nazočnima je u ime Udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata klub Jalševec na dobroj suradnji zahvalio predsjednik Kluba Anđelko Horvat nakon čega je prisutne pozdravila i ravnateljica škole Melita Mesarić.

2. Misa u crkvi Sveta tri kralja i pokop žrtava grobišta Leskovec na groblju u Svibovcu

Nakon odavanja počasti kod OŠ Svibovec uputili smo se prema prostorijama Udruge branitelja Jalševec, a potom smo otišli na groblje gdje su već bili pripremljeni lijesovi s posmrtnim ostacima žrtava poubijanih nakon što su partizanske postrojbe 29. rujna 1943. godine zauzele Varaždinske Toplice. Kako je i običaj u našem kraju za pokojnike smo se u tišini pojedinačno pomolili, a potom ih poškropili te se uputili u crkvu Sveta tri kralja.

Simboli totalitarnih režima onečišćuju demokratsko društvo Europe

 

Na početku mise dobrodošlicu biskupu mons. Vladi Košiću i ostalim nazočnima, poželio je župnik vlč. Juraj Kopjar, a  potom je uslijedila sveta misa pod kojom je mons. Vlado Košić, sisački biskup rekao:

Draga braćo i sestre, štovani visoki predstavnici civilnih vlasti i udruga koji ste se okupili danas na ovoj svetoj Misi, za duše pokojnih hrvatskih vojnika koje su pobili 1943. godine i čije ostatke danas pokapamo ovdje u Svibovcu.

Evo, čuli smo Božju riječ, koja nam danas govori o vrijednosti duhovnog bogatstva. Materijalno bogatstvo može često zavarati ljude pa misle samo na sebe i kako da zgrću sve više i više i ne vide siromahe pored sebe. Evo, čuli smo Isusovu prispodobu kako je Lazar, siromašan, molio da mu mrvice padnu sa stola bogatog gospodara, koji se gostio i uživao sve slasti i miline ovoga svijeta, ali on nije imao vremena niti oči da mu pomogne. Psi su mu lizale rane. Oni su mu bili bolji prijatelji nego li taj čovjek koji je samo na sebe mislio. I kaže Isus, poslije smrti došao je Lazar u nebo, evo Lazaru izgovara i ime, Bog zna siromaha po imenu, a umrije i ovaj bogataš i dođe i on na drugi svijet. Za njega Isus nema imena. Siromah je došao u nebo Abrahamu u krilo, a bogataš u pakao. I molio je pomoć da se rashladi, da navijesti barem njegovoj rodbini  kako je strašno u tom paklu, da se obrate, ali Abraham kaže da se trebaju pokoravati Mojsiju i Božjim zapovijedima. Međutim, evo, to se nije dogodilo, jer su ljudi bili radije spremni slijediti svoje strasti, svoju pohlepu i tako ići u svoju propast.

Možemo reći da je ta prispodoba i danas aktualna. Ona neprestano govori o tome kako ne valja zgrtati na ovom svijetu ništa drugo nego duhovno blago. Isus je rekao što smo čuli prošle nedjelje u evanđelju: Ne možete služi Bogu i bogatstvu, jer je Bog najveće bogatstvo. A ako Boga zamijenite za sve drugo, vi zapravo činite zlo i sebi i drugima, jer idete u vlastitu propast.

Eto, mi danas pokapamo posmrtne ostatke sedamdeset dvojice hrvatskih vojnika, koje su partizani u Varaždinskim Toplicama ubili, idemo u susret tom danu, u četvrtak je na Miholje točno 79 godina.

Bila je to kažu najljepša zgrada u Varaždinskim Toplicama, hotel u koji su se sklonili ti branitelji, a partizani su taj dan ušli i zauzeli Varaždinske Toplice. Kako nisu nikako mogli osvojiti hotel, polili su ga benzinom i zapalili. I što su napravili sa tim braniteljima kada su se predali? Nisu ih zarobili, sudili im i pustili ih, već su ih razodjenuli do gaća, vezali žicom, tjerali kroz sela prebijajući ih kolcima, sve do šume gdje su ih pobili. Tu su njihovi ostatci u neoznačenom skrivenom grobištu bili do ovih godina, kada se pobrinula udruga za žrtve totalitarnih sustava, kojoj za to čestitamo. Tamo su ne samo obilježili tu grobnicu, nego su ekshumirali posmrtne ostatke i njihove ćemo kosti sada položiti poslije Mise ovdje u grob.

Kako je to tužno, da ljudi postanu jedni drugima neprijatelji, ubojice. I ne samo da se oni bore u nekoj viteškoj borbi, nego se iživljavaju i na mrtvima, dapače im osporavaju i pravo na grob.

Ja se stalno pitam kako je to moguće, evo u jednom Zagrebu na Mirogoju, već godinama poslije II. svj. rata, Njemačka država financira uređenje grobova njemačkih vojnika i to nitko ne problematizira, ali hrvatskim vojnicima bilo je poslije rata preorano groblje, pobacani križevi i makar se zna, jer je u tlocrtu groblja popisano točno tko je gdje pokopan, nema križa, nema imena. Navodno da je prošla gradska vlast pripremila i sredstva da se to konačno uredi, da bi onda došla ova ekstremno lijeva vlast koja je sve to bacila u koš, ‘da se neće oživljavati fašizam’ i tako i danas hrvatski vojnici u Zagrebu, na Mirogoju nemaju obilježene svoje grobove, a njemački imaju, pa se pitamo, kako to, tko je fašizam i nacizam rodio? Da li Hrvati ili Nijemci i Talijani?

I mi u Hrvatskoj ne smijemo se sjećati niti djeda, niti oca, niti majke, niti sestre, niti udovice, moliti se na grobovima svojih, paliti svijeće, bez obzira što su bili. Bili su ljudi. I vidite to je razlika između nas kršćana i pripadnika tih totalitarnih režima, da oni svoje neprijatelje jednostavno nisu smatrali ljudima, a mi smatramo da je svaki pojedinac, pa  bio on ne znam koje to skupine, političke, vojne ili koje već, da je čovjek, dijete Božje, pa makar i grješnik i zato se molimo za njihove grijehe.

Kada pokapamo mrtve, ne pokapamo svece! I mi imamo pravo moliti se na grobovima naših milih i dragih, pa i onih koji su griješili, koji su nešto krivo učinili, ali  oni imaju pravo na grob. To je temeljno ljudsko pravo, koje se osporava, pazite, ne samo u bivšem sistemu koji je trajao 45 godina, nego i u sadašnjem sustavu koji traje već 32 godine, pa se pitamo, jesmo li mi pobijedili taj sustav, je li on završio ili on još uvijek traje?

Evo, sad sam se vozio iz svog Petrijanca ovamo do Svibovca, i bome, ispred škole i sada je na spomeniku zvijezda petokraka. Pa sam prošao pokraj škole u Sračincu, gdje i sada je spomenik partizanu koji s bombom i puškom, ne znam protiv koga se još bori. A ako dođete u Varaždinske Toplice i na mjestu gdje je dakle bila ta zgrada u kojoj su zapaljeni i ubijeni toliki branitelji tada, kakvi su bili, bili su, bili su ljudi, bili su katolici, Hrvati i sada što tamo stoji? Nema te zgrade, park je i usred njega spomenik na kojem kleči partizan, koji pesnicom, poput malja, tuče po glavi tog unesrećenog zarobljenika. Ja to nazivam spomenikom nasilja. Mislim da je to jedan od najgorih, najružnijih spomenika nasilja, koji evo u ovom lijepom kraju koji i sada nagrđuje taj park ili mogli bismo reći plaši ljude. Zašto baš na tim mjestima takvi spomenici? Zašto je jedna Estonija mogla sve te spomenike Lenjina, Staljina i sve te revolucionare staviti u jedan park, pod ključ, pa ti idi i razgledavaj ako se tebi sviđaju ti „sveci“ pa im se divi ili ne znam što, možeš ih psovati, ali evo tu su. Nisu više u sadašnjosti, oni su u prošlosti. Kod nas na žalost još uvijek traje ta prošlost i određuje nam sadašnjost i budućnost koja bi trebala biti lišena tih aveti prošlosti.

Evo imamo i 2019., baš se dogodilo 19. 9. 2019. REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA koja kaže da komunizam, jednako kao i fašizam i nacizam treba odbaciti, i sve znakove i sva imena i sve simbole tih režima, jer oni onečišćuju demokratsko društvo Europe.

Kako to da smo mi toliko poslušni toj Europskoj uniji u svemu, samo ne baš u tomu? Jesu li ta djeca komunizma tako još uvijek jaka u Hrvatskoj da vladaju iza kulisa i povlače konce i ne daju da se demokratski razvija naša domovina?

Evo, molimo Gospodina da se bogatimo u Bogu. Da duhovne vrednote budu na prvom mjestu da se ne stvara mržnja i nastavlja neprijateljstvo i poslije groba.

Mi se u našoj Sisačkoj biskupiji spominjemo kako su Turci osvojili Gvozdansko 1578. kada je osvajač bio Ferhat paša, koji je našao na zidinama sve hrvatske branitelje smrznute, jer su bili već toliko izgladnjeli i bez ogrijeva da su neprijatelji praktički ušetali u tu utvrdu koja se tri mjeseca, poput recimo u naše dane Vukovara, branila i onda je pala. Ali kad je paša vidio te junake, ostao je zadivljen njihovom hrabrošću. I tražio je i našao katoličkog svećenika, makar je on bio musliman, da se njih pokopa po katoličkom obredu iz poštovanja.

 Bilo je to ipak neko viteško ratništvo, a ne danas kada se mrcvare ljudi. Pogledajte danas Ukrajinu, što ovi Rusi rade danas, tamo gdje su prošli, tamo imate grobove male djece i civila. Sve te žrtve morale su platiti jer se nisu slagali s „velikim carem“ i njegovom politikom. Eto, tako se to radi u totalitarnim sustavima i poznato je kako je kardinal Stepinac, vidim imate i vi ovdje njegov kip, govorio u zagrebačkoj katedrali tijekom II. svj. rata, kako Katolička crkva ne priznaje rasizam, niti priznaje bilo kakve klase, bilo kakve skupine i privilegirane ljude, nego svatko, pa bio on Afrikanac, bio on Rom ili Europejac, ima pravo reći ‘Oče naš koji jesi na nebesima’. Svaki čovjek dakle isto ljudsko dostojanstvo, bez obzira pripada li ovoj ili onoj skupini ljudi, ovim ili onim rasama, religijama, politikama. A evo, on je i danas još oklevetan, još i danas nad njim visi laž i ta laž još caruje, ali doći će vrijeme kada će biti uzdignuti oni koji su istinu zborili, koji su se za istinu žrtvovali, pa molimo i za njega i za tolike hrvatske mučenike koji su dali svoje živote za slobodu Hrvatske domovine, bilo to kroz povijest u ratovima kada su pogibali od Turaka, bilo to u II. sv. ratu i poraću, bilo u Domovinskom ratu, da nas Gospodin sve nadahne svojim mirom i svojom ljubavlju, dobrotom, da gradimo mir i budućnost, a da ne dozvolimo da nama vlada zla prošlost. Amen.

U Svibovcu Topličkom, u crkvi Sveta Tri Kralja, u nedjelju, 25. rujna 2022. godine.

                                                                                                           mons. Vlado Košić, biskup sisački

Kratko obraćanje govornika- svjedočenja o stradanjima i likvidacijama

Misno slavlje skladnim pjevanjem uzveličao je zbor župe Sveta tri kralja Svibovec koji je na orguljama pratio Antun Pokos, a zbog kiše koja je padala, prvi dio predviđenog govornog dijela  programa nastavljen je u crkvi.

Cijeli program komemoracije i ukopa vodila je Karmen Špiranec, a u ime Društva za obilježavanje grobišta prvi se obratio Franjo Talan, predsjednik.

 Sve Vas u ime Društva pozdravljam i zahvaljujem na dolasku posebno mi je drago da su s nama i potomci i rodbina žrtava kojima su najmiliji u ovom kraju stradali te 1943. godine, a kojima se desetljeća nije znalo za grob.  

Desetak ljudi koja je uspjela izaći iz Varaždinskih Toplica te 1943. godine bila je sprovedena do naselja Čurilovec, nakon mučenja u dvije kuće bili su odvedeni povrh naselja i poubijani. Po odlasku partizana iz ovog kraja, početkom 1944. godine žitelji su iste pokopali na groblju u Kalničkoj Kapeli pa smo im danas u 9:30 zapalili svijeću – molitvu je predvodio vlč. Stjepan Makar, a nakon toga pomolili smo se za 11 hrvatskih branitelja župe Svibovec stradalih u obrani Republike Hrvatske

Kada smo 1996. godine tražili načina za dobivanje dozvole za gradnju spomen kapele na grobištu Pancerica razgovarao sam u Saboru s gospodinom Vice Vukojevićem koji nas je uputio kako dobiti zemljište za gradnju kapele… (istu je 2000. blagoslovio biskup Marko Culej… )

Pitao me koliko je ljudi u našem kraju stradalu u ratu i poraću. Iskreno sam odgovorio da to ne znam, ali mogu istražiti. Nakon toga pokupio sam u sjedištu Komisije tristotinjak popisnih kartona, a potom smo na području općine Cestica  formirali Komisiju za popis žrtava, u koju smo iz svakog sela uzeli po dvojicu ljudi, te sam nakon tri mjeseca odnio podatke u Zagreb s podacima o više od 160 žrtava ….

Predložili su mi potom 1997. godine da preuzmem mjesto voditelja Istraživačkog središta Komisije za Varaždinsku županiju, pa smo nakon toga Komisije formirali po svim općinama i gradovima, a osobno sam tako reći obišao skoro sva naselja i grobišta za koja su mi svjedoci kod obilaska terena rekli.

Osim podataka o žrtvama prikupljali smo i podatke o grobištima te ih zajedno s izjavama svjedoka slali u Zagreb u Središnjicu Komisije u Opatičkoj ulici. Neke izjave sam kopirao i uspio sačuvati između ostalih i izjave o grobištu Leskovec… pa molim gospođu Jasenku Zdelar, tajnicu Društva da ih pročita

Svjedočenje Ivana Detelj iz Svibovca – 1997. godine

Bio je jesenji kišoviti dan kada su partizani upali u selo i mobilizirali svu mladež od šesnaest godina, a i starije ljude koji su se zatekli doma. Isto tako i po drugim selima. Skupilo se nas oko sedamdeset. Svi smo morali uzeti lopate i motike. Postrojili su nas i tjerali u Leskovec u jedan jarak i pokazali gdje da kopamo. Znali smo dobro što se događa.

Iskopali smo dvije velike jame. Kad smo bili gotovi onda smo odmarali, ali nam je rečeno da ne odlazimo nikuda.

Kad je bilo javljeno da tjeraju zarobljenik svi smo potrčali da ih vidimo, ali to što sam vidio ne može se ničim opisati. Bio je to stravičan prizor. Vukla se kolona ljudi, goli i bosi, samo su imali kratke gaće na sebi. Vezani su bili žicom, po dvoje troje, a partizani su bili sa jedne i sa druge strane. Imali su dugačke batine po dva metra. Tukli su ih do iznemoglosti. Tukli su po golom tijelu, po glavi i zubima. Mnogi su imali razbijene zube i nosove. Krvavi su bili od glave do pete. Padali su i vukli jedan drugoga.

Kad su se dovukli do jama tamo su neki uhvatili (partizani op. a. F.T.) lopate i motike i time su ih mlatili. Neki su od zarobljenika zapomagali i dozivali Majku, ali mnogi su šutjeli i trpjeli. Tamo su ih postrojili pred jame, licem prema jami i počelo je strijeljanje. Pucalo se iz mitraljeza i pušaka.

Mi civili smo stajali po strani i sve to promatrali. Oni koji nisu bili pogođeni skočili bi iz jame i bježali ali to je bilo uzalud.

Kada je sve bilo gotovo onda je jedan iskočio iz jame i bježao prema gore po šumi. Svi su pucali po njemu, ali ga nisu pogodili i taj jedan jedini je uspio pobjeći. Nas sa lopatama su postrojili i održali nam lekciju, kao da smo mi bili krivi što je onaj pobjegao. Najzad su nam naredili da zatrpavamo. Bacali smo zemlju na njih, ali su još neki bili živi. Onda je glavni krvnik nataknuo bajunetu na pušku i zabadao u njih.  

Kada smo zatrpali gazili smo po zemlji i sve se zibalo i krv je probijala gore.

 Svjedočenje Stjepana Vuk – 1997. godine

Bio sam sudionik brigade Braće Radića. Borba u Var. Toplicama bila je strahovito teška. Imali smo mrtvih i puno ranjenih. Kad nismo mogli zauzeti zgradu došlo je naređenje da zgradu polijemo benzinom i zapalimo. Kad su se vojnici gestapa predali bili su postrojeni i vezani žicom i pratioci koji su bili određeni pratili su ih u Leskovec u jedan jarak gdje su im već bile grabe iskopane. Ja sam bio raspoređen na stražu na brijegu iznad same jame, nisam vidio gdje su ih svlačili, ali dok su ih dotjerali bili su goli i bosi samo su imali kratke gaće. Bili su svi krvavi i izmrcvareni. Tukli su ih batinama i motikama tko je što imao u ruci.

Kad su ih postrojili pred jamu počelo je strijeljanje. Pucali su iz mitraljeza i neki iz pušaka.

Kad su već svi popadali u jamu, jedan je iskočio iz jame i bježao je prema brdu. Svi su pucali po njemu, ali ga nisu pogodili. Tada je netko viknuo: – Vuk ide prema tebi. Trčao je kraj mene na dvadeset koraka, pucao sam pet metaka njemu preko glave, nisam ga htio ubiti mislio sam ajde neka bar jedan pobjegne.

Tako je završio taj tužan jesenji kišoviti dan. Uvijek se ponovo sjećam te strahote ali sam i ponosan što sam bar jednome spasio život od njih osamdesetak.

Eto to su bila svjedočenja dvojice sudionika, hvala gospođi Jasenki Zdelar za pročitano.

Kadu su se te 2014. godine, od 11. do 17. 11. vršili istražni radovi i ekshumacije , kao član Povjerenstva, a i iz razloga da sam osobno bio po svim tim naseljima, i čuo brojena svjedočenja koja vas jednostavno „tjeraju“ da se prema tim žrtvama dostojanstveno odnosite i da nastojite da se ljudski i dostojanstveno pokopaju. Na mjesto iskapanja dovezao sam i svjedoke, a jedan od njih bio je i Franjo Slatki,. Kao mladić od 17 godina natjeran od partizana bio je i Đuro Fošnjar, koji je konjima morao prevoziti teret koji su mu naredili.  U tom razdoblju pronašao sam i jednog svjedoka čija obitelj je mladića povrh naselja Drenovec sakrivala i nakon odlaska partizana početkom 1944. otišao je doma u Podravinu. To se saznalo pa je nakon rata obitelj bila proganjana.     U tim danima kada su se vršili istražni radovi saznalo se i za lokaciju gdje je potkraj rata odveden i ubijen svibovečki župnik Josip Lesjak (opširni prikaz dan je u Hrvatskom kajkavskom kolendaru 2017.– Matica Hrvatska Čakovec strana 93 – 105)., rekao je predsjednik Društva za obilježavanje grobišta te svima zahvalio na dolasku i dostojanstvenom ispraćaju žrtava.

• Nakon toga kraćim govorom obratila se gradonačelnica Dragice Ratković, zamjenica župana Anđelka Stričaka, Silvija Zagorec i Ivona Paltrinieri, ravnateljica uprave za zatočene i nestale u Ministarstvu hrvatskih branitelja, koja je pročitala izvješće o antropološkim istraživanjima, a koja su zabilježene u uvodnom dijelu ovog teksta.
• Polaganje vijenaca i obred ukopa

  Na poziv voditeljice Karmen Špiranec pripadnici povijesne postrojbe Husarske garde Varaždinske županije složili su hrvatski stijeg , a koji je potom predan župniku Župe Sveta tri kralja Svibovec, Juraju Kopjaru. Drugi stijeg predan je gradonačelnici Grada Varaždinske Toplice Dragici Ratković, a u zahvalu za doprinos prilikom otkrivanju ovog grobišta i ostalih grobišta Franji Talanu.

Iza toga uslijedilo je spuštanje ljesova u grobnicu, a potom su položeni vijenci u zapaljene svijeće.

U ime potpredsjednika Vlade i ministra Tome Medveda vijenac je položila i svijeću zapalila Ivona Paltrinieri, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale, a u ime Varaždinske županije vijenac je položila zamjenica župana Silvija Zagorec. Nakon toga vijenac je položilo i izaslanstvo grada Varaždinske Toplice na čelu s gradonačelnicom Dragicom Ratković, a u izaslanstvu Društva za obilježavanje grobišta bili su Dragica Markan, Lidija Vukalović, Stjepan Gluhak i Đuro Fošnjar.

Odavanje počasti paljenjem svijeća priključilo se i izaslanstvo Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba, a u ime udruge Hrvatski domobran Našice svijeću je zapalio Željko Tomić.

Osim članova Udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata klub Jalševec, odavanju počasti priključili su i branitelji iz Gornjeg Kneginca, Varaždinskih Toplica, Petrijanca i Kotoribe, a tu su bili i članovi Matice hrvatske iz susjednih gradova i mjesta.

Od strane Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin bili su: Dragica Markan, Tajana Mikac Vidović, Jasenka Zdelar, Lidija Vukalović, Zlatko Cesar, Franjo Črep, Stjepan Jovan i Franjo Talan.

Izaslanstvo Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba

Tekst i fotografije: Franjo Talan

Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava