Iz Zbornika radova Šestog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa održano 14. lipnja 2013. u Zagrebu, do 15. lipnja 2013. u Sisku i završnog 16. lipnja 2013. u Baćinu – BIBLIOTEKA DOCUMENTA CROATICA – Zbornik radova Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa – “VRIJEME ŽRTVE”, Izdavač: Hrvatsko žrtvoslovno društvo Zagreb, ur. Zvonimir Šeparović, Tisak, Gradus Sesvete, 2015, str. 163 – 181.

Zbornik je posvećen nevinim hrvatskim žrtvama Baćina…

Šesti hrvatski žrtvoslovni kongres održan je od 14. do 16. lipnja 2013. godine u Zagrebu i Sisku u organizaciji Hrvatskoga žrtvoslovnog društva,  pod pokroviteljstvom sisačkog biskupa mons. Vlade Košića. Kongres je imao uobičajeni krug žrtvoslovnih tema, ali je naglasak stavljen na istraživanja žrtava Siska i Sisačko-moslavačke županije, Sunje i Petrinje, Moslavine i Banije, a posebno masovnog zločina u Baćinu.

Lojzo Buturac je rođen 4. veljače 1924. godine u Djedinoj Rijeci, župe Uzašašća Spasiteljeva u Ruševu, danas Požeške biskupije, preminuo 9. kolovoza 2020. godine). Rođen je kao osmo dijete u roditelja Antuna i Franciske rođene Svoboda, koji su imali devetero djece. Već u šestoj je godini ostao bez oca. Nakon završenog studija u Zagrebu, 1955. godine, kao diplomirani građevinski inženjer, dolazi u Sisak, gdje ostaje doživotno.

Na prijedlog triju dekanata Gorskog arhiđakonata, nadbiskup Franjo Kuharić je 1988. Imenovao Lojzu Buturca članom Pastoralnog vijeća Zagrebačke nadbiskupije. U nedostatku školovanih vjeroučitelja, 1992. godine, Buturac je po mandatu nadbiskupa Kuharića, u školskoj godini 1992/93., predavao vjeronauk u jednoj sisačkoj školi. Kad su se u 2000. godini osnivala župna pastoralna vijeća, Buturac je među prvima izabran u ŽPV svoje župe, ali uskoro i u Župno ekonomsko vijeće. Kroz punih 12 godina (1992.-2004.), kod župnika Alojzija Petranovića, Buturac je u župnom uredu radio sve uredske poslove, kojom prilikom je i dopunio župnu spomenicu od 1964. do 2004. godine.Za Buturca se govorilo da ga je Bog obdario trima talentima i da on s tim talentima uspješno radi u korist crkvenih zajednica, a sve na slavu Božju. A talenti su: građevinar, crkveni glazbenik i crkveni pisac.

Kao diplomirani građevinski inženjer, Buturac se stavio svim župama, pa i samostanima, na raspolaganje, da im u svoje slobodno vrijeme bude kao građevinar na usluzi. Najviše je bio angažiran u Galdovu, gdje je kroz desetak godina za sve izgrađeno izradio izvedbene projekte i gotovo svakodnevno bio s radnicima na gradilištu. Zatim na sisačkom Zelenom brijegu, za centar Svetog Kvirina za kojeg je izradio izvedbene projekte.

Kao crkveni glazbenik najviše je djelovao u župi Pohoda BDM u Sisku, kroz 35 godina (l961.-1996.), gdje je bio stalni orguljaš. I danas Buturac kao 88-godišnjak još svira kod mise svake subote u Domu umirovljenika te svake nedjelje u filijalnoj kapeli Svetoga Ivana u Topolovcu.

Narodna knjižnica u Sisku je 2009. godine izdala je knjigu „Bibliografija radova Lojze Buturca“ u kojoj je prikazano 14 knjiga i 523 Buturčevih članaka koji su većinom objavljeni u: Glas Koncila 81, HK Revija Marulić 64, Danica, kalendar 45, Križ ljubavi 38, IKA 25, Tkalčić 10. Od Buturčevih knjiga najvrjednije su dvije župne monografije: „Stoljeća župe sv. Križa u Sisku“ i „Osam stoljeća župe Gore“.

 

Svećenici – žrtve ljubavi

Prema riječima Evanđelja „Udarit ću pastira i ovce će se razbjeći“ (Mk. 14,27), neprijatelj hrvatskog naroda i Katoličke Crkve, planirao je najprije iz Hrvatske ukloniti katoličko svećenstvo, nakon čega će u Hrvatskoj nestati katolika pa onda i hrvatskog naroda. Na taj će način nestati i svaka pomisao o tome da se stvara neka država hrvatska na području gdje Hrvati žive od stoljeća sedmog. Don Anto Baković je u svojoj iscrpnoj knjizi „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ prikazao 633 žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, a među njima: 4 biskupa, 506 svećenika, 17 svećenika tifusara, 38 sjemeništaraca, gimnazijalaca, 17 braće, redovnika laika i 31 časna sestra.

Najveći broj žrtava strada je od strane komunizma (partizani, Ozna, Udba, JNA), a manji broj od njemačke i talijanske vojske, četnika i angloameričkog bombardiranja. Sve se te žrtve odnose na područje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, odnosno tadašnje NDH. Ovdje će se prikazati uglavnom samo svećeničke žrtve, žrtve suđene na zatvor i žrtve koje su morale napustiti Domovinu.[1] Radi se o gotovo 80 svećenika, koji su rođeni ili su djelovali na ovom području, koji su žrtve svog svećeničkog poziva, kojima smo dužni iskazati poštovanje, a oni nam mogu biti zagovornici na nebu.

1. Poginuli svećenici

Manji broj svećenika je suđen na smrt, pa za njih postoje optužnice iz kojih se vidi da su suđeni nevini, jer se iz optužnice ne vidi nikakva njihova krivnja, a pogotovo nekakvi zločini. Većina je svećenika ubijena bez suda što također potvrđuje njihovu nevinost. Bez obzira na vrijeme smrti i druge okolnosti, ovdje se unose abecednim redom.

BUTOROVIĆ, IVAN

Rođen 1899. u Milni na otoku Braču. Zaređen je 1923. kao franjevac konventualac. Bio je vjeroučitelj u Ptuju i Zagrebu (1924. – 1927.). Tri godine je bio kapelan u župi Sv. Blaža u Zagrebu. Godine 1929. prelazi u kler Zagrebačke nadbiskupije i postaje župnik u Jamnici Pisarovinskoj, gdje ostaje sve do smrti. Prema jednom svjedočenju partizani su ga 7. svibnja 1944. odveli iz stana i 28. svibnja ubili negdje na Kordunu.

ČAVLEK, ALEKSANDAR

Rođen 1869. u Klokovcu, župa Krapinske Toplice. Zaređen 1894. Od 1924. do 1939., punih 15 godina, župnik je u Gornjoj Jelenskoj. Godine 1940. odlazi u mirovinu u rodno mjesto Klokovac. Ondje su ga 16. rujna 1946. uhitili, odveli oko dva kilometra od kuće i ubili iz pištolja. Jedan metak u glavu i jedan u srce.

ČIGA, BENEDIKT OFM

Rođen 1915. u Feričancima kod Našica, zaređen 1938. Župom Čuntić su upravljali franjevci od 1936. do 1942., pa je u župi uvijek bilo nekoliko franjevaca svećenika. Od 1938. do 1942. upravljali su i župom Sv. Ilije u maji. Među tim franjevcima, od 4.6.1942. bio je i fra Čiga. Nakon Čuntića, Čiga je kateheta u Šegrtskoj školi u karlovcu (1943.-1945.). U svibnju 1945. se povlači prema Austriji. Neki svjedoci tvrde da je Čiga vraćen i ubijen kod Sv. Martina pod Okućem.

DELIJA, DRAGUTIN

Rođen 1918. u Donjoj Vlahinićki, župa Ludina. Zaređen 1943. kapelan je u Ruđevu i Voloderu. Za vrijeme rata vodi kapelaniju Popovača. Nakon što je u svibnju 1945. voloderski župnik Josip Borošak morao poći izvan zemlje, Delija postaje voloderski župnik. Ondje je 1. prosinca 1945. ubijen iz zasjede.

DRAŽIĆ, IVAN

Rođen 1890. u Vidovcu. Zaređen je 1913. kao redovnik franjevac. Godine 1928. postaje svjetovni svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Bio je župnik u Velikoj Erpenji (1928.-1935.), u Jamnici Pisarovinskoj (1935.-1940.) i Donjoj Kupčini (od 1940.). Partizani su ga 15. studenog 1942. odveli u Draganičku šumu i tamo ubili. Bila je to prva svećenička žrtva Drugog svjetskog rata u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

ĐURIĆ, ANTUN

Rođen u Vrbovi, župa Staro Petrovo Selo. Zaređen je 1937. Nakon što je kratko kapelan u Novoj Kapeli, dolazi za župnika u Divušu, gdje ostaje do 1942. Da bi mogao što više učiniti za pravoslavne Srbe Dvora i okolice, naročito za prijelaznike, uključio se i u neke dvorske općinske službe. S dvorskim sudcem Slavkom Paulinom putovao je u Zagreba zauzimajući se za tamošnje Srbe. Kasnije je župnik u Novoj Kapeli (1942.-1945.). Zbog tamošnje protusvećeničke promidžbe, u svibnju 1945. povlači se prema Zagrebu, nakon čega mu se gubi svaki trag. Postoji i podatak da je 11. srpnja 1945. osuđen na smrt.

FOVOLJNJAK, STJEPAN

Rođen 1919. u Kravarskom. Zaređen je 1944. Odmah nakon zaređenja je kratko upravljao rodnom župom Kravarsko. Zbog toga što su ga partizani odvodili na razna saslušanja, koncem 1944. se povlači u Zagreb, baveći se na kaptolu nekim poslovima. Sredinom lipnja 1945., kad je Zagrebu već postojala komunistička vlast, ponovno je vođen na neka saslušanja, ali mu nisu pronašli nikakvu krivnju. On ostaje dalje u Zagrebu pripremajući se otići na studije u rim i tamo doktorirati. A onda je 9. travnja 1946. dobio dekret za kapelana u Odri. Na kapelansku dužnost u Odru je pošao 14. svibnja 1946. Od željezničke stanice do župnog stana pratila su ga četvorica naoružanih Oznaša i kod prve kuće u Odri odvukli iza štaglja, mučili ga i ubili. Dobio je „rafal“ iz „šmajsera“ u vrat i grudi. Imao je tada samo 27 godina života.

IRGOLIĆ, ANTUN

Rođen 1877. u Zagrebu. Zaređen je 1901. Tridesetak je godina župnik u Starom Farkašiću (1913.-1943.). Bio je ugledan svećenik, bavio se pomalo i politikom pa je 1942. bio uključen i u tadašnji Hrvatski sabor. Početkom veljače 1943. uhitili su ga partizani, vezali za kola i vukli do Vrateškog, pa do Cerja, a u šumi Suhača mučili i ubili. Pokopan je na groblju u Pokupskom.

JAGIĆ, FRANJO

Rođen 1910. u Sesvetama, župa Sveti Juraj. Zaređen je 1934. Kapelan je u Međurića do 1940., a onda župnik u Gornjoj Jelenskoj do 1943. Nakon toga je do 1945. subsidijar u Kutini. U svibnju 1945. se povlači prema Zapadu. Posljednji put je viđen kod Dravograda.

KERETIĆ, IGNACIJE

Rođen 1885. u Knegincu kraj Varaždina. Zaređen je 1911. Bio je kapelan u Miholjcu kraj Križevaca, Gornjoj Stubici, Draganiću, Štrigovi i Donjoj Stubici. U isto vrijeme uči glazbu u Grazu i Zagrebu. Župnik je u Žažini od 1924. do smrti 1943. Povremeno je upravljao i župama u Selima i Maloj Gorici. Iako nije neposredno ubijen, možemo i njega ubrojiti u ubijene svećenike. Kad je saznao za stravičnu smrt svog kolege iz susjedne farkašićke župe, Antuna Irgolića, dobio je srčani udar i za mjesec dana, 1. ožujka 1943., u teškim mukama umro u bolnici sestara Milosrdnica u Zagrebu.

KLAPŠIĆ, JOSIP

Rođen 1911. u Buku kraj Požege (Pisac ovih redaka mu je kao desetogodišnjak bio u Buku na mladoj misi.). Oko 1936. godine upravlja župama Divuša i Gvozdansko. Kasnije je bio kapelan u Pakracu i Velikoj Gorici i upravitelj župe Uljanik. Posljednje mu je zanimanje bilo vojni dušobrižnik u Slavonkom Brodu. Sa svojom vojnom postrojbom u svibnju 1945. povlačio se prema Zapadu. Viđen je koncem svibnja u zagrebačkom logoru Prečko s tim da je nepoznato mjesto njegove likvidacije.

KOLUNDŽIĆ, MATO

Rođen 1909. u Slavonskom Kobašu. Bio je kapelan u Kutini, Mariji Bistrici i Svetom Ivanu Zelini. Nakon toga je bio upravitelj župe Maja (1937.-1938.) i dvije godine župnik u Gorama (1938.-1940.). Nakon Gora radio je dvije godine u nadbiskupskom uredu u Zagrebu, a od 1942. do 1945. župnik je u Mrežnici kod Duge Rese. Noću 20/21. siječnja, pronađen mrtav uz rijeku Mrežnicu. Pretpostavlja se da su ga, preobučeni u partizane, ubili ekstremni ustaše, kojima je prethodnih dana spočitavao njihova nedjela. Ondašnji Katolički list je donio vijest da je župnik Kolundžić 23. siječnja 1945. opljačkan i strijeljan u Zvečaju.

LOZIČKI, IVAN

Rođen 1913. u Vinogori. Zaređen je 1937. Nakon zaređenja, pet godina je kapelan u Petrinji, do 1942. Zatim je kapelan u bolničkoj kapeli na Rebru u Zagrebu, a od 1. rujna duhovnik u Zastavničkoj školi oružanih snaga, s kojom se u svibnju 1945. povlači prema Zapadu. Neki smatraju da je Lazički ubijen kod Dravograda.

LIZATOVIĆ, ANTE

Rođen 1913. u Krstaticama kod Sinja. Zaređen je u Šibenskoj biskupiji 1938. Koncem 1941. prelazi u Zagrebačku nadbiskupiju pa je od 1.1.1942. kapelan u Kostajnici. Stanovao je u Kukuruzarima i vodio brigu o prijelaznicima na katoličku vjeru. U svibnju 1943. partizani su ga uhitili i odveli u Komogovinu, gdje je bio po zlu poznat komandant Dragan Studen. Ondje je Lizatović, bez nekog službenog suđenja, ubijen.

MODRINJAK, FRANJO

Rođen 1904. u Središču kraj Ptuja u Sloveniji. Zaređen je 1930. Kao prognanika ga je 1941. primio nadbiskup Stepinac pa mu je od 1943. dodijeljena župa Žažina. Na Veliki četvrtak, 30. ožujka 1945., išao je u zagrebačku katedralu po sveto ulje za sisački dekanat. Zbog od partizana porušene željezničke pruge Sisak-Zagreb, putovao je preko Popovače. Nakon izlaska iz vlaka u Popovači, neprijateljski su avioni napali vlak i putnike, pri čemu je ubijen i županski župnik Modrinjak.

RUKAVINA, SLAVKO

Rođen 1913. u Glini, a odrastao u Požegi. Zaređen je 1937. Bio je godinu dana kapelan u Jastrebarskom i godinu dana u Tuhelju, a onda tri godine kateheta u Zagrebu (1939.-1942.). Od 1042. do 1945. vojni je dušobrižnik, najprije u Sisku, a onda u zagrebu. Povlačio se sa svojom vojnom postrojbom, pri čemu je negdje ubijen.

ŠIMUNOVIĆ, DR. IVO

Rođen 1892. u Godinjaku, župa Staro Petrovo Selo. Kao franjevac zaređen je 1916. Nakon zaređenja je djelovao u franjevačkom samostanu u Požegi, a onda je kao vanjski svećenik kateheta i župnik u Pakracu. Prema šematizmu iz 1942. župnik je u Ivanić Gradu i ujedno kateheta u Građanskoj školi. Godine 1943. (ne zna se datum) partizani su ga uhitili, ponižavali, mučili i konačno ustrijelili. Neki misle da je ubijen, jer nije uspio spriječiti rušenje pravoslavne crkve u tom mjestu.

ŠTROMAR, STJEPAN

Rođen 1915. u Gorama, od roditelja Petrinjaca. Zaređen je 1941. Bio je kapelan u Moravču, Zagrebu i Mariji Bistrici. U svibnju 1945. se iz Marije Bistrice povlači prema Zapadu. Odonud je vraćen i ubijen u Macelju s još 10 svećenika i 9 bogoslova. Bilo je to 8. lipnja 1945. Štromar je imao tada samo 30 godina života i 8 godina svećeničkog staža.

VEDRINA, JOSIP

Rođen 1920. u Mariji Bistrici. Zaređen je 1946. Bio je kapelan u Bistri i Desiniću (1946.-1948.), a onda godinu dana kapelan u Kostajnici (1948.-1949.). Nakon Kostajnice župnik je u Loboru, gdje je imao velikih uspjeha, naročito s mladima, što se nije sviđalo komunistima. Dana 25. rujna 1949. vraćao se Vedrina sa sprovoda iz Martinčine zajedno sa svojim zvonarom Tomom Martmušem. Oko 200 metara blizu sela Pavlinići, dočekala ih je rulja, tridesetak partijaša, s letvama s ukucanim čavlima i počela ih mlatiti te ih je na najsvirepiji način dotukla do smrti. Siščanin Srećko Draksler, smo dvije godine stariji od Vedrine, bio je 5 godina kateheta u Mariji Bistrici (1945.-1948.), s Vedrinom doživotni prijatelj, pa samo sve najbolje govori o Vedrini.

VENKO, ALOJZIJE (VJEKOSLAV)

Rođen u Plesmu, župa Krapje. Zaređen 1909. Bio je kapelan u Lipovljanima, Križu, Kutini i Varaždinu, a onda punih 15 godina (1912.-1946.) župnik u Hrvatskoj Dubici. Godine 1946. je lažno optužen pa ga je sud u Sisku osudio na 15 godina robije. Na ovu nepravednu presudu žalio se branitelj Matija Šipuš, ali se žalio i javni tužitelj, koji je tražio smrtnu kaznu. Viši sud je odbio branitelja, a usvojio žalbu tužitelja, te Venka osudio na smrt. Smrtna kazna strijeljanjem izvršena je 9. kolovoza 1946. u Banskom Grabovcu.

ŽAGMEŠTAR, PETAR

Rođen 1899. u Novakima, župa Bistra. Zaređen je 1922. Kapelan je 1922.-1926. u Donjoj i Gornjoj Stubici. Od 1926. je u Sisku kateheta, najprije u osnovnoj školi, a od 1939. i u gimnaziji. Osnovao je u Sisku 1928. Orlovsku, a 1930. Križarsku organizaciju. Bio je u Sisku veoma omiljen, osobito među mladima, što se nije sviđalo komunistima. Već u svibnju 1945. je odveden u nepoznato da mu se ne zna niti za grob.

BELOVIĆ, JOSIP

Rođen 1917. u Šafarskom, tada župa Štrigova (kasnije Raskrižje), na području hrvatskog Međimurja. Belović nije bio svećenik nego klerik salezijanac, ali je poginuo u Popovači pa nek’ bude ovdje prikazan. Belović je od 1943. imao već položene vječne zavjete u salezijanskoj družbi, a u školskoj godini 1943./44. i 1944./45. obavljao je uobičajeni praktikum, odgajajući mlade klerike gimnazijalce s privremenim zavjetima. Budući da su se oni pripremali za polaganje gimnazijskih ispita, Belović im je predavao hrvatski, latinski i grčki. Tada se klerikat, ujedno i novicijat, održavao u Marijinu Dvor ili Diošu kod Daruvara. Kad su partizani zauzeli Daruvar, oni su iz Marijina Dvora, sredinom siječnja 1945., silom odveli u partizane sve novake i klerike. U Dvoru ih je ostalo samo nekoliko, među njima i Belović. 1. veljače 1945. Belović se s dvojicom subraće iz Marijinog Dvora uputio u Zagreb. Tada se teško putovalo pa su oni prvi dan pješice prešli put preko daruvara do Badljevine, gdje su prenoćili. Drugi dan su pješačili do Međurića, a tek treći dan su sjeli u vlak u Banovoj Jarugi, planirajući oko podne biti u Zagrebu. Međutim, oko podne taj dan, 3. veljače 1945., vlak se zatekao u Popovači, napali su ga neprijateljski zrakoplovi, pa slično kao žažinski župnik Modrinjak, a u tom napadu je poginuo klerik Josip Belović. Svi koji su ga poznavali govore o njemu da je bio veoma pobožan, sabran, čovjek molitve i žrtve, pa je njegov provincijal Josip Tkalec za njega rekao: „Bio je zreo za Nebo pa ga je Bog uzeo k sebi“.

(Pisac ovih redaka je imao čast mjesecima stanovati s Belovićem u istom Domu i gledati u njemu nešto izvanredno, nadnaravno, pravoga sveca Božjega.)

2. Svećenici suđeni na zatvor

Na čelu svećenika robijaša neka bude najčasniji robijaš Crkve u Hrvata, njezin uzoriti natpastir, blaženik. Osuđen i zatvaran, ali uvijek slobodan u savjesti pred Bogom i ljudima.

STEPINAC, ALOJZIJE

Rođen 8. svibnja 1898. u Brezarićima, župa Krašić. Evo samo nekoliko osnovnih godina i datuma iz njegova života:

1930. u Rimu zaređen za svećenika,

1931. postaje ceremonijar nadbiskupu Antunu Bauera,

1934. imenovan je nadbiskupom koadjutorom,

1937. po smrti nadbiskupa Bauera, postaje zagrebački nadbiskup,

1941.-1945. zauzima se za sve progonjene, posebne židove i Srbe,

3. lipnja 1945. uhićen i saslušavan,

18. rujna 1946. ponovno uhićen i pritvoren,

20 rujna do 11. listopada 1946. montirani proces,

11. listopada 1946. izrečena presuda – 16 godina zatvora,

1951. premješten iz Lepoglave u kućni pritvor u Krašić,

1952. imenovan kardinalom,

10. veljače 1960. sveto umro,

sredinom 1998. utvrđeno Stepinčevo mučeništvo,

3. listopada 1998. u Mariji Bistrici proglašen blaženim.

Alojzije Stepinac nije u Sisačkom kraju bio ni župnik ni kapelan ni katehetu, ali ipak postoji bogata njegova povezanost s ovim krajem. Prva njegova povezanost sa Siskom je iz 1932. godine, kad se u Sisku od 13. do 15. kolovoza održavao pokrajinski euharistijski kongres. Uz nadbiskupa Bauera, pokrovitelja kongresa, Stepinac je na kongresu vršio službenu ceremonijara. Za Stepinca se govorilo da je čovjek Euharistije jer je bio pokrovitelj na desetak pokrajinskih euharistijskih kongresa u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Jedan je bio 14. i 15. kolovoza 1938. u Petrinji. Kroničari su zapisali da je bio veoma svečano.

Godine 1935., 3. kolovoza, nadbiskup Stepinac pohodio je Glinu i Viduševac, a 4. kolovoza u Bučici je slavio misu, propovijedao i blagoslovio barjak Društva Presvetog Srca Isusova. Iste godine, 13. listopada, dijeli je nadbiskup Stepinac, zajedno s pomoćnim biskupom Franjom Salis-Seewisom, svetu potvrdu u Sisku. Bilo je 1832 krizmanika.

Godine 1936. dijelio je nadbiskup Stepinac svetu potvrdu na Banovini i to: 23. rujna u Viduševcu, 25. u Glini, 26. u Maloj Solini i 29. rujna u Maji. Godine 1940. podijelio je svetu potvrdu u Kutini. Uz svetu potvrdu u svakoj župi obavio je i kanonsku vizitaciju.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Nadbiskup je spašavao sve progonjene, naročito židove Srb i Slovence, pa i na ovom Banovinskom području. Primio je 1941. oko 500 prognanih slovenskih svećenika pa je desetak uputio na zbrinjavanje na sisačko područje: u Sisak dvojica i po jednoga u Žažinu, Gušće, Glinu, Malu Solinui Pokupsko. Pomagao je i Slovence upućene u logore, pa i logor u Sisku smješten u Starom gradu. Više se zauzimao za progonjene Srbe pa u svibnju piše Paveliću protiv streljanja 260 Srba u Glini. U srpnju 1941. spašava iz jasenovačkog logora 2000 Srba prijelaznika iz okolice Sunje. Tijekom 1942. se nadbiskup zauzeo za spašavanje gotovo 10.000 djece , srpske i partizanske, dopremljene u Sisak. Smatra se da je Stepinac svojim zauzimanjem od sigurne smrti spasio preko 6 000 te djece i da mu je to jedno od najdivnijih djela u ratno vrijeme. Za spomen na blaženog Alojzija imamo na području Sisačke biskupije dvije župne crkve, u Budaševu i Kutinskoj Slatini, a u svetištu sisačke katedrale Stepinčevu sliku, djelo sisačkog akademskog slikara Slave Striegla (sliku je na Križevo 1999. blagoslovio biskup Želimir Puljić).

BAZIJANEC, VALENTIN

Rođen 1900. u Kalinovcu. Zaređen je 1932. Kapelan je u Samoboru (1933.-1934.) i Sisku (1934-1935.). Upravlja zatim župama: Davor (1935.-1937.), mala Solina (1937.-1938.), Jamnica Pisarovinska (1938.-1940.) i Štefanje (1940.-1945.). Uhićen je 1945. i osuđen na 15 godina zatvora. Proveo je u Staroj Gradiški 5 godina i 8 mjeseci. Nakon robije je kratko upravljao nekim župama: Špišić Bukovica, Ferdinanovec, a onda i kao kapelan u Radoboju i Hrašćini, pa je na kraju samo radio kancelarijske poslove u župi Sv Petra u Zagrebu. Umro je 1976. godine.

BENČIĆ, ALOJZIJE

Rođen 1890. u Maču. Zaređen je 1914. Kao mladomisnik bio je u Kutini kapelan, kateheta i orguljaš (1914.-1921.), a dvije godine i upravitelj župe (1921.-1923.). Od 1924. je u Zagrebu kateheta, duhovnik i orguljaš najprije u župi Svetog Ivana, a onda i u katedrali, gdje je povremeno mijenjao Dugana. Od 1927. do 1937. je radio u kaptolskom uredu, kad je izabran za prebendera. Od 1941. je nadzornik građanskih pučkih škola, od 1943. počasni kanonik, a na prijelazu god. 1950./1951. bio je 4 mjeseca u zatvoru. Umro je 1977.

BLAGA, ADOLF

Rođen 1889. u Ferdinanovcu. Zaređen je 1912. Nakon što je 6 godina bio kapelan u Samoboru, od 1918. pa do 1945. župnik je u rodnom Ferdinanovcu. Tada je uhićen i na bjelovarskom sudu osuđen na 20 godina. U Staroj Gradiški je proveo 5 godina i 6 mjeseci. Kasnije je bi župnik u Martinskoj Vesi i dekan Sisačkog dekanata. Posljednjih 6 godina provodi u župi Svetog Križa u Sisku kao subsidijar. Umro je u Sisku 1968.

BRAJKOVIĆ, STJEPAN

Rođen u Opatiji, župa Kravarsko. Zaređen 1957. Kao župnik u Samarici 1961. i 1962. osuđivan na manje kazne do 60 dana. Od 197. do 1987. župnik je u Selima kod Siska, te je već 1970. osuđen na godinu dana zatvora, što mu je dijelom oprošteno. Godine 1976. ponovno je osuđen na godinu dana, što je proveo u Staroj Gradiški i Lepoglavi. Kasnije, kao bolesnik živi u svećeničkom domu u Zagrebu.

CRKOVIĆ, JOSIP

Rođen 1907. u Jukincu, župa Glina. Zaređen je 1930. Bio je kapelan u Vrapču (1930.-1931.) i Mariji Bistrici (1931.) te župnik u Cirkveni (1935.-1941.). Nakon toga djeluje u Nadbiskupskom duhovnom stolu sve do 1947., kada postaje župnik u Bjelovaru. Uhićen je 1952. i osuđen na 2 godine i tri mjeseca, što je u potpunosti izdržao u Staroj Gradiški. Nakon robije vraća se župničkom radu u Bjelovaru, a onda je od 1957. do 1968. župnik župe Sv. Blaža u Zagrebu, kada je imenovan kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Umro je 1988.

DRNIĆ, ĐURO

Rođen 1915. u Preloščici, svećenik franjevac, konventualac. Osuđen od Okružnog suda u Zagrebu na 3 godine zatvora jer je bio dušebrižnik hrvatske policije i jer je pri povlačenju poveo i skupinu franjevačkih bogoslova.

DUMBOVIĆ, VLADIMIR

Rođen 1914. u Varaždinu. Zaređen je 1937. Tijekom 1938. kapelan je u Sisku, a nakon toga do 1940. u Maruševcu, Pakracu i Starom Petrovom Selu. Tijekom 1940. je privremeni upravitelj župe u Čučerju. Tijekom rata je u Kustošiji u Zagrebu subsidijar i kateheta. Nakon rata je uhićen i suđen pa je proveo u zatvoru Stara Gradiška nešto preko godinu dana (tijekom 1946.-1947.). Tu je stradao na živce pa se nakon zatvora više bavio studijem, te je kao profesor u školi predavao zemljopis.

FRATROVIĆ, JURAJ

Rođen 1912. u Donjem Selištu, župa Glina. Zaređen je 1935. u Splitu. Za vrijeme rata djeluje na području Splitske nadbiskupije. Koncem 1944. je uhićen i 1945. osuđen na zatvor, u kojem se proveo pune 3 godine, do ožujka 1948. Nakon zatvora se vraća u Zagrebačku nadbiskupiju pa postaje župnik u Šišincu (1948.-1954.). Nakon Šipinca je još župnik u Vrtlinskoj (1954.-1962.) i Dapcima, do smrti 18. veljačke 1992.

GENC, FRANJO

Rođen 1915. u Bednji. Zaređen 1942. U Kravarskom je kapelan (1942.-1943.) i župnik (1943.-1944.). Zatim je kratko kapelan kod Sv. Ivana U Zagrebu, pa ponovno župnik u Kravarskom (1945.-1947.). Tu je uhićen i osuđen na 20 godina robije. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški 5 godina i 8 mjeseci. Nakon robije je kratko u Kravarskom i Loboru, a onda 19 godina župnik u Voloderu (1959.-1978.), sve do umirovljenja. Umro je 2. kolovoza 1984.

GOLUBIĆ, ĐURO

Rođen 1916. u Svetom Petru, župa Veliki Bukovec. Zaređen je 1942. Bio je tri godine kapelan u Jastrebarskom (1942.-1945.). Imenovan je 11. siječnja 1946. župnikom u Karlovcu, na Dubovcu, a već 20. veljače 1946. je uhićen i osuđen na 13 godina robije. U Staroj Gradiški je proveo 7 godina i 10 mjeseci, nakon čega je pušten na slobodu. Nakon robije, Golubić je dvije godine župnik u Gorama (1953.-1955.) i šest godina župnik u Topuskom (1955.-1961.). nakon toga je djelovao na području Koprivnice, a završio u svećeničkom domu, gdje je umro 1988. godine.

GRUIČIĆ, KARLO

Rođen 1882. u Dugoj Resi. Zaređen je 1906. Župnik j u Martinskoj Vesi od 1918. do 1937., s tim da je od 1927. i dekan Sisačkog dekanata. Godine 1937. je imenovan zagrebačkim kanonikom. U sisačkom kraju se isticao kao organizator udruga katoličke akcije, na primjer Križara, pišući članke u katoličkim listovima. Godine 1946. je osuđen na 5 godina zatvora, ali zbog neljudskih zatvorskih uvjeta umire u zatvoru u Staroj Gradiški 3. ožujka 1948.

HERMAN, MARIJAN o. ČASTIMIR

Rođen 1914. u Varaždinu. U Čuntiću je župnik i gvardijan do 1942. Nakon toga je do kraja rata vojni svećenik. U Zagrebu je 1945. osuđen na 9 godina zatvora. Kad se 1954. vratio iz zatvora, ponovno je osuđen 19. listopada 1954. u Sisku, na smrt vješanjem. Viši sudovi su ovu presudu mijenjali najprije na smrt streljanjem, pa na doživotni zatvor, gdje je proveo 22 godine, najviše od svih svećenika osuđenih na zatvor. Navodi ga Novak u „Magnum crimen“, ali mu ne prepisuje nikakav zločin, izuzev tobože širenje ustaških ideja i prije rata jer se u Čuntiću još za Božić 1940. održao tajni sastanak o rušenju Jugoslavije.

IVŠIĆ, KREŠIMIR

Rođen 1918. u Velikoj Ludini, porijeklom iz Boka kraj Siska i odrastao u Sisku. Zaređen 1943. Kapelan je u Virju (1943.-1944.), a 1945. dolazi za župnika u Cerju, nakon što je ubijen tamošnji župnik Ivan Janeš. Dana 13. prosinca 1946., Ivšić je uhićen i osuđen na 13 godina zatvora. Kasnije je kazna smanjena na 5 godina, što je u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški. Nakon izlaska iz zatvora, godinu dana je župnik u Bukevju (1952.-1953.) i dvije godine u Sćitarjevu (1953.-1955.), a zatim pune 34 godine župnik u Markuševcu, sve do smrti 1989. godine.

IVŠIĆ, MATIJA

Rođen 1894. u Boku kraj Siska. Stric je Krešimira Ivšića. Zaređen je 1918. Devet godina je kapelan u Sisku (1918.-1927.) i dvije godine župnik u Selima kod Siska (1927.-1919.). Nakon toga tri godine studira glazbu na Papinskoj akademiji u Rimu. Po povratku iz Rima, kratko je kateheta u Zagrebu, a onda od 1935. do 1950. predaje crkvenu glazbu u Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 1937. godine je i prebender. U Zagrebu je vodio poznato pjevačko društvo „Zagrebačka polifonija“, i skladatelj je crkvene glazbe. Nakon 12 godina, teško bolestan, pušten je uvjetno iz Stare Gradiške da kod kuće umre. I umro je nakon godinu dana, 1963. godine.

KOLARIĆ, MIHOVIL

Rođen 1880. u Koprivnici. Zaređen je 1905. Bio je kapelan u Pregradi (1905.-1906.) i Posavskim Bregima (1906.-1909.) pa je kratko i upravitelj te župe. Dvije godine je kapelan u Pitomači (1910.-1912.), a onda 33 godine kateheta u Koprivnici. Godine 1945. je osuđen na 15 godine robije, ali je već nakon dvije i pol godine urmo u Staroj Gradiški, navodno od tifusa, 7. siječnja 1948.

KOMLJENOVIĆ, LUKA

Rođen 1913. u Šehovcima, župa Sanski Most. Prije dolaska u Zagrebačku nadbiskupiju, bio je devet godina u zatvoru. Dvanaest je godina bio župnik u Selima kod Siska (1957.-1969.). Od 1969. živio je do smrti u Selima kao umirovljenik.

KOVAČEVIĆ, ALOJZIJE

Rođen 1902. u Donjoj Lendavi, Slovenija. Kovačić je salezijanac pa je do 1946. djelovao u raznim selezijanskim zavodima za odgoj mladeži. A onda je država 1946. oduzela selezijanskoj družbi sve zavode i izbacila ih na cestu. Da im pomogne, nadbiskup Franjo Šeper im je dodijelio župe Sela kod Siska i Žažinu da ih vode kroz 10 godina (1947.-1957.). Kovačić je upravljao ovim župama dvije godine (1953.-1955.). Ponovno je uhićen 1955. i osuđen na 12 godina zatvora.

KRANJČEV, JURAJ

Rođen 1900. u Đurđevcu. Zaređen je 1923. Bio je kapelan u Garešnici (1923.-1926.) pa je godinu dana i upravljao tom župom. Zatim je dvije godine kapelan u Sisku (1927.-1929.). Župnik je u Zagorskim Selima (1929.-1933.), Kalinovcu (1933.-1942.) te župnik i dekan u Varaždinskim Toplicama (1942.-1962.), nakon čega je umirovljen. Kao umirovljenik, duhovnik je časnim sestrama karmelićanka. Godine 1945. je bio uhićen i osuđen na 10 godina zatvora, što mu je kasnije smanjeno na 3 godine, a u zatvoru je proveo 2 godine i 10 mjeseci. Umro je 1985. godine.

KUNKERA, JOSIP

Rođen 1914. u Novalji, u Krčkoj biskupiji. Zaređen je 1938. u Krku. Početkom 1945. dolazi u Zagrebačku nadbiskupiju, nakon čega je kratko kapelan u Sunji, a onda tri godine upravlja župama Preloščica i Gušće (1955.-1948.). Godine 1948. odlazi za župnika u Bučje, gdje iste godine bude uhićen i osuđen na zatvor. U zatvoru je proveo 5 godina (1948.-1953.). U Spomenici župe Bučje piše da je Kunkera bio u zatvoru 4 godine i vratio se kao teški plućni bolesnik. Umro je u rodnoj Novalji 1983. godine. Kunkera se pomalo bavio arheologijom i pisanjem te je napisao knjigu Religija Ruševačkog kraja od paleolita do naših dana, Ruševo, 1970.

(Pisac ovih redaka dobro se sjeća Kunkera dok je boravio kod rodbine u Ruševu. Župnici Požeškog dekanata koristili su ga kao odličnog propovjednika pa je po župama držao duhovne obnove, trodnevnice i nagovore, pri pojedinim vjerskim okupljanjima.)

LICAC, HRVOJA

Rođen 1921. u Golubovcu, župa Jablanica. Zaređen je 1945. Kao mlad svećenik postaje župnik u Gorama (1946.-1948.), od kuda je pozvan u Vojsku. Vojsku je služio u Goraždu, gdje je 1949. osuđen na 8 godina zatvora. Godinu dana je robovao u Sarajevu radeći na gradilištu, a onda 7 godina u Zenici gdje je tucao kamen i radio u ljevaonici. Na molbu svoje majke, pušten je nekoliko mjeseci ranije, pa je već 1956. župnik u Krapju (1956.-1959.), zatim Vrhovcu kod Ozlja (1959.-1969.) i Luki (1969.-1981.).

LONČAR, IVAN

Rođen 1920. u Molvama. Zaređen je 1946. u Velikom Bukovcu, a onda privremeni upravitelj župa Hrastovica i Čuntić (1948.-1949.). nakon toga se ponovno vraća u Veliki Bukovac gdje je najprije kapelan (1949.-1953.), a nakon smrti župnika Gažija, postaje u Bukovcu župnik sve do umirovljenja (1953.-1989.). Godine 1958. je proveo 35 dana u zatvoru u Varaždinu. Umro je 1992. u Bukovcu, gdje je i pokopan.

LONČAREK, VLADOJE

Rođen 1870. u Brdovcu. Zaređen je 1892. Bio je kapelan u Preloščici, rodnom Brdovcu i Čazmi (1892.-1904.). Zatim je župnik u Topuskom punih 50 godina (1904.-1955.), sve do smrti 2. svibnja 1955. Bio je začasni predsjednik Nadbiskupskog duhovnog stola i začasni kanonik. Bio je nekoliko puta u istražnom zatvoru. Dva puta je od srbo-komunista osuđen na smrt, ali se za njega zauzeo Rittig, pa nije ubijen, nego je doživio 85 godina života i 63 godina svećenstva.

MATOIĆ, STANKO

Rođen 1913. u Adamovcu, župa Moravče. Zaređen je 1938. Bio je kapelan u Križevcima (1939.-1940.) i, nakon vojske, u Dugom Selu (1942.-1943.), pa župnik u Oborovu (1943.-1948.). Tu je uhićen i osuđen na dvije godine zatvora, koje je proveo u Staroj Gradiški (1948.-1950.) Po povratku iz zatvora, župnik je devet godina u Kratečkom (1950.-1959.). Iz Kratečkog je povremeno upravljao i župama Gušće i Lonja. Od 1959. je još župnik u Osekovu do umirovljenja 1981., kad se povlači u svećenički dom u Zagrebu. Umro je 1984.

MEDVEN, ANTUN

Rođen 1873. u Sisku. Zaređen 1896. Bio je kapelan u Varaždinu (1896.-1902.). Župnik je u Bartolovcu pune 52 godine (1906.-1958.). Tamo je uhićen 1949. i osuđen na 18 mjeseci zatvora. Od toga je 13 mjeseci proveo u Staroj Gradiški. Nakon umirovljenja 1958. živi i dalje kao umirovljenik u Bartolovcu sve do smrti 1965.

NOVAK, STJEPAN

Rođen 1925. U Kravarskom Nije suđen kao svećenik nego kao katolički bogoslov. Godine 1951. je suđeno četrnaestorici bogoslova zagrebačkog Bogoslovnog fakulteta zajedno s njihovim duhovnikom Josipom Salačem. Salač je osuđen na 6 godina, a bogoslovi na različite kazna od 3 do 13 godina zatvora. Najveću kaznu od 13 godina dobio je Stjepan Novak, rodom iz Kravarskog. Ondašnji komunistički režim činio je sve kako bi odvratio sjemeništarce i bogoslove od svećeničkog poziva. Zbog toga je organiziran i navedeni proces 1951. u Zagrebu. Novaku su u krivnju uzeli da je vodio dnevnik u kojem je ružno pisao o komunističkoj ideologiji i da je pisao pjesme, pa je u jednoj vrijeđao zvijezdu petokraku.

NUK, VILIM

Rođen 1900. u Zagrebu. Zaređen je 1924. u Rimu, gdje je studirao i postigao doktorat. Po povratku u Domovinu, kapelan je u Kutini (1925.-1928.) i katehetu u Zagrebu (1928.-1932.), zatim je župnik u Gradecu (1932.-1936.), duhovnik časnim sestrama u Novom Marofu (1936.-1938.) i blagajnik u NDS-u (1938.-1943.). Od 1943. je prebendar Prvostolne crkve u Zagrebu. Godine 1947. je osuđen na 6 godina zatvora, od čega je skoro pet godina proveo u Staroj Gradiški, do 1951. godine. Nakon zatvora obavlja razne odgovorne službe u Nadbiskupiji. Godine 1962. je imenovan kanonikom, godine 1976. arhiđakonom dubičkim i 1982. monsinjorom. Umro je 1987.

ORLIĆ, JOSIP

Rođen 1893. u Petrinji. Zaređen je 1917. Kapelan je u Žažini (1917.-1919.), Velikom Bukovacu (1919.-1924.) i Varaždinu (1924.-1928.). Zatim je župnik u Preloščici (1928.-1934.) i Sunji (1934.-1942.). Godine 1942. dolazi za župnika u Krapinu, gdje je 1947. uhićen i osuđen na 11 godine zatvora. Nakon 8,5 godina vratio se nazad u Krapinu, postao je i dekan Krapinskog dekanata. Umirovljen je 1974., a ostaje i dalje u Krapini. Umro je u svećeničkom domu u Zagrebu, 1979.

PAŠIĆEK, PAVAO

Rođen 1909. u Bokovcu Donjem, župa Remete. Zaređen 1932. Kapelan je u Novoj Kapeli (1932.-1933.), Suhopolju (1933.-1936.) i Prelogu (1936.). Pet godina je župnik u Divuši (1936.-1941.) i četiri godine u Vrapču (1941.-1945.). Godine 1946. imenovan je župnikom u Gradini, ali je već u veljači iste godine uhićen i osuđen na 20 godina robije. Nakon robovanja, od listopada 1962. do smrti, župnik je i dekan u Ivanić Gradu. Urmo je 30. siječnja 1978.

PERHAČ, IVAN

Rođen 1885. u Goričanu. Zaređen 1910. u Pečuhu. Godine 1926. dolazi u Zagrebačku nadbiskupiju. U Donjoj Dubravi je najprije kapelan (1926.-1927.), a onda i župnik (1927.-1931.). Nakon toga je tri godine župnik u Dekanovcu (1931.-1934.) i 11 godine (1934.-1945.) župnik u Kratečkom. Godine 1945. uhićen je i osuđen na 20 godina robije. Zbog neljudskih zatvorskih uvjeta, umro je u zatvoru Stara Gradiška već nakon dvije godine, 17. svibnja 1947.

RAZUM, MIHAEL

Rođen 1882. u Konščici, župa Sveti Martin pod Okićem. Zaređen 1905. Dvanaest godina je bio kapelan po raznim župama: Zlatar, Jamnica, Kutjevo, Bistra, Cirkvena i Sv. Blaž u Zagrebu. Župnik je u Petrinji od 6. listopada 1920. do umirovljenja u veljači 1951. U vrijeme rata i poraća je više puta bez službenog suđenja zatvaran na kraće i duže vrijeme. Od 1951. je živio u rodnom mjestu, gdje je i umro 6. rujna iste godine.

SALAČ, DR. JOSIP

Rođen 1908. u Daruvaru. Zaređen 1932. U početku je vjeroučitelj u Zagrebu, a onda od 11. rujna 1937. do 3. srpnja 1939. vjeroučitelj u Sisku. Nakon što je doktorirao iz teologije, postao je vicerektor u Bogoslovnom sjemeništu (1943.), pa i duhovnik u Bogosloviji. Godine 1951. podneseno je 6 kaznenih prijava protiv 14 bogoslova u Zagrebu, pa i protiv njihovog duhovnika Salača, koji je tobože trebao znati što rade njegovi gojenici, a nije ih spriječio i prijavio. Svi su bogoslovi osuđeni na zatvorske kazne od 3 do 13 godina, a njihov duhovnik Josip Salač na 6 godina. Zbog amnestije, proveo je u zatvoru 4 godine i 3 mjeseca. Nakon zatvora, ponovno je duhovnik u Bogosloviji, od 1959. kanonik, a od 1970. pomoćni biskup zagrebački. Naglo je umro 1975. godine.

SOLDO, NIKOLA

Rođen 1917. u Krasnom u Hercegovini. Zaređen u Zagrebu. U Petrinji je kapelan i kateheta od 1942. U to vrijeme osuđen je na doživotnu robiju, koja mu je zamijenjena na 20 godina. U Staroj Gradiški je odrobijao punih 15 godina, do 1960. godine. Nakon robijanja, Soldo u Zagrebu obavlja razne službe. Od 1966. je prebendar, a od 1969. kanonik Prvostolne crkve zagrebačke. Bio je i arhiđakon, Dubički (1972.-1979.) i Gorski (1979.-1981.). Papa ga 1975. imenuje prelatom. Zbog bolesti 1990. odlazi u mirovinu i stanuje u svećeničkom domu u Zagrebu.

SUKNER, JOSIP

Rođen 1915. u Potoku, župa Osekovo. Zaređen 1944. Nakon kraćeg kapelovanja u Donjoj Zelini, župnik je u Gornjoj Jelenskoj (1945.-1946.). U svibnju 1946. je uhićen i osuđen na 6 godina robije. Kad se nakon punih 6 godina vratio iz zatvora, bio je kratko župnik u nekoliko župa: Vrtlmska (1952.-1953.), Maće (1953.-1955.) i Ludina (1955.-1957.). Kad je saznao da postoji ubojica sa zadatkom da ga ubije, pobjegao je 1957. iz zemlje. Nakon 12 godina se vratio pa je od 1969. župnik u Lasinju, do 1972., i nakon toga u Pribiću, do smrti 19. studenog 1981.

ŠUSTEK, LJUDEVIT

Rođen 1907. u Dubravi kod Vrbova. Zaređen je 1930. U Sisku je tri godine kapelan (1931.-1934.) i nakon toga četiri godine župnik u Preloščici (1934.-1938). Nakon Preloščice, župnik je u Gaju (1938.-1948.), Gradini (1948.-1962.) i Belekovcu (1962.-1964.), nakon čega je umirovljen. U kolovozu 1951. je uhićen, odveden u Viroviticu u zatvor i pušten tek nakon 6,5 mjeseci. Kao umirovljenik živio je u Virovitici, gdje je i umro 30. prosinca 1975.

VLAHOVAC, MATIJA

Rođen 1916. u Buzinu, župa Odra. Zaređen 1941. Bio je kapelan u Bjelovaru (1941.-1945.), upravitelj župa Stara Grediška (1945.-1946.) i Koprivnica (1946.-1950.) te župnik u Gorama (1951.-1953.) i Vukmaniću (1953.-1965). Za župnikovanja u Vukmaniću, osuđen je na tri godine strogog zatvora, što je Vrhovni sud preinačio u dvije godine, koje je Vlahovec u cijelosti proveo u Staroj Gradiški. Nakon izlaska iz zatvora, u sljedećih 17 godina, 1967.-1984., djelovao je u župama: Hlebine, Varaždinske Toplice, Biškupec i novoosnovana župa Kučan Marof. Kao umirovljenik je duhovnik časnim sestrama u Lužnici.

3. Svećenici koji su morali napustiti Domovinu

BELUHAN KOSTELIĆ, EUGEN

Rođen 1915. u Osekovu. Zaređen 1939. Bio je kapelan u Gornjoj Stubici (1939.-1940.) i Krapinskim Toplicama (1940.-1941.). Župnik je u Voloderu od 1941. do svibnja 1945., kad se povlači prema zapadu. Kratko se zadržavao u Austriji, od kuda je prešao u Italiju, pretežno u Rim, gdje je i umro 23. prosinca 1990. U Italiji je bio dušobrižnik hrvatskim izbjeglicama. Godine 1963. je imenovan mosinjorom, a 1972. prebendarom bazilike Sv. Petra u Rimu.

CECELJA, VILIM

Rođen 1909. u Svetom Iliji. Zaređen 1932. Nakon što je bio tri godine kapelan u Bedenici (1932.-1935.), četiri je godine župnik na Banovini, u Hrastovici (1935.-1939.). Zatim je župnik novoosnovane župe Bl. Nikole Tavelića u Kustošiji u Zagrebu (1939.-1942.), gdje je izgradio crkvu, župni stan i školu. Za vrijeme NDH ujedno je i aktivan vojni svećenik. Kao vojni svećenik, a i zbog toga što je kao hrastovački župnik poznavao Mirka Puka i još neke prvake u NDH, 1941. zaprisegnuo je prvu hrvatsku vladu. Zbog prijetnji od strane komunista, Cecelja se 1945. povlači u Austriju. U Salzburgu je proveo svo vrijeme do smrti 3. srpnja 1989. godine. Mnogo se brinuo za hrvatske prognanike pa je dao i svoj doprinos za obilježavanje Bleiburške tragedije. Kad su nadbiskupu Stepincu prilikom suđenja spominjali Cecelju u negativnom smislu, Stepinac je odgovorio: „Vilim Cecelja je bio čovjek bez prigovora. Sa su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikome ni vlas s glave pala“.

JESIH, PAVAO

rođen 1890. u Zagrebu. Zaređen 1913. Bio je kapelan u Kašini (1913.-1916.) i Svetom Petru u Zagrebu (1916.-1918.), a potom tajnik Hrvatskog katoličkog narodnog saveza (1918.-1923.). Pet godina je župnik u Preloščici (1923.-1928.) i sedam godina u Cirkveni (1928.-1935.). Godine 1935. je imenovan prebendarom Prvostolne crkve u Zagrebu te radi na organizaciji Katoličke akcije.

(Pisac ovih redaka se sjeća kako je Pavao Jesih 19. lipnja 1935. u Ruševu kod Požege, gdje je njegov brat Dragutin bio župnik, blagoslovio četiri križarske zastave.)

Pavlov brat Dragutin j kao župnik u Šćitarjevu ubijen 27. studenog 1944., navodno zbog toga što je skrivao jednu židovsku obitelj.  A Pavao je u vrijeme NDH bio kratko u zatvoru u Lepoglavi. Dolaskom komunista na vlast, Pavu se prigovorilo da je 1941. predvodio izaslanstvo Katoličke akcije poglavniku Paveliću. Da ne bude zbog toga suđen, u kolovozu uspijeva otputovati u Rim, gdje ostaje do smrti 31. listopada 1963. godine.

KOVAČEVIĆ, MIRKO

Rođen 1909. u Gornjem Jesenju kod Krapine. Zaređen je 1933. Bio je kapelan u Sv. Ivanu Zelini (1933.-1935.) i Sisku (1935.-1938.), a zatim u Sisku i katehetu (1939.-1941.) s tim da tijekom 1938. i 1939. povremeno upravlja župama Martinska Ves i Sela kod Siska. Bavio se glazbom te je 8 godina bio sjemenišni orguljaš. Nakon Siska vjeroučitelj je u Zagrebu (1942.-1944.). Koncem rata, 1945., pobjegao je u Južnu Ameriku, u Argentinu, gdje je u Buinos Airesu umro početkom 1985. godine.

4. Istaknute svećeničke žrtve

Kratko su prikazane 64 svećeničke žrtve, iako bi se o svakoj od njih moglo napisati mnogo više. Zbog toga izdvajamo između njih nekoliko žrtava da se vidi kako se ubijalo bez suda i da se ne zna za grob, kako se ubijalo bez suda pa se za grob saznalo kasnije, kako se sudilo na smrt bez dokaza o nekoj krivnji ikako se sudilo na duge zatvorske kazne, zbog čega žrtve umiru prije isteka roka na koji je osuđena. Nije li i nadbiskup Stepinac osuđen na 16 godina, a zbog uvjeta kojima je bio podvrgnut u zatvoru, umro je nakon 14 godina?

ŽAGMEŠTAR, PETAR

Sisački kateheta. Rodio se 8. srpnja 1899., od oca Nikole i majke, rođene, Car u Novakima, župa Bistra. Školovao se u Bistri i Zagrebu, gdje je završio Bogoslovni fakultet i gdje ga je 23. srpnja 1922. nadbiskup Antun Bauer zaredio za svećenika. Kao mladi svećenik bio je 4 godine kapelan u Gornjoj i Donjoj Stubici, nakon čega 1926. godine dolazi u Sisak. U Sisku je kateheta najprije u osnovnoj školi, a nakon položenog ketehetskog profesorskog ispita, promaknut je 1931. u viši stupanj nastavnika, s tim da je od 1939. kateheta sisačke gimnazije u rangu profesora. Žagmeštar u isto vrijeme pomaže sisačkom župniku Ivanu Huleniću u pastoralnim i drugim poslovima. Svakodnevno služi misu u bolničkoj kapeli za 20 časnih sestara bolničarki. Bio je odličan organizator đačkih vjerskih udruženja. Tako je već 1928. odlično vodio Orlovsku organizaciju, koja održava mjesečne sastanke i ima skupne ispovijedi i pričesti. Nakon što su 1929. kraljevskom diktaturom ukinuti “Orlovi”, Žagmeštar već 1930. organizira osnivanje križarskih organizacija. Priređuje veliko slavlje na Kvirinovo 1931., kad je nadbiskup Bauer blagoslovio križarske zastave. Svake godine, pod vodstvom svoga duhovnika, križari proslavljaju Papin dan, Majčin dan, Križarski dan i druge značajnije dane i blagdane. Češće  su organizirane priredbe, predavanja i koncerti. Križari imaju i svoju glazbu, kojom često nastupaju, pa su nastupali i na sisačkom euharistijskom kongresu u kolovozu 1932. godine. Imali su križari svoju glazbu, bile su zajedničke križarske ispovijedi, pričesti, duhovne vježbe i hodočašća. Duša svega toga mladenačkog kršćanskog žara bio je njihov omiljeni i voljeni kateheta Žagmeštar.

Imao je katehela Žagmeštar četu ministranata, ali i četu sjemeništaraca, koji su se upravo na njegovu primjeru oduševljavali za svećenički poziv. Dvojicu od njih, Srećka Drekslera i Krešimira Ivšića (zaređeni 1943.), kateheta Žagmeštar je uspješno vodio sve od prvih razreda osnovne škole do svećeništva. Žagmeštar je bio poznat i po tome da je uvelike pomagao svima potrebitima, naročito u vrijeme rata. Skrivao je neke Židove pa je zbog toga pozivan na odgovornost. Na poziv nadbiskupa Stepinca da se zauzmemo za srpsku partizansku djecu dovezenu tijekom rata u Sisak, Žagmeštar je svakodnevno obilazio sisačke obitelji, dok su se u Sisku još držale krave, sakupljao mlijeko i druge živežne namirnice i odnosio ih u logor gladnoj djeci. U Sisku je bio toliko poznat kao dobrotvor, da su ga nazvali „Majka sirotinje“. Govorilo se također u Sisku, ako se ikada u Sisku bude podizao nekome spomenik, onda ga treba najprije podići Petru Zagmeštru. Postoje podatci i o tome da je znao za sisačke komuniste i njihove sastanke, ali je to tajio i skrivao da ih zaštiti od uhićenja. Što se dogodilo tako divnom i plemenitom čovjeku, kateheti Petru Žagmeštru? Vrlo brzo po ulasku partizana u Sisak (5. svibnja 1945.), jedne noći, netko je zapisao da je bilo 17. svibnja, nepoznati ljudi su iz stana odveli Žagmeštra i od tada se više ništa ne zna za njega. Negdje je ubijen, pa mu se ne zna za grob. Glavna njegova „krivnja“ je bila u tome što je bio ugledan svećenik, koji je uspješno provodio ljude k Bogu, naročito hrvatsku mladež, a to se nije uklapalo u komunističke planove, pa ga je trebalo ukloniti.

ŠTROMAR, STJEPAN

Kapelan u Mariji Bistrici. Rodio se u ožujku 1915- u Gorama kod Petrinje od oca Stjepana i majke Barbare, rođene Fabić. Roditelji, i otac i majka, rođeni su Petrinjci. Stjepanov otac bio je učitelj pa je službovao u Farkašiću, Velikoj Mlaki i Vukovini, pa je zbog toga i mladi Stjepan osnovnu školu polazio u Velikoj Mlaki. Gimnaziju i Bogoslovni fakultet završio je u Zagrebu, gdje ga je nadbiskup Stepinac 16. ožujka 1941. zaredio za svećenika. Mladu misu je Stjepan, 25. ožujka iste godine, proslavio u crkvi Gospina Uznesenja u Vukovini, gdje mu je otac bio ravnatelj osnovne škole i orguljaš u župnoj crkvi. Kad bi nadbiskup Stepinac dolazio u Vukovinu, a bio je tamo na Veliku Gospu 1940., pohodio bi i obitelj Štromar i svoga bogoslova Stjepana i tada bi mu Stjepanova majka ponudila njegovo omiljeno kiselo mlijeko iz ćupa. Mladi svećenik Stjepan Štromar je u četiri godine promijenio tri župe, u kojima je bio kapelan: Moravče (1941.-1942), Nova Ves u Zagrebu (1942.-1943.) i Marija Bistrica (1943.-1945). Početkom svibnja 1945. bistrički kapelan Stjepan, pred progoniteljima Crkve, svećenika i hrvatskog naroda, kreće u neizvjesno prema Zapadu, od kojega se očekivala zaštita. Od Bleiburga je vraćen poznatim „Križnim putem“ i20. svibnja 1945., na blagdan Duhova, s nekoliko svećenika, bogoslova i redovnika, našao se u Krapini. Čim je gvardijan franjevačkog samostana, o. Ostijan Ostrognaj, saznao za skupinu svećenika i franjevaca, odmah je otišao i pozvao ih u samostan da se odmore i okrijepe. Stjepan se otuda 3. lipnja javio pisamcem svome stricu. Napisao ie da mu je u samostanu lijepo, ali ga muči neizvjesnost, jer ne zna što ga dalje čeka. U samostanu je točno zapisana ta skupina, bilo ih je ukupno 2l: 10 je svećenika, 7 svjetovnih, među njima Stjepan Štromar, 5 franjevaca, zatim 7 bogoslova,4 svjetovna, medu njima Branko Kukolja iz Marije Bistrice, i 3 franjevca i konačno 2 franjevačka redovnika, jedan gimnazijalac i jedan brat laik.

Dana 4. lipnja 1945. skupinu križnoputaša su iz samostana tobože vodili na Oznu, na neko saslušanje. Utovarili su ih u kamion, povezali žicom i rekli da ih voze u Varaždin. Stvarno su ih vozili na goru Macelj do stare lugarnice u predjelu „Lepe Bukve“. U kamionu ih je pratio pouzdani vodnik krapinske Ozne, Mladen Šafranko. Šafranko je kasnije svjedočio da je u isto vrijeme na Macelj stigao na motorkotaču sam komandant krapinske Ozne, Stjepan Hršak, a on je donio i odluku da se svećenici na Macelju pobiju. Svećenici su molili Hršaka za milost, jer da oni kao svećenici ništa nisu krivi, na što im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao da će ih on sada „pomilovati“. Svih 20 svećenika i bogoslova, jedan je od njih ubijen nekoliko dana kasnije (fra Karlo Grabovički), ubijao je sam Hršak pištoljem u potiljak. Tu je završio zemaljski život i mladi svećenik Stjepan Štormar, koji je imao samo 30 godina života i 4 godine svećeničkog staža. U isto vrijeme na gotovo istom mjestu ubijeno je i oko 60 vojnih časnika. Njih su ubijali „dobrovoljci“ udarcima tupom stranom sjekire.

Sve ovo je ispričao svjedok Mladen Šafranko iz Velike Gorice, koji je jedno vrijeme bio vodnik u krapinskoj Ozni. On je pratio pojedine skupine na strijeljanje pa tvrdi da na području krapinske Ozne ima oko 130 jama i da je tu ubijeno 12 do 13 tisuća hrvatskih vojnika i civila. On je pokazao i mjesto gdje su pokopani svećenici i bogoslovi te se iskapanjem utvrdilo da .ie govorio istinu. Ali kada je u ,,Nacionalu” 1995. objavljeno Šafrankovo svjedočenje, on je naglo umro, u nepoznatim okolnostima. Međutim, Šafranko je to sve ispričao i Franu Živičnjaku, a Živičnjak to objavio u posebnoj brošuri izdanoj 1998. godine. Nedugo iza toga, i Živičnjak je nađen mrtav u svom stanu. Teško je povjerovati da i u slobodnoj Republici Hrvatskoj još uvijek sada djeluje neko komunističko podzemlje. Prema jednoj vijesti Hršak, odgovoran za desetke tisuća nevinih života, bio je saslušavan pa je tvrdio, lagao, da je pobio neke fratre sa Širokog Brijega, koji su činili zločine, pa ih nije šteta, nakon čega je Hršak pušten da slobodno šeta Zagrebom i prima dobru boračku mirovinu.

VENKO, ALOJZIJE (VJEKOSLAV)

Župnik u Dubici. Rodio se 15. studenoga 1885. u Plesmu, župa Krapje, od oca Stjepana i majke Marije, rođene Kunaj. Nakon osnovne škole, u Zagrebu polazi gimnaziju i Bogoslovni fakultet. Zaređen je 28. ožujka 1909. Od 1909. do 1924. bio je kapelan u Lipovljanima, Križu, Kutini i Varaždinu. Godine 1924. postaje upravitelj, a od 1929. župnik u Dubici. Tu ostaje pune 22 godine, do 1946. Prvi put je uhićen 28. siječnja 1946. i odveden u pritvor na saslušanje u i Kostajnicu. Tu je desetak dana, do 7. veljače, saslušavan, no obzirom da mu se nije moglo ništa dokazati od onoga, za što su ga optuživali, pušten je kući. Budući da se Venko počeo osjećati nesiguran u Dubici, zamolio je od NDS-a premještaj. Međutim, ubrzo je dobio poziv da se javi kao optuženik na sudsku raspravu u Sisak, dana 4. svibnja 1946. godine. Uz poziv je bila priložena i optužnica, slična onoj iz Kostajnice, ali nešto proširena, no i dalje puna neistina i laži.

Na suđenju u Sisku, 4. svibnja 1946., pročitana je optužnica i pojavilo se desetak lažnih svjedoka, koji su lažno tvrdili da je sve istina što piše u optužnici. Većina svjedoka bili su Srbi (Vasić, Manojlovič, Basta, Đuričić, Stanisavac i drugi), ali nažalost i 3 Hrvata, medu njima najgori neki Dragutin Turkalj. Svjedoci su govorili nevjerojatne izmišljotine da je župnik prijetio Srbima, da ih je vrijeđao i da je to bilo tamo i tamo, gdje Venko tada nije uopće bio. Pojavio se i neki svjedok, Gojko Buzadžić, poručnik JNA iz Zagreba, tvrdeći da ga je Venko u nekom zatvoru išćuškao. Kada se utvrdilo da on u tom zatvoru nije bio, onda je taj svjedok izmislio druge laži, da je Venko iz zatvora neku trudnu ženu pred porodom nogom udario u trbuh. Međutim nema dokaza da je Venko ikada bio u tom zatvoru. Venko je na sudu odbio sva svjedočenja lažnih svjedoka kao lažna, osim dvije točke optužnice, koje prihvaća da u njima ima nešto istine i za njih daje obrazloženje. Pronašli su u njegovu podrumu otvorenu bačvu i u njoj nešto kukuruza. Svi proizvođači su morali prijaviti svoje prihode od žitarica, a on sve nije prijavio nego sakrio. Venko daje obrazloženje da on nije nikakav proizvođač, nego to njemu donose vjernici za uzdržavanje župe i župnika i to nije ništa sakriveno. I još jedna točka optužnice da je Venko član odbora za podizanje spomenika Anti Paveliću. Ljudi su ga bez njegovog znanja upisali u taj odbor, koji se nije sastajao niti je što konkretno ostvario. Sljedeći dan, 5. svibnja 1946., izrečena je presuda: Alojzije Venko osuđuje se na 15 godina prisilnog rada i 10 godina lišavanja časnih prava. Venkov branitelj, Matija Sipuš, odvjetnik iz Siska, uložio je žalbu protiv izrečene nepravedne presude jer ne postoji niti jedan konkretni dokaz. Pronađeni kukuruz u podrumu, milodari vjernika, nije bio skrivan, svi su za to znali. Uključivanje Venka u neki odbor bez njegova znanja, s tim da taj odbor nije ništa napravio, ne može biti razlog takvoj kazni. Pa nitko od tih svjedoka nije ni spomenuo da bi Venko imao bilo kakvih veza s ustaškom vlasti, što se obično pripisuje osuđenim svećenicima, a zbog tobožnjih njegovih izjava, svjedoci nisu naveli niti jedan jedini slučaj da je netko zbog toga stradao. Branitelj je uz žalbu priložio i 1200 potpisa svjedoka, koji svjedoče o Venkovoj nevinosti, pa traži od suda ukinuće presude. Međutim, na navedenu se presudu žalio i javni tužitelj, smatrajući da je presuda preblaga te traži smrtnu kaznu. Vrhovni sud NRH u Zagrebu odbija žalbu branitelja i usvaja žalbu tužitelja te 8. lipnja 1945. osuđuje Alojzija Venka na smrt strijeljanjem. Branitelj Šipuš je i od Prezidijuma Narodne Skupštine iz Beograda zatražio pomilovanje, ali je ono odbijeno. Strijeljanje je izvršeno 9. kolovoza 1945. u šumi Jelnik kod Banskog Grabovca.

Iz ovoga primjera se vidi kako se u vrijeme komunističke vlasti sudilo katoličkim svećenicima.

IVŠIĆ, pl. MATIJA

Nastavnik na Bogoslovnom fakultetu iz crkvene glazbe. Rodio se 5. veljače 1894. u Boku kod Siska, od oca Franje i majke Marice, rođene Kovačić. Osnovnu školu polazi u Sisku, a gimnaziju i Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Nadbiskup Antun Bauer mu je podijelio svećenički red 29. lipnja 1918. godine. Devet godina (1918.-1927.) bio je kapelan u Sisku i dvije godine (1927.-1929.) župnik u Selima kod Siska. Nakon toga, tri godine (1929.-1932.) studira glazbu na Papinoj akademiji u Rimu. Po povratku iz Rima u. Zagreb, Ivšić je vjeroučitelj u osnovnoj školi na Kaptolu (1932.-1938.) i predavač crkvene glazbe na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu (1935.-1940.). Postao je i prebendar Prvostolne crkve zagrebačke (1937.-1963.). Osnovno je Ivšićevo opredjeljenje – glazba. Bio je orguljaš još kao sjemeništarac. Kao sisački kapelan osnovao je već 1919. crkveni pjevački zbor, koji nije pjevao samo u crkvi kod mise, nego i na raznim proslavama i koncertima. Taj su zbor nastavile voditi časne sestre milosrdnice i dali mu ime „Sveta Cecilija“ Odmah po povratku iz Rima, 1932. godine , Ivšić preuzima i vodi kao zborovođa, pjevačko društvo „Zvijezda“. U kolovozu 1932. održava se u Sisku pokrajinski euharistijski kongres, na kojem pjevaju dva zbora, Sveta Cecilija i pjevački Zbor gospojica, koje je oba osnovao Ivšić. Na koncertu u čast Kongresa (usput rečeno da je na kongresu bio i mladi svećenik Alojzije Stepinac kao ceremonijar), Maestro Ivšić je na orguljama izveo djela Meldensohna, Mozarta, Bacha, Palestrine i drugih velikana crkvene glazbe.

Ivšić je 1933. osnovao i vodio Akademsko pjevačko društvo „Zagrebačka polifonija“. S tim zborom Ivšić je nastupao u zagrebačkim crkvama, ali i na raznim svečanostima, na radiopostajama, na koncertima u Zagrebu i pokrajini, te nekoliko puta i u Sisku. Ivšić je ujedno bio i plodan skladatelj crkvene glazbe. Samo ukratko, skladao je: 5 misa, 4 solo popijevki, 8 za dva jednaka glasa, 5 za troglasni ženski zbor, 12 za muški zbor, 24 za mješoviti zbor i 13 za jedan glas. Osim ovih skladbi za pjevanje, skladao je i skladbe za orgulje.

Tako divan i perspektivan čovjek, svećenik, izvanredan stručnjak i glazbeni umjetnik, u naponu svog stvaralačkog rada, bio je od tadašnjih komunističkih vlasti grubo uklonjen . Zbog čega? Navodno zbog nekog pisma, koje je pisao prijatelju u inozemstvo i u pismu spominjao neke naše poratne teškoće. Godine 1950. uhićen je i 15. siječnja 1951. osuđen je na 14 godina zatvora. Zatvor je izdržavao u Staroj Gradiški te je tu prvu, 1951, godinu bio u zatvoru zajedno sa sinom svoga brata, Krešimirom, također svećenikom (koji je u Gradiški proveo šest godina). Kad već spominjemo dvije svećeničke žrtve, svećeničke iz Boka kod Siska, recimo još i da je Krešimirova sestra Nada provela 18 mjeseci u ženskom zatvoru u Požegi, a Krešimirov brat Jurica, kao mladi domobranski časnik, poginuo 1944. braneći Kostajnicu. Matija Ivšić se nakon desetak godina tamnovanja teško razbolio. Njegova nećakinja Vera Ivšić, liječnica, Krešimirova sestra, poduzela je sve da svoga strica Matiju izvuče iz zatvora kako bi dobio odgovarajuću njegu u teškoj bolesti.

Tražila se pravda u Jasenovcu, u Zagrebu, pa čak i u Beogradu, ali je sve bilo uzalud. Onda se doktorica Vera obratila Nebu. Devet dana je dolazila u katedralu na misu i svetu pričest, moleći devetnicu sluzi Božjem Alojziju Stepincu. I dogodilo se čudo! Deveti dan devetnice, javili su Nadbiskupiji iz Jasenovca da mogu doći po Ivšića. Bilo je to nakon 12 godina (1950.-1962.), dvije godine prije isteka presude. Uz primjerenu njegu, Ivšić je proživio još godinu dana, dijelom kod markuševačkog župnika Krešimira Ivšića, a dijelom u Zagrebu na Kaptolu 29, gdje je umro 12. listopada 1953. godine.

[1] Svi podaci u ovom poglavlju preuzeti su iz: Stjepan Kožul, Spomenica