Kako je bilo i najavljeno, za srijedu, 8. srpnja 2026. godine s početkom u 19 sati, u Gradskoj knjižnici Krapina na adresi, Šetalištu hrvatskog narodnog preporoda 13, održano je predstavljanje knjige „Sine, čiji jesi da jesi, ali naš nisi“ autorice Vlaste Petrač.

U uvodnom dijelu nazočne je pozdravila Maja Vukina Bogović, ravnateljica Gradske knjižnice Krapina, te kao gosta najavila Franju Talan kojeg je pozvala da se predstavi te iznese svoja razmišljanja i utiske o knjizi, a koji je rekao:

“Dolazim iz župe Križovljan i Općine Cestica, pograničnog dijela Varaždinske županije i Biskupije, a isto naselje je danas u općini Cestica, uz rijeku Dravu, na cesti Varaždin – Ptuj. Na Hrvatskoj strani u susjedstvu su općine Petrijanec, Vinica i Donja Voća, a sa slovenske, sjeverno je općina Ormož i zapadno Zavrč.

Posljednjih desetljeća dosta vremena posvetio sam nastojanjima da se žrtve i stradanja ljudi u Drugom svjetskom ratu i poraću ne zaborave, da se i nadalje ne prešućuju, a i da im se spomen sačuva. Dio aktivnosti usmjerili smo i na obilježavanje prešućivanih grobova i grobišta, a i da se po mogućnosti ekshumiraju i na ljudski i dostojanstven način pokopaju.

Na tome su nam, od 1995. godine dosta pomogli i članovi Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koje je tih godina vodio prof. Kazimir Sviben, pa je tako u posjet došao u prof. Josip Jurčević, zahvaljujući razumijevanju i pomoći brojnih uz grobište Pancerica podigli smo spomen kapelu blaženom kardinalu Alojziju Stepincu koju je 18. lipnja 2000. blagoslovio mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup. Da bi se spomen na žrtve sačuvao 2000. osnovali smo Društvo za obilježavanje grobišta, koje i danas radi, a u istom cilju surađivali smo i surađujemo i sa sličnim udrugama između ostalih i sa Društvom za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane koje je vodio Franc Perme.

Kako je sastavni dio života svake osobe, pa tako i žrtava, vezan uz mjesto rođenja i njihovih roditelja nastojali smo i te podatke zabilježiti (na području Varaždinske županije tako je evidentirano preko 5 300 osoba poginulih i stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću…), a kako su ti podaci upisani u matičnim knjigama suradnicima u istraživanjima preporučili smo korištenje istih.

Kod utvrđivanja žrtava na području župe Križovljan u tome nam je pomogao vlč. Ivan Košić, a kako sam preko župnika imao uvid u matice s vremenom sam krenuo u sastavljanje vlastitog rodoslovlja pa i tako najstarijih matičnih knjiga te sam na poziv Hrvatskog rodoslovnog društva u Hrvatskom državnom arhivu na Marulićevom trgu, 5. svibnja 2026. održao predavanje na temu: „Prezimena u župi Križovljan s konca 17. i početka 18. stoljeća, prema maticama krštenih s osvrtom na rodoslovlje obitelji Talan”. Istome je bila prisutna i gospođa Vlasta Petrič. Nakon iznesenog uručila mi je primjerak knjige „Sine, čiji jesi da jesi, ali naš nisi“ kojeg sam sa zahvalnošću prihvatio, izmijenili smo kontakte, a povratkom kući (do koje mi je iz Zagreba oko 100-110 km zavisi kuda vozite). Iako sam o temi obrađenoj u knjizi više puta čuo, a i čitao, sa zanimanjem sam je pročitao (tako su se nekako čitali, tamo pred pedesetak godina romani u nastavcima Marije Jurić Zagorke, Plameni inkvizitori… Republikanci…, Kći Lotrščaka….. op. F. T.).”

Potkraj svibnja 2026. dobio sam poziv autorice Vlasta Petrač da večeras budem tu i eto došao sam…

Kad je Tito dolazio u Zagreb „nezgodne osobe“ smjestili su psihijatrijsku bolnicu

Kad sam već preuzeo „dužnost“ da sudjelujem u predstavljanju knjige nekako sam tražio „motiv“ koji je autoricu gospođu Vlastu Petrač naveo na pisanje knjige, a isti sam, barem mislim tako, pronašao u uvodnom dijelu (strana 7.) gdje autorica iznosi:

„Moji su roditelji radili u psihijatarskoj bolnici (u kasnijem osvrtu autorice na nastajanje knjige spomenula je da su stanovali u jednoj zgradi u sklopu bolnice Vrapče op. F. T.). Sjećam se dana kada je Tito dolazio u Zagreb, svi prozori bolnice bili su nakićeni privremeno pohapšenim nezgodnim osobama koje bi mogle na glas vikati nešto protiv njega i režima dok bi u automobilu prolazio. Da se tako nešto neugodno ne bi ostvarilo, vlasti su jednostavno takve ljude strpale na psihijatriju, a oni su se penjali po prozorima i rešetkama i glasno vikali ono što su mislili o Titu. Bila je to danonoćna galama, ali trajalo je otprilike tri dana i kad je uvaženi gost otišao, oni su polako puštani van.“

Kao što sam rekao mi kao Društvo surađivali smo sa slovenskim Društvom za ureditev zamolčanih grobov, a koje je sagradilo spomen kapelu na Kočevskom rogu i ispred rudnika Huda jama – Barbarin rov, te spomen križem obilježilo i ostale lokacije. Kada sam za jednog susreta Franca Permea, predsjednika Društva, pitao kako to da se kao Slovenac toliko posvetio žrtvama koje su uglavnom Hrvati, rekao je; da je jednom u lokalu spomenuo: „Da će to što se u Kočevskom rogu događalo jednom izaći na vidjelo“ i poslije kada je Tito ili kakva delegacija dolazila u Ljubljanu njemu je u zatvoru bio osiguran boravak…

U nastavku knjige autorica na više mjesta, gotovo kroz sva poglavlja, iznosi podatke koji je dovode do zaključka da Josip Broz i Tito nisu iste osobe.

Poglavlja knjige „Sine, čiji jesi da jesi, ali naš nisi“

Već u 2. poglavlju; „Tko ste vi, druže“, piše: Kad je rat završio, a Tito trebao doći u Kumrovec kao „veliki sin naše revolucije“, poslani su izaslanici da pripreme obitelj. Majka je već davno bila umrla, ali sad je trebala teta izaći pred vrata i zagrliti i poljubiti slavnog nećaka. Ona je odbijala i jedva su je nagovorili da to ipak učini, a naša Zagorka nije se dala prevariti i kad je vidjela Tita koji nije bio njen nećak, lijepo je rekla, i to se pamti u narodu: „Sine, čiji jesi da jesi, ali naš nisi“. Kažu da ju je nedugo zatim progutala noć, a da iza tog čina stoji Ivan Stevo Krajačić. (Podaci o smrti Marije – Micike i Franje Broza roditelja Josipa Broza su na strani 59 knjige – op. F.T.).

U nastavku knjige objavljena su slijedeća poglavlja uz prilog fotografija: Identitet – strana 13, Titove žene i djeca – strana 29, Titove moskovske godine – strana 37, Josip Kopnič (45), nakon čega dolaze Titove ratne godine, od strane 60 – Užički ustanak 16. 9. 1941. (str. 65), Krvavi most na Neretvi (str. 68), Bitka na Sutjesci (str.. 71), Drvar (str.. 74), Vis (str. 76), Kako spasiti Jugoslaviju (str. 78), Andrija Hebrang (str. 93), Bleiburg (str. 116), Jasenovac (str. 127), Goli otok (str. 133), Kardinal Alojzije Stepinac (str. 135), I poslije Tita Tito (str. 137) i na kraju razmišljanja Tko je Tito i što je on nama značio u prošlosti (str. 140)

U Pogovoru, autor, Nenad Piskač, pod naslovom; Lustracija Titova lika i djela (str. 145.), na strani 147. zabilježeno je: Nekako se najkontroverznije smatra pitanje Titova identiteta. Je li on Josip Broz iz Kumrovca? Baš tu ključnu kontroverzu najlakše je provjeriti! DNK analizom. Što bi se dogodilo da Tito nije Josip Broz, već da je riječ o agentu neke od velikih sila? Srušilo bi se vrhovno božanstvo jugokomunizma.

Uzorci žrtava iz rudnika Huda jama sačuvani su za eventualnu DNK-a usporedbu

Vezano uz DNK-a – na pločama pred ulazom u radnik Huda jama mogu se pročitati podaci (isti sam posljednji put posjetio 22. 10. 2025).: Huda jama je bila mjesto ubojstva 1410 ljudi – 1389 muškaraca, 16 žena, a spol pet osoba nije mogao biti potvrđen. Među žrtvama nije bilo djece. Sve žrtve bile su starije od 17 godina. Tri četvrtine žrtava bile su starije od 22 godine, petina između 19 i 21 godine, a manje od desetine između 17 i 18 godina.

O pokopu žrtava zabilježeno je: Iznošenje žrtava iz rudnika i njihov pokop izvan rudnika bili su mogući tek 2016. i 2017. godine. Zatim su posmrtni ostaci, koji su se prethodno nalazili u rudničkoj kosturnici, pokopani na groblju Dobrava u Mariboru. Preostalih 647 žrtava iz rudnika potom je ekshumirano i također pokopano na groblju Dobrava. Desna bedra pohranjena su u kosturnici u Škofjoj Loki radi moguće DNK analize.

Bilo bi zanimljivo znati koliko je srodnika – potomaka zatražilo analizu i usporedbu.

Što se identifikacije žrtava u Republici Hrvatskoj tiče mislim da je to najbolje napravljeno za žrtve Dakse, poubijane po ulasku partizana u Dubrovnik (25. 10. 1944. godine..) …

U završnom dijelu knjige objavljene su recenzije. Od strane prof. dr. Josipa Jurčevića; Tito – svjetski megaubojica, a potom je pod naslovom; Nikad više – glavu dolje, ruke na leđa, osvrt napisao Mario Marcos Ostojić.

Kad sam već naveo sva poglavlja red je da spomenemo da se na kraju nalazi popis kratica (strana 153-155), a potom i popis literatura, te indeks imena i zahvala autorice.

Poziv na komemoraciju za žrtve u Veliki Lovrečan u općini Cestica

Kako je tema ove knjige vezana, ne samo uz zamjenu identiteta, već i uz stradanja i žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, a na koje su se nadovezale i žrtve u Domovinskom ratu pozivam Vas, sve koji ste u mogućnosti i imate snage i volje doći, u nedjelju 12. srpnja 2026. godine u Krapinu i Gornjem Jesenje, te potom 19. srpnja u Veliki Lovrečan i Općinu Cestica. Ista se organizira povodom 80. obljetnice ubojstva nekoliko mladića kod rijeke Drave, u noći s 22. na 23. srpnja 1946. godine. Spomen na žrtve započinje misom u crkvi Svetog Lovre, a nakon toga položit će se vijenci i upaliti svijeće kod spomen križa postavljenog iznad jame u kojoj i danas leže tijela poubijanih.

Eto sada na kraju mog izlaganja, autorici gospođi Vlasti Petrač zahvaljujem na izdanju, a pozdravljam i sve Vas ostale i zahvaljujem na dolasku na predstavljanje.

U Krapini, 8. srpnja 2026. godine – Franjo Talan