Biblioteka Documenta Croatica

Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

održanog 30. rujna 2016. u Zagrebu, 1. listopada u Varaždinu, završena sjednica Kongresa i komemoracija 2. listopada u Svibovcu Topličkom – – Urednik: Dr. Zvonimir Šeparović, 2018., Tiskara, Grafički zavod Hrvatske, str. 318. – 351

Fra Stipo Marčinković, rođen je u Bilicama, Kotor Varoš, BiH, 29. svibnja 1946. godine od oca Ilije i majke Ane r. Prajz. Osnovnu školu pohađao je u Kotor Varošu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, novicijat u Kraljevoj Sutjesci, a Filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređenu Sarajevu 3. II. 1974. godine. Bio je župni vikar i župnik više župa u BiH. U župi Dobretići kod Jajca, između ostaloga, izgradio je pastoralni centar. Predratni je, ratni i poratni jajački župnik i gvardijan. U vrijeme rata izvjestitelj je Hrvatskog radija u Zagrebu. Od 29. listopada 1992. do 13. rujna 1995. je u progonstvu u Trogiru s jajačko-pougarskim pukom. Prvi je civil koji se na spomenuti dan oslobođenja s hrvatskom vojskom vratio u Jajce, gdje je predvodio povratak tisuća prognanih Hrvata Jajca i Pougarja. Uspio je spasiti najveći dio muzeja i knjižnice jajačkog samostana te zemne ostatke kralja Stepana Tomaševića. Za humanitarno djelovanje u ratu, izbjeglištvu i poraću odlikovan je Spomenicom IV. gardijske brigade HV-a te posebnom Zahvalnicom Crvenog križa Federacije BiH u povodu obilježavanja 90 godina djelovanja Crvenog križa u BiH. Nakon rata obnovio je jajački franjevački samostan i pripremio planove izgradnje sada već izgrađene velebne nove župne crkve u Jajcu. Od 2000. godine župnik je u župi Sućuraj na otoku Hvaru gdje obnavlja župnu crkvu te osniva i vodi mjesnu mušku klapu. Povjerenik je za medije Hvarske biskupije i povjerenik pri Komisiji HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Suradnik je katoličkih i društvenih medija. Bavi se glazbom, pisanjem i snimanjem. Sudjelovao je na nekoliko znanstvenih skupova.

EL SHATT NIJE ZABORAVLJEN

UVOD

El Shatt je predjel u pustinji poluotoka Sinaja, u Egiptu, u kojemu je od siječnja 1944. do 20 ožujka 1946. u sedam šatorskih logora boravilo oko 28. 000 prisilno odvedenih stanovnika s  područja dalmatinskih otoka, priobalja i Zagore. Nalazi se oko dva kilometra istočno od Sueskog kanala, nasuprotnoj strani grada Sueza. Engleska vojska osnovala ga je 1938. godine za svoje potrebe, radi osiguravanja prolaska Sueskim kanalom. Tu su 1942. godine bile stacionirane snage8. engleske armije, u vrijeme čuvenih bitaka u sjevernoj Africi, kod Alameina. Potom su tu bile smještene engleske pozadinske vojne snage te hrvatske izbjeglice iz spomenutih područja. El Shatt je sintagma za izbjeglištvo u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu. To je toponim koji je postao sinonim za hrvatske izbjegličke logore u Egiptu, pa i one u Italiji. Naziva se „šatorskim gradom“, „gradom u pustinji“ ili „platnenim gradom“, a sudionik zbjega Dinko Šuljak piše da je to „grad“ „silom dopremljenih hrvatskih izbjeglica“.[1] Saveznici su ga zvali kao „Yugoslav Refugee Camp, El Shatt M.E.F. Egypt“. Sudionik zbjega Gojko Borić tvrdi kako je „tema zbjega u El Shattu bila gotovo zaboravljena u komunističkoj Jugoslaviji“.[2]

Nakana je ovog rada traženje odgovora na pitanje zašto su krajem 1943. godine s hrvatskog priobalja i Zagore na jadranske otoke odvedene tisuće osoba, odakle ih je u Italiju upućeno 35.000. I zašto je od tog broja oko 28 000 osoba smješteno u pustinjske logore El Shatta, u Egiptu, kad je južna Italija bila slobodna i sigurna kao i svi drugi prostori južno i istočno od nje. Da bi se na ova pitanja odgovorilo, u priču o El Shattu mora se uključiti i govor o zbjegovima u Hrvatskoj i logorima u Italiji i Egiptu.

ZBJEGOVI U HRVATSKOJ

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. Talijani su se jednim dijelom predali Nijemcima, ali, velikim dijelom predali su se i partizanima te se manjim dijelom njima i pridružili. Predajući se partizanima, predali su im i veliki dio prostora koje su držali kao i skladišta naoružanja, hrane i sanitetskog materijala.

Savezničke se snage već 9. rujna iskrcavaju u južnoj Italiji. Postojala je vjerojatnost da se iskrcaju i na istočnoj obali Jadrana. Nijemci su nastojali spriječiti to iskrcavanje, kako bi imali slobodni koridor prema Grčkoj. Stoga su već sredinom rujna 1943., uz pomoć ustaških postrojbi, krenuli u munjevito i nezaustavljivo osvajanje dalmatinske obale i otoka koji su nakon kapitulacije Italije dopali u ruke partizana. Članovi partizanskih obitelji i obitelji njihovih aktivnih pomagača i simpatizera, u strahu su od moguće njemačke odmazde. „Teško je s velikom sigurnošću utvrditi koliko je bila realna opasnost takvoga razvoja situacije“.[3] „Strah od njemačkog Wermachta i ustaških postrojbi bio je utemeljen na iskustvu, ali i podjarivan partizanskom propagandom“.[4]„Osim toga, primjenjivana je sila nad onima koji nisu htjeli krenuti u zbjeg …Među onima koji su na silu odvučeni u zbjeg bilo je i katoličkog svećenstva“.[5]„U zbjeg su išli i oni … koje su partizanske postrojbe upornim nagovaranjem, i ponekad zastrašivanjem od onoga ‘što Nijemci rade’ natjerale u zbjeg“.[6] Gojko Borić tvrdi kako je „Wermacht pazio da što „racionalnije“, znači samo vojnički reagira na partizanske napade“.[7]A povjesničar i svećenik Josip Franulić, navodeći konkretni primjer s Hvara, piše: „Ni onda kada su bili izazvani, Nijemci nisu uvijek oružano reagirali u svrhu odmazde“.[8] Borić i neki drugi autori tumače kako je zbjeg „zapravo bio rezultat posve krive partizanske procjene njemačko-ustaških namjera“,[9] to jest da Nijemci neće ići u osvajanje dalmatinskih otoka, a oni su to učinili. Čini mi se da bi se razlog za zbjegove mogao naći i u govoru Moše Pijade koji je na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću u studenome 1942. godine rekao: „Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći …“[10]  U istom govoru, za one koji nešto posjeduju, Pijade je rekao: „Njih ćemo vezati uza se s predavanjima, pozorišnim igrama i drugom propagandom … Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti …“

Prve izbjeglice bile su one iz Splita, nakon bombardiranja i, potom, nakon pada grada 28. rujna 1943. godine. Komunistička partija je organizirala zbjegove i brinula se o njima. Partizanska mornarica prebacivala je izbjeglice s dalmatinske obale i pojedinih otoka na Brač i Hvar. U zbjeg se išlo na brzinu, u panici. Izbjeglice su prevožene malim brodicama i trabakulima, noću, u tajnosti. Ljudi nisu znali kamo ih se vodi. Mnogi nisu bili svjesni da se nikada više neće vratiti u domovinu. „Dok se izbjeglo stanovništvo… nalazi na srednjodalmatinskim otocima, uočavaju se pokušaji partijske indoktrinacije, kao i promicanje svjetonazora KP-a“.[11] „Unutar zbjega organiziraju se odbori, u kojima su članovi narodnooslobodilačkih odbora (NOO) koji se s okupiranih teritorija povlače s narodom. Budući da su u zbjegovima najviše zastupljene žene i mladi, Komunistička partija (KP) čini iznimne napore na osnivanju sekcija Antifašističkog fronta žena (AFŽ), kao i omladinskih organizacija Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). Kroz predavanja … ljudi dobivaju informacije gledane kroz prizmu partijskog pokreta“.[12] Početkom listopada iz Starog Grada na Hvaru krenulo je u južnu Italiju jedno izaslanstvo koje je uspostavilo vrlo plodnu vezu sa Saveznicima i upoznalo ih što komunisti i partizani u domovini rade na vojnom i humanitarnom polju. Na temelju toga počela im je stizati humanitarna i vojna pomoć, riješeno je pitanje interniraca u južnoj Italiji, kao i neka druga važna pitanja. U Vrboskoj na Hvaru je, za sve zbjegove srednjodalmatinskih otoka, 22. studenoga 1943. utemeljen Centralni odbor zbjega (COZ)na čelu s Ivom Markićem i sjedištem u Starome Gradu. Nijemci su se konačno 13. siječnja 1944. godine iskrcali na Brač, a 19. siječnja i na Hvar. Do kraja rata pod partizanskom je vlašću ostao samo otok Vis na kojemu su Englezi imali vojni aerodrom. Zbog izbjeglica i brojnih partizanskih postrojbi, među kojima je glavnu ulogu imala 26. divizija, partijsko rukovodstvo je potkraj veljače i početkom ožujka 1944. u južnu Italiju prisilno otpremilo 3 784 Višana. „Vis je bio krcat ratnicima, ranjenicima i izbjeglicama. Majke su uz sirotinjske naramke nosile svoju djecu, djeca su vukla onemoćale, stare i bolesne roditelje…“[13]

Već krajem 1943. stanje na Šolti, Braču, Hvaru i Visu postalo je vrlo teško i dramatično  zbog prenapučenosti, nedostatka hrane, bolesti i zime. Stoga je Vrhovni štab, na prijedlog Oblasnog NOO za Dalmaciju, 24. prosinca zatražio od Vojne misije NOVJ-a u Bariju„da se ispita mogućnost prebacivanja zbjega u južnu Italiju na skrb Saveznicima“.[14] U ovome, kao i u cjelokupnoj priči o hrvatskim zbjegovima u Hrvatskoj, vrlo sumnjivu ulogu odigrao je Svetislav Stefanović-Čeća. Njega je Centralni komitet KPJ-u u rujnu 1942. poslao kao svoga instruktora pri Pokrajinskom komitetu za Dalmaciju. On je u svibnju 1944. postao zamjenik šefa tada utemeljene zloglasne komunističke tajne policije (Odjeljenja za zaštitu naroda, OZNA) Aleksandra Rankovića te, kao njegov čovjek, 1966. doživio njegovu sudbinu. Saveznici su već u prosincu 1943. odlučili da se izbjeglice ne mogu trajno smjestiti u Italiji, nego da ih treba poslati u El Shatt. Vrhovni štab i predstavnici NOVJ- a u Bariju morali su prihvatiti odluku Saveznika i izbjeglice su mogle krenuti s Visa u Italiju. Vrhovni štab je tada, što je vrlo zanimljivo, zapovjedio da se s Hvara, Brača, Šolte i Visa evakuiraju prispjeli zbjegovi, ali i stanovništvo tih otoka.[15] Imenovan je Odbor za zbjeg u Italiji na čelu sa Zvonkom Beškerom te posebna komisija za prihvat izbjeglica u Italiji, na čelu s Milošem Žankom. Za većinu izbjeglica, osobito za žene i starije osobe, vijest o obveznom odlasku u Italiju bila je ubitačna. Osobe vojno sposobne nisu puštane u Italiju. U zbjeg je poslana grupa književnika, kipara, arhitekata, slikara i drugih umjetnika. Prije polaska za Italiju liječnički pregledi bili su obvezni. Saveznici su preuzeli obvezu transporta izbjeglica. Ipak, kasnije, osobito poslije 1. travnja 1944., transport obavljaju uglavnom partizanski brodovi. Zanimljivo je kako je u sedam zrakoplovnih letova u Italiju prebačeno 600 djece i 100 odraslih osoba s područja Like, Korduna, Banije, Slavonije i Kupresa.

Crkva ‘Gospe Gusarice’ u Komiži bila je glavno prihvatilište izbjeglicana putu za Italiju. Kada je rukovodstvo COZ-a otišlo s izbjeglicama u Italiju, na Visu je formirana Komisija za prihvat izbjeglica. Kasnije se zvala Centralna komisija zbjega. „Od prvog transporta 30. prosinca 1943. pa do posljednjeg 18. rujna 1944. godine Komisija je zabilježila polazak 34 995 osoba koje su upućene u zbjeg“.[16] Ipak, nije moguće utvrditi točan broj izbjeglica koje su otišle u Italiju, jer su s izbjeglicama odlazili ranjenici i rukovodeći kadar.

U veljači 1944. godine zbjegovi na Vis, a kasnije i na Biševo kraj Visa, stižu i iz sjeverne Dalmacije, tamošnjih otoka i Like, kako s okupiranih tako i sa slobodnih prostora. Zanimljivo je kako se kao razlog ovih zbjegova ne navodi moguća ili stvarna njemačka odmazda, nego neki drugi razlozi. Tako su „uzroke dolazaka zbjegova s područja Vodica i Like partizani tumačili operativnim razlozima“.[17]

Plovidba s Visa do Barija u Italiji trajala je i po dva dana, s puno straha, mučnine, napada nervoze i različitih fizičkih ispada. Osobito je bilo teško trudnicama i majkama s malom djecom. „Za sve njih to je bio put u nepoznato nad kojim je lebdjela pomisao da više nikada neće vidjeti rodni prag. Međutim, umjesto rodnog praga na vidiku je bila Italija“.[18]

ZBJEGOVI U ITALIJI

Transport hrvatskih zbjegova s Visa u Južnu Italiju, u Bari, počeo je 30. prosinca 1943. godine s dva partizanska i jednim engleskim ratnim brodom. Prigodom polaska , uz „topli drugarski ispraćaj“, izvođene su borbene pjesme. Sa zbjegom u Italiju upućeno je 208 članova Komunističke partije čija je zadaća bila „političko educiranje zbjegova, uvođenje partijskih ideja i stavova u svakodnevni život, kao i izgradnja slike o narodu i njegovoj privrženosti Titu i odlukama AVNOJ-a u očima Saveznika“.[19] Ti članovi KP-a „ … su bili ‘politički jaki’, s iskustvom u političkom i partijskom radu“.[20]

Do 12. siječnja 1944. u Italiju je odvezeno oko 15 000 osoba. To je bilo vrijeme najintenzivnijeg odlaska. Potom je počela druga faza, smanjenog intenziteta i masovnosti zbjegova, koja će trajati do kraja listopada 1944. godine.

Vrijeme od dolaska prvog zbjega u talijansku luku Bari 31. prosinca, pa do polaska zadnjeg zbjega iz Italije za Egipat 11. lipnja 1944. god. naziva se “tranzitno razdoblje”. A vrijeme od 12. lipnja 1944. pa do 6. ožujka 1945., kad je završena repatrijacija, tj. povratak zadnje skupine iz Italije u domovinu, nazva se “razdobljem stalnog boravka”.[21] Ustvari, bilo je to „vrijeme čekanja“ i iščekivanja povratka u domovinu s kojom se živjelo.

„Tranzitno razdoblje“ bilo je „mučno i neizvjesno za zbjegove“.[22] Formirana su dva tranzitna logora; u Tuturanu kod Brindisia i Carbonari kod Barija. U njima su se izbjeglice pripremale za polazak u Egipat. Za većinu izbjeglica, koji su u Italiju stizali traumatizirani i u lošem zdravstvenom stanju, bilo je to vrijeme neizvjesnosti i straha što su ga rojalisti, pristaše jugoslavenskog kralja, uvećavale svojim pričama. Tih rojalista i četnika u južnoj Italiji je bio veliki broj, kao i interniraca od koji su komunisti s dolaskom hrvatskih zbjegova formirali tzv. prekomorske brigade.

Drugi po redu, a prvi veliki transport za Egipat isplovio je iz Taranta 27. na 28. siječnja 1944. na savezničkim brodovima, a zadnji 11. lipnja 1944. godine. U Egipat je prebačeno oko 28. tisuća osoba među kojima je bilo i više stotina rojalistai četnika koji su izravno prebacivani u rojalističke logore El Arish i Tolumbat, na obalama Sredozemnog mora.

U Italiji je u lipnju 1944. godine bilo aktivno pet logora: Carbonara, Santa Maria di Leuca, Santa Maria alBagno, Santa Cesarea i Taranto.  Logor Santa Maria al Bagnobio je podijeljen na tri manja logora: jedan je nosio ime ukupnog logora, a druga dva su bila Santa Caterina i Santa Croce. Santa Cesarea je bio logor uglavnom namijenjen djeci. U rujnu 1944. bilo je 7 007 osoba u četiri logora (Santa Maria al Bagno, Santa Maria di Leuca, Santa Cesarea i Aversa), tri bolnice (Maglie, Poggiardo i Bari), dvije radne skupine (Maglie i Lecce) i kancelarija u Bariju.

I u Italiji je formiran Centralni odbor zbjega(COZ) koji je bio nadređen logorskim odborima i predstavljao zbjeg prema vani. Za svoj rad  odgovarao je zapovjedništvu Vojne misije u Bariju i Oblasnom NOO-u za Dalmaciju s kojim je postojala veza i koordinacija kao i s COZ-om u Egiptu. Na čelu C0Z-a bila je Ružica Markotić. COZ je imao upravno-administrativni, privredni, zdravstveni i kulturno-prosvjetni odjel. „Ustrojstvo samouprave po uzoru na narodnooslobodilačke odbore u domovini bilo je prisutno na svim razinama, od logora do svakog rajona i šatora“.[23] Logorski odbori su iznutra upravljali s logorima. Popunjavani su članovima Komunističke partije ili njenim kandidatima. Uz spomenute odjele kod COZ-a  logorski odbori su imali i posebne odsjeke ili resore.

Vanjsku upravu nad logorima imali su Saveznici. Svaki je logor imao savezničkog zapovjednika. O njegovoj simpatiji ili antipatiji prema vodstvu logora ovisio je stupanj samouprave u pojedinom logoru. Antipatije su nastajale uglavnom zbog dominantnog komunističkog svjetonazora u zbjegovima.[24] Spominje se kako su u logoru Santa Maria al Bagno „partizani često bili upozoravani zbog svojih postupanja.“[25]

Humanitarnu pomoć dostavljala je MERRA (Middle East Relief and Refugee Administration), engleska civilna organizacija s vojnim osobljem na terenu. Njenu ulogu i dio osoblja od 1. svibnja 1944. god. preuzela je organizacija UN-a UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration).

Nutarnja uprava u logorima, u obliku samouprave, bila je pod kontrolom Centralnog odbora zbjega (COZ-a), sastavljenog od prokušanih kadrova Komunističke partije čiji je glavni cilj i najvažnija zadaća bila predstaviti se Saveznicima kao začetnika i predvodnika borbe protiv okupatora u Jugoslaviji te pokazati Saveznicima kako je civilno stanovništvo u logorima, u zbjegu, jedna kompaktna cjelina istih političkih i ideoloških svjetonazora koja jedinstveno i bezrezervno podržava Komunističku partiju s Titom načelu, odluke AVNOJA i narodnooslobodilačku borbu (NOB). Komunisti su imali zadaću stvarati i održavati  spomenuto jedinstvo i podršku i što uvjerljivije ih predstaviti izvan zbjega, Saveznicima.

Tu su zadaću ostvarivali preko ‘masovnih antifašističkih organizacija’ u logorima i kroz ‘kulturno-propagandni rad’. Pošto su žene i djeca, tj. mladi, činili većinu u zbjegu preko AFŽ-a i USAOJ-a razvijale su se partijske ideje. U logorima su postojale čak i brojne pionirske organizacije sa širokim krugom djelovanja. Tako je samo u logoru St. Cesarea bilo 897 organiziranih pionira.

Jedinstvo i spomenutu podršku u zbjegu remetili su ponajprije rojalisti i četnici. Sukob s njima nastao je odmah u siječnju 1944. Stoga ih se pod svaku cijenu kušalo udaljiti od hrvatskih zbjegova. Svi oni koji nisu bili na liniji KP-a i partizanskog pokreta nazivani su rojalistima i četnicima.

„Izbjeglice u Italiji bile su u kroničnom nedostatku svega što je potrebno za preživljavanje, jedino je vode bilo dovoljno“.[26] Prostori za smještaj u razrušenim i opustošenim zgradama i vikendicama talijanskih bogataša bili su neljudski, s puno vlage i propuha, bez prozora i vrata. Za vrijeme kiša voda je provaljivala u spavaonice u kojima se spavalo i na golim betonskim podovima, bez pokrivača, a prvih mjeseci bila je zima. Iako su se u logorskim radionicama izrađivali kreveti, „brojne izbjeglice su se vratile u domovinu, a da nisu, u logoru, spavale na krevetu.“[27] Zbog nedostatka zimske obuće i odjeće, osim logora Averse, 70 % izbjeglica bilo je boso.[28]

Prehrana se uglavnom sastojala od suhih obroka i konzerviranih namirnica. To je ugrožavalo trudnice i normalni razvoj djece. Zbog nedostatka voća izbjeglice su od saveznika učestalo tražile vitaminske tablete. Zanimljivo je kako je prehrana bila najlošija baš u Logoru Santa Cesarea, gdje je najviše bilo djece.

Zdravstveno stanje u zbjegu bilo je vrlo loše zbog loših stambenih uvjeta, loše odjeće i obuće, jednolične prehrane, prenatrpanosti brodova i logora, niskih higijenskih navika i nehigijenskih uvjeta življenja. Zbog toga su nastajale česte epidemije zaraznih bolesti koje su najviše pogađale djecu, osobito epidemija ospica. Visoka smrtnost djece obilježje je hrvatskih zbjegova u cjelini. Umiralo se svakodnevno. Zbog toga su u logorima osnovane antimalarične grupe i higijenske inspekcije. U svakom logoru postojale su bolnice, a središnja je bila u mjestu Maglije. Nedostajalo je liječnika i medicinskog osoblja, a prema stranim liječnicima, osobito talijanskim, pristupalo se s nepovjerenjem, ponekada opravdano.

U logorima je vladala vojnička stega. Zbog javnog reda i mira ustrojeno je svojevrsno redarstvo u obliku Partizanske straže. U drvodjeljskim, krojačkim, cipelarskim i mehaničarskim radionicama izrađivalo se ono što je bilo potrebno za svakodnevni život. Postojale su i radne grupe, poput zidarske. Pomoću radnih aktivnosti nastojalo se da Saveznici dobiju  pozitivnu sliku o izbjeglicama, partizanskom pokretu te komunistima u zbjegu i domovini.

U svim logorima bile su osnovne škole, a u nekima i gimnazije. Pomoću analfabetskih tečajeva kušala se iskorijeniti nepismenost. Vjeronauk je bio ravnopravan s drugim predmetima. Škole su bile u lošem stanju, s malim brojem i to nestručnih nastavnika, a djeca bez školskog pribora, knjiga i bilježnica. Uz to, nastava je često prekidana zbog pojave zaraznih bolesti. Postojali su i vrtići za predškolsku djecu i učenički domovi, a u logoru Santa Maria di Bagno radila je i knjižnica.[29]

Logori su imali amaterske kazališne grupe i pjevačke zborove, a radilo je i nekoliko likovnih umjetnika. Pomoću zborova, tjedno održavanih u svakom logoru, vršila se politička indoktrinacija. To se činilo i pomoću zidnih novina koje su bile u svim logorima, a ponekad su iz domovine i egipatskih logora stizale prave novine.

Ono što se hrvatskim zbjegovima događalo u Italiji „pod kontrolom COZ-a i članova Komunističke partije samo je naznaka onoga što se u većoj mjeri razvilo u Egiptu. Od oko sedam tisuća ljudi koji su u razdoblju stalnog boravka živjeli u talijanskim logorima, njih 345 je umrlo, ponajviše djece, a pokopani su na lokalnim talijanskim grobljima“.[30]

ZBJEGOVI U EGIPTU

Više sudionika hrvatskih zbjegova napisalo je svoja vrijedna i zaprepašćujuća sjećanja. Među njima su i oni koji su boravili u logorima El Shatta. Tako je Šimun Ujdur zapisao: “Odmah po dolasku moral izbjeglica je bio slomljen uz stravičan prizor beskrajne i ogoljele pustinje.”[31] Ivan Srhoj piše: „U podne kada sunce dođe u zenit, a temperatura se podigne 40 pa čak i 50 stupnjeva iznad nule, nastaje užas i započinje borba čovjeka s prirodom.“ [32] I Teofil Marelić ističe: “Bilo je dana kad bi topli vjetar, pun pijeska, zvani ghibli, zastirao sunce i dnevnu svjetlost pretvarao u tamu”[33]. Vjera Nižetić se pita: „Pa zašto su nas toliko vozali okolo, pa preko Sredozemnog mora, da nas iskrcaju u pustinji?”[34] Višanka Antica Roki kaže: „ Kad smo se iskrcali, vruće, gladni, a šatore vidimo tamo daleko, …i svi smo počeli plakat, svi“.[35]Nažalost, jedan od vodećih ljudi hrvatskih zbjegova,spomenuti Miloš Žanko, u svom izvješću od 13. siječnja 1944. napisao je kako „ bi izbjeglice bile smještene oko kanala Sueza gdje je šumovit i najpovoljniji kraj odnosno tamo najzdraviji“.[36]

Trgovački brodovi sa zbjegovima iz Taranta u Italiji do Port Saida u Egiptu, na ulazu u Sueski kanal, plovili su Sredozemnim morem po pet-šest dana. Pratili su ih engleski razarači i podmornice, a po danu su ih štitili zrakoplovi. Smještaj velikog broja ljudi na malom brodskom prostoru činilo je putovanje nepodnošljivim.

Zbjegovi su u Port Saidu ukrcavani u teretne željezničke vagone kako bi svu noć putovali do nepostojeće stanice u pustinji Sinajskog poluotoka. Odatle su ih kamioni vozili do El Shatta. Kao prethodnica zbjegova u Egipat 10. siječnja 1944. god. upućena je skupina od 198 vrlo discipliniranih i organiziranih komunista podrijetlom iz Drvenika pokraj Makarske.

Kako je već spomenuto, prvi veliki transport za Egipat, a drugi po redu, krenuo je iz Taranta u Italiji 27./28. siječnja 1944. Zbjeg je u El Shatt stigao 2. veljače 1944. godine. Posljednji zbjeg stigao je u El Shatt 16. lipnja 1944. god.

Pri dolasku izbjeglica u logore u Egiptu Englezi su ih popisivali i davali im male osmerokutne pločice na kojima je bio utisnut registarski broj. Pločice su se nosile oko vrata. Cijeli zbjeg upisan je od broja 20.000 do broja 51.000.

U El Shattu su do polovice travnja 1944. formirana tri logora. U drugoj polovici travnja sjeveroistočno od Kaira formiran je logor u El Khatatbi koji je rasformiran u rujnu zbog neizdrživih klimatskih uvjeta koji su prouzročili veliki broj oboljelih, osobito djece. Majke su se s djecom iz ovog logora, a i iz El Shatta, počele u kolovozu, pa do listopada, nastanjivati u logor izbjegličke jugoslavenske vlade Tolumbat, istočno od Aleksandrije, na obali Sredozemnog mora. Muškarci iz El Khatatbe prebačeni su u El Shatt. Logor Tolumbat rasformiran je u listopadu 1945. nakon repatrijacije. Kad je dokinut logor u El Khatatbi, u El Shattu je izvršena reorganizacija logora. Formirano je pet logora. Šesti je funkcionirao kao radni logor. A formiran je i sedmi logor, osobito za ranjenike-rekonvalescente. Bio je smješten na obali Crvenog mora, južno od Sueza. Egipatski logori bili su na površini od 260 km².[37] U blizini El Shatta bili su logori Grka i Poljaka. Logori su se dijelili na rajone kojih nije bilo u Tolumbatu. Rajoni su imali oko 70 šatora u kojima je živjelo između 1 200 i 1 500 izbjeglica.

Vanjsku upravu nad logorima obnašali su engleski Saveznici koji su imali zapovjednika za svaki logor te zajedničkog zapovjednika za sve logore. Humanitarnu pomoć dostavljala je MERRA, čiju je ulogu od 1. svibnja 1944. god. preuzela UNRRA  koja je u El Shattu djelovala i nakon repatrijacije.

Nutarnju upravu, samoupravu, po uzoru na NOO-e u domovini, na svim razinama provodio je COZ čiji je čelnik bio Ivo Markić, a tajnik Mate Barbić. Na čelu svakog logora i rajona bili su logorski i rajonski odbori koje je imenovao COZ, a na čelu svakog šatora bio je „odgovorni šatora“. Većina odbornika u logorskim i rajonskim odborima, kao i u COZ-u, bila je aktivna u NOO-ima u domovini. Članovi COZ-a i odbora većinom su bili komunisti ili njihovi kandidati. Njihova zadaća i ciljevi bili su isti kao i u logorima u Italiji: svim silama i sredstvima učiniti izbjeglice aktivnim podupirateljima Tita, KP-a i NOB-a te postići što veće jedinstvo u tom i to jedinstvo održati i pokazati ga Saveznicima i tako im dokazati kako Tito i KP imaju snage, sposobnosti i potporu naroda za preuzimanje kormila Jugoslavije nakon rata. Priznavanje samouprave ili neovisnosti zbjegova u logorima anticipiralo je priznavanje komunističko-partizanske vlasti u novoj Jugoslaviji, za koju je El Shatt bio samo pilot-projekt. Egipatski COZ je u početku bio odgovoran Vojnoj misiji u Bariju, a od travnja 1944. godine Vojnoj misiji NOVJ-a u Kairu na čelu s Matom Jakšićem, a preko njih ONOO-u za Dalmaciju. COZ je po uzoru na NOO-e bio podijeljen na upravno-administrativni, gospodarski, prosvjetni, kulturno-informativni, tehnički te zdravstveni i higijenski odjel, kao jedan odjel. Odjeli su bili podijeljeni na odsjeke za pojedina područja. U upravu u logorima bio je uključen i određeni broj stručnih ljudi, različitih struka, među kojima je bio i tamošnji dekan dan Andro Štambuk. Zbog toga Saveznici nisu mogli unutarnju upravu u logorima u potpunosti proglasiti komunističkom, unatoč tome što „britanski izvori opisuju upravljanje logorima ‘na sovjetskoj liniji’ što je podrazumijevalo da se osjeća snažni komunistički utjecaj“.[38]

Najveća smetnja komunistima u ostvarivanju njihovih zadaća i ciljeva bili su rojalisti, pristalice kralja Petra II. Karađorđevića, kojemu je engleski kralj bio kum, i koji se uz pomoć Engleza u rujnu 1943. preselio u Kairo, gdje se nalazio i dio ministarstava pročetničke jugoslavenske vlade, dok su brojne kraljeve postrojbe bile smještene u El Arishu. Englezi su se u vrijeme hrvatskih zbjegova konačno odrekli četnika, ali ne i kralja Petra koji je namjeravao po oslobođenju opet preuzeti vlast u Jugoslaviji. Kroz proljeće 1944. broj rojalista u logorima El Shatta bio je oko 2.000. Tvrdili su da su borci „protiv komunističke namjere da zavladaju Jugoslavijom pod plaštem nacionalnog otpora protiv Nijemaca“.[39] A i drugi protivnici komunizma kušali su dokazati Saveznicima kako narod i u domovini i u zbjegu nije jedinstven u potpori Titu i NOB-u. Stajalište COZ-a bilo je jasno: „ Svatko tko bi na bilo kakav način izrazio sumnju ili neodobravanje prema partizanskom pokretu smatrao se narodnim neprijateljem i jednostavno je bio proglašen rojalistom ili četnikom“.[40] Komunisti su odmah po dolasku na razne načine pokušavali vrlo lukavo uvjeriti zapovjednika svih logora u El Shattu bojnika Langmana kako su sve izbjeglice u logorima jedinstvene u podršci Titu, KP-u i NOB-u. Međutim, Langmanu je došao jedan neutralni svećenik i rekao mu kako je zabrinut za vlastiti život zbog „komunističke kontrole“ te kako su logorske vlasti zabranile izbjeglicama komunicirati sa savezničkim osobljem. A onda su se pojavili pojedinci i grupe koji su se izjasnili kao rojalisti i zatražili odlazak u logor El Arish. Jednu takvu grupu mladi i nadobudni skojevci pokušali su kamenovati. Takvo ekstremno ponašanje komunisti su nazivali „skretanjem ulijevo“ te su ga preko starijih i iskusnijih drugova nastojali spriječiti zbog dobrih odnosa sa Saveznicima i dobra ugleda kod njih. Ipak, nisu odustajali od svog načelnog stajališta da su za njih neprijatelji svi njihovi neistomišljenici. U skladu s tim predsjednik COZ-a zatražio je u jednom momentu od bojnika Langmana da rojaliste „odmah odstrani“ jer im COZ ne može jamčiti sigurnost u logoru. I Langman je rojaliste smjestio u šatore pod zaštitom engleskih vojnika.[41] Potom je„utvrđen sustav po kojem su oni koji su se otvoreno izjašnjavali kao pristalice kralja Petra izdvajani iz partizanskih logora i upućivani u logor u El Arishu“.[42] Sudionik zbjega Gojko Borić piše kako je „odmah nakon dolaska u El Shatt izbio sukob između pročetničkih Srba i propartizanskih Hrvata.“ [43] Verbalni sukobi komunista i rojalista doista su se pretvarali u fizičke obračune. Zbog „lijevih skretanja“ nekih komunista, osobito skojevaca, došlo je do sukoba između COZ-a i antikomuniste bojnika Langmana koji je pokušavao zaštititi rojaliste i komunističke neistomišljenike. Sukob je riješen tako što je Langman 8. kolovoza 1944. bio smijenjen, a na njegovo mjesto imenovan je prema komunistima popustljiviji bojnik James Bekker. Vrijedno je spomenuti kako je brigadir Rosso, zapovjednik svih izbjegličkih logora u Egiptu, izjavio da „COZ sačinjava popise onih kojima će se ‘posvetiti posebna pažnja’ ako se odluče vratiti u Jugoslaviju“.[44]

„Život izbjeglica unutar logora bio je obojen izrazitim političkim djelovanjem“[45] Komunističke partije koja je djelovala tajno, putem partijskih ćelija, komiteta i biroa čiji je rad bio intenzivan. Partija je u lipnju 1944. u egipatskim logorima imala 371 člana i 132 kandidata. Od tog broja u roku od dvije godine primljeno je samo 56 novih članova. Nazočnost partije osjećala se po svugdje vidljivim partizanskim kapama i zvijezdi petokraki kao službenom simbolu komunističke vlasti. Partija je imala i svoj SKOJ koji je krajem lipnja 1944. god. u četiri logorska komiteta i 22 rajonska biroa imao 699 članova. Sve, baš sve što se događalo u logorima, komunisti su koristili u političke svrhe, za ostvarenje svojih ciljeva i zadaća, kako radne i obrazovne tako i kulturne i športske djelatnosti, a osobito masovne skupove. Sve aktivnosti odvijale su se u duhu socijalističkog svjetonazora. Išlo se za tim da se na svim područjima promijene svjetonazori i mentalni sklopovi pojedinaca i skupina, da se zadobije povjerenje svih izbjeglica i da ih se istrgne iz utjecaja „neprijatelja“ izvješćujući izbjeglice o „pravom stanju“ u domovini. Partija je svoje ciljeve i zadaću ostvarivala i svoju  ideologiju širila preko masovnih antifašističkih organizacija, kao što je bio AFŽ, koji je u veljači 1945. godine imao 8  416 članica. USAOJ je do početka 1945. narastao na 4 053 člana. Konce USAOJ-a u svojim rukama imali su rukovoditelji SKOJ-a. Unutar USAOJ-a formirane su pionirske organizacije s 5 126 članova. Preko Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) ujedinilo se pripadnike drugih stranaka i ideoloških opredjeljenja. U svim organizacijama i ustanovama izbori su obavljani javnim predlaganjem, a potvrđivani su aklamacijom tako da su komunisti uvijek pobjeđivali na izborima.

Politička kontrola u logorima provođena je i kroz djelovanje tajne obavještajne službe koja je, uz rojaliste, osobito nadzirala pripadnike Hrvatske seljačke stranke. Špijuni su u potpunosti nadzirali i poštansku službu te cenzurirali poštu koja je ulazila i izlazila iz logora. Jedno pismo don Andre Štambuka, koje je poslao hvarskom biskupu Mihi Pušiću 5. studenoga 1944., još uvijek se nalazi u Fondu KP-a u Zagrebu.[46]

Širenjem propagande usmenim i pismenim putem bila je najraširenija metoda utjecaja na sve članove zbjega. Naročito su bila posjećena predavanja na Pučkom sveučilištu. Na skupovima i predavanjima često se negativno govorilo protiv Vatikana, pape i svećenika, osobito protiv Stepinca.[47] U logorima su se stvarale poželjne informacije i odašiljale se među izbjeglice. Tako se pričalo „da tamo kod kuće fašisti pale, ruše, ubijaju i možda bi svi već bili mrtvi da nisu pošli u ovi zbjeg“.[48] Na konferenciji aktivista JNOF-a u prosincu 1945. Stipe Gurdulić ističe „da najveći broj zločinaca štite ‘Vatikan i visoki kler’ koji hoće da se zaborave zločini“.[49] Osobitu ulogu u širenju propagande pisanim putem imale su dnevne novine “Naš list“, koji je počeo izlaziti odmah po dolasku. Bilo je to službeno glasilo COZ-a. U njemu su se donosila „pravilna mišljenja“. Tekstovi iz „Pionirskog priloga“ u „Našem listu“ korišteni su kao školska literatura. Za djecu je izlazio list „Pionir“ i „Naš pionir“, koji je služio kao čitanka i početnica. U El Khatatbi je izlazio list „Vijesti“, a kasnije i u Tolumbatu. AFŽ je imao svoje dvotjedno glasilo”Žena zbjega”. Povremeno je tiskano glasilo USAOJ-a “Omladinska riječ” te „Kronika zbjega” kao bilten COZ-a za potrebe domaćeg i stranog tiska, stoga i na engleskom jeziku, i “Članci o JNOF-u”. U kairskoj tiskari tiskana je i prva „Početnica“. „Prosvjeta“ je bila ilustrirana revija kao pomagalo nastavnicima. U svakom rajonu bile su zidne novine. Osobito su bile zanimljive „usmene novine“; kombinacija vijesti i kazališne predstave. Komunistička partija je svu kulturno-informativnu djelatnost pokrenula „u prvom redu radi političke indoktrinacije zbjega“.[50]

Svakodnevni život sastojao se od rada, obrazovanja, kulturnih i športskih aktivnosti te vjerskih obreda i slavlja i to u svemu s „dubokim suživljavanjem s događajima u domovini“. Živjelo se u bijelo-žutim šatorima engleske vojske. U svim logorima Egipta bilo ih je oko 1. 500. U šatorima je stanovalo po 18 do 20 rodbinski ili susjedski povezanih osoba, različite dobi i spola. Osobe iz jednog kotara ili mjesta u domovini bile su smještene u isti logor ili rajon. Pitka voda dobivala se iz jednog rukavca rijeke Nila. Živjelo se životom “izvanrednog stanja” i iščekivanja povratka pod parolom „ne zaboravimo domovinu“. U logorima se kušalo preslikati život u domovini. U Egiptu je rođeno 481 dijete[51] i sva su krštena. Sklopljena su 172 braka[52], a bilo je i onih s britanskim vojnicima, pa čak i s lokalnim Arapima. Samo iz Vele Luke petnaest djevojaka se udalo za strance. Vanbračna djeca najčešće su se rađala s engleskim vojnicima. Iz kompleksa logora moglo se izaći samo s engleskom propusnicom. Ljudi su učestalo tražili da odu u inozemstvo. COZ je puštao samo one koji su tamo imali članove svoje obitelji.

Spominje se kako su jugoslavenski kraljevski zrakoplovi pod zapovjedništvom britanskoga RAF-a na područje El Shatta „slučajno“ pet puta bacili bombe te je jednom poginula jedna djevojčica i njezin djed.[53]

U početku je hrana bila loša. Posluživala se u većim šatorima. Kasnije su izgrađene 24 kuhinje u kombinaciji cigla-lim s pripadajućim blagovaonicama. Najviše je nedostajalo voće. Hrana je često bila puna pijeska koju je unosio vjetar ghibli. Postojale su i tri kantine.

Iz dokumenata o radu Partizanske straže i sudova vidi se kako je u logorima bilo i samoubojstava te krađe i sukoba oko imovine. Čak je jednom i crkva opljačkana. COZ je umanjivao broj prijestupa kako bi se Saveznicima pokazalo funkcioniranje jednog sređena i uspješna komunističkog društva. Partizanska straža, koja je uspostavljena odmah nakon formiranja logora, pretresala je šatore prijestupnika, no „takva se metoda provodila i kad su u pitanju bili politički protivnici, koje se na taj način pokušavalo omesti i osujetiti u djelovanju“.[54]Iako je i u talijanskim i egipatskim logorima bio zabranjen dolazak prostitutki,slučajevi prostitucije te pojava vanbračne djece i brakova s engleskim vojnicima i Arapima u Egiptu govori koliko se u logorima urušavao tradicionalni moral, osobito žena i djevojaka.

Pomoću radnih aktivnosti, između ostaloga, stvarao se ugled u očima Saveznika i pridobivala se njihova naklonost te postizao veći stupanj samouprave. I radom se kušalo oblikovati narodne mase i stvarati socijalističke odnose, „a iskustvo koje je stečeno u zbjegu, naveliko će se primjenjivati nakon rata u domovini“.[55]Zbjeg je postao veliki kolektiv radnika. Postojale su stolarske, graditeljske i mehaničarske radne brigade. Osobito su se žene isticale svojom umješnošću u radu. Spomenuto je kako je postojao posebni radni logor uz Sueski kanal. To je bila svojevrsna industrijska zona u kojoj se nalazila pekara za sav zbjeg i neke druge radionice kao i smještaj za polaznike tečajeva za medicinsko osoblje, vozače, mehaničare itd. U zbjegu se razvilo i obrtništvo. „Organizirane su skoro sve najvažnije zanatske i uslužne djelatnosti: krojačka, postolarska, stolarska, kovačka, limarska, urarska, brijačka, radionice igračaka, pogon za proizvodnju opeke i sapuna“.[56] U siječnju 1945. po svim logorima bilo je 48 radionica s 945 radnika. U El Shattu su radili i egipatski radnici prema kojima su se Englezi odnosili kao prema robovima.

Postojalo je osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te „analfabetski tečajevi“ za odrasle. Srednje škole bile su otvorene samo u El Shattu. KP se žurila s otvaranjem škola jer je „tu vidjela mogućnost indoktrinacije najmlađih“.[57] Stoga osnovne škole počinju s radom već 22. veljače 1944., a srednje 24. travnja 1944. U 19 osnovnih škola 1. veljače 1945. bilo je 6 118 učenika, a razreda je bilo koliko i nastavnika – 176. Postojali su dopunski obrazovni tečajevi te poljoprivredni, za privredni rad, o zadrugarstvu itd. A organizirani su i tzv. vanjski tečajevi za bolničarke, vozače, automehaničare, traktoriste i druga zanimanja. Ove tečajeve mladi su pohađali u zanatskoj školi u El Madu i engleskom vojno-stručnom logoru Almaca pokraj Kaira. Po završetku tečajeva mladi ljudi raspoređivani su na rad u logorima, a mnogi su upućivani u domovinu kako bi sudjelovali u NOB-u i pomogli u obnovi porušene zemlje. U logorima su najpopularniji bili tečajevi engleskog i ruskog jezika, a neki su slušali francuski i esperanto. Na Pučkom sveučilištu održavali su se tečajevi za obrazovanje odraslih. Najpopularniji je bio „analfabetski tečaj“. Na ovom sveučilištu održavala su se razna predavanja s velikim brojem posjetitelja. Osim Centralne knjižnice i čitaonice svaki logor je imao svoju knjižnicu i čitaonicu. Osjećao se veliki nedostatak nastavnog i stručnog kadra. U tu svrhu organizirana su dva tečaja koje su vodili prosvjetni i politički radnici kojima je to bila prigoda za političko formiranje pojedinaca. Obrazovni sustav koji je svoje temelje dobio u Egiptu, kasnije će se modificirati i primijeniti u oslobođenoj zemlji.

Izvanškolskim obrazovnim radom kušalo se obuhvatiti što veći broj izbjeglica. Stoga su logori imali pjevačke zborove, plesne i folklorne grupe te dječja kazališta. U svim logorima djelovali su sportski klubovi u kojima je uz nogomet bila košarka, odbojka, gimnastika, stolni tenis i šah. Najpoznatiji nogometni klub „Jedinstvo“ bio je sastavljen od najboljih igrača svih tamošnjih klubova. Nogometaši „Hajduka“ su 11. travnja 1945., u sklopu svoje stodnevne turneje na Malti, u Egiptu, Izraelu, Siriji i Libanonu četiri dana boravili u El Shattu. „Hajdukovci“ su obišli sve logore, a 11. travnja 1945. odigrali su utakmicu s „Jedinstvom“, ostvarivši pobjedu od 4:0. Hajduk je nastupao kao „tim Jugoslavenske armije“.Izvedena su čak i dva prigodna gimnastička sleta za promociju kulta ličnosti Josipa Broza Tita i veličanja postignuća NOB-a.

Za kulturna postignuća, osobito u glazbi, znalo se čak i u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. To se prvenstveno odnosi na Veliki mješoviti zbor Centralne kazališne grupe COZ-a pod ravnanjem maestra Josipa Hatzea. Zbor je u svom programu imao savezničke pjesme koje su saveznici s oduševljenjem slušali u Egiptu, Engleskoj i SAD-u. Maestro Banfiki ravnao je COZ-ovim orkestrom limene glazbe, a u logoru I. postojao je jazz sastav. U logorima su radili književnici, likovni umjetnici, kipari i arhitekti. Postavlja se pitanje zašto intelektualci i književnici „nisu ostavili umjetnička svjedočanstva o svome boravku u sinajskoj pustinji“?[58] Postojala je Škola za umjetnost i obrt, Slikarska škola i Pionirska škola crtanja. U sklopu Centralne kazališne grupe u svim logorima postojale su kazališne grupe koje su nastupale u svakom logoru, ali su redovito gostovale i u savezničkim vojnim logorima i egipatskim gradovima. To je činilo i Pionirsko kazalište koje je imalo dramsku i baletnu sekciju, kao i logorski zborovi koji su sudjelovali i u misama i liturgijskim obredima. U El Shattu je osnovano današnje splitsko Gradsko kazalište mladih, pod prvotnim nazivom „Titovi mornari“. U zbjegu je bila i foto-sekcija koju je vodio poznati splitski fotograf Ljubomir Grbin. „Glavna svrha sveg kulturnog i umjetničkog rada, kao i tiska, bila je politička propaganda“.[59]

Iako je bilo tzv. „lijevih skretanja“ mise, vjerski obredi i običaji svih vjera obavljali su se redovito i bez smetnji. Vjeronauk se održavao jednom tjedno kao izborni predmet. Komunisti su imali i svoj „predmet o odgoju i obrazovanju koji je trebao dati marksistički pravac obrazovanja, sa specifičnim pogledima na estetiku i društvo“.[60] S tim se htjelo stvoriti „suvremenu socijalističku školu“. Vjerski život u logorima komunistima je dobro došao kao kohezijski čimbenik i prigoda da se saveznicima predstave kao poštovatelji vjerskih sloboda. Ipak, radilo se o lukavoj snošljivosti crvenih logorskih vlasti.[61] U El Shattu su bili svećenici Hvarske biskupije: don Andro Štambuk, don Ivan i don Toma Moškatelo, don Niko Ivanović, don Niko Bogdanić i don Juraj Burić te starokatolički svećenik iz Bogomolja Juraj Ivo Barbarić. Don Andro je bio tamošnji dekan. Njegovo angažiranje kao člana COZ-a i čelnika Odsjeka za vjere u Prosvjetnom odjelu KP je iskoristila za demantiranje raširenog mišljenja Saveznika kako se u NOB-u progone svećenici. Od dolaska don Andro je sa Zoranom Palčokom vodio Prosvjetni odjel koji je od početka 1945. vodio sam do listopada kad je postao zadnji predsjednik COZ-a. U logorima su osnovane župe čije su crkve uglavnom bile u šatorima i posvećene svecima zavičajnih mjesta ili kotara izbjeglica. Logor u El Khatatbi nije bio župa, ali je u njemu bio svećenik don Ivo Moškatelo. Logor Tolumbat je bio župa s crkvom sv. Mihovila i svećenicima don Nikom Ivanovićem i don Tomom Moskatelom[62] U logoru II. bila je crkva sv. Josipa i u njoj slika Joke Kneževića „Bijeg u Egipat“. Na glavi sv. Josipa bila je troroga partizanska kapa.[63] Neki tvrde da se radi o reljefu Valentina Jurasa i kipara Kostovića „na kojem Marija i Josip imaju partizanske kape sa zvijezdom petokrakom“.[64] Osnivanje župa potvrdio je biskup Port Saida Ange Marie Hiral, pod čijom su se jurisdikcijom nalazili logori u Egiptu. Jednom prigodom biskup je posjetio logor i u tri dana podijelio krizmu za 5 140 djece. U Velikom tjednu 1944. u El Shattu je održana procesija „Za križen“, nakon što se saznalo da su je Nijemci zabranili na Hvaru. Blagoslivljane su „kuće“ – šatori. U kolovozu 1944. god. u El Shattu je bilo samo deset osoba koje nisu bile evidentirane kao vjernici.[65] I ovo govori kako je KP djelovala lukavo i u tajnosti. „Od 27 tisuća stanovnika logora 92% bili su rimokatolici, 7% pravoslavni, a ispod 1% bilo je starokatolika, muslimana i evangelika“.[66] Don Niko Bogdanić je bio župnik u Gdinju na otoku Hvaru, odakle je na silu odveden u El Shatt gdje je bio župnik u logoru II. I u Gdinju i u El Shattu sukobljavao se s komunistima. Poginuo je na ulazu u grad Suez 10. siječnja 1945., prelazeći željezničku prugu s mlađim bratom Nevenom. Nažalost, najnovije spoznaje govore da je don Niko izvršio samoubojstvo. Bitno pitanje je zašto se to dogodilo? Don Andro Štambuk doktorirao je crkveno pravo na Gregorijani u Rimu. Sa zadnjim povratnicima vratio se iz El Shatta u Hvar gdje su ga komunisti progonili, a potom ga i višekratno utamničili.[67] Pod nikad razjašnjenim okolnostima na smrt su ga pretukli 1953. godine. Biskup Hvarske biskupije postao je 1955. godine kada je i umro, samo 45 dana poslije biskupskog ređenja.

Zdravstvo je bilo bolna točka zbjega. Pustinjski uvjeti života, gdje se dnevna temperatura penjala do 45° C, a noću se spuštala i do ispod  10° C,vjetar „ghibli“ i loše higijenske navike pojedinaca i skupina izazivali su kod izbjeglica, osobito kod djece, bolesti i smrt. Ghibli je unosio pijesak i prašinu u šatore i sve pore tijela te izazivao probleme i bolesti očiju, dišnog sustava i psihičke smetnje. Učestalo kašljanje deralo je dušnik koji bi se s vremenom i poderao pa bi uslijedila smrt. Pri dolasku su sve izbjeglice primile cjepivo koje je izazivalo visoke tjelesne temperature koje su trajale i po 12 dana te izazivale komplikacije i upalu pluća, što je vodilo u smrt. Epidemije zaraznih bolesti influence, hripavca, zaušnjaka i svraba počele su već u veljači 1944., osobito smrtonosna epidemija ospica kod djece. U izvješću Zdravstvenog odjela u lipnju 1944. piše kako je „mortalitet djece do tri godine upravo zabrinjavajući“.[68] Ljudi su umirali i zbog konzervirane hrane koja se kvarila na visokim temperaturama. Umiralo se i od dehidracije i vrućine koja je kod starih osoba i djece iznad šest mjeseci izazivala crijevne bolesti i dovodila do smrti. Kada su djeca dobivala ospice, Engleskinje su ih kupale u hladnoj vodi pa su djeca umirala sve dok to majke Hrvatice nisu zaustavile.[69] U svakom logoru dnevno je radilo nekoliko ambulanti.

Bio je veliki nedostatak domaćih liječnika i pomoćnog medicinskog osoblja. Kod saveznički vojnih liječnika, uz nedostatak volje i ljubavi prema pacijentima, najveći problem je bila jezična barijera. Kod liječničkih pregleda za repatrijaciju izbjeglicama su ustanovljene razne bolesti. Najzanimljivija je bila neurastenija, kronični sindrom umora uzrokovan nostalgijom za rodnim krajem i teškim životom u egipatskim logorima. Najbolja terapija za sve bolesti bio je povratak u domovinu. O zdravstvenom stanju izbjeglica u egipatskim logorima najbolje svjedoči 715 umrlih, ili, kako neki navode, 856 imena upisanih na nekadašnjem groblju, a sada spomen-području u El Shattu. Među upisanima su imena pet djevojčica koje je jedna majka dovela u El Shatt, ali se u domovinu vratila bez njih.[70]

U početku su Hrvati pokopavani u groblju grčkih izbjeglica u Mojsijevim izvorima, 20-tak km od El Shatta. Inž. Helen Baldazar napravio je idejni projekt hrvatskog groblja u El Shattu u obliku zvijezde petokrake. U sredini groblja kipar Ante Kostović izradio je kip žene okrenute prema domovini, visok tri metra. Postavljen je na postolju od šest metara. Nazivan je kao „Majka Dalmatinka,“„Majka Domovina,“ „Majka Jugoslavija“, „Majka“, „Domovina“. Najbolje ju je nazvao jedan Komižanin „Žalosna majka“. Ovi nazivi zorno pokazuju kako je „zbjeg došao iz Hrvatske, ali je svuda bio predstavljen kao jugoslavenski ili dalmatinski“.[71] Zanimljivo je kako je Tito već 1956. na povratku iz Indije plovio Sueskim kanalom, pored groblja, ali ga nije posjetio.[72] Beduini i drugi nepoćudni namjernici te tri izraelsko-egipatska rata devastirali su groblje. Obnovljeno je 1985. godine. Po projektu arh. Zorana Jankovića pretvoreno je u spomen-područje. Nad bezimenim grobovima su samo identične glomazne ploče bez vjerskih simbola i podataka o pokojnicima. Kasnije su nepoznati počinitelji odnijeli mramorne ploče s popisom imena pokopanih. Groblje je konačno 2005. obnovila Vlada Republike Hrvatske u suradnji s vlastima Arapske Republike Egipta. Bogdanić i Bratanić pišu kako je u egipatskim logorima umrlo 715 osoba,[73] dok RheaIvanuš tvrdi kako je na groblju „uklesano 856 imena preminulih u El Shattu“.[74] Dr. Slaven Letica je u Slobodnoj Dalmaciji 16. veljače 2011. napisao kako se na mrežnim stranicama „Jasenovac Research Institute“ u New Yorku mogu pronaći imena svih umrlih u El Shattu, među kojima je i njegov u zbjegu rođeni i umrli brat. U svezi s pitanjem El Shatta profesor Letica je iznio „ hipotezu kako se možda radi i o britanskom ratnom zločinu“(!?)[75]

POVRATAK ZBJEGOVA

Izbjeglice su u Italiji i Egiptu živjele s parolom ‘Ne zaboravi domovinu!’ Za većinu izbjeglica povratak u domovinu bio je dugotrajan i mukotrpan. Privilegirani pojedinci vraćali su se mimo redovitih transporta, a”obične” izbjeglice su s nervozom i zabrinutošću  čekale trenutak povratka. Prednost u povratku imali su teški bolesnici različitih bolesti, kao što je bila neurastenija. Zarazni bolesnici ostajali su do ozdravljenja.

Povratak (repatrijacija) počeo je iz Italije nakon oslobođenja Dalmacije u jesen 1944. godine. Za povratak nije bila potrebna pomoć Saveznika i UNRRA-e. Prihvat izbjeglica organizirao je ONOO za Dalmaciju. Izbjeglice u Italiji dovožene su iz tamošnjih logora do Monopolija gdje se vršio ukrcaj na brodove. Prvenstvo povratka imalo je otočno stanovništvo s područja Makarskog primorja, osobito poljoprivrednici koji su imali masline za branje. Iz Italije su se i prije oslobođenja Dalmacije vraćali iskusni komunistički kadrovi, osobe sa završenim tečajevima i manje grupe uvježbanih omladinskih partizanskih postrojbi koje su se priključivale NOVJ-u.

Prvi organizirani povratak za Dalmaciju krenuo je iz Monopolija7. studenoga 1944., a u Komižu, Korčulu, Hvar i bračku Milnu uplovio je 8. studenoga. Parobrodi iz Italije uplovljavali su u luke srednjodalmatinskih otoka, ako je odatle bilo povratnika, potom u luku Split, odakle su povratnici upućivani u svoje mjesto boravka. Oni koji su bili s područja Like i Banije morali su u Dalmaciji dočekati oslobođenje tih područja. Zbjeg u Italiji završen je 23. veljače 1945. godine. Zadnjim transportom 6. ožujka 1945. otišla je radna skupina. U ovom povratku vraćeno je oko 7. 000osoba.

Povratak iz Egipta bio je puno teži i dugotrajniji, zbog velike udaljenosti domovine i velikog broja izbjeglica, a osobito zbog navodnog „manjka“ brodova. Potrajao je gotovo godinu dana duže nego onaj iz Italije. Pretvorio se u moru i pakao, u neizvjesno čekanje i dodatno mučenje. Između ostaloga, govorilo se kako se jedan dio izbjeglica neće moći vratiti u domovinu. Izbjeglice su imale dojam da im se opstruira povratak koji se nije mogao ostvariti bez pomoći Saveznika i UNRRA-e. COZ je formirao Komisiju za repatrijaciju, a pri ONOO za Dalmaciju formirana je Komisija za prihvat zbjega u Splitu.

Povratak je počeo od logora I. u kojem su boravile izbjeglice s područja Makarske, koji su prvi stigli u El Shatt i bili najutjecajniji u zbjegu. U tom logoru formiran je tranzitni kamp kroz koji su morali proći svi povratnici iz Egipta. Prelazilo se na zapadnu obalu Sueskog kanala, odakle su povratnici kamionima prebacivani do željezničke postaje Marcab. Odatle se vlakom išlo do ukrcajne luke u Port Saidu, a potom i do Aleksandrije. Svaki transport pratila je Partizanska straža. Dozvoljena težina prtljage od 135 kg, samo s imenom i brojem vlasnika, slala se tri dana prije polaska. Izvanredno su se vraćale osobe koje je COZ slao u domovinu zbog posebnih interesa, bolesnici i obitelji radnog logora. Svatko je kod sebe imao UNRRA-inu iskaznicu. Pri polasku povratnici su bili cijepljeni. Najveći problem bila je „neizvjesnost oko datuma polaska i sporost cjelokupnog procesa“.[76]

Iz Egipta se u domovinu 16. veljače 1945. prva vratila dobrovoljačka brigada od 1 015. osoba; od toga 400 bolničarki, vozači, razni stručnjaci, komunistički kadrovi, dio vodstva zbjega i partizanski omladinski dobrovoljci s namjerom da se priključe partizanima.

Prva dionica povratka „običnih“ izbjeglica bila je između 11. travnja 1945. i 18. srpnja 1945. do kada je otpremljeno deset transporta s ukupno 15 985. osoba. Druga faza bila je između 20. listopada 1945. i 20. ožujka 1946. u kojoj je u devet transporta prevezeno 9 089. osoba.

Poteškoće povratka počele su već sa sedmim transportom koji je svaki dan odgađan od 27. svibnja do 5. lipnja. Slično je bilo i s devetim transportom. Nakon odlaska desetog transporta repatrijacija je prekinuta tri mjeseca. Bilo je to vrijeme velikih ljetnih vrućina. Nekima je prtljaga bila otišla prije njih. Oni koji su otpremali transporte stavljani su u vrlo težak položaj. Razlog poteškoća i prekida povratka bio je navodni nedostatak brodova. Svakako je zanimljivo što je nadležnost nad logorima i izbjeglicama u svibnju 1945. predana UNRRA-ikoja je morala unajmljivati brodove. Prema Nataši Mataušić opstrukcija povratka bila je dio politike Saveznika prema komunističkoj Jugoslaviji, jer su kašnjenja počela kada i razmirice oko Trsta.[77] Stoga je jedanaesti transport otišao tek 20. listopada, a dvanaesti 1. siječnja 1946. Kašnjenja su stalno šokirala i traumatizirala izbjeglice, osobito one koji su čekali devetnaesti, zadnji transport, 20. ožujka 1946., koji je, također, bio odgađan zbog pitanja povratka onih koji se nisu htjeli vratiti u Jugoslaviju, ponajprije zbog političkih i socijalnih razloga. „S odlaskom ovog transporta završila je dvije godine i 46 dana duga ‘epopeja’ hrvatskih zbjegova u Egiptu“.[78] U domovinu se vratilo oko 25 000 osoba. A to znači barem 3 000 manje nago ih je otpremljeno u Egipat.

Svi su se transporti sretno vratili u domovinu. Prihvat je obavljala Komisija za prihvat i otpremu zbjegova u Splitu. Postojala je i Jugoslavenska državna komisija za repatrijaciju, a pri socijalnim odjelima NOO-a formirane su manje okružne, gradske i mjesne komisije. Osim Splita i u Kaštel Starom je ustrojena prihvatna stanica, pa se i tamo iskrcalo nekoliko transporta.

Prihvat izbjeglica u domovini, njihov smještaj i upućivanje njihovim domovima bio je vrlo težak i mukotrpan posao. U prihvatu je najveći problem bio iskrcaj teške prtljage, koja je znala padati u more. Zanimljivo je što je najprije iskrcavana prtljaga, a potom izbjeglice. Od iskrcajne luke do kuća izbjeglice su prevožene brodovima, cestom i željeznicom.

„Agonija za većinu izbjeglica nije prestala dolaskom kući jer su naišli na spaljeni ili opljačkani dom…“.[79] Uz to, mnogi domovi su bili porušeni, a u mnoge domove i stanove već su se bile uselile druge osobe. Većina izbjeglica doista nije znala što ih čeka u komunističkoj Jugoslaviji.[80]

Stoga se veliki broj povratnika dugo vremena zadržavao u Splitu, u privremenim smještajima. Oni, koji ni nakon dužeg čekanja nisu imali kamo, bili su upućeni u kolonizaciju prema Bačkoj i Banatu. A neki su „svoju sreću potražili u inozemstvu“.[81] Neki koji su rođeni u El Shattu za uspomenu su imali svoje ime kao što su Sinaj, Sinajka, Nila, Sueska i Elšatka. Mnogi povratnici su cijelog života bolovali i umirali od posljedica teškog života u talijanskim i egipatskim logorima. Nažalost, o sudbinama povratnika, o zdravstvenim i drugim posljedicama njihova boravka u logorima Italije i Egipta skoro ništa se ne zna. Zna se samo da su don Andro Štambuk i don Niko Bogdanić umrli kao žrtve i mučenici El Shatta.[82]

Logor u El Shattu radio je do kraja 1948. godine. U njemu su ostali oni koji se nisu željeli vratiti u komunističku Jugoslaviju. Pridružili su im se četnici iz El Arishate grčke, poljske, austrijske i talijanske izbjeglice iz raznih logora na Bliskom istoku.[83]

ZAVRŠNE MISLI

Sudionik zbjegova u Italiji i Egiptu Gojko Borić piše: „Još nitko nije dao uvjerljiv odgovor je li bježanje ljudi s dalmatinske obale na jadranske otoke i kasnije u Italiju uopće bilo neophodno“?[84] Treba napomenuti da je to ionako bio slabo nastanjeni prostor.[85] Na tvrdnju kako je evakuacija učinjena zbog moguće njemačke odmazde Bratanić kaže: „Teško je s velikom sigurnošću utvrditi kolika je bila realna opasnost takvog razvoja situacije“.[86] Borić priznaje: „Strah od njemačkog Wermachta i ustaških postrojbi bio je zasnovan na iskustvu…“[87] Ali, napominje kako je Wermacht pazio da što „racionalnije“, znači samo vojnički reagira na partizanske napade“.[88] A Josip Franulić, navodeći konkretni primjer s Hvara, piše: „Ni kada su bili izazvani, Nijemci nisu uvijek oružano reagirali u svrhu odmazde“.[89] Zanimljivo je kako su „uzroke dolazaka zbjegova s područja Vodica i Like partizani tumačili operativnim razlozima“.[90] Stoga Borić i neki drugi autori tumače kako je zbjeg „zapravo bio rezultat posve krive partizanske procjene njemačko-ustaških namjera“,[91] to jest da Nijemci neće krenuti u osvajanje dalmatinskih otoka. Bratanić piše kako je Vrhovni štab, ističem, zapovjedio da se s Hvara, Brača, Šolte i Visa evakuiraju prispjeli zbjegovi, ali i stanovništvo tih otoka.[92] Odgovor za organiziranje zbjegova može se potražiti i u navedenom govoru Moše Pijade na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću u studenome 1942. godine. Iz tog govora, a i iz sve proučene literature, dobiva se dojam da su hrvatski zbjegovi u Hrvatskoj, Italiji i osobito u Egiptu bili mnogostruko potrebni Titu i Komunističkoj partiji, a i Saveznicima.

Titovim komunistima zbjegovi su bili kao naručena prigoda da već početkom listopada 1943. uspostave sa Saveznicima u Italiji, a kasnije i na Bliskom istoku, izravnu vezu s kojom je uslijedila svestrana saveznička pomoć i rješenja važnih pitanja. U toj vezi komunisti su se predstavili Saveznicima ne samo kao predvodnici borbe protiv okupatora nego i kao veliki i aktivni humanitarci s demokratskim ponašanjem i organizacijskim sposobnostima. Tako su pridobili naklonost Saveznika koja se u logorima produbljivala marljivim radom i poštivanjem engleske kulture kroz učenje engleskog jezika i izvođenje engleskih pjesama pa čak i slavljenjem rođendana engleskog kralja Georga VI., „kralja Đorđa VI.“ [93]

Hrvatski zbjegovi bili su vrlo plodno tlo za ostvarivanje komunističkih ciljeva i zadaća. U zastrašujućim pustinjskim uvjetima, logori su bili idealna pučka sveučilišta za širenje komunističke ideologije; za antiteizam i projugoslavensku orijentaciju, za uništavanje hrvatskog identiteta kod izbjeglica, kako bi se stvorila„jugoslavenska nacija“ u kojoj nije bilo mjesta za hrvatska obilježja, imenice i pojmove. „Zbjeg je došao iz Hrvatske, ali je svuda bio predstavljen kao jugoslavenski ili dalmatinski“.[94] Čak i spomenik na elšatskom groblju nije nazvan hrvatskim imenom. U tom smislu hrvatski zbjegovi u Italiji i Egiptu nisu bili samo zemljopisno nego i nacionalno te idejno i političko udaljavanje Hrvata od Hrvatske i svega što je istinski hrvatsko. Komunisti su preko noći pretvorili ljude u beskućnike da bi se sutradan predstavili kao njihovi spasitelji i tako ih pridobili na svoju stranu. Na snimkama i video-materijalima vide se čak i mala djeca s partizanskim kapama i zvijezdom petokrakom. I muška i ženska djeca, žene i muškarci, pozdravljaju partizanskim pozdravom; sa stisnutom desnom pesnicom na desnoj strani glave. Odgovornost za izbjegličku kalvariju svaljena je ne samo na savezničke protivnike Nijemce nego i na tadašnju hrvatsku vlast i državu te na hrvatski narod koji nije mogao prihvatiti komunističku ideologiju. Posijana je klica zaborava, prezira i mržnje protiv svega što je istinski hrvatsko i katoličko. Naplata je stigla na kraju i poslije Drugog svjetskog rata. Nije slučajno najveće zločine nad Hrvatima učinila baš 26. partizanska divizija koja je u vrijeme zbjegova bila na Visu, a njena 11. brigada na Širokome Brijegu pobila hercegovačke franjevce. I ta divizija i brigada, kao i druge partizanske postrojbe u domovini,  popunjavane su mladim kadrovima uvježbavanima u paklu El Shatta. Zanimljiva je činjenica kako su jugoslavenski komunisti izručili hrvatske zbjegove u El Shatt, u ruke 8. engleske armije, čiji su čelnici nakon rata, u Bleiburgu,komunistima na pokolj izručili stotine tisuća hrvatskih vojnika i civila. U tom smislu Bleiburg i El Shatt sudbinski su povezani. I kao što je Bleiburg simbol svih stradanja i križnih putova hrvatskog naroda, tako je i El Shatt simbol svih hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu i poraću. On je jedna od postaja, možda i prva, hrvatskih križnih putova. Uz to, El Shatt nas „podsjeća na goleme žrtve i zbjegove u Domovinskom ratu“.[95]

Upućivanje i smještanje hrvatskih zbjegova u Egipat bilo je potrebno i Saveznicima koji su se u to doba bili, doduše, odrekli četnika, ali ne i kralja Petra II. Karađorđevića, koji je uz pomoć Engleza u rujnu 1943. stigao u Kairo, odakle je namjeravao krenuti u Beograd i ponovno preuzeti vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji. Englezi su, promatrajući događanja u hrvatskim logorima, smještenima u blizini kralja, bistrili svoje dileme izbora između kralja Petra i Tita. Genijalno lukavi Tito i komunisti uspjeli su omesti kraljevu nakanu, upotrijebivši hrvatske zbjegove, ponajprije El Shatt, kao džoker ili as-kartu u igri sa Saveznicima i kao „pilot projekt“ komunističke Jugoslavije i preuzimanje vlati u njoj. Treba ozbiljno shvatiti Branka Vežu iz Brista kod Makarske, koji je bio zapovjednik Partizanske straže u El Shattu, a tvrdi „da su Saveznici imali ideju rasuti zbjeg po prekomorskim zemljama gdje su izbjeglice imale rodbinu.“[96] U s svezi s rečenim zaprepašćujuća je izjava Nenada Kuriđže, splitskog evropskog rekordera u plivanju na 100 metara, u klasi leptir, koji je bio prvo muško dijete rođeno u El Shattu, a na HTV-u 2014. godine izjavio je kako su Englezi tražili da se svako novorođenče u El Shattu vodi kao englesko. Na pitanje zašto su Hrvati odvedeni u pustinjske logore u Egiptu, sudionik El Shatta, moj sumještanin Stipo Jeličić, odgovarao je: „Da nas se uništi!“ Tužna je činjenica kako su Saveznici i čelnici COZ-a napustili hrvatske izbjeglice u egipatskim logorima, onda kada im više nisu bili potrebni.

Iako su elšatska događanja nazivana i nazivaju se ‘epopejom’, ipak je „tema zbjega u El Shattu bila gotovo zaboravljena u komunističkoj Jugoslaviji“.[97] U zadnjih desetak godina,uz doktorski rad Matea Bratanića, pojavila su se i neka druga vrijedna izdanja i tekstovi koji nam daju nadu da El Shatt, ipak, nije zaboravljen.

IZVORI – neobjavljeni

Državni arhiv u Splitu (DASt) Fond: Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu (J.Z.)

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (HDAZg) Fond: El Shatt, Komitet Komunističke partije zbjega iz Jugoslavije EL-Shatt, sign. 1663, kutija 1, 2 i 3.

The National Archives, Kew, London, Ujedinjeno Kraljevstvo (TNA)

LITERATURA

Bratanić, Mateo: Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943.-1946., Zadar, 2009., doktorski rad

Bratanić, Mateo: Špijunska služba u El Shattu, Hrvatska revija, 3 (2009.), str. 1001-1005.

Bratanić, Mateo: Vjera i vjerska praksa u hrvatskim zbjegovima u El-Shattu (1944.-1946.) Crotica Christiana Periodica, br. 68., god. XXXV., Zagreb, 2011., str. 143-152.

Franulić, Josip: Jedna od prvih žrtava jugokomunističke nepodobnosti, Služba Božja, 1/2000

Karabatić, Marin: Izbjeglički logor El Shatt Dalmatinski grad na Sinaju, Zagreb, 2011., diplomski rad

SJEĆANJA

Bogdanić, Neven: El Shatt naš nezaboravljeni, 50. obljetnica Hrvatskog zbjega na Sinaju (1944-1994), Crkva u svijetu, Split, 1996.

Klisura, Frane: Od Korčule do El Shatta u pješčanoj pustinji Sinaja, Vlastita naklada, Korčula, 2007.

Marelić, Teofil: El Shatt – Sjećanja i zabilješke, neobjavljeni rukopis.

Nižetić, Vjera: U pustinji El Shatta. O doživljenom i pročitanom, Naklada Bošković, 2007.

Srhoj, Ivo: Sjećanje na El Shatt: platneni grad dalmatinskih izbjeglica 1944./1945., Vlastita naklada, Dubrovnik, 2005.

Šuljak, Dinko: „ Tražio sam Radićevu Hrvatsku“, Hrvatska Revija, Barcelona, 1988.

Ujdur, Šimun: From Gradac Dalmacija, Hrvatska Via El-Shatt 1944. to New Zealand 1946., neobjavljeni rukopis, 1992.

KATALOG: El Shatt. Zbjeg iz Hrvatske u pustinju Sinaja, Egipat (1944.-1946.), Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 2007.

POVEZNICE

http://www.matica.hr/vijenac/365/Na%20pijesku%20Sinaja/ Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=4915

Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://povijest.net/zbjeg-u-italiji-izbjeglicki-logor-el-shatt-27/   Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://povijest.net/izbjeglicki-logor-el-shatt-dalmatinski-grad-na-sinaju-17/ Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://www.057info.hr/vijesti/2013-11-22/70-obljetnica-hrvatskog-zbjega-u-el-shatt

Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/svjedocanstvo-prezivjele-u-el-shattu-krenuli-smo-put-kalvarije-i-dosli-smo-u-predvorje-pakla-85378/ Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://povijest.net/izbjeglicki-logor-el-shatt-47/ Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://povijest.net/izbjeglicki-logor-el-shatt-57-kultura-umjetnost-tisak-i-religija/ Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/124679/slaven-letica-moj-brat-koji-je-umro-u-el-shattu-pretvoren-je-u-zrtvu-jasenovca Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://ba.voanews.com/a/a-37-2008-01-22-voa1-85983397/1159252.html Pristupljeno 26. svibnja 2017.

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/17562-g-boric-el-shatt-bio-je-drukciji-od-komunisticke-zbilje-u-

domovini.html    Pristupljeno 26. svibnja 2017.

 

FOTOGRAFIJE: Otto Gilmoreaiz El Shatta, njih 175 u arhivu Kongresne knjižnice SAD-a

 

FILMOVI: „Pustinjska priča – Shatt“ – dokumentarni film, 2009., Hrvatska, Redatelj: Ninoslav Lovčević

„Theninehundred“ (Njih devetsto) i „The Star andtheSand“ (Zvijezda i pijesak) iz 1944., autentični engleski filmovi.

„Zbjeg 1943. – 1946.“, dokumentarni filmsplitskog redatelja Aleksandra F. Stasenka

VIDEO: http://balkans.aljazeera.net/tag/el-shatt

 

IMENA I PREZIMENA autora značajnijih radova o ovoj temi: Dušan Plenča, Marko Andrijić, Mate Barbić, Ante Palavršić, Šime Vlasnović, Ante Dragić, Zoran Palčok, Marko Škomrlj, Fabijan Trgo, Veseljko Huljić, Ivo Šišević, Nada Jaman, Drago Gizdić, Danica Nola, Louis Fuernber, Ante Božanić, Sibe Kvesić, Nataša Mataušić, Rhea Ivanuš, Frane Klisura, Vjera Nižetić, Šimun Ujdur, Albert Vlahov, Zbornik radova iz Podgore, Zagreb, 1980., Izložbeni katalozi Velimira Urlića, Makarska, 2003. i Vladimira Alavanje, Zadar, 2006.

 

NAPOMENE: Do doktorskog rada Matea Bratanića „sve što je napisano o ovoj temi ima pečat marksistički ideologizirane historiografije“.[98] Dotadašnje su „spoznaje o zbjegu hrvatskog stanovništva u Egipat umotane u hagiografiju komunističke ideologije“.[99] Tek u disertaciji prof. Bratanića po prvi put se koristi inozemna arhivska građa.

……………………………………………..

[1] Šuljak, Dinko: „ Tražio sam Radićevu Hrvatsku“,Hrvatska revija, 1988., Barcelona, str. 216.

[2] Matica hrvatska – Vijenac 365 – Na pijesku Sinaja

[3]Bratanić, 2009, 40.

[4]http://www.matica.hr/vijenac/365/Na%20pijesku%20Sinaja/

[5]Bratanić, 2009, 210.

[6]Bratanić, 2009, 47.

[7] http://croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=4915

[8]Franulić, Josip: Jedna od prvih žrtava jugokomunističke nepodobnosti, Služba Božja, 1/2000, str. 110

[9]  Borić, Gojko: El Shatt je bio drukčiji od komunističke zbilje u domovini, Hrvatski tjednik, 2. svibnja 2014.

[10] Dokument se nalazi u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande ( JVUO ) –

Četnička arhiva, pod oznakom K – 12, 30/12.

[11]Bratanić, 2009, 47.

[12] Isto, str. 48.

[13]Bogdanić, 1996, 14.

[14]Bratanić, 2009., 51. i 52.

[15] Isto, str. 52.

[16] Isto, str.60.

[17] Isto, str. 57.

[18] Isto, str. 61.

[19]Bratanić, 2009, 56.

[20] Isto, str. 56.

[21] Isto, str.  62.

[22] Isto, str. 213.

[23]Bratanić, 2009., 4.

[24] Isto, str. 80.

[25] Isto, str. 81

[26] http://povijest.net/zbjeg-u-italiji-izbjeglicki-logor-el-shatt-27/

[27]Bratanić, 2009., str. 215.

[28] Isto, str. 215.

[29]http://povijest.net/zbjeg-u-italiji-izbjeglicki-logor-el-shatt-27/

[30]Bratanić, 2009., 216.

[31]Ujdur, 1992, 6

[32]Srhoj, 2005, 117

[33]Marelić, (s.a.), 50

[34] Nižetić, 2007, 73

[35]„Hrvatska zora“, glasilo ogranka Matice hrvatske Vis, br. 39,12, 2004.; br. 40,04, 2005.; br. 41, 08, 2005.

[36]Bratanić, 2009., 64 i 65

[37]Broj izbjeglica u srpnju 1944. je iznosio 27 042. osobe (10 264 djece, 6 701 muškaraca i 10 077 žena ). U logorima je bilo 24 875 katolika, 2 000 pravoslavaca, 122 Židova, 30 starokatolika, 4 muslimana i 1 evangelik.

[38]Bratanić, 2009, 218.

[39] Isto, str. 109

[40]Bratanić, 2009,114.

[41] Isto, str. 107.

[42] Isto, str. 115

[43]http://croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=4915

[44]Bratanić, 2009., 116

[45] Isto, str 117

[46]Bratanić, 2009, 163.

[47] Isto, str. 163

[48]Hrvatska zora“, glasilo ogranka Matice hrvatske Vis, br. 39,12, 2004.; br. 40,04, 2005.; br. 41,  08, 2005.

[49]Bratanić, 2009., 128.

[50]http://povijest.net/izbjeglicki-logor-el-shatt-dalmatinski-grad-na-sinaju-17/

[51]Katalog izložbe El Shatt : zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 66

[52]Bogdanić, 1996, 28     Bogdanić piše da je u Egiptu rođeno 475 djece – vidi str. 37

[53]http://www.057info.hr/vijesti/2013-11-22/70-obljetnica-hrvatskog-zbjega-u-el-shatt

[54]Bratanić, 2009., 140.i 141.

[55] Isto, str. 142.

[56] Katalog izložbe, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 2007.

[57] http://povijest.net/izbjeglicki-logor-el-shatt-47/

[58]Matica hrvatska – Vijenac 365 – Na pijesku Sinaja

[59]http://povijest.net/izbjeglicki-logor-el-shatt-57-kultura-umjetnost-tisak-i-religija/

[60]Bratanić, 2009., 150

[61] Matica hrvatska – Vijenac 365 – Na pijesku Sinaja

[62]Katalog izložbe El Shatt: zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 64

[63]http://croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=4915

[64]Katalog izložbe El Shatt: zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 66

[65]Bratanić, 2009., 160

[66] Isto, str. 160

[67]Isto, str. 163

[68]Bratanić, 2oo9., str. 171.

[69] Ovo svjedoče svi živi sudionici zbjega iz Sućurja: Mandina Jerković, Frane Modrić, Vinko Erceg …

[70]http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/svjedocanstvo-prezivjele-u-el-shattu-krenuli-smo-put-kalvarije-i-dosli-smo-u-predvorje-pakla-85378/

[71]Matica hrvatska – Vijenac 365 – Na pijesku Sinaja

[72]Bogdanić, 1996, 43

[73] Bogdanić, 1996., 37; Bratanić, 2009., 220

[74] Katalog izložbe El Shatt: zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944.-1946.) 2007., 67

[75]http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/124679/slaven-letica-moj-brat-koji-je-umro-u-el-shattu-pretvoren-je-u-zrtvu-jasenovca

[76] Isto, str. 186

[77]Katalog izložbe El Shatt: zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat (1944. – 1946.) , 2007., 45

[78] Isto, str. 195.

[79]Bratanić, 2009., 222.

[80]http://croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=4915

[81]Bratanić, 2009., 199.

[82] Isto, 163.

[83]Bratanić, 2009., 195.

[84]http://croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=4915

[85] Neven Bogdanić navodi kako je u to vrijeme u Dalmaciji živjelo 466.000 stanovnika. Bogdanić, 1996., 13

[86]Bratanić, 2009., 40

[87]http://www.matica.hr/vijenac/365/Na%20pijesku%20Sinaja/

[88] http://croexpress.eu/vijest_mobile.php?vijest=4915

[89]Franulić, Josip: Jedna od prvih žrtava jugokomunističke nepodobnosti, Služba Božja, 1/2000., str. 110

[90]Bratanić, 2009., 57.

[91]http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/17562-g-boric-el-shatt-bio-je-drukciji-od-komunisticke-zbilje-u-

domovini.html

[92]Bratanić, 2009., 52

[93]Bratanić, 2009.., 132.

[94]Matica hrvatska – Vijenac 365 – Na pijesku Sinaja

[95]Šimunđža, Drago: Izgon u Egipat, Slobodna Dalmacija, 21. siječnja 1997.

[96]http://ba.voanews.com/a/a-37-2008-01-22-voa1-85983397/1159252.html

[97] Matica hrvatska – Vijenac 365 – Na pijesku Sinaja

[98] Isto, str. 4.

[99] Isto, str. 7