Biblioteka Documenta Croatica

Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

ZBORNIK RADOVA SEDMOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA održanog 30. rujna 2016. u Zagrebu, 1. listopada u Varaždinu, završena sjednica Kongresa i komemoracija 2. listopada u Svibovcu Topličkom – Urednik: Dr. Zvonimir Šeparović, 2018., Tiskara, Grafički zavod Hrvatske, str. 663 – 677.

* Darko Derganc, rođen je 31. siječnja 1981. u Zagrebu. Od 2001. godine član je Hrvatskog oslobodilačkog pokreta gdje danas obnaša dužnost glavnog urednika glasila Nezavisna Država Hrvatska. U Udruzi ratnih veterana Hrvatski domobran bio je član Izvršnog odbora Središnjice i Ogranka Zagreb, zamjenik glavnog urednika časopisa Hrvatski domobran, te fotograf i povremeni lektor istoga. U Udruzi Hrvatske domovinske vojske 1941.-1945. obnašao je dužnost stjegonoše. Član je Hrvatskog žrtvoslovnog društva, te počasni član Udruge ratnih veterana 204. Vukovarske brigade i Udruge dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga – Zagreb. Autor je brojnih članaka o hrvatskoj političkoj i vojnoj povijesti koji su objavljivani u Zborniku radova Hrvatskog žrtvoslovnog društva, povremeniku Nezavisna Država Hrvatska, dvomjesečniku Hrvatski domobran, mjesečnicima Vojna povijest i Politički zatvorenik, tjednicima Hrvatski list i 7Dnevno, te mnogim domoljubnim internetskim portalima. Trenutno radi na izdavanju knjige U meni Hrvatska, u kojoj će biti objavljeni svi njegovi članci, govori, izlaganja i rasprave. Za svoj domoljubni rad odlikovan je Spomen-znakom H.O.P.-a, Redom hrvatskog viteškog trolista, Medaljom Hrvatski domoljub, Spomen-trolistom žrtava Bleiburga i Križnog puta, Spomenicom Udruge Hrvatske domovinske vojske 1941.-1945., te mnogobrojnim zahvalnicama.

DARKO DERGANC

Junaštvo, žrtva i stradanje odžačkih i travničkih Hrvata u 2. svjetskom ratu

Uvodna napomena

Prije manje od mjesec dana (op.a. 2017.) obilježavala se 450. objetnica sigetske bitke, najsvijetlijeg i najjunačkijeg događaja iz hrvatske vojne povijesti koji je poznat manje-više svakome. O njemu je napisana opera, deseci knjiga, tisuće članaka, snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova i samim time je ovaj događaj, iako je zaslužio puno više spominjanja, ostao vječno otrgnut iz zagrljaja zaborava. To se nažalost ne bi moglo reći za dva veličanstvena ratna događaja iz vremena 2. svjetskog rata, a to su bitka za Travnik (1944.) i bitka za Odžak (1945.), koje s punim pravom možemo nazvati novovjekim sigetskim bitkama u kojima su hrvatski branitelji, ovoga puta domobrani i ustaše, ponovno bili prisiljeni braniti svoj kućni prag od osvajača s istoka, ovoga puta od Srba. Priča je to o dvije bitke do zadnjeg metka i do zadnje kapi krvi, o dva neustrašiva zapovjednika i o jednoj vojsci koja je izgubila bitku, ali čiji su sinovi i unuci nakon 50 godina mraka ipak dobili rat. Rijetki preživjeli sudionici ovih događaja s hrvatske strane iz razumljivih razloga nisu bili u mogućnosti podrobnije i u većim razmjerima pisati o svojim doživljajima, dok su partizani o njima pisali pristrano, prikrivajući svaki pa i najmanji zločin sa svoje strane, ali ipak ne skrivajući strahopoštovanje prema hrvatskim braniteljima. Zahvaljujući ministru NDH Vjekoslavu Vrančiću koji je u svojoj knjizi Branili smo državu kao indirektni sudionik događaja vezanih za travničku bitku opisao istu i Mati Marčinku koji je odžačku bitku kroz puno različitih izvora uspio realno opisati u svojoj knjizi U Odžaku se branila hrvatska država, donosim skraćeni prikaz tih velebnih i za hrvatsku povijest vrlo važnih događaja koji prvenstveno svjedoče o spremnosti Hrvata na žrtvu kad je Domovina u pitanju, a onda i o nemilosrdnosti onih koji su nakon bitke počinili neviđene zločine nadhrvatskim civilima i ranjenicima.

Bitka za Travnik

i Eduard Bona Bunić (Zrinski od Travnika)

General Eduard Bona Bunić rođen je 14. ožujka 1894. godine u Ogulinu i potječe iz stare dubrovačke plemićke obitelji. Završio je Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu nakon čega je bio djelatni časnik austro-ugarske vojske, a kasnije vojske Kraljevine Jugoslavije. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je zamjenik zapovjednika Brzog zdruga sa sjedištem u Travniku.

Travnik je jedan od gradova koji sve do 1944. godine nije ni jedanput pao u ruke partizanima. Bio je prepun hrane i odjeće koja je njima bila krajnje neophodna kako bi lakše podnijeli nadolazeću zimu. Iz tog razloga partizani su odlučili osvojiti grad pod svaku cijenu. Prvi napad na grad izveli su 15. studenog 1943. godine srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus sa 10 000 jugoslavenskih partizana, dok je grad branilo 2 500 hrvatskih branitelja 6. domobranske konjaničke pukovnije, Zagrebačke pukovnije, Travničke posadne bojne i Kupreške bojne. Partizani su na grad ispalili 1 000 granata iz 26 topova i tenkova koje su im Talijani ostavili nakon kapitulacije. Taj put juriš je odbijen, a gubitci hrvatskih branitelja bili su 34 mrtva i 120 ranjenih.

4. siječnja 1944. Tito je od američkih saveznika zatražio zračnu podršku te je u napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaša nije poginuo nitko).

U rujnu 1944. Crvena armija provalila je u Rumunjsku i spremala se za navalu na Mađarsku. Njemačke su se snage, da ne bi bile odsječene, povlačile s Balkana i tražili su od hrvatskih snaga da se povuku iz mjesta udaljenih od željezničke pruge Uvac – Sarajevo – Brod i postave na tu crtu koja je trebala biti nova obrambena linija. Zapravo su htjeli da im Hrvati osiguravaju povlačenje. To se mnogim hrvatskim zapovjednicima nije svidjelo pa su javljali u Zagreb da ne žele napuštati svoje položaje i prepustiti partizanima da ih zauzmu bez borbe. Jedan od njih bio je zapovjednik Domobranskog konjičkog sklopa i grada Travnika, pukovnik Eduard Bona Bunić. On je odlučio ostati u gradu i boriti se do zadnjeg čovjeka i do zadnjeg naboja. Za obranu grada imao je svoj Domobranski konjanički sklop, Domobransku posadnu bojnu (zapovjednik: pukovnik Muhamed Sulejmanpašić), Kuprešku bojnu (zapovjednik: ustaški satnik Joso Dujmović) i oružnički vod – ukupno oko 1 500 boraca. Imali su četiri poljska i dva protuoklopna topa s dosta granata, ali puščanog streljiva je jako nedostajalo. Oko grada se nalazilo 26 bunkera koji su branili grad s različitih strategijskih točaka. Tijekom 1944. do mjeseca listopada partizani u više navrata napadaju Travnik s manjim snagama, ali su svaki put odbijeni. Njemački general Leyser naređuje pukovniku Buniću da napusti Travnik i povuče se u Zenicu, što ovaj odbija obrazloženjem da je njemu od Ministarstva hrvatskih oružanih snaga povjerena obrana Travnika te mu je ta naredba jedina mjerodavna.

Originalna fotografija sa autentičnim Bunićevim napisom na poleđini – „Dolazak ministra viteza Dr. Vrančića sa oklopnim vlakom u Travnik 30.IX.1944., a isti dan u 18 sati usliedio je velenapad na Travnik. – Bona Bunić“

Originalna fotografija s autentičnim Bunićevim napisom na poleđini – „Doček ministra viteza dr. Vrančića u Travniku , 30.IX.1944.g.  -E. Bona Bunić“

Krajem rujna 1944. pod vodstvom bivšeg podžupana Sudžuka i dr. Tatlića, partizani opkoljavaju Travnik s tri brigade (3 000 boraca). Navečer 30. rujna partizani započinju opći napadna grad u kojem oko dva sata u noći pada 12 obrambenihbunkera, a partizani prodiru u sam grad na čijim se ulicama vode žestoke borbe. Zbog kritičnog stanja sa streljivom, branitelji pomišljaju na povlačenje jedinim slobodnim putem preko Vlašića, jer su one prema Dolcu držali partizani, ali oko 6 sati ujutro 1. listopada pukovnik Bunić izvlači dio snaga iz preostalih bunkera, izvršava protunapad, oslobađa osam od dvanaest zauzetih bunkera i uspijeva partizane izbaciti iz grada. Partizani su međutim držali još četiri bunkera ispred klanca planine Vilenice, koje je pukovnik Bunić također odlučio vratiti. Bunić, nakon neprekidnih i očajničkih zamolbi časnika koji saopćavaju da vojnici raspolažu svaki sa 15 do 20 komada streljiva, podjeljuje posljednje zalihe. Oko 9 sati ujutro partizani ponovno napadaju, ali se sukobljavaju s braniteljima i vode se krvave borbe za preotimanje zaposjednutih bunkera. Domobranski topovi sa svojom sigurnom vatrom pomagali su juriše na pojedine bunkere koji su oko podneva ponovno zauzeli hrvatski branitelji. Travnik je i ovoga puta obranjen. Partizani su imali na stotine mrtvih. U međuvremenu je general Leyser pozvao pukovnika Bunića da se povuče iz grada što je ovaj ponovno odbio zatraživši streljiva. Partizani su streljiva imali na odmet jer su ga dobivali od Amerikanaca zračnim putem u sanducima na kojima je pisalo: Pucaj – ne štedi! U mjesecu listopadu hrvatski zrakoplovi u nekoliko su navrata pokušali bacati streljivo braniteljima, ali su se zbog lošeg vremena morali vraćati. Dana 19. studenoga partizani započinju veliki napad na grad i borbe traju tri dana i tri noći bez prestanka. Hrvatski zapovjednici javljaju da je moral na visini, ali nedostaje streljiva. 21. listopada oko 23 sata partizani probijaju na desnu obalu Lašve, područje koje brani domobranski nadsatnik Dragan Mikuš koji pada u borbi, nakon čega partizani probijaju preko rijeke u grad. Tijekom dva dana i dvije noći partizanske navale su odbijene, ali se branitelji povlače uslijed velike nadmoći neprijatelja i neprekidne topničke vatre. Teške borbe vode se i kod tvornice žigica i na Tarabovcu gdje su branitelji razbili partizane i zarobili im jedno oklopno vozilo koje nije bilo od neke koristi jer za njega nije bilo streljiva.

Partizani su prodrli u grad s njegove južne strane 21. listopada, nakon proboja hrvatskih branitelja predvođenih ustaškim bojnikom-povratnikom Perom Paradžikom kroz neprijateljske linije u Vučju goru. Zbog gubitaka u ljudstvu, iscrpljenosti, te prvenstveno nedostatka u streljivu, druge mogućnosti za branitelje nije bilo. Ali ni partizani nisu lako napredovali, osvajajući kuću po kuću uz velike gubitke zbog jakog otpora preostalih branitelja i stanovništva. Do središta grada uspjeli su se probiti 22. listopada prijepodne, dok su u sjeverni dio grada do tvornice duhana ušli isti dan oko podne. Sljedeći i odlučujući potez partizana bio je osvojiti travničku vojarnu koju opkoljavaju i postavljaju svuda oko nje strojnička gnijezdai topove. Topovima tuku izravnim pogodcima po vojarni koju je već zahvatio požar. U zgradi se nalazi pukovnik Bunić s nekoliko stotina ustaša i domobrana koji pružaju neviđen otpor. Domobranski vodnik Martin Šojat poznat iz mnogih borbi tuče protuoklopnim topom po partizanima kojih ispred vojarne već leži na desetke mrtvih. 22. listopada poslijepodne partizani su već u samom dvorištu zgrade. Neki časnici i vojnici iskaču kroz prozore vojarnei vodeći borbu prsa o prsa pokušavaju se probiti krozobruč. Neki padaju pogođeni čim izlete iz vojarne. Konjanički podpukovnik Klobučarić uspijeva se probiti i izaći izgrada. U 16 sati branitelji ostaju bez streljiva i svaki jedaljnji otpor uzaludan. U međuvremenu jedan Travničanin donosi pismenu ponudu partizana za predaju branitelja. Pukovnik Bunić odgovara: Hrvatski časnici i vojnici se ne predaju nikada; oni se bore, a kad treba, oni umiru za svoju Domovinu. Nekolicina preživjelih branitelja, konačno bez streljiva, okuplja se oko svog zapovjednika Bunića koji sa samokresom u ruci otvara glavna vrata vojarne i juriša na pobješnjelu partizansku gomilu, a za njim njegovi vojnici s nataknutim bodovima na puškama. Među prvima pada Bunić, a za njim branitelji, jedan za drugim.

Tijekom dvije godine partizanskog opsjedanja Travnika oni su imali 8 000 boraca izbačenih iz bitke, a u ovoj zadnjoj borbi oko 4 000. Osamsto hrabrih branitelja palo je uz svog hrabrog zapovjednika pukovnika Bunića. Partizanska osveta nije izostala. Nakon što su grad totalno opljačkali, već 23. listopada oni u bolnici ubijaju 70 teških ranjenika, nekoliko bolesnih građana i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše su skinuli do gola i zatim zaklali. Oko 600 zarobljenih domobrana, među kojima je bilo i dosta novaka, odvedeni su u smjeru Donjeg Vakufa, Jajca i Bugojna, gdje ih je velika većina pobijena. U borbama je poginulo oko 30 hrvatskih časnika. Osim Bunića to su bili: nadsatnik Dragan Mikuš (koji je rekao da će samo preko njega mrtvog partizani ući u grad), satnik Adolf Pirhan, ustaški satnik Joso Dujmović, satnici August Reić, Nikola Baretić, Ante Radoš, Drago Jeličić, natporučnici Ante Matković i M. Divić, te poručnici Josip Žalud i Ivan Suk.

Partizani su ubili sljedeće zarobljene časnike: domobranskog dopukovnika Srećka Božića i njegovog sina, dočasnika Berka, oružničkog bojnika V. Milera, redarstvenog poručnika Ivana Nevistića, natporučnika Ivana Grgića, zastavnika Antu Šištića i đaka Velimira Stanića.U selu Vitez, dva partizana zaklala su po nalogu komesara 40 domobrana.  Slijedile su i osvete nad civilima. Ubijeno je šest đaka nadbiskupske gimnazije, među kojima je bio i Fahrudin Topalbegović – Dina, koji pada s poklikom: „Živjela Hrvatska, živio Poglavnik!”. Dana 24. listopada nekoliko stotina Hrvata zatvoreno je u tunel tvornice duhana koji je nakon toga bio miniran i svi su u njemu živi zatrpani. Svih 30 isusovaca protjerano je iz grada, a imetak im je zaplijenjen. Otac dr. Stjepan Flodin, osuđen je na 6 godina prisilnog rada.

8. siječnja 1945. Travnik su oslobodile Hrvatske oružane snage pa su vojnici i časnici koji su u listopadu 1944. poginuli u obrani grada, pokopani uz vojne počasti. Pukovnik Bona Bunić, promaknut je od poglavnika posmrtno u čin generala i odlikovan Zlatnom kolajnom poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, s pravom na naslov viteza. Narod ga je prozvao – Zrinski od Travnika.

Bitka za Odžak

i Petar Rajkovačić (Zrinski od Odžaka)

Odžak se nalazi u nizinskom dijelu posavske doline. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine. Nakon proglašenja NDH općinsku vlast u Odžaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaški logornik i natporučnik (kasnije satnik) Zdenko Odić. Zbog svog ugleda među Hrvatima, muslimanima i Srbima Odžačkog kraja izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i oružništva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast jer su imali zastupljenost u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Partizanski publicist Mehmedalija Tufeković piše: U našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca maja 1942. Na našem području nije stradao čak ni jedan Jevrej… Svi problemi će se pojaviti kada četnici s obližnjih brda počnu huškati Srbe da se suprotstave Hrvatskoj vlasti. Četnici pljačkaju i pale po okolnim selima, ali ih Hrvatska vojska svaki put odbija. U borbi s četnicima 8. ožujka 1943. gine Zdenko Odić. Tada na pozornicu stupaju ustaše Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić. Obojica su, kao uostalom i svitamošnji vojnici, bili domaći ljudi. Rajkovačić je rođen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a Calušić u Potočanima 7. ožujka 1910. Petar Rajkovačić preuzima ulogu pokojnog Zdenka Odića i kao ustaški logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s četnicima, a u selu Prudu postavlja im sa dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. Četnici padaju kao otkosi, a među njima i njihov poznati zapovjednik Mile Božićković. Tu potpuno razbija četnike tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu. Cijela posavska dolina postala je jedno od sigurnijih mjesta u NDH pa će Petar poručiti i samom poglavniku da ako se ne osjeća sigurnim u Zagrebu, neka samo dode u Odžak. Bio je poznat po nagloj naravi i u svoje je postrojbe uveo čeličnu stegu, a za nepoštivanje iste slijedila je kazna smrti. Nije podnosio laž, kukavičko i podmuklo vladanje, neposlušnost i neodgovornost. Nitko mu nije smio reći neću ili nemogu. U borbi je bio hladnokrvan i nemilosrdan i nije poznavao strah. Svojim vojnicima je govorio: U borbi se ubija. Ako to ne uradiš, neprijatelj će ubiti tebe. Nemoj se zavarati kad su u pitanju četnici i komunisti. Kod njih nema milosrđa i poštenja. Da ima, ne bi nas napadali na našim pragovima.

Mjesec je travanj 1945. godine, hrvatska vojska se organizirano povlači iz Bosne prema dogovorenoj Zvonimirovoj liniji, ali Petar Rajkovačić sa svojim vojnicima odlučuje dočekati partizane i braniti Odžak. U početku se Petar htio sa vojskom povući na zapad, ali su svi zapovjednici taj plan odbili pa je na kraju dogovoreno da se ostaje boriti do zadnjeg čovjeka, a to je obrazložio njegov brat Ivo riječima: Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat katolik bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva.

Petar pod svojim zapovjedništvom ima oko 850 vojnika, Ivan Čalušić 1 000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. Sa streljivom su dobro stajali jer su se njime opskrbili sa njemačkog ratnog broda kojega su ujesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi kod Zorića, a bio je pun ratnog materijala. 19. travnja počela je bitka za Odžak. Ovaj kraj, koji je bio posve odsječen, napalo je 6 partizanskih jakih brigada i jedan odred, ukupno oko 18 000 boraca s topništvom, bacačima, strojnicama i dvadesetak jurišnih zrakoplova. Omjer snaga je bio takav da je na jednog branitelja išlo 11 partizana. Partizanima se pridružio i ogroman broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom s ciljem da i dalje mogu klati Hrvate, ali ovoga puta legalno, a partizanima su dobro došli i kao vodiči jer su poznavali teren. Branitelji nisu imali niti jedan vojni zemljovid, ali su svi dobro poznavali svoj kraj i to je bilo najveće jamstvo da će obrana dobro djelovati, a pogotovo ako se uzme u obzir da je u postrojbama bilo i po petero braće, tako da nije postojala ni najmanja mogućnost izdaje. Rovovi su iskopani tako da je u svaki rov mogao stati jedan odjel vojnika, a bili su pokriveni drvenim trupcima kao zaštitom od minobacačkih granata. Obranom su zapovijedali Ivan Čalušić, koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj, Petar Rajkovačić, koji je zapovijedao ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu  južnog krila odžačkog kraja (Pećnik) Petar je povjerio svom bratu lvi (rođen 10. ožujka 1916.). lstočno krilo držali su Pejo Ilak (Gornja Dubica) i Martinović (Balegovac). Partizani pokreću sve raspoložive snage na Odžak s ciljem da slome obranu. Borbe su nemilosrdne, gore i nebo i zemlja. Uspijevaju potisnuti branitelje iz Odžaka u Vlašku Malu. Vlaška Mala smještena je u ravnici bez  brdovitih predjela s izvrsnim pregledom svih prilaznih putova, naime, ustaše su se pobrinuli da prije bitke sva trava bude pokošena i svo žbunje sasječeno kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa, što je njima odgovaralo dok su partizani više navikli na gerilsku borbu, odnosno napade iz busije i brzo povlačenje. Obrambene postrojbe puštale su partizane na nekoliko desetaka metara blizu, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im strašne gubitke. Preživjeli sudionik, ustaša Marko Marić svjedoči kako bi se partizani dali u paničan bijeg kada bi ustaše iz rovova krenuli na njih s povicima: Naprijed braćo, Za dom spremni, HVATAJ ŽIVE! Na Vlašku Malu će se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali branitelji neće odstupiti ni metra. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Sanjića. Iz braniteljskih rovova s vremena na vrijeme usred borbe zaori se pjesma: Mlad ustaša kukavica nije, smrt ga gleda on se na nju smije… Rodi majko još jednoga bracu, da mi bude pomoćnik na šarcu. O tome partizani pišu: Borbe od 09. do 23. aprila bišu žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestovale jedinice navikle na same pobjede, (26. srpska i i nepotpuna 27. divizija) očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komadant 16. brigade 27. divizije. Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan bataljon. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima , prsa o prsa, ogorčeno…osim manjih dijelova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaći ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Njemaca. 30. travnja Tito upozorava štab 3. korpusa Jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i ne zavede puni mir i bezbednost. Petar Rajkovačić dobiva obavijest da je od poglavnika proglašen vitezom.

Kad su početkom svibnja 1945. partizanski napadi počeli slabiti, obrambene postrojbe krenule su sa svih položaja u isto vrijeme u protunapad na juriš i u žestokom okršaju odbili partizane i iz samog Odžaka u kojem su partizani već uspostavili svoju vlast. Nakon odbijanja partizana iz Odžaka obrambene postrojbe zaustavljaju se na dostignutim crtama oko Odžaka i na rubnim dijelovima utvrđuju nove obrambene položaje. Utvrđena je crta obrane koja će izdržati sve partizanske napade do samog kraja borbe 24. i 25. svibnja. Partizani kažu: Od 3. do 25. maja 1945. vodi se borba na život i smrt u Odžaku; ginulo se mnogo na obe strane… Nemajući kamo se povući, ustaše su se borile do smrti… 4. svibnja jurišaju tri brigade Miloša Zekića, ali su prisiljene na povlačenje. 14. brigada je predvečer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti  na Vlašku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potočana – ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile brigadu čak iz Potočana, tako da je morala da otstupa prema Lipi. Početkom svibnja Ivo Rajkovačić za vrijeme obilaska položaja sa još dvojicom časnika (Jakov Pušelja i Ivica Knežević) upada u partizansku zasjedu na njivi Andrićki u Žabarima i pada pokošen strojničkom vatrom. Umire na rukama suboraca sa riječima: Sve vas volim, a najviše svog brata Petra. Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije (dok je čitava Hrvatska vojska već napustila Hrvatsku i kreće se prema Austriji), 5 000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić sa nekoliko stotina ustaša. On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mjesta, čak preko kanala i mosta. Toga dana mi smo ispalili 34000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do posljednjeg čovjeka. Komandant 14. srpske brigadeStevan Kovačević izvještava:Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da osvoji neki objekt. Slijedećeg dana ustaše odbacuju brigadu do Vrbovca, a Sava izvještava: Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilokakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika.

 9. svibnja u neprekidnim jurišima naši borci uspjeli su da prodru kroz međuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve. Brigade su se morale povući. Tek 16. svibnja 7.i 4. bataljon 20. romanijske brigade uhvatio je prvog zarobljenika… 23. i 24. svibnja generali JA Koča Popovič, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ šalju iz Beograda na Odžak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemačkih zrakoplova u čijem napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovačić. Nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se naši jurišni avioni i počeli mitraljirati i bombardirati neprijateljske postave… U noći od 22. na 23.5. ustaše su izvršile četiri uzastopna juriša… U praskozorje 23.5. vrše još jedan protivjuriš, u kojem pada polovina jurišnika.Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika, među njima je bio i samRajkovačić… Tokom cijelog dana avijacija je bombardirala…Dan je produżen u noć; nastavljaju se żestoke borbe, često prsa o prsa, bombama i noževima… 25. svibnja Birčanska i Romanijska brigada izvršile su usredotočeni napad na Odžak. Poslije dva sata borbe, krvave i žestoke, uporište je bilo zauzeto. Razumljivo je da su se ustaše očajnički borile… Borbe su se vodile za svaki rov, za svaku kuću… Iza ponoći počeli su juriši na posljednja uporišta u Vlaškoj Maloj i Balegovcu. Dvjesto ustaša iz Vlaške Male izvršilo je neočekivani proboj, kojega nije uspio zaustaviti 4. bataljon 14. brigade. U borbama tog dana bilo je 332 mrtvih ustaša. Zarobljenika nije bilo. Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, a Balegovac nakon jakog juriša. Tako je završila posljednja bitka Drugoga svjetskog rata na tlu Europe, čak dva tjedna nakon njegovog službenog prestanka. To je dokaz da se Hrvati nisu borili niti za Hitlera niti za Njemačku, a najmanje za nacizam ili nekakav novi svjetski poredak, već jedino i uvijek za svoju hrvatsku državu, a u ovom slučaju za svoj vlastiti kućni prag, doslovno ono što je pripadalo njima, gruntovno, katastarski, ono što je bilo uknjiżeno na njihova imena, a na to su napadali pridošlice s istoka, katkad sa šubarom, a katkad sa titovkom na glavi.

U šumama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odžačkih branitelja koja se nije htjela predati, oni su kao Križari djelovali do početka 1947. kada će ih izdati jedan ubačeni doušnik. Juro Šebesić, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljeće 1947. godine kao posljednji vojnik odžačke obrane. Ivan Čalušić također se uspio probiti iz partizanskog obruča i povući se u brda Vučjaka gdje je djelovao sa svojom križarskom skupinom. Obolio je od tifusa i vratio se kući gdje se potajno liječio. Izdajom je uhvaćen i 1947. osuđen na smrt i pogubljen u Tuzli. Obitelj nikada nije dobila pokojnikovo tijelo. Petar Rajkovačić počinio je samoubojstvo u bolnici netom prije nego su partizani ušli u nju.

Partizani su nakon ulaska u Odžak počinili neviđene zločine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolničara), a u gradu su radili sedam dana što god su htjeli. Vršena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila (napose muškaraca iznad 15 godina), a opljačkano je sve što se opljačkati dalo. Oko 500 boraca Garevačke bojne (jedini koji su se predali) odvedeno je u zidanu štalu seljaka Pere Burića gdje su nekoliko dana gladovali i žeđali da bi potom bili odvedeni u šumu Garevac i tamo jedan po jedan poubijani tupim predmetima.

U gradu su ostale same udovice, a muškaraca osim djece gotovo da nije ni bilo. Samo je u Pećniku ostalo 360 udovica. Svi učenici (Hrvati) Više gimnazije u Gradačcu neposredno poslije rata, s prostora Odžaka bili su bez oca. Prema matičnim knjigama Odžačkih župa, tada je poginulo oko 2 500 ljudi. Partizanski gubitci se računaju na nekoliko puta više, a sami priznaju da im je samo prvoboraca poginulo 1 100.

Odžak je u idućih trideset godina doživio totalnu kulturnu i duhovnu zaostalost. Namjerno se nisu gradile nove škole, pošte, bolnice i ambulante. Nisu se osnivala poduzeća, banke ni trgovačke kuće, nisu se gradili ni društveni stanovi, a pogotovo vodovod, kanalizacija, elektrane itd. Crkveno zemljište je oduzeto i na njemu je sagrađena kuća Srbinu Miloradu Đuriću, milicajcu koji je došao u Odžak iz Podnovlja.

Kroz pedeset godina o junaštvu odžačkog otpora nije se smjelo govoriti i činilo se sve kako bi ono bilo zaboravljeno. Čak je i 14. travnja stavljen kao datum oslobođenja Odžaka (mjesec i pol prije kraja borbi!). No ipak, hrabrost i junaštvo Petra Rajkovačića i odžačkih junaka preživjeli su kroz narodnu predaju i narodne stihove kao što je ovaj, posvećen Petru:

I dok Bosna teče duž posavskih njiva,

Uspomena na njeg’ ostati će živa,

Nek’ ti buda rodna zemlja laka,

Naš časniče slavni – Zrinski od Odžaka.