(Žrtve šezdesetak učenica iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici)
Referat člana HŽD-a, gosp. Mile Prpe, sa Šestog kongresa Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Sisku 14. 15. i 16. lipnja 2013.g.
U vremenu, i neposredno poslije drugog svjetskog rata, na našim prostorima svašta se događalo. Ali jedan događaj koji ima naprosto monstrumsko značenje dogodio se (najvjerojatnije 19. svibnja 1945 g.)
Toliko je prešućivan, da danas rijetko tko za njega zna, a trebali bismo svi znati. I trebao bi postati simbol našeg stradanja.
Poslijeratna čistka je zahvatila sve društvene slojeve, bez obzira na spol ili dob. Palo je žrtvom i šezdeset djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj ulici, prema iskazu Krešimira Babića, od 13. veljače 1963. u Geelongu (Australija). Njemu se, kako navodi, 20. svibnja 1945. povjerio jedan hrvatski partizan koji je stražario ispred garaže u Solovljevoj ul. br. 18. gdje je radio kao mehaničar. Čovjek je shvatio da ima posla sa zemljakom. “Već noćima ne mogu oka sklopiti”, rekao je Babiću. “Evo, na primjer, prošle noći odveli smo kamionima izvan grada šezdesetak djevojaka iz internata u Preradovićevoj ulici. Imale su između 16 i 20 godina. Strijeljali smo ih na prvoj okuci iza Velike Gorice, na cesti za Kravarsko. Još čujem krikove djevojaka: ’Što smo učinile? Za što nas optužujete? Zašto nas ubijate?’ Nikad neću zaboraviti kako su se stiskale jedna uz drugu, drhteći i plačući.” (Slobodna Dalmacija 5. svibnja 2001.g.) Ove žrtve spominje i Hrvatski žrtvoslov, a i još nekoliko izvora.
Nu, prosuđujući o tom svjedočanstvu morali bismo biti vrlo kritični, ali gledano forenzički činjenica je da su tamo pronađene njihove kosti, (pred tom forenzičkom činjenicom padaju svi kontraargumenti), da su postojali svjedoci koji ih su zakopali, da se već dugo godina tamo donosi cvijeće, pale svijeće i postavljaju improvizirani križevi.
Mjesto njihovog ubojstva trebalo bi postati kultno mjesto našeg stradanja. Krv nevinih djevojaka, vjerojatno i oduzetog djevičanstva, vapi do neba…!
Dao sam i svoj vlastiti mali doprinos pjesmom koju sam spjevao u njihovu čast;
VILINSKO KOLO MRTVIH DJEVOJAKA
Zaigralo šumom vilinsko kolo
šezdeset bijelih vila u svjetlini.
Zaigralo pa se i rasplakalo –
šezdeset djevojčica u crnini.
Šezdeset učenica iz internata
iz srcišta samog Zagreb grada.
Nakon rata, nakon strašnog rata.
kako li samo nevino nastrada.
Kad na trorog kapi ubojicama
crven zvijezda sjajem zatreptala.
Dva kamiona, pokrov s ceradama
pred vratima đačkog doma stala.
Djevojčice penju u kamione
na izlet u prirodu da ih vode.
Na livade cvjetne, proplanke one.
Tamo, tamo gdje miris slobode.
Svibanjsko jutro svjetlošću blista,
priroda pleše ljepotom cvata.
Zelen šumarci bojom mladog lista –
I roj leptira ukolo se klata.
Kravarsko se vidi, kamioni skreću
u šumu gdje lipe, breze, bori
Proljet u cvatu kao da nudi sreću,
ali slutnja neka u srcu im gori.
Djevojčice u šumi, nevinost dana.
S trorogih kapa zvijezda se ljeska
Crvenom bojom, ko krvava rana –
pod njima zvjerski pogled se bljeska.
Sad Marta, Matilda, Vesna i Goga
pohote grozne, žrtve postadoše prve.
Nož sijevnu, vapaj, krik do Boga
Matilda mrtva, mrtva leži isprve.
Zašto nas ubijate, što smo vam krive?!
Nikome baš ništa napravile nismo!
Sad glas im drhtav u nevinosti žive!
Zbore – samo đaci, tek školarke mi smo.
10.
Ali divlja zvijer mržnje rikom riknu.
– Krive ste nam za to jer ste još žive.
Prasak pištolja i smrt na licu niknu
na bljedolikom licu djevojčice Ive!
11.
U srcima muk, drhte nenabujale grudi,
tek u pubertetu te učenice svake.
Tijelo umire, a srce život žudi
Ali orgija smrti uze i život Jake!
Ana-Marija i Magda pokošene pale.
Krv lipta i zelenu travu kvasi.
Sunčane zrake krvavom sjenom sjale,
djevičanstvom smrti, nevinošću lasi.
Muk tišine, tišina mukom vlada,
Krvnika urlik – Što čekaš, pali?!
Rafalna paljba rapsodiju sklada –
i kontrabas smrti krvcom ih zali.
S licem u travi i Biserka leži,
krijes u očima i Anastazije mrtve.
Djevojčice u krvi, smrt sad bježi.
Skriva se od žrtve, skriva se od žrtve.
Djevičanstva u travi pokošena bila,
sve mrtve; i obje Ljerke i obje Ane.
Svih šezdeset! – Šezdeset ljeta tajna se krila,
kostima mrtvih dok svjetlost ne grane.
Ne plačite majke, one za smrt ne mare,
– njih šezdeset sad vilama postale.
Ubojice klete plam pakla nek tare!
Vječno vilinsko kolo, gle, zaigrale.
Zagreb, 20. 4. 2010
Mile Prpa
Zasad sve što bismo mogli učiniti to je da se u ime HŽD postave vijenci, zapale svijeće, i grobište obilježi križem. A za ubuduće trebalo bi istražiti njihova imena i točan broj, jer prema nekim podacima bilo ih je sedamdeset.
Ali za ubuduće treba ekshumirati njihove ostatke, sačuvati ih i ugraditi u temelje buduće crkve koju bi na tom mjestu trebalo sagraditi – Crkve Djevice Marije. Uz crkvu trebalo bi sagraditi manji anfiteatar gdje bi se u mjesecu svibnju svake godine izvodilo glazbeno kolo na temu – Vilinsko kolo mrtvih djevojaka, prema pjesmi koju sam pročitao.
To je najmanje što možemo učiniti za toliku mučenički prolivenu krv nevinih djevojaka. To je vjerojatno jedinstven primjer takvog stradanja u povijesti svijeta. I to stradanje trebali bismo pretvoriti u naše duhovno i nacionalno bogatstvo.