Biblioteka Documenta Croatica

Zbornik radova Šestog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

VRIJEME ŽRTVE

Iz Zbornika radova Šestog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa održano 14. lipnja 2013. u Zagrebu, do 15. lipnja 2013. u Sisku i završnog 16. lipnja 2013. u Baćinu – BIBLIOTEKA DOCUMENTA CROATICA – “VRIJEME ŽRTVE”, Izdavač: Hrvatsko žrtvoslovno društvo Zagreb, ur. Zvonimir Šeparović, Tisak, Gradus Sesvete, 2015., str. 448 – 460.

…Od samog početka Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi su nedostajali svećenici. Tijekom 1942. g. (od 25. lipnja do 27. prosinca) službeno je na dužnost postavljeno 70 svećenika, a do kraja te godine bilo je 42 crkvi. U veljači 1943. g. na popisu svećenika HPC bilo je 73 ljudi. Kasnije je, međutim, njihov se broj smanjio: u svibnju 1943. g. 65 svećenika je služilo u 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Nedostatak svećenika pokušavao se riješiti na razne načine. U srpnju 1943. godine Hrvatska pravoslavna crkva je poslala svog predstavnika u Bugarsku. On je uspio uspostaviti službene kontakte s Bugarskim Svetim Sinodom i 22. kolovoza je potpisan sporazum između HPC i Bugarske Crkve za prijem u Bogoslovski Institut pri Čerepiškom manastiru 30 hrvatskih državljana, kandidata za svećenika. Nadalje, planirano je da nastave svoju obuku u Sofijskoj i Plovdivskoj Duhovnoj akademiji. Međutim, na obuku u Bugarsku je otputovalo svega devetoro ljudi.[11]

Do Božića 1943. g. vladika Germogen je svojim dekretom nagradio 40 svećenika: žezlom – dva protojereja, usponom do čina opata – tri jeromonaha, usponom do čina protojereja – tri svećenika, pektoralom (zlatnim prsnim križem) – jednog opata i dva protojereja, crvenim pojasom za reverendu – 18 hrvatskih (srpskih) svećenika i 11 ruskih.

U siječnju 1944. g. Hrvatska Pravoslavna crkva je imala 57 svećenika, ali je potkraj godine, zbog naglog pogoršanja vojne situacije, iz nje izašlo 20-25 svećenika i dalje mitropolitu Germogenu je bilo podređeno samo oko 30 svećenika. K tomu, nekolliko su svećenika – Nikolaj Vukojević, Ljubomir Vrcelj, Nikolaj Stojsavljević, Naum Milković, Mirko Vujatović i Nikanor Kalik – prešli u Dinarsku četničku diviziju. Krajem 1944. g. od Germogena su otišli i ruski svećenici Nikolaj Semčenko i Dmitrij Mrihin. Mladi svećenici i klerici, koji su bili pri kraju studija u Srijemu poslani su na upražnjena mjesta. Crkve su postojale samo u onim područjima NDH koje je vlada držala pod čvrstom kontrolom.[12] Jedinog pravoslavnog episkopa Spiridona (Mifku) u eparhiji Sarajevo je 8. kolovoza 1944. g. imenovao dr. Ante Pavelić, na prijedlog ministra pravosuđa i bogoštovlja.[13]

Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma: „Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“[14]

Neposredno prije ulaska Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Zagrebu, 6. svibnja (prema nekim izvorima), je donešena odluka Vlade da se mitropolit Germogen proglasi patrijarhom Hrvatske pravoslavne crkve. Na početku on to nije prihvaćao,[15] ali nakon što je načelnik odjela u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja Radoslav Glavaš kategorički izjavio da prema ustavu tu dužnost i titulu Patrijarh mora prihvatiti, Germogen je pristao.[16]

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, …, savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“[17]…

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka, više od 85-godišnijeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama.[18] Toliko o plemenitosti komunista.

Episkop Spiridon, koji se je uspio neko vrijeme sakriti u Zagrebu, uhićen je 22. svibnja. Voditelj crkvenog zbora crkve Svetog Preobraženja Alexandar Kosmaenko i neki drugi svećenici su nestali, točnije – ubijeni su od komunista bez suđenja.[19] Dokaz kako je to tako bilo daju arhive, gdje se čuvaju presude Vojnog suda Komande grada Zagreba. Presuga broj 384-II/45. od 10. srpnja 1945.g. glasi: „Presudom ovog suda presudjen je Kosmainkov Alexandar, rodjen 23. XI. 1888.g. u Rostovu na Donu, zavičajan u Zagrebu, sa stanom u Zagrebu, Ilica 7, neoženjen, zbog djela ratnih zločina na kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak polit. i gradj. prava te konfiskacijom imovine. Ova presuda je izvršena.”

Sredinom lipnja 1945. godine mitropolit Josif, zamjenik srpskog patrijarha, obratio se ministru unutarnjih poslova u Titovoj vladi Vladu Zečeviću (i sam pravoslavni svećenik) s molbom osobno ispitati Germogena o pojedinosti u djelovanje Hrvatske pravoslavne crkve, u koje postoje „puno neizvjesnosti“. To isto je tražio i srpski Sinod.[20] Vjerojatno oni nisu znali da je prvo ispitivanje Germogena počelo još 23. svibnja, drugo je bilo 26. svibnja i (prema dostupnim informacijama) zadnje – 20. lipnja.[21]

Vojni sud Komande grada Zagreba, kojim je predsjedao kapetan Vlado Ranogajec, počeo je 29. lipnja 1945. g. suđenje 23 svećenika pripadnika različite konfesije, uključujući 6 pravoslavnih i 35 laika.[22] Zapravo to nije bilo suđenje, a jednodnevne pravosudne farse bez saslušanja iskaza svedoka i bez branitelja optuženih. Od 58 optuženih, na smrt je osuđeno 49 ljudi. Među njima su mitropolit Germogen (Maksimov), episkop Spiridon (Mifka), protojereji Serafim Kupčevskij, Joso Cvijanović, Dmitrij Mrihin (optužen i za suradnju s četnicima), protođakon Aleksej Borisov te nekoliko svećenika drugih konfesija i laika (Petar Lazić, predsjednik pravoslavne crkvene općine u Zagrebu i Radoslav Glavaš, književni povjesničar, kritičar, franjevac i načelnik odjela u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja NDH).[23]

Većina osuđenika streljali su u šumi izvan grada (prema nekim izvještajima istog dana, 29. lipnja 1945. g., a prema drugim – 3. srpnja 1945. g.). Prema informaciju mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana, posmrtni ostaci ubijenih spaljeni su u spalionici (peći) u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.[24] Episkop Spiridon, dva katolička svećenika i tri laika bili su obješeni.[25]

Već 10. lipnja, nakon ponovnog blagoslova (posvećenja) zagrebačke crkve Svetog Preobraženja, u njoj počeo je služiti svećenik Srpske pravoslavne crkve Ilija Čuk.[26]

Progon svećenika uključivao je i grkokatoličku crkvu. Ona je izgubila svojega biskupa Janka Šimraka, koji je 1945. g. nakon kratkog boravka u zatvoru preminuo. Njemu se predbacivalo da je za vrijeme NDH s entuzijazmom podupirao masovne prijelaze srpskih pravoslavnih kršćana u grkokatoličku crkvu…

Po već dobro iskušanom receptu radilo o montiranom sudskom postupku i presudi prijekog suda. (op. J. H.)

Za portal tekst i fotografije pripremio Josip Horvat /IBM/