Tekst iz arhive: Franjo Talan

Početkom svibnja 1945. godine fronta se sve više probližavala i području sjeverne Hrvatske tj. Varaždinu. Nakon povlačenja njemačke i hrvatske vojske za njima se iz smjera istoka kretala jedna partizanska jedinica koja je po selima u koja su nailazili vršila racije te sa sobom odvodila zarobljenike. Isto tako su učinili i po dolasku u naselje Beretinec. Tu su organizirali „sud“, a predhodno su na području Savica alatom, motikama i lopatama, koje su prikupili po selu, dali iskopati grabu, prema kojoj su u noći poveli grupu ljudi koju su odredili za likvidaciju. Iste su potom poubijali i tankim slojem zemlje zagrnuli. Kada su partizani napustili Beretinec i Črešnjevo sobom su vodili zarobljenike. Nekoliko su poubijali na izlasku iz Črešnjeva, a zarobljenička kolona potom je nastavila put prema Sloveniji. Kada su došli do Višnjice tamo su brojne poubijali, a među njima i braću Đuru i Franju Kukret, mladiće od tek 19 i 21. godinu, koje je mrtve pronašao otac i dopremio ih kući te su pokopani na mjesnom groblju u Črešnjevu.
__________________________________

BERETINEC

Beretinec je općinsko mjesto nedaleko Varaždina, u kojem se kao još na preko 60 mjesta u županiji nalazi masovna grobnica poslijeratnih komunističkih žrtava, o kojoj se moralo godinama šutjeti.

Na svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa, koji je i dan općine, upriličena je pored istoimene zavjetne kapelice na brijegu uz sv. Misu i komemoracija za sve poginule za domovinu Hrvatsku tokom, a naročito pobijenim iza II. svj. rata  iz nepodnošljive srbo komunističke mržnje prema Hrvatima koji su se drznuli stvoriti svoju državu, te za pale hrvatske branitelje u Domovinskom ratu. Pod pokroviteljstvom općine, komemoraciju je organiziralo Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnik žrtava Varaždin.

Misno slavlje na otvorenom po lijepom danu uz okupljene župljane, vatrogasce, pjevački zbor, pridošle predstavnike žrtvoslovnih udruga, izaslanike i predstavnike vlasti, za sve žrtve totalitarnih sistema, uz nadahnutu i poučnu propovijed, služio je župnik Tomislav Dodlek.

Protokol komemoracije je vodio gospodin Franjo Talan od pojedinačnih pozdrava do spomena ovogodišnjih provedenih aktivnosti Varaždinskog društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, na nekima od preko 60 znanih grobišta varaždinske županije i šire.

Hrvatsku državnu himnu Lijepa naša domovino skladno je otpjevao crkveni zbor župe Svetoga Ilije, predvođen č.s. Marijom Beroš, a onda je uslijedilo polaganje cvijeća i paljenje svijeća, te prigodni govori.

S pozdravom i kraćim govorom prisutnima su se obratili gradonačelnik g. Nikola Žganec, izaslanik župana g. Bruno Hranić, izaslanica ministra g. Tome Medveda gđa Ivana Horvat.

 

Gđa Dubravka Beljan iz Karlovca izrecitirala je svoju pjesmu posvećenu bez suda od komunista, poslije rata 1945. pobijenoj i prešućenoj hrvatskoj mladosti.

Dubravka Beljan – DUGA NENAPISANA PJESMA

Duga, nenapisana pjesma

Priznajem… mučim se već dugo…
Htjela bi baš o vama napisati pjesmu
A evo ne idu mi stihovi i rime
O vama koje se ni spominjati nije smjelo
A kamoli izgovorit vaše ime!
Pjesmu nježnu kao ljubav vaših majki
Koje umriješe ne dočekavši vas,
A nikad nisu skinule crninu…
Odanu, kao ljubav vaših žena koje su nosile
Na svojim ženskim leđima
Vaš krimen – državni neprijatelj
Začuđenu, kao ljubav vaše djece
Koja su odrastala bez vas očeva
Sa očevom stigmom – nestao…
Pjesmu o izdaji, a izdali su vas mnogi:
Izdali su vas oni koji su vas trebali voditi i spašavati, a oni su spašavali sebe!
Izdali su vas oni koji su vas trebali zaštititi
Oni koji cijeli svijet kao uče što je fer play
Izdali su vas prijatelji koji su vas čak mogli
I spasiti da su se založili, oni su čuvali sebe…
Pitam se dok ovako nabrajam, smije li se
Može li se uopće o izdaji pisati pjesma?!?!?
To je nešto tako sramotno, strašno, toliko bolno
No, i Božji sin ju je iskusio…..
Izdali smo vas i još vas izdajemo svi mi koji
U ovoj vašoj i našoj Hrvatskoj šutimo o vama…
Koji pričamo prigodno ili dajemo glas onima
Koji i danas zlurado viču:
„da nisu bili krivi, ne bi ih ubili…“
Možda bi u toj pjesmi napokon trebala reći

U čemu je ta naša krivnja,
Da ste zaslužili tako okrutnu smrt, mučenje,
Bez suda i presude ?!?!?
Čak i u ratu postoje norme i pravila
Koja se poštivaju.
Kod vas ih nitko nije poštivao:
Osuđeni bez suda, strašno mučeni,
U jame pobacani, izbrisani iz sjećanja ljudi…
I opet zvoni pitanje, koja je bila vaša krivica?
Zašto?
Samo stoga što ste voljeli ovaj najljepši
Komadić zemlje na svijetu
Koji nam sam naš Otac nebeski dariva za domovinu
Samo ste htjeli kao i svaki narod živjeti
U svojoj slobodnoj, nezavisnoj domovini
Nikada ne želeći, ni posežući za tuđim
Stavili ste Hrvatsku vrh svih svojih radosti!
Često se čuje pitanje
Zašto ste onako gotovo naivno položili oružje,
Predali se u ruke onima
Za koje ste znali koliko i kako vas mrze?
Zašto?
Samo stoga što ste vjerovali
Što ste jednostavno Hrvati!
A trebali ste, morali ste znati
Da neće imati milosti…
Ali nama je bilo dosta rata…
Samo ste se željeli vratiti svojim njivama
Obiteljima, domu….
Uzdali ste se u one kojima ste se predali
A oni su vas izdali…
Izručili ko ovce na klanje onima
Radi čijih ste se zločina
I išli predati „saveznicima“

Više od 80 godina vaše kosti vez obilježja,
Bez imena, razasute po zemlji:
Austrijskoj, slovenskoj, hrvatskoj… još i dalje…
One koje su nađene pokapamo u domovini
S ponosom, tugom, mirom
I opet bez imena samo znamo
Da ste naši Hrvati, ubijeni bez suda
Mučeni, u jame pobacani
Bez prava na grob i sjećanje…
Izbrisani!
Bez imena, a opet za svakog od nas
Koji još čekamo po predaji majki, žena, djece…
Imate ime nekog našeg dragog, najdražeg
Osamdeset godina čekanog da bi
U Zemlji Hrvatskoj počivali u miru.
Ovo i nije pjesma, ovo je vapaj, molitva
Za sve vas kojima neka je laka
Ova naša hrvatska gruda
No i za sve one čije su kosti još uvijek
Rasute po zemlji
Austrijskoj, slove
nskoj, hrvatskoj, još i dalje…
Ovo je pjesma, ovo je molitva
Za sve vas čije kosti nikada neće
U miloj nam zemlji naći groba.
Ali vjerujemo da ste našli mir u onome
Koji vas je svakog još i prije rođenja
Poznavao imenom.
I tim imenom vas pozvao u Njegov, Očev dom
Da vam mjesto u tom domu…
U ovoj domovini koju nam zlotvori
Ne mogaše oteti…
U ovoj, našoj domovini koja je na nebesima!

Dubravka Beljan

Dubravka Beljan – DUGA NENAPISANA PJESMA – TONSKI ZAPIS

J o s i pe,
Dragi naš Jozo! Nisam sjetna, ali ime autora mora biti, jer ću je kao autor javno čitati. Da bude negdje objavljena bez potpisanog imena ne bi je smjela čitati, a jako mi je stalo da je čitam.
To naglasi i gosp. Franji i ako ćeš je još nekome davati. Tebe grlim,
Dubravka Beljan

Potom se prigodnim kršćanskim riječima obratio župnik Tomislav Dodlek, koji je predvodio i zajedničku završnu oprostnu molitvu Očenaša za sve hrvatske žrtve i za njihove progonitelje.

Jer tako nas uči naša vjera!

U čast dana općine domaćini su za sve prisutne pripravili domjenak na kojeg smo se složno odazvali i okrijepili uz  ugodno druženje.

Komemoraciju smo završili spustivši se do u podnožje brijega, do doline zvane Savica, gdje na pokošenoj ledini usađen visok križ iz daleka vidljiv pokazuje da je tu dugo u komunizmu skrivana istina, istina i slika naličja bezbožnog komunizma i prikrivenog veliko srpstva i naivnog hrvatstva, da je tu masovna grobnica. Pomolili smo se ozbiljnih lica još pod dojmom Doricine, pravog imena Dubravkine pjesme, pomolili smo se za nama nepoznate ljude, davno u skrovitosti oplakane, od svojih bližnjih neprežaljene, pomolili smo se za, bez suda i bez krivnje, mržnjom pobijene Hrvate.

Pomolili smo se i završili nezavršivu hrvatsku komemoraciju!

Razišli smo se u tišini. Jedni prema Varaždinu, mi prema Zagrebu, s postajom u Lepoglavi.

LEPOGLAVA

Ime Lepoglava čovjeka odmah asocira na strogi komunistički zatvor. No ima li o Lepoglavi i nešto lijepog. U moje vrijeme školovanja ne sjećam se spomena Lepoglave, osim da je tamo u zatvoru bio narodni neprijatelj Stepinac.

Zato, za moju uskraćenu generaciju o Lepoglavi ukratko nešto više: 1400. godine u Lepoglavu dolaze Pavlini i grade jedan do tada najveći samostan svoga reda, samostan Bezgrješne Djevice Marije, iz kojeg se šire korijeni i grane znanosti, umjetnosti, kulture i školstva. U Lepoglavi 1503 djeluje u Hrvatskoj prva javna gimnazija. Od 1656. god. djeluje filozofski fakultet i prvo sveučilište u Hrvatskoj sa pravom stjecanja doktorata (75 dr. disertacija). Nije nam trebalo učiti o pavlinu Ivanu Belostencu (1593 – 1675) znanstveniku, piscu, leksikografu, svećeniku, propovjedniku i njegovom velikom Gazofilaciju, Latinsko – Hrvatskom u tri narječja (štokavskom, kajkavskom i čakavskom) napisanom rječniku, od 40 000 riječi na 2 000 stranica (štampano posmrtno), kada smo imali i trebali učiti o važnijem prosvjetitelju Vuku Stefanoviću Karadžiću. Tko nam je spominjao Pavlina iz Štajerske velikog i plodnog baroknog fresko slikara Ivana Krst. Rangera, svećenika (Tirol 1700. – Lepoglava 1753.)koji je djelovao u Lepoglavi i oslikao mnoga svetišta u Hrvatskoj. Crkva, ljepotica u sastavu samostana BDM čuva mnoge umjetnine iz doba Pavlina, kao što su i ispravne orgulje iz 1649. godine.

Lepoglava, Pavlini i njihovi samostani su imali veliki ugled, utjecaj i važnost za Hrvatsku, Slavoniju i dalje na istok carstva. Veliku važnost u umjetnosti, kulturi, znanosti, važnost za povijest i za vjeru. Tu važnost i utjecaj Pavlina je uvidio i car Josip II., nije htio imati državu u državi i jednostavno je snagom svoje moći raspustio 1786. godine pavlinski red, čime su i pavlinska imanja došla pod državnu upravu. Bila je to nemjerljiva i nepopravljiva šteta za naš narod. Samostan je 1854. godine pretvoren u zatvor, a onda je 1914. zatvor dogradnjom proširen. Šteta.

I još jedan detalj. Uz samostan zatvor, postala je i samostanska crkva Bezgrješnog Začeća BDM zatvorenica i umalo je od komunista bila sa ‘dobrim razlogom’ osuđena na smrt rušenjem. Naime, 1945. godine kod povlačenja njemačke vojske, stajala  je na željezničkoj postaji cijela kompozicija vojnih eksploziva kojeg su Nijemci aktivirali da ne dođe u ruke partizana. Od silne eksplozije stradale su u Lepoglavi brojne kuće, a i crkva je dobila puknuće dovoljno za presudu koja nije bila izvršena, jer se našao utjecajan spasilac, znalac povijesne vrijednosti ljepotice. Hvala mu!

Možemo li ovako usputno iz ove sudbine Lepoglave izvući ili uvidjeti pouku? Što za jednog čovjeka, jednu obitelj, jedno mjesto, za jedan narod znači jedna duhovna podloga, jedan zdrav razum za napredak, a što donosi pojava komunističkog nerazuma i terora?!

Jedna zdrava lepoglavska obitelj rodila je 1879. dječaka Milana, odgojila ga i izškolovala, on postao svjetski  poznat humanist, doktor znanosti, poliglot, povjesničar, pisac, albanolog, ljubitelj istine, pronicljiv domoljub, pravaš, a onda 1931. godine usred Zagreba veliko srpski žandari čekićem u glavu ubiju istinu. Ubijaju dr. Milana Šufflaya iz Lepoglave.

Hajdemo mi dragi prijatelju pogledati ono što je u narodu ostalo od Pavlina, što Josip II. nije mogao dokinuti, a to je lepoglavska čipka, izložena u sklopu međunarodnog festivala čipke u nekadašnjem zatvoru, a još prije u čuvenom Pavlinskom samostanu. A što smo vidjeli, pogledajte na priloženim fotografijama.

 

U Zagreb smo se vratili preko Golubovca, vijugavom gore dolje cestom, uživajući u prekrasnim, zapadnim suncem čarobno obasjanim pejsažima Hrvatskog Zagorja.

Tekst i fotografije i tonski zapisi: Josip Horvat – IBM