In memoriam

Malkica Dugeč
hrvatska književnica
(Zavidovići, 1936. – Stuttgart, 2026.)

Nad Budimpeštom se nadvili oblaci, zapuhao sibirac i nosio naše kišobrane. Jurimo preko legendarnoga Lančanog mosta u Veliku vijećnicu Univerziteta na sastanak Paneuropske unije. Rano je proljeće 1990. i srca nam drhte u slutnjama i sumnjama. Za moju se ruku drži zgurena pod istim kišobranom Malkica Dugeč i onako sitna i nasmijana viče kako će nas pomesti vjetar u ovoj nekada našoj takoreći prijestolnici. Do nas se s vjetrom bori Ivona Dončević, puno starija od nas dvije, i dovikuje kako nas nisu odnijeli ni puno jači vjetrovi.

U Velikoj vijećnici na sjevernoj obali Dunava, krcata je dvorana. Nisu to samo članovi Paneuropske unije iz raznih zemalja, tu su i mnogi Budimpeštanci koji su došli slušati Otta von Habsburga koji predsjeda PEU. On stoji na povišenoj pozornici i iza njega su na postoljima još uvijek brončani likovi Marxa i Lenjina. Najavljen je govor koji će on održati na mađarskom i njemačkom jeziku. Započinje nakon utihnuloga mnoštva:

– Poštovani uzvanici, jako mi je drago što mogu govoriti na ovoj pozornici dok iza mene stoje likovi Marxa i Lenjina!

U dvorani tajac. Prestali smo disati.

– A osobito mi je drago što ti likovi više nikada ne će stajati ispred nas!

Gromoglasni krik i aplauz. Ljudi su pljeskali i pljeskali, uzvikivali na raznim jezicima, smijali se, grlili. I tada je potekao prvi govor koji smo čuli, a da se nismo u duši odupirali.

Malkica je doputovala iz Stuttgarta koji je postao njezin dom nakon bijega iz Hrvatske 1972. godine. Dvije noći prije nje pobjegao je iz Donjega Miholjca suprug prof. Božo Dugeč, a njoj su dojavili da ju čeka uhićenje pa se i ona uputila uz pomoć prijatelja prema slobodi. Djece nisu imali.

Bili su krivi: oboje profesori, ona k tome hrvatskoga jezika koji se nije mogao tako zvati. Potpisali su kao članovi MH i onu nesretnu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, pisali po novinama, tražili slobodu za pisanu riječ, a time postali protivnici komunističke vlasti u Jugoslaviji.

Ostavila je Malkica sve što nije stalo u dva kofera i sretno stigla u Njemačku gdje će ostati do smrti koja ju je, eto, zadesila u 91. godini života. Zaposlio se Božo kao fizički radnik i uskoro obolio te umro naglo. Ona ostaje sama i neutješna sve do smrti. To je bila njena jedina ljubav, kao iz romana, čovjek koji je našao mjesto u grobu njemačke zemlje, a ona ga nikada nije mogla preseliti u Hrvatsku kamo se kanila vratiti.

U slobodnoj državi Hrvatskoj nalazile smo se često i ponajviše sve tri: Ivona, Malkica i ja kao marna slušateljica dubokih ispovijesti, onih Ivoninih iz 1945. kao i Malkičinih iz našega zajedničkoga vremena sedamdesetih godina, dana Hrvatskoga proljeća. Obje su bile članice uglednih Hrvatskih svjetskih kongresa i drugih organizacija, a Malkica Dugeč i Društva hrvatskih književnika. Sada se pridružila bardovima hrvatske izbjegličke književnosti kojoj su pripadali Viktor Vida, Antun Bonifačić, Ivo Lendić, Ante Kadić, Antun Nizeteo, Vinko Nikolić, Vjenceslav Čižek, Dušan Žanko i mnogi nespomenuti.

Foto: matis.hr

Otišla je Malkica Dugeč s gosparima duha tamo kud za vazda gre se, a prije toga doživjela još jedan rat, DOR, strašne prizore razora domovine te pisala slomljena srca iz daljine. Morala je čuti monstruozne priče o zločinima agresora, a isto tako, rekao jedan od naših književnika, čula kako rokću svinje u našim ljetnikovcima.

Javljala se uvijek pjesmama, lirika je bila njezina stara i nova domovina. Nije zaboravljala svoje Zavidoviće (članicom je bila i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne), gimnazije u Sarajevu, zagrebačke mature kao i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu gdje je diplomirala kroatistiku i ruski jezik.

Pjesme je objavljivala u raznim publikacijama, a isto tako i u mnogim zbirkama za koje sam ponekad pisala predgovore. Za djela je nagrađena više puta, a osobito se ističu nagrade A. B. Šimić, Dubravko Horvatić i Fra Lucijan Kordić.

Vrlo je znakovita njena osma zbirka poezije Zipka u kojoj se ističu dvije misli: mijena i sudbina. Poput Unamuna koji je pisao o tragičnom osjećanju života, priklanja se tezi da čovjeka čini upravo takvim kakav jest činjenica jedinstva i kontinuiteta u njegovu životu. Jedinstva u prostoru i vremenu djelovanja. Toga jedinstva nije bilo u emigrantskoj sudbini Malkice Dugeč. Sav njezin život i stvaranje dijeli se na onaj period prije napuštanja domovine i onaj ostatak života u emigraciji. Nije posegnula ni u najdramatičnijim trenutcima Božine smrti za nekom nekršćanskom očajničkom samoubojičkom misli, poput recimo Viktora Vide, ali se njezina razdrtost bića osjećala u svakoj pjesmi. Pjesnikinjina misao pretvarala se u nastojanje da se spasi vlastiti kontinuitet, da se sačuva vlastita svijest, pa makar bila munja između dva beskraja tmine, da se izbori za svoju dušu koja je dio domovinske, a vrijedi kao cijeli ostali svijet. Na tome putu poezija je odigrala onaj čin integriranja gdje je samo stvaranje u funkciji nužnosti i preduvjet opstanka. Pisati je bilo jedino biti.

U gotovo svim Malkičinim zbirkama domovina je oksimoron – ona je sveta i prokleta u isti mah jer njezine žive i mrtve duše prate korake pjesnika, svi njezini predci počivaju u njoj zatvoreni u zavjetni kovčeg negdje duboko u zaumlju, pojavljuju se pojedinačno ili u sažimajućoj viziji pa su stoga i riječi kojima ih donosi emotivne i mitološki teške, a svaki stih zvoni kao „ojađeno zvono“.

Govorile smo jedna drugoj: Dogodine u Zagrebu! To je bio Sion mnogih trubača, ne samo sa Seine, koji su razgrtali pisaljkama prostor i vrijeme što su nepovratno gubili u tuđim zemljama, u tuđem jeziku na kojem se ne sanja, bar ne u prvoj generaciji. Ima u Malkičinoj poeziji tragova načitanosti i senzibilnosti Vide, Krleže, Tadijanovića, Matoša, Kranjčevića, Dizdara, ali ona je nova i autohtona na svom malom osamljenom otoku u skromnom stanu stuttgartskom.

Sjećale smo se našega zatiranoga Ivana Raosa koji je iz dubine svoje domaće duhovne egzilnosti pisao: Nije svejedno kažemo li gut morgen ili dobro jutro. Onaj koji govori gut morgen misli na Siegfrieda, a ja sa svojim dobro jutro na naše Zrinske i jadnoga Prpu…

Sebe je definirala kao „ženu bez tijela“, „ljubavnicu bez zaljubljenika“. Kriptomanski je izricala svoju u pjesmu odjevenu, u sjećanje zatvorenu ženstvenost, svoje jastvo, da bi se bacila u krležijansku mračnu dilemu:

U čahuri sebe jesam što nisam / i nisam što jesam / i jesam što jesam / i nisam što nisam , jer jesam.

Malkica Dugeč pjesnikinja je toposa domovine, njezinoga jezika, duhovne i fizičke geografije ljubljenoga doma i bića, svjesna magije zemlje, sanjalica mladenačke Itake.

Na oproštaju s Malkicom Dugeč možemo napisati na njezin grob u tuđini: Laeta domus musarum, aedes et nidus amoris! O, sretna kućo, boravište muza, ljubavi gnijezdo!

Nevenka Nekić

Poveznica: https://www.hkv.hr/hkvpedija/iseljenistvo/48012-in-memoriam-malkica-dugec.html

 

HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO

IV Hrvatski žrtvoslovni kongres – 2004. godine

Fotografija je nastala u nedjelju 18. lipnja 2004. godine u Zagrebačkoj katedrali u čast hrvatskih žrtava i mučenika održana je svečana koncelebrirana misa koju je predvodio prof. dr. Stjepan Baloban uz don Antu Bakovića i fra Gabrijela Hrvatina Jurišića… S lijeva: Jadranka Lučić, Malkica Dugeč, don Anto Baković, Vera Valčić Belić, Marija Kužatko, Damir Borovčak, Mara Rotim, Ivanka Tomljanović, majka Kata Šoljić, Branka Šeparović, prof. Ante Vukasović, prof. Zvonimir Šeparović, pater Nikola Roščić, dr. Ivan Dujmović, Tuga Tarle, Mate Gogić, dr. Ružica Ćavar, Želimir Kužatko, dr. Mladen Pavković, prof. Hrvoje Kačić, Ivan John Prcela…

Malkica Dugeč je bila članica Matice hrvatske od 1970., Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru, Njemačkog društva za kroatistiku u Bambergu, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD) sa sjedištem u Baselu te mnogih hrvatskih kulturnih udruga. Živjela je i djelovala u njemačkom gradu Stuttgartu. Uz svojih tridesetak knjiga napisala je zajedno s akademikom Josipom Pečarićem knjigu “Vjenceslav Čižek” (o životu i djelu hrvatskoga pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka). Nagrađena je književnom nagradom Hrvatskog slova “Dubravko Horvatić” za ciklus pjesama “Sebe ne vidiš nikada” 2005. godine, književnom nagradom Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne “Antun Branko Šimić” 2007. godine, za stihozbirku “U riječ unjedrena”, te književnom nagradom DHK Zagreb i ZIRAL-a “Fra Lucijan Kordić” 2014. godine za stihozbirku “Žigice vjere”.

 

Hrvatska književnica Malkica Dugeč umrla je u utorak 15. rujna 2026. godine u Stuttgartu u 91. godini života.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo izdražava iskrenu sućut obitelji Dugeč.

Na Kongresu uz Veru Valčić Balić, pjesnikinju iz Vancouvera iz Kanade bila je i pjesnikinja Malkica Dugeč, kao naša cijenjena gošća Kongresa.

Neka joj je laka zemlja, počivala u miru Božjem.

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva