Pozivamo sve naše članove, prijatelje iz suradničkih Udruga, suradnike i poštovatelje pok. biskupa dr. Milu Bogovića na Svetu misu zadušnicu,

u subotu 20. prosinca 2025. godine u 18 sati, u crkvu Bezgrješnog začeća Bl. Djevice Marije

Avenija Gojka Šuška 2 – Dubrava – Zagreb

povodom pete godišnjice njegove smrti.

mons. Mile Bogović

Cerovac kraj Slunja, 7. kolovoza 1939. – Rijeka, 19. prosinca 2020.

Vječni mir u Božjoj milosti i prisutnosti, a Sveta misa zadušnica je nama živima znak poštovanja i sjećanja na njegova djela.

Obavijest proslijedite članovima vaših Udruga te prijateljima i poznanicima!

 

Za Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Ante Beljo, predsjedik društva:

Franjo Talan, dopredsjednik društva

Tajana Mikac Vidović, tajnica društva

………………………

SPOMEN na mons. Milu Bogovića

Biblioteka Documenta Croatica

Zbornik radova Trećeg hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

O ŽRTVAMA JE RIJEČ

TREĆEG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

Održanog 18. do 20. lipnja 2004. godine u Zagrebu

str. 17 – 22, Zagreb, 2006. godina

mons. dr. Mile Bogović

KRŠĆANSKO SHVAĆANJE ŽRTVE I CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI

I. Kršćansko shvaćanje žrtve

Kršćani su od svojih početaka toliko cijenili Kristovu žrtvu da je ona postala razlog i središte njihova glavnog okupljanja: sv. mise. Shvatili su da je najveće bogatstvo za čovječanstvo u tome što je u svojim redovima imalo onoga koji je sav svoj život posvetio radu za dobro ljudi, koji ni onda kada je bio osuđen na najsramotniju smrt, nije nikoga prestao ljubiti, pa ni one koji su ga osudili i mučili. Njegova patnja bila je čista od svake mržnje, od svake klice zla. Time je formulirano polazište i načelo zajedništva svih ljudi: biti uvijek za drugoga. Gdje vladaju takvi odnosi svatko može naći svoje pravo mjesto. Uskrisivši Isusa od mrtvih, nebeski Otac jasno je odgovorio na Pilatovo pitanje: Što je istina? Istina je da je spasonosno živjeti za drugoga, nevin patiti za njega, pa čak i umrijeti.

Takvu patnju cijenila je zajednica koju je Krist osnovao – Crkva. Svi oni koji su na Kristovom putu stradali, bili su njezin ukras i bogatstvo. Kršćani su se na mjestima takva stradanja okupljali, ondje postavljali spomenike i gradili crkve u kojima su slavili životnu pobjedu svojih najboljih članova. Znali su, dakle, cijeniti patnju nepravedno osuđenih, patnju nevinih, napose onu podnesenu za dobro drugih. Patnju nevinih trebamo znati uvijek cijeniti. Na nevinoj patnji na Kalvariji izgrađeno je crkveno zajedništvo. Otuda poruka da svaka nevina patnja može postati polazište boljeg i trajnijeg ljudskog zajedništva. Ne može se graditi na mržnji: ni onoj progonitelja ni onoj prema njima. Krist nije poslao učenike po svijetu da navještaju Pilatove, Kaifine i Herodove grijehe i prijevare, premda ih je dobro znao, nego da navještaju ljubav koja je spremna sve podnijeti i sve oprostiti.

Prvi kršćani nisu se posebno bavili progoniteljima svoje braće, ali su duboko i trajno slavili i cijenili mučeničko svjedočanstvo svoje braće. Ime progonitelja sve je više bljedilo, a sjalo je neugasivim svjetlom ime vjernoga svjedoka – mučenika. To je bilo bogatstvo kršćanskih zajednica kojim su se dičile i za što su Bogu zahvaljivale. S druge strane, vjerovali su da trajna potraga za zločinima nosi sa sobom destrukciju, a ne bolju perspektivu, da svijetu neće biti bolje ako se kazne svi zločini, nego ako se cijene patnje nevinih.

Kao zajednica ljudi imala je i Crkva ustrojstvo slično drugim ljudskim zajednicama: u njoj su postojale više i niže službe, više i niže vlasti i ovlasti. No, osnovna vrijednosna ljestvica bila je koliko je netko vjerni svjedok Isusa i njegova djela. To svjedočenje nailazit će na otpor, pa čak i na odbijanje svijeta koji je nošen drugim duhom. Zato je svjedok spreman podnijeti velike žrtve.

Svjedok se latinskim jezikom naziva confessor, pa se i mjesto gdje se mučeničko svjedočenje dogodilo, odnosno gdje su smješteni zemni ostaci ili moći mučenika (relikvije) zvalo konfesija (confessio). To je isprva zatvoren sarkofag zazidan u oltaru ili ispod njega. Kasnije se u zidu oltara pravi prozorčić (fenestella confessionis) kroz koji se može vidjeti sarkofag u kojem su relikvije mučenika. Nerijetko su se mogle vidjeti i same relikvije. Iz te konfesije se poslije razvija posebna prostorija za sarkofag koja postaje pristupna ljudima, a u romanici je to već oveći prostor ispod crkve sa svodovima i stupovima. Na glavnom mjestu u toj prostoriji je sarkofag u funkciji oltara, a pored njega su uz zidove grobovi drugih Božjih ugodnika i istaknutih članova zajednice.

Tako je sveti prostor podijeljen na dvije razine. Gornja na kojoj se oko Kristova oltara okuplja na bogoslužje živa zajednica, i donja na kojoj su tijela pokojnika iz te zajednice (ili neke druge) koji su Krista do kraja nasljedovali u njegovoj ljubavi prema Bogu i ljudima. Donja razina nazvana je kripta (od grčkoga: kryptein – sakriti) jer je u središtu pažnje i štovanja  ono što je bilo i uglavnom i dalje ostalo skriveno (moći svetaca).

Mjesto vjernog svjedočenja za Krista, kako vidimo, najsvjetlija je točka za kršćanina jer je to prag (limen) preko kojega on iskoračuje u vječno sjedinjenje s trojstvenim Bogom – u vječni život. To je mjesto i za kršćane, koji su ostali na zemlji u putujućoj Crkvi, bilo nadasve sveto pa su ga od početka posebno obilježavali i okupljali se na njemu. Posjet tim mjestima nazivali su pohod pragovima (visitatio ad limina), ili Pohod ad limina.

Pojam «Pohod ad limina» još se danas sačuvao u nazivu posjeta biskupa «Ad limina apostolorum» (apostolskim pragovima). Naime, svi biskupi svijeta dužni su u određeno vrijeme (danas svake pete godine) posjetiti mjesta u Rimu gdje su apostoli Petar i Pavao mučenički (svjedočki) prekoračili prag vječnosti. Na tim mjestima nastale su poslije veličanstvene bazilike. Točno nad mjestom na kojem su po predaji u Rimu mučenički završili apostolski prvaci Petar i Pavao nalaze se danas glavni oltari u njihovim crkvama, a ispod oltara je konfesija. Jako je znakovito da svi predvodnici katoličkih zajednica iz cijeloga svijeta trebaju posjećivati te mjesta (pragove – limina), ondje se nadahnuti istim duhom kojim su umirali apostolski prvaci i taj duh prenositi na zajednicu kojoj predsjedaju.

Upravo primjer izgradnje crkve sv. Petra u Rimu najbolje pokazuje smisao i značenje koje su kršćani pridavali mjestu mučeništva. Arheolozi su otkrili mjesto gdje je bio mučen i pokopan sv. Petar. Oko njegova groba zgusnuti su grobovi drugih kršćana, koji su željeli biti što bliže onome pragu preko kojega je njihov natpastir prekoračio u vječnost. Na tom mjestu postavljen je najprije, u vrijeme progonstva, mali spomenik, zatim veće obilježje, a kada je car Konstantin dao Crkvi slobodu izgrađena je na tom mjestu velebna bazilika tako da je glavni oltar bio točno iznad Petrova groba. Ta bazilika je u vrijeme renesanse srušena i izgrađena ova današnja, ali se dobro pazilo da žrtvenik (oltar) ostane točno iznad prijašnjeg oltara, tj. iznad Petrova groba. Nad tim mjestom slavni Michelangelo je u 16. stoljeću postavio impozantnu kupolu, simbol neba u koje se Petar preselio nakon svjedočke, mučeničke smrti.

Dakle, grobovi mučenika bili su za kršćane mjesta okupljanja i molitve. Često se sveta misa služila upravo nad grobom da bi tako na znakovit način bila povezana jednim žrtvenikom (oltarom) i žrtva Isusova i žrtva njegova sljedbenika – kršćanina. Grobovi kršćana, kao i drugih ljudi, bili su u prvim stoljećima izvan gradskih zidina. Zajednica je, dakako, imala svoje bogoslužne prostore u samom gradu.

Nakon što su kršćani stekli slobodu prenosili su tjelesne ostatke mučenika u gradske crkve. To je bila posebna svečanost i svaka zajednica ju je slavila pod imenom prijenosa (translatio). Mjesto novog pokopa u gradskoj crkvi bilo je često ispod same oltarne ploče, na kojoj se slavila Kristova žrtva. Oni koji su život prinijeli Bogu u neograničenom predanju trebali su počivati u najtješnjem dodiru s mjestom na kojem se slavio spomen Kristove žrtve u kojoj se Njegovo tijelo «predaje» i njegova krv «prolijeva». U misne molitve (kanon mise) uključuju se i imena mučenika, kako je i danas očito u Rimskom kanonu.  «Oltar i grob mučenika bili su, dakle, već tada stavljeni idealno i realno u onu usku vezu koja će kasnije prema liturgijskom pravu morati biti uspostavljena svuda gdje bude kršćanskih oltara» (Jedin II, 310). Nastat će, naime, pravilo koje će važiti sve do reforme Drugog vatikanskog sabora, da u svaki oltar nužno trebaju biti pohranjene moći mučenika. To je iziskivalo darivanje dijelova tijela mučenika drugim crkvama koje nisu imale mučenika. Na taj način izražavala se vjera da je spremnost na mučeništvo temeljna vrijednosna osobina kršćanske zajednice i pojedinih njezinih članova.

U slučajevima da su zbog nekih neprilika kosti mučenika bile izložene opasnosti da ih netko obeščasti ili ukrade, trebalo ih je skloniti na sigurno. To se često događalo u vrijeme Seobe naroda kada je sve izvan zidina bilo nesigurno. Kod nas imamo slučaj da su poganski Hrvati (Slaveni) zauzeli slavnu Salonu (Solin) gdje je 304. godine bilo mnogo mučenika, koji su poslije čašćeni i slavljeni ne samo u Dalmaciji nego i mnogo šire. Iz bojazni da Hrvati ne bi nedolično postupili prema ostacima mučenika, poslao je Papa Ivan IV (640.- 642.) opata Martina da prenese kosti mučenika u Rim. Opat Martin obavio je taj posao izgleda bez naročitih opasnosti, što znači da su ti prvi kontakti Hrvata s Rimom bili miroljubivi. Moći solinskih mučenika, među kojima i sv. Duje, pohranjene su u krstionici kod crkve Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Možemo reći da su prvi kontakti Hrvata s Rimom uspostavljeni preko mučenika.

 

Snaga Crkve nije tek u brojnosti njezinih članova, nego u prvom redu u dosljednosti svjedočenja one ljubavi koja je po Kristu zaživjela među ljudima. Tu istinu najjasnije izražava rečenica koja se pripisuje Tertulijanu, crkvenom piscu na pragu trećeg stoljeća: «Krv mučenika sjeme je kršćana» («Sanguis martyrum – semen christianorum»). Spremnost na mučeništvo bila je uvijek izraz snage Crkve, kao što se Crkva nakon progona u kojima je bilo više mučenika osjećala mnogo jača. Imajući u vidu da je pred 1700. godina, u vrijeme cara Dioklecijana 304. godine, bilo najviše mučenika u povijesti kršćanstva, nije čudo da je tadanji svijet osjetio snagu kršćanstva i da je uskoro rimski car dao Crkvi slobodu (313,).

 

U četvrtom stoljeću počela je crkva častiti i one koji su u svojem životu nasljedovali Isusov odnos prema Bogu i ljudima, ali nisu mučenički prekoračili prag vječnosti. To su bili u prvom redu oni koji su za progona mnogo pretrpjeli, ali su progone preživjeli. Njihov život i smrt mogu se donekle usporediti s mučeničkim životom i smrću. Tim priznavaocima ili ispovjedaocima (confessores) pridružili su se uskoro pojedini asketi i monasi, čiji se život rado vrednovao kao nekrvno mučeništvo. Potom su u taj krug pribrojeni i mučenici bez krvi (sine cruore), oni koji su se potvrdili kao hrabri pristaše i marni navjestitelji prave vjere. I njima se namjenjuje liturgijsko slavlje na dan njihove smrti, koji kršćani nazivaju rođendanom (dies natalis). I taj rođendan ubilježen je u kršćanski kalendar, a na mjestu smrti građene su kapelice i crkve u kojima su se vjernici okupljali.

II. Crkva hrvatskih mučenika

Vodeći se upravo tim poticajima, pokrenuli smo akciju u našem hrvatskom narodu za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. To je akcija za otkrivanje pravih veličina i uzora u našem narodu, koji su svojim predanim životom za svoje mještane, svoje sugrađane, za svoj narod živjeli do kraja. Oni su nam zaslužili da ovdje ostanemo i opstanemo. Neke od njih dugo nismo smjeli ni spominjati. Danas tome nema prepreka.

Ovdje se pojam mučenik, dakle, shvaća u širem smislu. Njime su obuhvaćeni svi oni koji su stradali boreći se «Za krst časni i slobodu zlatnu». Možemo ih ovako podijeliti:

1. koje je Crkva kao takve prihvatila ili proglasila sve od sv. Venancija (259) do Stepinca (1960.). Njima je posvećen bogoslužni prostor. Među njima je većina iz starokršćanskih vremena, a trojica su iz Hrvatskog naroda. No i oni prvi postavili su temelje hrvatskom kršćanstvu i na taj način utjecali na formiranje hrvatskog kršćanskog identiteta. Na taj način možemo ih smatrati svojima.
2. Brojni mučenici za vjeru na našem prostoru koji nisu proglašeni, ali postoji predaja i svjedočanstvo o njihovoj mučeničkoj smrti, kao npr. mučenici iz vremena turske, jugokomunističke i drugih okupacija.
3. Koji su se u našoj povijesti svjesno izložili i svoj život založili zato da bi na ovim prostorima bilo više slobode, mira i zadovoljstva. Takvih je žrtava bilo veoma mnogo kroz našu dugu povijest, napose u vjekovnoj borbi s okupatorima, zatim u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu..
4. Koji su na ovim prostorima nevini trpjeli i umrli od nasilja i terora, a najviše u ratnim operacijama, u logorima i zatvorima, a ne mali broj i poslije rata. Stradavali su zbog pripadnosti svome narodu, vjerskoj ili ideološkoj skupini.

Želimo im izraziti zahvalnost na onome u čemu su bili veliki i zaslužni za svoje suvremenike i za nas. Znamo da se ni proglašeni sveci nisu uvijek savršeno postavili ni prema Bogu ni prema čovjeku. I oni su znali pogriješiti pa im je bilo potrebno oproštenje i od ljudi i od Boga. Svetima su proglašeni jer su svojom dobrotom i ljubavlju obogatili čovječanstvo i Crkvu a mi im zahvaljujemo na tom daru kojeg smo i sami dionici. Često nam mogu koristiti i kao uzori po odnosu prema svojim nedostacima i pogreškama; znali su naći put kako se njih osloboditi; znali su naći Onoga koji će im svojom milošću grijehe dignuti i oprostiti.

Ako je i kod proglašenih svetaca bilo krivih koraka, jasno je da ćemo se s pogreškama sresti još češće kod  ljudi iz naše prošlosti koji nisu bili na glasu svetosti, ali ipak su nas u mnogočemu zadužili. Mi im zahvaljujemo na onom dobru, na daru čije plodove mi danas uživamo.

Devetog rujna 2003. godine navršilo se 510 godina od Krbavske tragedije u kojoj je u nešto više od jednoga sata poginulo  gotovo deset tisuća branitelja. Teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s tom na Krbavskom polju 9. rujna 1493. Još je teže shvatiti da sve do danas ondje nije ni jedno slovo uklesano ili urezano, da prolaznike podsjeti na ono što se dogodilo. Toliko života je stavljeno na kocku u želji da bi drugima osigurali mirniji i sigurniji život, a izostao je vidljivi znak zahvalnosti za to darivanje vlastitog života. Čini se da je na sadašnjem naraštaju da odradi dug prema tim žrtvama, da nas oni koji će nakon nas doći ne okrive što smo propustili ono što nismo smjeli propustiti – kako bi rekao glasnik hrvatske nade nakon Krbavske bitke, modruški biskup Šimun Kožičić Benja.

Budući da 1993. nije bilo moguće dolično obilježiti 500. obljetnicu toga stradanja i te spremnosti na žrtvu brojnih naših prethodnika na ovom prostoru, inicijativa je pokrenuta 2003. povodom 510. obljetnice (1493. – 2003.) Uz to te godine pohodio nas je Sveti Otac i svojim porukama o nasljedovanju pravih uzora još više ojačao u nakani. Njegov prvi dolazak u Hrvatsku bio je 10. rujna 1994., dakle pred 10 godina. A ove godine, kako je gore rečeno, spominjemo se Godine mučeništva na razini cijele Crkve, pa je to dodatni motiv da se sa zahvalnošću sjetimo zaboravljenih hrvatskih žrtava.

Ideja da memorijalni centar odnosno crkva budu na Krbavskom polju povezana je sa spomenutom Papinom porukom na prijelazu u treće tisućljeće, kada je pozvao cijeli kršćanski svijet da popiše – kako je gore rečeno – svoje svjedoke vjere, svoje mučenike, kako bi se to kao dragocjeno blago prenijelo preko praga tisućljeća i idućim generacijama poslužilo za uzor. Tu poruku našem narodu Papa je najjasnije izrazio za vrijeme drugog posjeta (1998.) kada nam je stavio za uzor jednog takvog svjedoka-mučenika, proglasivši slugu Božjeg Alojzija Stepinca blaženim.

Povezujući, dakle, obljetnicu pogibije više tisuća branitelja na Krbavskom polju i spomenutu poruku Pape, došli smo na ideju da se upravo na Krbavi (Udbini) podigne jedan memorijalni centar i crkva u kojemu bi se častili svi oni poznati i nepoznati velikani koji su na cijelom hrvatskom prostoru odlučno i dosljedno svjedočili do kraja svoju ljubav prema Bogu i čovjeku.

Sveti Otac je na Duhove 8. lipnja prošle godine predvodio sv. misu u Rijeci. Onamo je donesen kamen izvađen iz temelja krbavske katedrale i stavljen pred Papu da ga blagoslovi za temeljni kamen Crkve hrvatskih mučenika. Taj blagoslovljeni kamen je 9. rujna 2003. godine, na dan Krbavske bitke, bio na Krbavskom polju usred vjerničke zajednice, koja je, predvođena svojim pastirima, na grobovima palih branitelja slavila svetu misu, nekrvnu žrtvu Isusa Krista. U odnosu na žrtve raznih progona u našoj povijesti, potrebno je odati poštovanje i čast svim bezimenim mučenicima našega naroda, koji su nestali ili stradali ne samo u Krbavskom boju nego i «u raznim Jazovkama, Ovčarama i drugim mučilištima”, kako reče đakovačko-srijemski biskup prigodom beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca.

Dodatak

Gornji tekst napisan je 2004 godine. Ako Bog da, 2005. godine položili bi kamen položili u zemlju upravo na obljetnicu nekadašnje tragedije 9. rujna. Crkva će biti građena po projektu Nikole Bašića iz Zadra. Bit će to  izraz zahvalnosti ovog naraštaja svima onima koji su svoje vrijeme i svoj život darovali zato da nama pripreme bolje životne uvjete. Svojim darom za tu Crkvu uzvratit ćemo im za njihov dar. Informacije o toj Crkvi mogu se dobiti na internetu (http://hr-mucenici.hbk.hr i http://gospic.hbk.hr )

* Mons. dr. Mile Bogović, biskup gospičko – senjski, povjesničar, inicijator gradnje crkve Hrvatskih mučenika u Udbini, član Hrvatskog kulturnog vijeća