Iz drugih medijaNovosti

U Zagrebu predstavljena knjiga Joze Klarića Klaje “NEKA ZORI SJEME SLOBODE”

Posted HŽD

NEKA ZORI SJEME SLOBODE
(predstavljanje knjige “Neka zori sjeme slobode” autora Joze Klarića Klaje)

akademik Josip Pečarić

Obradovao me je poziv hrvatskog branitelja Joze Klarića Klaje da predstavljam njegovu knjigu “NEKA ZORI SJEME SLOBODE” – . nakladnik Kulturno društvo Trilj, 2025., 152 str.

Pored ove knjige Klajo je napisao i slijedeće knjige:

– Bitka za život – nakladnik Kulturno društvo Trilj, 2018., 204 str.
– Srce od kartona – prozni tekstovi, vlastita naklada, 2021., 277 str.
– Osmjeh na licu tvom, 2021. – vlastita naknada s prepjevom pjesama na francuskom
– Jedna je istina –zbirka pjesama, vlastita naklada, 76 str.
– Tebi ranjeni grade – zbirka pjesama, vlastita naklada, 2022., 74 str.
– Jedna je istina – drugo prošireno izdanje zbirke pjesama, nakladnik Humanitarna udruga „fra Mladen Hrkać“, 124 str.
Poziv me je obradovao i zato jer je Jozo bolestan pa mu se morate diviti kada upoznate njegov stvaralački rad.

O tome je napisao knjigu „Dolina smrti“ koja još nije tiskana. O njoj je pisao profesor na Katedri hrvatskog jezika i kulture na Sveučilištu

Akademik Josip Pečarić i Lejdi Oreb, moderatorica predstavljanja knjige

Waterloo u Kanadi dr. sc. Vinko Grubišić, dopisni član HAZU. Izdvajam njegove riječi:

„U svojim veoma izravnim, čitkim, razumnim i razumljivim tekstovima Jozo Klarić – Klajo iznosi svoj slučaj, svoju tešku ratom prouzrokovanu bolest, a posebno sve ono na što je naišao u susretu s onima kojih bi dužnost bila pomagati i olakšavati bolne posljedice zadobivene u okrutnom oslobodilačkom ratu koji je Hrvatskoj i Hrvatima zapravo značio biti ili ne biti. Taj je Klarićev „povratak u život“, sigurno tipičan za mnoge slučajeve hrvatskih osloboditelja. Autor je iskreno i otvoreno progovorio o nevoljama svojih bolestiju Parkinsonove bolesti te PTSP („Posttraumatsko-stresnog poremećaja“), ali još više od bolesti o nevoljama zatvorenih vrata na koja je redovito nailazio i nailazi kao osoba životno ugrožena. „Pisao sam, tražio pomoć, od vrha do dna, od predsjednice, preko ministara do Odjela za branitelje Grada Zagreba. Nažalost, nisam u mogućnosti po zakonu ništa ostvariti jer 22 mjeseca čuke, rova i planine ne znače previše.“
Zato sam odlučio i jednu od svojih knjiga koje su posvećene izuzetnim Hrvatima posvetiti njemu.
Tako sam napisao knjige o prof. Grubišiću, ali i o Zorici Gregurić. Nazočan je i general Glasnović o kome pišem takvu knjigu Moja knjiga o Klaji je samo o njegovim tekstovima jer nije samo pisanje ono što Klajo radi. A Zorica je spomenula npr. i njegove fotografije
Knjiga je objavljena na Internetu:
J. Pečarić, Jozo Klarić Klajo, dragovoljac.com., 2026.:
Mog imenjaka Jozu, a mene je samo moja majka zvala Jozo, upoznao sam na predstavljanju jedne moje knjige. To nije bilo tako davno, ali ipak ima i o njemu u mojim knjigama. Pored tih tekstova u knjizi od preko 300 stranica dao sam i tekstove s mog i njegovog facebooka, ali i tekstove s njegovog bloga.
Prigodno slovo knjizi napisao je veliki hrvatski domoljub Dario Kordić o kome sam napisao dvije knjige.
Kada mi je Klajo pisao spomenuo je kao predstavljača i Darija. Kada sam vidio da on nije predstavljač odlučio sam da ipak bude jer se također radi o velikom domoljubu za kojega sam jednom napisao kako su mu u Haagu dokazali jedino da je Hrvat. I to veliki! Obradovalo me je kada sam vidio kako je i on večeras s nama.
On piše:
Ovaj vrijedni Klarićev roman, prateći višedesetljetnu povijest nekoliko hrvatskih ljudi i obitelji, govori o borbi hrvatskog naroda za svoju dugo sanjanu hrvatsku državu.
U romanu pratimo časne i hrabre ljude iz Dalmatinske zagore Mirka, Stipicu, Matu i Jakova u vrtlogu Drugoga svjetskog rata. Tada „u njihovim selima nije bilo muških glava”, nakon godina vojevanja i kratkog življenja Nezavisne Države Hrvatske kojoj nije bilo omogućeno prebroditi dječje bolesti i izrasti u Velebitsku vilu koja lebdi od Jadrana do Drave, Dunava i Drine.
Uspijevaju izbjeći sudbinu tisuća mučki smaknutih, ruku svezanih žicom.
Kako su, Klajo veli, zarobljenici bili krvavi, rastrganih odora, partizani su ih bez milosti udarali i tjerali ispred sebe do prvog rafala koji ih je nemilice kosio. Bili su to neljudi, činili su zločine i bili strašniji od vraga.
Roditelji su iščekivali djecu iz rata s nebrojenim molitvama, upravljanih preko Gospe našem Stvoritelju, Spasitelju i Otkupitelju.
Činili su to u nadi protiv svake nade.
Majke su im, što u snu, što u javi, rukom milovale lice, doticale nježno svaku crtu i boru. Stipičin i Mirkov susjed i prijatelj iz mladalačkih dana Jakov, pripadnik partizanskog pokreta, Božjom milošću uspijeva iz ralja smrti otrgnuti Stipicu.
Majka Božja čula je vapaje Stipičine majke i obitelji. Jedino ona zaliječuje smrtne rane.
Roman dalje prati naše junake u vremenu proplamsaja pokreta hrvatskog proljeća u kojem ponovno zatitraše njihova srca za Hrvatsku.
Gastarbajterski žuljevi othranjuju mladež koja diše kršćanski, hrvatski…
Očevi im, sanjajući uskrsnuće države Hrvatske, govorahu:
„Budite strpljivi, doće i naše vrime!”
Njihovi sinovi, studenti u Zagrebu, Marinko, Mate i Lovre proživljavaju premlaćivanja i uzništvo.
I oni žive u nadi. Izdržati sve nedaće, izgovarajući opetovano kao i očevi: „Doće i naše vrime!”
Poučno Klajo zbori: „Ljubav prema Domovini i slobodi bila im je snaga da u vjeri opstanu.”
Dolaze devedesete. Novi vjetrovi raspiruju žižak, svjetlo ponovo razbija tamu.
Hrvatska je dosanjana. Uskrsnula je iz pepela poput Feniksa.
Iz žiške koja je tinjala stoljećima razbuktala se vatra hrvatske ,slobode.
Novi blaženi naraštaj hrvatskih sinova stvara, brani i oslobađa Božjom providnošću Hrvatsku u Domovinskom ratu.
Rođena je Hrvatska, koja će slijediti Krista i živjeti vrijednosti za koje se oduvijek bori: Istinu, Pravdu, Mir, Vjeru i nadasve Ljubav.
Jozin vjetar s Dinare donio je trajnu slobodu hrvatskome narodu u svojoj državi Hrvatskoj.
„Niknulo je sjeme slobode, mučenici su ga krvlju zalijevali.
Neka raste, neka zori sjeme slobode, sjeme hrabrih hrvatskih ratnika.”
Čestitam na ovom romanu dragom prijatelju Klaji i zahvaljujem mu se za sve što je učinio i što čini za Lijepu našu.
HVIDRA – Zagreb – Ana Čaleta i Jozo Klarić Klajo
Zorica Grgurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara Zagreb

Zorica Gregurić

Postoje knjige koje se čitaju i zaborave. Postoje knjige koje ostanu na policama, uredno složene među drugim naslovima, kao nijemi svjedoci nekog vremena. Ali postoje i knjige koje ne pripadaju samo književnosti. Knjige koje pripadaju narodu. Povijesti. Patnji. Sjećanju. Knjige koje nisu napisane tintom, nego životom.
Takva je knjiga „Neka zori sjeme slobode – Mučenici ga krvlju zalijevali“ Joze Klarića Klaje.

Ona nije tek roman. Nije samo zbirka priča. Ona je svjedočanstvo jednog čovjeka i jednog naroda, prožeto vjerom, stradanjem, nadom i neumornom čežnjom za slobodom. U njezinim se stranicama ne susrećemo samo s likovima, nego s poviješću hrvatskoga čovjeka, od poratnih progona i križnih putova, preko tamnica komunizma, sve do konačnog uskrsnuća Hrvatske u Domovinskom ratu. Upravo zato knjiga nadilazi književni okvir; ona postaje dokument vremena i duhovni zavjet budućim naraštajima.
Da bismo razumjeli ovu knjigu, moramo najprije razumjeti njezina autora.

Jozo Klarić Klajo nije pisac koji je do književnosti došao slučajno. On je hrvatski branitelj, pjesnik, hodočasnik, fotograf i svjedok jednog burnog vremena. Rođen 1968. godine, pripada generaciji koja nije birala rat, ali je znala izabrati odgovornost kada je Domovina bila napadnuta. Njegov životni put oblikovan je ratom, ali nije ostao zarobljen u ratu. Naprotiv, iz ratnog iskustva izrastao je u čovjeka koji je svoju bol, uspomene i vjeru pretvorio u stvaralaštvo. Njegova javna predstavljanja knjige i svjedočanstva potvrđuju kako je riječ o autoru koji piše iz duboke povezanosti s Bogom, hrvatskim narodom i braniteljskim iskustvom.

No Klajin život nije bio obilježen samo ratnim stradanjima. Kao i mnogi hrvatski branitelji, nakon rata vodio je neke druge, tihe bitke, bitke s bolešću, s vlastitim sjećanjima i s ranama koje vrijeme ne zacjeljuje lako. I upravo u tim borbama pokazao je možda i veću snagu nego na bojištu. Nije se predao. Nije dopustio da ga patnja slomi. Ono što mnoge ljude utiša, njega je potaknulo da govori riječima, stihovima, fotografijama.

Pisanje je za njega postalo oblik svjedočenja, ali i iscjeljivanja. Svaka knjiga koju objavi nosi dio njegova unutarnjeg križa. U njegovu pisanju nema kalkulacije ni želje za književnom slavom. Ono je iskreno, neposredno i duboko proživljeno. Piše kao čovjek koji zna što znači izgubiti, čekati, trpjeti i vjerovati. Zato njegove riječi imaju težinu.
Zorica Gregurić

No Klajo ne svjedoči samo perom. On svjedoči i objektivom. Njegove fotografije, kao i njegove knjige, hvataju trenutke koji bi inače nestali u prolaznosti vremena. U njima se vidi ista ona duša koja piše, osjetljiva na patnju, ljepotu, križ i tragove čovjekove borbe. Fotografija i književnost kod njega nisu odvojeni svjetovi; one su dva lica istoga poziva, čuvanja istine.


I upravo zato knjiga „Neka zori sjeme slobode“ ima toliku snagu.
Već sam njezin naslov nosi duboku simboliku.
Sjeme slobode.
Sjeme koje nije niknulo preko noći. Sjeme koje se sije kroz stoljeća i zalijeva suzama. Hrani nadom i natapa krvlju. Hrvatski narod to je sjeme nosio kroz dugu povijest, od izgubljenih kraljevstava, preko stoljeća tuđinske vlasti, preko Bleiburga i križnih putova, sve do krvavih iskušenja tijekom srpsko-crnogorske i jna agresije na Hrvatsku.

Kada pogledamo sadržaj knjige, vidimo da autor ne počinje Domovinskim ratom. On nas vodi mnogo dalje u prošlost. Vodi nas kroz ratna stradanja hrvatskog čovjeka nakon Drugog svjetskog rata, kroz križne putove, logore, zatvore, UDBA-ine progone, oduzimanje slobode i dostojanstva. Poglavlja poput „Noćna posjeta UDBE“, „Hapšenje i ispitivanje“, „Stara Gradiška“, „Naukovanje u zatvoru“ i „Obavijest o robiji“ svjedoče o desetljećima hrvatske patnje pod partizansko-komunističkim režimom.

No ova knjiga nije knjiga mržnje.
Ona je knjiga nade.

U njoj upoznajemo Mirka, Stipicu, Matu, Jakova i mnoge druge obične hrvatske ljude koji prolaze kroz ratove, progone, siromaštvo i nepravdu, ali nikada ne gube vjeru da će doći njihovo vrijeme.

I upravo tu odzvanja jedna od najsnažnijih rečenica knjige:
„Doći će i naše vrime.“

To nije samo nada književnih likova.
To je nada hrvatskog naroda.
Nada Bleiburga.
Nada križnih putova.
Nada političkih zatvorenika.
Nada Hrvatskog proljeća.
Nada emigracije.
I konačno – nada hrvatskih branitelja.

Ta rečenica postaje simbol cijele hrvatske povijesti.
Posebnu snagu nose poglavlja poput „Predah u pećini“, „Preko polja do Dinare“, „Učitelj Jakov“ i „Proboj iz Vukovara“. Tu Klajo piše najdublje, jer piše iz iskustva bliskog vlastitom životu. U tim pričama osjećamo hladnoću planine, miris zemlje, strah pred nepoznatim i onu tišinu ratnika koja često govori više od riječi. Likovi Mirka, Stipice, Mate i Jakova nisu samo književni junaci. Oni su arhetipi hrvatskog čovjeka, skromnog, hrabrog, ranjenog, ali nepokolebljivog.

Kada promatramo cijelu knjigu, vidimo da je njezina struktura gotovo simbolična.
Počinje ratnim zvonima. Prolazi kroz patnju. Prolazi kroz tamnice. Prolazi kroz progone. Prolazi kroz hrvatsko proljeće. Prolazi kroz Vukovar. I završava slobodom.

Posljednja poglavlja poput „Lahor slobode“, „Imamo Hrvatsku“, „Proboj iz Vukovara“ i „Koračanje prema slobodi“ nisu samo završetak romana. Ona su završetak jednog stoljetnog hrvatskog puta prema vlastitoj državi.

Posebno mjesto u knjizi zauzimaju tri velike hrvatske vrijednosti:
Bog. Domovina. Obitelj.

To nisu ideološke parole. To su temelji na kojima je hrvatski čovjek stoljećima opstajao. To su vrijednosti zbog kojih su mnogi ginuli, a još više njih trpjelo.

I upravo zato knjiga Joze Klarića Klaje nije knjiga mržnje. Ona je knjiga vjere. Vjere kako patnja ima smisla. Kako žrtva nije uzaludna. Kako istina, koliko god bila teška, mora ostati živa.

To potvrđuje i predgovor Darija Kordića, koji ovu knjigu vidi kao višedesetljetnu kroniku hrvatske borbe za slobodu, završenu uskrsnućem Hrvatske poput Feniksa iz pepela. U toj slici prepoznajemo i samoga Klaju, čovjeka koji se iz vlastitih rana uzdigao u svjedoka života.

Posebnu težinu nosi i autorova osobna posveta:

„Još i danas za Dom boj se bije, stijeg hrvatski ponosno se vije. Ne zaboravimo patnje mučenika, sjetimo se hrabrosti ratnika.“

U toj kratkoj poruci nalazi se cijela bit knjige. Sjećanje, zahvalnost, vjera, ljubav prema Domovini. Odgovornost.

Danas, kada se istina o Domovinskom ratu često pokušava zamagliti, umanjiti ili relativizirati, knjige poput Klajine “Neka zori sjeme slobode” imaju posebnu vrijednost. One nisu napisane protiv nekoga. One su napisane za nekoga.

Za hrvatsku mladost.

Za djecu branitelja.

Za unuke poginulih.

Za buduće naraštaje.

Da znaju,pamte i razumiju. Jer sloboda nije pala s neba. Ona je izborena.

Krvlju.

Žrtvom.

Vjerom.

I upravo zato sjeme slobode mora i dalje zreti.

U našim obiteljima.

U našoj djeci.

U našem pamćenju.

U našoj vjeri.

Jozo Klarić Klajo ovom knjigom nije napisao samo priču.

Napisao je zavjet. A zavjet se ne zaboravlja. On se čuva, živi i prenosi.

Baš kao što i sjeme slobode mora nastaviti rasti.

Jer dok god ono raste, Hrvatska živi!

 

Akademik Josip Pečarić, Zorica Gregurić, Jozo Klarić Klajo i Dario Kordić

Tekst priredila: Zorica Gregurić

Fotografije: Đurđa Cecelja

Odgovori