Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava – Varaždin

Župa Križovljan – Varaždinska biskupija – Ivanečki dekanat

Za čuvare uspomena na hrvatske žrtve i stradanja

Na grobištu Pancerica u župi Križovljan misu za žrtve predvodio fra Miljenko Stojić

Prema izjavama svjedoka na grobištu Pancerica u tri jame pokopane su 172 žrtve koje su na ove lokaciju, u više dana i noći, početkom lipnja 1945.,  dovožene iz smjera Varaždina, cestom uz Dravu, ali i iz smjera Cestice i Križovljangrada, i tu su skončale svoj život. Među stradalim pretpostavlja se da je u tom dijelu protuoklopnog rova koji je potkraj Drugog svjetskog rata dala iskopati njemačka vojska pa je prema njemačkom izrazu „Panzergraben“ jednostavno prozvan Pancerica pa je pojam „Pri Pancerici“ unesen i u geodetske karte.

Među žrtvama dovezenim iz Varaždina tih poratnih dana 1945. godine pretpostavlja se da je život završilo i petero župljana župe Križovljan ( Ferdinand Furjan, Mirko (Imbro) Majer, Ivan Pšag, Tomo Mihin i Franjo Talan iz Gornjeg Vratna….)

U drugom svjetskom ratu i poraću sa područja općine Cestica stradalo je preko 180 ljudi. Na početku rata od njemačke vojske je 10. travnja 1941., između ostalih ubijen je i župnik vlč. Ivan Mađarić, pokopan na groblju u Cestici, a negdje u okolici Bjelovara, pretpostavlja se u šumi Lug, nakon rata „nestao je“ vlč. Antun Klasić rođen u župi Križovljan. U spomen na žrtve grobišta Pancerica, od 1995. godine, na drugu nedjelju mjeseca lipnja održavaju se komemoracije pa je tako bilo i ove godine, a ista je u dogovora s vlč. Zorislavom Šafranom, križovljanskim župnikom, pod pokroviteljstvom Općine Cestica, održana u nedjelju, 14. lipnja 2026., s početkom u 10,30 sati.

Sjećanje na žrtve poratnih likvidacija započelo je izvođenjem hrvatske himne Lijepa naša domovino, a koju su, pod vodstvom prof. Gordane Kos Kolar, izvele članice zbora Stellarium iza čega je uslijedilo polaganje vijenaca i paljenje svijeća.

U ime Ministarstva hrvatskih branitelja vijenac je položila i svijeću zapalila Kristina Vešligaj, izaslanica potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra Tome Medveda, a u ime pokrovitelja komemoracije vijenac je položilo izaslanstvo Općine Cestica na čelu sa Darkom Majhenom, predsjednikom Općinskog Vijeća kojima se pridružio i načelnik općine Vinica Branimir Štimec. Potom je vijenac položilo izaslanstvo Lovačkog društva Sveti Hubert Cestica i Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, a odavanju počasti ove godine pridružila se i Jadranka Lučić i izaslanstvo Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba, članovi Udruge specijalne jedinice policije “RODA” Varaždin, Udruga branitelja Sinovi domovine Petrijanec i Udruge Macelj 1945. i brojni pojedinci, župljani župe Križovljan i stanovnici općine  Cestica.

Od 2016. ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 2328 osoba, a dostojno su pokopane 2082 žrtve

Nazočnima se u ime Ministarstva hrvatskih branitelja obratila Kristina Vešligaj, izaslanica ministra Tome Medveda, a koja je u svom govoru između ostalog rekla; – Ministarstvo u svom djelokrugu sustavno istražuje masovna i pojedinačna grobišta Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, provodi ekshumacije i trajno zbrinjavanje posmrtnih ostataka žrtava te uređuje i obilježava mjesta stradanja. U mandatu potpredsjednika Vlade i ministra Tome Medveda od listopada 2016. do danas provedeno su 637 terenska izvida i istraženo 97 lokacija u 16 županija.

Pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 2328  osoba, a u suradnji s jedinicama lokalne samouprave organizirano je 26 dostojnih pokopa i šest primopredaja posmrtnih ostataka žrtava obiteljima, dok su posmrtni ostaci pripadnike stranih oružanih sila predani nadležnim tijelima matičnih država. Dostojno su pokopane 2082 žrtve.

U Varaždinskoj županiji organizirana su 3 pokopa, 9. rujna 2018. u Višnjici gdje je dostojno pokopano 10 žrtava, a 25. rujna 2022. godine na području grada Varaždinske Toplice pokopane su 72 žrtve ( više na https://viktimologija.com.hr/wp/franjo-talan-u-nedjelju-25-rujna-2022-godine-pokopane-72-zrtve-grobista-leskovec/  op  F.T.). Ove godine, 23. svibnja, u Novom Marofu održan je pokop 36 žrtava poslijeratnog razdoblja ekshumiranih na lokaciji „Grobište Mostišće u Sudovcu“. Na toj su lokaciji pronađene dvije masovne grobnice, u jednoj je ekshumirano 17, a u drugoj 19 žrtava. Ministarstvo je provelo antropološku obradu posmrtnih ostataka, kojom je utvrđeno da se radi o 35 muških i jednoj žrtvi ženskog spola. Većina žrtava bila je u dobi od 20 do 45 godina, dok su tri žrtve bile mlađe od 20 godina.  rekla je Kristina Vešligaj, izaslanica ministra Tome Medveda, i dodala:

Ovom prilikom želim istaknuti kako je Ministarstva hrvatskih branitelja, u suradnji s Općinom Žumberak, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma – 2025. godine u Sošicama organiziralo pokop 814 žrtava ekshumiranih iz jame Jazovka te podiglo spomen-obilježje, rad akademika Kuzme Kovačića. Time je ovaj lokalitet dodatno obilježen kao mjesto pijeteta i trajnog sjećanja na žrtve.

U ime Društva za obilježavanje grobišta svima je na dolasku zahvalio Franjo Talan, a potom je podsjetio da su uz grobište Pancerica, na blagdan Svih Svetih 1994. godine, spomen križ postavili lovci LD Sveti Hubert Cestica kod kojeg je povodom 50.-te obljetnice stradanja, 11. lipnja 1995. godine, misu predvodio don Anto Baković. Potom su, pod vodstvom  vlč. Ivana Košića započeli postupci za izgradnju spomen kapele bl. Alojzija Stepinca koju je 18. lipnja 2000. blagoslovio mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup, a od tog trenutka komemoracije za žrtve poratnih likvidacija tradicionalno se održavaju na drugu nedjelju mjeseca lipnja, do 2013. godine u popodnevnim satima,  a po preuzimanju župe vlč. Zorislava Šafrana iste se održavaju u jutarnjem terminu.

Što nam je činiti?

Prvi dio komemoracije završio je molitvom, a potom je u kapeli misu zadušnicu predvodio fra. Miljenko Stojić, vicepostulatur postupka mučeništva slugu Božjih hercegovačkih franjevaca i održao prigodnu propovijed u kojoj je na početku rekao: – Došli smo ovdje na Grobište Pancerica da bismo se nanovo prisjetili žrtava poratnih partizanskih likvidacija početkom lipnja 1945. Nalazimo se u kapeli mučenika bl. Alojzija Stepinca koji je stigao na prag svetosti. I ovdje smo ne kao pojedinci, nego kao zajednica koja je svjesna svoga poslanja, svoje povijesne uloge. ( cijela propovijed fra Miljenka Stojića je u pdf-u u prilogu teksta op. F. T.).

Te se na kraju zapitao Što nam je činiti?

Nekako se sada samo od sebe nameće pitanje što nam je općenito govoreći činiti? Pokušat ću na to odgovoriti kroz tri namisli.

1. Biskup Mile Bogović započeo je ideju Hrvatskog križnog puta. Prva njegova postaja bila bi na Bleiburgu, druga negdje po Sloveniji, treća u Maclju, četvrta u Zagrebu, peta u Vukovaru, šesta negdje po HB, BiH i da dalje ne nabrajamo. A nekoliko postaja ostalo bi praznima da tu svaka biskupija i nadbiskupija, te svaka župa ubaci postaje sa svoga područja. Jednom godišnje oni bi se okupljali kao zajednica i molili za svoje žrtve. Svi bismo se, pak, okupili početkom rujna na Udbini te tu kao narod stali pred svoga Gospodina i u društvu s njim razmišljali kako dalje.
2. Među našim ubijenima trebamo tražiti kandidate za uzdignuće na oltar. To će nas pročistiti kao narod, naše korake usmjeriti u pravom smjeru. Tu je već bl. Alojzije Stepinac, tu su Drinske mučenice, tu su Širokobriški mučenici, kako ih narod zove, tu su mnogobrojni drugi. Dopustimo im da nam progovore.
3. A trebalo bi što prije sagraditi i Muzej žrtava komunizma. Svjesne države to su već učinile: Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Mađarska… Dok se ne riješimo komunističkog zla, ne ćemo moći naprijed.

Naši mučenici čekaju da im pružimo ruku. Izvest će nas u potpunu slobodu te nam pokazati kako je lijepo, časno i zdravo ići sa svojim Bogom i svojim narodom. Mi koji smo se okupili danas ovdje čujmo taj glas. Amen! Završio je homiliju fra Miljenko Stojić.

Skladnim pjevanjem misno slavlje uzveličali su članovi zbora župe koji je predvodio orguljaš Marijan Županić, a pridružile su im se i članice zbora Stellarium KUD-a općine Cestica  i ostali vjernici. U misnom slavlju sudjelovao je i križovljanski župnik, vlč. Zorislav Šafran koji je na kraju mise svim vjernicima i hodočasnicima zahvalio na dolasku, a fra Miljenku Stojiću, članu Hercegovačke franjevačke  provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, na predvođenju mise i nadahnutoj propovijedi.

Nakon mise ispred kapele snimljena je zajednička fotografija, a potom smo se uputili u društveni dom Otok Virje gdje su mještani i lovci LD Sveti Hubert Cestica za sve uzvanike i goste priredili okrjepu.

Za uspomenu na boravak u Općini Cestica gostima uručene knjige o cestičkom kraju

U znak zahvale za višedesetljetnu suradnju Spomen plakete Društva za obilježavanje grobišta uručene su Štefici Juršić, predsjednici Mjesnog odbora Otok Virje i Lovačkom društvu Sveti Hubert Cestica, a iste su uručili Jasenka Zdelar, tajnica Društva i Boris Veselnik, predsjednik Nadzornog odbora. Nakon čega je fra Miljenku Stojiću, za Memorijalni centar groblje mira – Bile, uručena spomen plaketa koju je povodom 25 godine djelovanja, u znak zahvalnosti za razumijevanje i podršku radu Društva na očuvanju uspomene na poginule i stradale u ratovima i progonima diktatura i totalitarnih režima XX. stoljeća kroz proteklo razdoblje, Društvo istom planiralo uručiti na svečanoj sjednici održanoj u Varaždinu, pod pokroviteljstvom Varaždinske županije, 09. prosinca 2025. godine.

Od strane pokrovitelja komemoracije, Općine Cestica prigodan poklon koji se sastajao od knjiga vezanih za općinu Cestica i podizanje spomen kapele uz grobište Pancerica, u znak zahvale za dolazak i uspomenu na boravak u Cestici, od strane predsjednika Općinskog vijeća Darka Majhena dobili su: Dubravka Beljan, voditeljica emisije “Kava s Doricom” Hrvatskog katoličkog radija, Damir Borovčak, dugogodišnji aktivan domoljubni djelatnik, politički analitičar, organizator, putopisac, publicist i povijesni istraživač, Kristina Vešligaj, izaslanica ministra Tome Medveda, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva slugu Božjih hercegovačkih franjevaca.

 

Fra Miljenko Stojić, propovijed za 14. lipnja 2026., na misi za žrtve grobišta Pancerica

1. (A)

Izl 19, 2-6a

Ps 100, 2-3.5

Rim 5, 6-11

Mt 9,36 – 10,8

SAVEZ

Došli smo ovdje na Grobište Pancerica da bismo se nanovo prisjetili žrtava poratnih partizanskih likvidacija početkom lipnja 1945. Nalazimo se u kapeli mučenika bl. Alojzija Stepinca koji je stigao na prag svetosti. I ovdje smo ne kao pojedinci, nego kao zajednica koja je svjesna svoga poslanja, svoje povijesne uloge.

Ovo je okvir za sljedećih otprilike sat vremena. Ali ne smije ostati samo okvir, zadatak koji smo izvršili i idemo dalje. Danas nam je se moliti za ove naše koji su svirepo ubijeni, moliti nam je se da nikada više nitko ne podigne ruku na onoga drugoga, moliti nam je se za dobrobit domovine s obje strane granice da živi u miru i blagostanju, povezana s Bogom i ljudima.

Sve ovo možemo samo ako nam je srce čisto. Izbacimo stoga iz njega svu prljavštinu te ponizno stanimo pred Gospodina, kao što je to učinio Mojsije na brdu Sinaj. Tada će u naš život ući snaga i ničega se više ne ćemo bojati.

Savez s Bogom

Današnje prvo čitanje iz Knjige Izlaska govori nam o izabranom židovskom narodu i o njegovu sklapanju saveza s Bogom na brdu Sinaj. Posrednik je bio Mojsije, čovjek odlučan živjeti za svoga Boga i za svoj narod. Svi su tada prisegnuli da će čuvati taj savez. Znali su da samo na taj način mogu imati sigurnu budućnost. Sjećali su se svoga izlaska iz Egipta, čudesa koja je Bog za njih činio te zaključivali da to ne smiju proigrati.

I naš hrvatski narod Bog je izabrao jednoga dana. Car Konstantin VII. Porfirogenet (X. st.) u djelu De administrando imperio spominje da su se Hrvati papi sv. Agatonu (VII. st.) obvezali da ne će prvi napadati druge narode, da ne će voditi osvajačke ratove, da će živjeti u miru sa svima koji to žele. Prema istoj predaji zauzvrat su dobili papin blagoslov da će ih Bog i sv. Petar štititi ako budu napadnuti. Prisjetimo se i godine 879. i pape Ivana VIII. U prepisci s knezom Branimirom spominje nas kao narod te nas blagoslivlja. A papa Ivan X. 925. spominje našega prvoga Kralja Tomislava.

Znamo da je Bog održao svoje obećanje. Pobjeđivali smo u bitkama koje nismo trebali pobijediti, dolazili do plodova koje nismo trebali brati gledano ljudskim očima. Ali Bog se borio na našoj strani i zbog toga danas možemo stajati na ovome mjestu i otkrivati pravu istinu, a ne onu koju su nam podvalili.

A ta prava istina je da smo velik narod, iako smo malobrojni. Iz naših redova izrasle su veličine na svim poljima ljudskih djelatnosti, ali i veličine na duhovnom polju. Danas ćemo spomenuti tek neka ta dostignuća, ostala proučavajmo sami u svojim domovima.

 Vjernost Bogu

Kolikogod Mojsije i proroci opominjali Židove da idu Božjim putovima njima se to nije uvijek dalo. Činilo im se da mogu živjeti kao i drugi narodi. Ne trse se nešto posebno oko Božjih nauma pa im život opet ide dobro. Zbog čega ne bi i njima?

U takvim opasnostima bio je i naš hrvatski narod. Išao je svojom pustinjom, poput židovskog naroda, te je ponekada zapadao u malodušnost i površnost. Tada je odlazio drugim bogovima, kao i Židovi, misleći da će tamo naći sebe. A zapravo se izgubio. Naši velikani kroz povijest pomagali su mu da se vrati na prave putove, da mu se ne bi dogodilo što se dogodilo Judi. Zahvaljujući njima ipak se nismo pogubili.

Naravno da i danas slične opasnosti vrebaju na nas. Spomenut ću kratko samo jednu. Psovku. Činimo to sami i onda tome učimo mlađe. Pritom se busamo u prsa da smo katolici, Hrvati. Ne, mi to tada nismo. Psovkom kidamo svoju vezu s Bogom i otvaramo širom vrata zlu. Pa se onda poslije čudimo zašto nam ne ide u životu kako bi trebalo. Da se ona iskorijeni, na tome trebaju raditi i oni koji psuju i oni koji ne psuju. Prvi da se što prije toga okane, drugi da takve upozore. Zar nije tragikomično da odmah skačemo čim nam netko opsuje majku, a kada netko psuje Boga, Gospu…, onda šutimo jer se ne bismo htjeli zamjeriti, jer…

 Dao je život za nas

Blaženi, odnosno sveti mučenik Alojzije Stepinac dobro je znao što mu je i kako činiti.

Kao mlad postaje nadbiskup i ne diže oholo glavu, nego se moli da mu Bog dadne duha razboritosti. I Bog mu je to dao. Za vrijeme one Prve Jugoslavije, kada je nastala NDH, kada se pojavila Druga Jugoslavija, on je znao stajati na pravoj strani povijesti, kako to danas volimo reći. Mogao je to jer je samo tražio istinu i ništa drugo.

Zločinac Josip Broz Tito nudio mu je slast i vlast, samo da se odvoji od Rima, ali njega to nije pokolebalo. Dobro je znao da je hrvatski narod uvijek stajao uz svoga Boga, unatoč časovitim lutanjima, i da je u tome bila njegova snaga. Stoga je imao hrabrosti javno se oglašavati za vrijeme sve tri spomenute države. Nikada ne zaboravimo ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Zajedno s drugim biskupima Crkve u Hrvata izrekao je golu istinu i time doslovno stavio glavu na panj. Posljedice su stigle. Uhićivali su ih, zatvarali, uzalud. Radije su stajali u red sa svojom mučeničkom braćom svećenicima i redovnicima, kao i sa svojim mučeničkim narodom. Zbog toga ih se do danas sjećamo, a njihove mučitelje povijest sustavno briše.

Očitovalo se to i u našim krajevima. I ovaj vaš kraj mučenički je kraj, kao i onaj iz kojeg dolazim, a to je Hercegovina, širokobriški kraj. U Drugom svj. ratu i poraću imao je 2.179 žrtava, poglavito u poraću. A Hercegovina je imala preko 20.000 žrtava ili ubijen je svaki 10. Hercegovac.

Spomenut ću kratko samo 3 načina na koje su ih partizani pobili. U župi Izbično na Širokom Brijegu danas puk hodočasti na grobove Dviju Dragica. Iako su jednoj brat, a drugoj muž već bili mrtvi, Ozna ih je mučila danima da priznaju gdje se skrivaju. Skidali su ih do gola, izvodili na prosinačku hladnoću te polijevali vodom da se ona smrzne na njima. Na kraju su ih strijeljali. Kuljića dica naziv je za 5 malodobnika koje su optužili da pomažu škriparima ili križarima. Strijeljali su ih na kućnom pragu te zahtijevali da ih pokopaju ispod njega. Ipak se našao jedan mrvicu svjesniji pa se to nije dogodilo. Ili ubijanja na Biokovu, o čemu ste mogli čitati prošlih dana. Njih četvoricu zavezali su za drvo i kamenovali ih. Na kraju su im opet presudili kamenom ako je koji od njih pokazivao znakove života. A bili su to sve njihovi susjedi i školske kolege kojima su ubijeni pomagali tijekom rata unatoč razlici u ideologiji. Onaj tko je to otkrio, otkrio je i jamu s najvjerojatnije ubijenim franjevcima. Savjest mu je ipak progovorila.

Lustracija

Izreći ću sada nešto što nismo napravili a trebali smo: lustracija. Znam, bilo je to teško u vremenima Domovinskog rata, ali se poslije moglo i trebalo. Ne može tijelo biti zdravo, dok njime hara virus. A komunistička ideologija je teški virus u biću čovječanstva. Poslušajmo samo ovih nekoliko stihova njihova boga Marksa: »Prezirno ću baciti svoju rukavicu/ u lice svijetu/ i gledat ću kako se ruši/ ovaj gigantski pigmejac/ a njegov pad/ ne će pogasiti mojega žara./ Zatim ću kao neki pobjednički bog/ poći nasumce/ kroz ruševine svijeta/ i davajući svojim riječima snagu djela,/ osjetit ću se jednak stvoritelju.« Kako bogohulno! Zatajili su nam ove stihove, da ne bismo u marksizmu prepoznali o čemu se zapravo radi.

Lustracija nam može pomoći u tome. Po mome shvaćanju i proučavanju ona ima 3 vida. Prvi je sudbeni. Treba suditi sve one koji su okrvavili ruke. Danas znamo da je to uglavnom prošlost. Drugi vid je birokratski. Sa službe treba udaljiti one koji su sudjelovali u progonima nevinih. Takvih znamo ima nešto više. I treći vid je onaj obrazovni. Ne smijemo šutjeti, moramo odgajati druge u istini i pravdi, moramo govoriti da je komunizam zlo kako nam se više ne bi mogao prodavati pod dobro.

Neki događaji

Biskup Mile Bogović dobro je ovo razumio pa je između ostaloga pokrenuo pothvat Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Zamislio je da se tu okupljamo jednom godišnje ne kao pojedinci nego kao narod te da se molimo za svoje žrtve i razmišljamo o njima. Na taj način izgrađujemo se i jačamo u svjesno narodno biće. Bio je i na čelu one Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij koja nastoji popisati naše žrtve s obje strane granice i onda među njima pronaći kandidate za uzdignuće na oltar.

U vremenu dok je biskup Bogović razvijao ove namisli, mi smo u Hercegovini tražili ubijene franjevce pa se iz toga onda razvila namisao da tražimo i ubijene članove vjernoga puka Božjega, jer zajedno su se Bogu molili, zajedno su ubijani, neka zajedno budu i pokapani. Iz svega toga razvila se i zamisao današnjega Memorijalnog centra Groblje mira. Na zaravni između Širokog Brijega i Mostara podižemo križeve za svaku žrtvu krštenu u HB, BiH, te tu pokopavamo one čiji identitet na žalost ne znamo a ubijeni su s njima. Od svih ovih žrtava spomenuo bih ubijenu župu Krnjeušu 9./10. kolovoza 1945. Na križu prve žrtve u nizu od 278 njih piše: (Žensko), (Toma), Balen, 1941. – 1941. Očito se nije imala vremena ni krstiti kada su je ubili. A tu su ubili i župnika don Krešimira Barišića te još trojicu sjemeništaraca. Zapalili su tada i župnu crkvu te njih četvoricu jednostavno u nju ubacili.

Što tek reći o Odžaku, što tek reći o ovim vašim krajevima? Krvarili su u ta vremena, ali su ostali nauzgor jer Bog i istina bili su s njima.

Danas vaše Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, s Franjom Talanom i drugima, traži zakopanu istinu ne žaleći truda. Isto to čini i Udruga Macelj 1945. za područje Macelja, čiji su neki članovi danas ovdje, nastojeći da onih 12.000 – 15.000 svirepo umorenih barem dobiju dostojan grob ako im se već ne može vratiti ime i prezime. To je Bogu i ljudima milo i drago poslanje.

 Što nam je činiti?

Nekako se sada samo od sebe nameće pitanje što nam je općenito govoreći činiti? Pokušat ću na to odgovoriti kroz tri namisli.

1. Biskup Mile Bogović započeo je ideju Hrvatskog križnog puta. Prva njegova postaja bila bi na Bleiburgu, druga negdje po Sloveniji, treća u Maclju, četvrta u Zagrebu, peta u Vukovaru, šesta negdje po HB, BiH i da dalje ne nabrajamo. A nekoliko postaja ostalo bi praznima da tu svaka biskupija i nadbiskupija, te svaka župa ubaci postaje sa svoga područja. Jednom godišnje oni bi se okupljali kao zajednica i molili za svoje žrtve. Svi bismo se, pak, okupili početkom rujna na Udbini te tu kao narod stali pred svoga Gospodina i u društvu s njim razmišljali kako dalje.
2. Među našim ubijenima trebamo tražiti kandidate za uzdignuće na oltar. To će nas pročistiti kao narod, naše korake usmjeriti u pravom smjeru. Tu je već bl. Alojzije Stepinac, tu su Drinske mučenice, tu su Širokobriški mučenici, kako ih narod zove, tu su mnogobrojni drugi. Dopustimo im da nam progovore.
3. A trebalo bi što prije sagraditi i Muzej žrtava komunizma. Svjesne države to su već učinile: Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Mađarska… Dok se ne riješimo komunističkog zla, ne ćemo moći naprijed.

Naši mučenici čekaju da im pružimo ruku. Izvest će nas u potpunu slobodu te nam pokazati kako je lijepo, časno i zdravo ići sa svojim Bogom i svojim narodom. Mi koji smo se okupili danas ovdje čujmo taj glas. Amen!

fra Miljenko Stojić

Za portal HŽD-a i ostale zainteresirane zapisao

Franjo Talan, predsjednik Društva, dopredsjednik HŽD-a

Za objavu na portalu HŽD-a –  https://viktimologija.com.hr pripremila Jadranka Lučić

Završeno u utorak, 16. lipnja 2026. godine u 08,20 sati

Od strane Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin komemoraciji za žrtve grobišta Pancerica 2026. godine bili su prisutni, po abecednom redu prezimena: Črep Franjo, Dolenec Ivica, Galović Ivan, Horenec Vladimir, Horvat  Rajko, Juršić Petar, Juršić Štefica, Kocijan Miroslav, Kočet Josip, Kolmačić Milena, Labaš Danijel, Sambolec Josip, Talan Franjo, Turk Barbara, Veselnik Boris i tajnica Društva Zdelar Jasenka.

Fotografije snimili: Jadranka Lučić i Josip Horvat iz Zagreba, te Ivica Dolenec, Danijel Labaš, Rajko Horvat i Marko Talan