Domovinski rat nije bio tek oružani sukob dviju politika. Bila je to srpsko-crnogorska i jna agresija na Hrvatsku, rat za opstanak hrvatske države, obrana doma, identiteta i prava naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini. Na Hrvatsku nisu krenule samo tenkovske kolone Jugoslavenske narodne armije, nego i cijeli ideološki aparat jedne propale države, obnovljen kroz velikosrpski projekt Slobodan Milošević.

U agresiji su sudjelovali korpusi JNA: 9. Kninski korpus, 12. Novosadski korpus, 17. Tuzlanski korpus, 5. Banjolučki korpus, 13. Riječki korpus, oklopne brigade poput 252. oklopne brigade, 211. oklopne brigade, gardijske i motorizirane brigade, ratno zrakoplovstvo i mornarica. Uz njih su djelovale paravojne skupine: Željko Ražnatović i njegova Srpska dobrovoljačka garda, Šešeljevi dobrovoljci pod Vojislav Šešelj, Beli orlovi, Martićevci i brojne jedinice TO SAO Krajine.

No među njima posebno odzvanja jedan povijesni paradoks: jedinice koje su nosile imena partizanske.

To nisu bile tek simbolične oznake. U napadima na Hrvatsku tijekom devedesetih sudjelovale su 60. partizanska brigada TO, 1. partizanska brigada 28. divizije, 21. partizanska brigada, Panonska partizanska brigada, 5. partizanska brigada, 10. partizanska divizija, pa i druge formacije koje su baštinile nomenklaturu jugoslavenskog partizanskog pokreta. Te su postrojbe pod tim partizanskim imenima ulazile u sela, razarale gradove i sudjelovale u opsadama, uključujući i Bitku za Vukovar.

I zato je za mnoge Hrvatice i Hrvate, hrvatske branitelje i obitelji poginulih duboko bolno što je upravo u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 13. lipnja 2026., na blagdan Svetog Ante Padovanskog kojeg Hrvati osobito štuju, održan “Koncert partizanske pjesme” u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i Grada Zagreba. Službena najava potvrđuje da je izvedeno 25 pjesama u povodu tzv. Dana antifašističke borbe.

Mnoge od tih pjesama nisu samo folklor. Pjesme poput “Po šumama i gorama”, koja je prema izvješćima odzvanjala Lisinskim, bile su dio ratne ikonografije i devedesetih, pjevane među postrojbama koje su napadale i razarale Hrvatsku. One su nosile simboliku kontinuiteta: od 1945. do 1991., od ulaska partizanskih jedinica u Zagreb koje „oslobodiše“ brojne Hrvate života i imovine do ulaska “partizanskih brigada” u Vukovar.

A taj ulazak partizanskih jedinica u Zagreb 1945. bio je sve osim oslobođenja. Bio je i početak jednog od najmračnijih razdoblja za hrvatski narod. Nakon sloma NDH, partizanske jedinice pod vodstvom jednog od 10 svjetskih najmasovnijih ubojica Josipa Broza Tita provodile su masovne likvidacije bez suđenja. Macelj, Jazovka, Gračani, Tezno, Huda jama i stotine drugih jama postali su nijemi grobovi tisuća ljudi. Mnogi od tih posmrtnih ostataka otkrivaju se i danas.

To nije nikakav revizionizam. To je činjenica. Hrvatska zemlja još uvijek vraća kosti onih kojima je oduzeto pravo na život i pravo na grob.

I zato pitanje nije samo glazbeno, ni političko. Ono je moralno.

Može li narod koji još traži svoje mrtve mirno slušati pjesme pod čijim su simbolima njegovi preci odvođeni u jame, a njegova djeca devedesetih ponovno ubijana?

Povijest nije crno-bijela, ali zločin jest.

I dok se u Hrvatskoj još otkrivaju masovne grobnice iz 1945., dok majke Vukovara i ubijenih s Ovčare, dok logoraši srpskih koncentracijskih logora još nose rane 1991., svako javno slavljenje simbola (od krvave petokrake do partizanskih pjesama uz koje se klalo i ubijalo hrvatski narod) pod kojima su počinjeni zločini mora biti promatrano s dubokom odgovornošću.

Jer narodi koji ne razluče istinu od mita riskiraju da im se prošlost vrati — ne kao sjećanje, nego kao sudbina.

Kada Stipe Mesić izjavi: „Bez antifašizma i bez antifašističke borbe danas Hrvatske ne bi bilo”, tada nije problem samo u toj rečenici, nego u dubokoj povijesnoj manipulaciji koju ona nosi.

Jer ako već govorimo o istini, onda je vrijeme da se jasno kaže: moderna, suverena i međunarodno priznata Hrvatska nije nastala 1945. godine, nego 1991. godine, u krvi hrvatskih branitelja, na ruševinama Vukovara, Škabrnje, Saborskog i Dubrovnika.

Stipe, Hrvatsku nije stvorio jugoslavenski antifašizam. Taj isti sustav nakon 2. svj. rata ukinuo je hrvatsku državnost, zabranio politički pluralizam, zatvarao hrvatske domoljube i desetljećima gušio svaku pomisao na samostalnu Hrvatsku.

Ako je antifašizam bio temelj slobode, Stipe i slični njemu kako onda objasniti Macelj, Jazovku, Gračane, Hudu jamu, Tezno i stotine jama diljem Hrvatske i Slovenije? Tko je tamo završio? Jesu li ti ljudi imali pravo na suđenje? Jesu li imali pravo na grob?

I još važnije, Stipe tko je 1991. tenkovima krenuo na Hrvatsku?

Nisu to bili “fašisti”, nego upravo jedinice Jugoslavenske narodne armije, pod petokrakom, zajedno s brigadama koje su nosile partizanska imena: 60. partizanska brigada, Panonska partizanska brigada, 28. partizanska divizija i druge. Pod istim simbolima pod kojima se 1945. ulazilo u Zagreb i provodilo masovne likvidacije, 1991. ulazilo se u Vukovar i činilo isto, kao i razaralo mnoge hrvatske gradove.

To je povijesna činjenica.

Antinacistička i antifašistička borba protiv nacizma i fašizma jest dio europske povijesti i nitko razuman to ne negira. Ali poistovjećivati taj pokret s moralnom čistoćom i političkom legitimacijom svega što je uslijedilo nakon 1945. nije povijest — to je ideološka propaganda.

A Hrvatska nije nastala zahvaljujući jugoslavenskom antifašizmu.

Hrvatska je nastala usprkos Jugoslaviji. Nastala je usprkos partizansko-komunističkom režimu koji je desetljećima gušio hrvatsku slobodu. Nastala je usprkos JNA koja ju je pokušala uništiti.

I zato poruka Stipi Mesiću, posljednjem predsjedniku propale Jugoslavije i, na sramotu mnogih Hrvata, dvostrukom predsjedniku Republike Hrvatske:

Povijest nije ono što ste vi pričali po partijskim dvoranama. Povijest je ono što leži u jamama bez križa i ono što je krvarilo po hrvatskim bojištima. Očito je tko povijest ne poznaje Stipe!

Hrvatsku nisu stvorili oni koji su je gušili, Hrvatsku su stvorili oni koji su za nju ginuli od partizanskog metka i krvave petokrake.

Izvor: Facebook – Zorica Gregurić