Što u našem kalendaru znači Dan državnosti?
Dr. Ante Čuvalo: Onda – obilje optimizma uz malo straha, danas – puno beznađa, a malo optimizma
Slobodna i nezavisna država Hrvatska bila je san koji se u proljeće 1990. godine počeo pretvarati u javu. Nakon 45-godišnjega komunističkog totalitarizma došli su prvi višestranački izbori, a 30. svibnja otvaran je prvi demokratski izabran Sabor! Bio je to povijesni dan, novi početak, korjenit zaokret i svečana najava naših želja i ciljeva. Odaslana je poruka svima da je kucnuo trenutak hrvatske slobode i državne samostalnosti! Taj Sabor simbolično je označio zajedništvo hrvatskog naroda u domovini i diljem svijeta. Također smo vjerovali da je vrijeme sazrelo za premošćivanje hrvatskih ideoloških podjela i sukobljavanja.
Nadalje, nama, političkim emigrantima, Hrvatska nije više bila zabranjena domovina niti smo mi bili njezina otpisana djeca. To je bio trenutak živog zagrljaja domovine i njezinih kćeri i sinova diljem svijeta, makar oni i dalje ostali živjeti negdje u tuđini. Hrvatska im je bila otvorena i sve ih je grlila. Bili smo sretna generacija koja je doživjela biti dio toga zanosnog povijesnog trenutka!
Dok su u domovini mnogi „bivši“ taktizirali i procjenjivali na koju će stranu, odnosno u koju će stranku, dijaspora je bila jednodušno za nezavisnu i demokratsku Hrvatsku. Ali te dane velike radosti pratila je i strepnja. Osjećali smo, a i povijest nas je učila, da će biti velika otpora hrvatskoj državnoj samostalnosti (srpski, svjetski i iz redova preostalih jugo-komunistima), ali naš optimizam, vjera i spremnost na žrtvu bili su kudikamo jači od straha.
Bit će korisno ovdje napomenuti da Hrvati u svijetu u to vrijeme nisu samo u zanosu slavili, nego su svoju radosnu energiju koristili pomažući domovini na raznovrsne načine, kako je tko najbolje mogao i znao. Premda rat nije bio otpočeo, bitke su se vodile na promidžbenoj i lobističkoj razini u državama gdje god Hrvati žive. Na primjer, u Americi smo bili usredotočeni na Washington, američke medije i akademsku zajednicu. U Washingtonu je trebalo pokrenuti nove i oživjeti stare veze s članovima Kongresa jer State Department je bio pregluh, bolje reći glupo samouvjeren u opstanak Jugoslavije. Osim lobiranje da iz kongresnih redova odu u Hrvatsku promatrati prve izbore, trebalo je radi tih ljudi prevesti na engleski cijeli izborni zakon i potom rezultate izbora.
U američkim medijima pojavili su se zagovornici velikosrpske politike. Htjeli su svijetu podvaliti ideju ugroženosti Srba i Miloševića kao jugoslavenskog Gorbačova. Među takvima su bili kongresna zastupnica Helen Delich Bentley (Hrvati u Americi razgolili su njezino velikosrpstvo i pomogli da njezina kongresna karijera završi početkom 1995.), tada mladi političar u Chicagu Rod Blagojevich (kasnije član kongresa, guverner države Illinois i potom dugogodišnji zatvorenik zbog korupcije), Srđa Trifković (nekadašnji dopisnik BBC-a, tada na glasu kao stručnjak za balkanska pitanja, a potom savjetnik Vojislavu Koštunici, Biljani Plavšić, neslužbeni glasnogovornik Republike Srpske itd.), Momčilo Selić (sin oca udbaša i nekadašnjeg konzula u Chicagu, pisac, član više međunarodnih udruga za ljudska prava i demokraciju…, ali uvijek velikosrbin) i slični branitelji velikosrbizma. Nadalje, američki mediji, posebice oni bliži State Departmentu, zagovarali su demokratizaciju Jugoslavije, a istovremeno su nijekali demokratsko pravo hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj budućnosti.
Na akademskim skupovima, posebice godišnjoj konvenciji slavista u Americi, trebalo je organizirati panele o temama koje su objašnjavale što se zbiva u Hrvatskoj i što Hrvati hoće. Na drugoj strani bio je velik broj prosrpskih i onih „objektivnih“ profesora s raznih američkih sveučilišta koji su opravdavali velikosrbizam ili prodavali matricu „svi su jednako krivi“. Zanimljivo je zamijetiti da su na takvim skupovima često neki „srpski zetovi“ bili među najvatrenijim apologetima velikosrbizma.
Ovakve, i razne druge djelatnosti, bile su dio ustrajnog rada u dijaspori za konačno oslobođenje Hrvatske. Bila su to burna vremena velikih nada, jasnih ciljeva, puna zanosa i zajedništva. Strepnja i strah od eventualnih problema, pa i rata, bili su u nama natkriljeni pozitivnom energijom, ljubavlju za slobodom i spremnošću na žrtvu.
Danas, nažalost, zavladalo je beznađe, optimizam je skup kao lijek. Cilja „oni“ nemaju osim osvojiti vlast i ostati na vlasti, te grickati Hrvatsku do kosti, zavoditi narod (ono što ostane) bivšim i novim ideološkim maglama i državu unajmiti onom tko ih bolje plati. Izgubili su se u bespuću samodopadnosti, u „veličanstvenom“ osjećaju sićušne moći, koja ih ne će nikad zasititi, nego će progutati njih i njihove trenutačne „veličine“.
Hrvatska država će opstati, narod će se probuditi, a oni će biti izbrisani iz pamćenja hrvatskog naroda. Što prije, to bolje!
Poveznica: https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/36819-sto-u-nasem-kalendaru-znaci-dan-drzavnosti.html