Iz drugih medijaNovosti

Dubravko Šlat: Katarina Šimunić – majka hrabrosti

Svjedočanstvo naše župljanke, Katarine Šimunić, koja je u Domovinskom ratu svojoj Hrvatskoj darovala tri sina. Svjedočanstvo vjere kako se prihvaća životni križ i putuje prema vječnosti u susret Gospodinu i onima koji ljubiš te zahvaljuješ Bogu na daru njihova života.

Tovarnik – 31. siječnja 1998. – Dan kada je Tovarnik plakao

Svjedočanstvo preuzeto iz knjige “Svjedočim” koju je priredili prof. dr. sc. Milica Lukić i Antun Ivanković

Knjiga ”Svjedočim! – Obrana i stradanje općine Tovarnik u Domovinskom ratu”, svjedoči o stradanjima i patnjama Hrvata i nesrpskoga stanovništva iz dvaju sela – Tovarnika i Ilače u kojima su za vrijeme Domovinskog rata stradala 104 stanovnika. Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su da, poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće. Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, bila su stravična svakodnevica u kući – logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik, vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu.

Majka hrabrost

Katarina Šimunić

“U ratu sam izgubila tri sina: Berislava koji je u to vrijeme imao 17 godina, Antuna koji je bio 33-godišnjak i Ivicu koji je imao 26 godina kada je poginuo kao branitelj u Đeletovcima, sedam mjeseci nakon što su mu poginula braća. Berislav i Antun ubijeni su 22. rujna 1991. s još nekoliko mještana ispred pravoslavne crkve u Tovarniku. Ne znam zašto se to moralo dogoditi. Zašto su baš oni morali dati svoje mlade živote pokraj svih onih koji su se zaklinjali u svoje hrvatstvo i domoljublje. Pitam se zašto sam baš ja to doživjela? Pitam se, ali odgovora nema. Nakon što su ubili mog najmlađeg sina Berislava, njegova zaručnica Tanja Palijan s kojom je planirao vjenčanje te jeseni, već je bilo zakazano u crkvi za 21. rujna, rodila je malu Sanelu, njegovu kćer, siroče koje nikada nije upoznalo oca, ali ga je dozivala kada je progovorila. Kada sam i trećeg sina izgubila, kada sam čula da je poginuo, mislila sam kako to neću moći izdržati, da je sada kraj. Ali Bog mi je dao snage da izdržim. Kada je po naređenju svoga nadređenog krenuo na put bez povratka, moga su sina Ivicu njegovi kolege zaustavljali da ne ide u akciju: Ivice nemoj! Ivice reci neću! Ivice poginut ćeš!, a on je raširio ruke i odgovorio im: Idem, braća me moja zovu da dođem k njima. Više se nije vratio. Poginuo je 16. travnja 1992. na Veliki četvrtak u đeletovačkoj šumi Bradarica. Prošao je križni put baš kao i Isus. Čekala sam ga da na Uskrs dođe na ručak, ali ga nisam dočekala. Ivica je došao, ali ne rumen i nasmijan kao uvijek, već na nosilima, mrtav i hladan. Izdržala sam jer mi je Bog u pomoći. Antun i Berislav zajedno su ubijeni. Ne znam njihove muke, ne znam njihov svršetak, samo sam čula od svog sina Branka da je Miloš Stanimirović u svakoga od njih, kada su već bili mrtvi, ispalio hitac iz pištolja. Mislim da im je bio strašno što su morali jedan drugoga gledati u mukama.

Knjiga ”Svjedočim! – Obrana i stradanje općine Tovarnik u Domovinskom ratu”, svjedoči o stradanjima i patnjama Hrvata i nesrpskoga stanovništva iz dvaju sela – Tovarnika i Ilače u kojima su za vrijeme Domovinskog rata stradala 104 stanovnika

Kada su odveli moje sinove Berislava i Antuna, i nas su pokupili i otpremili u Šid. Moga su muža Iliju odvojili od nas – od mene i kćeri Marije i svekrve Ruže Šarčević. Janko Ostojić i Dragan Čulibrk i još jedan koji je bio s njima izveli su nas na streljanje, ali nas je spasio Srbin Slobodan Novaković. Marija je molila Slobodana da provjeri jesu li u Šidu Berislav i Antun – o njima nismo ništa znali. Meni je u međuvremenu pozlilo, izgubila sam svijest, pa su me odvezli u Hitnu. Tamo su me primili doktor Vojislav Stanimirović i njegova supruga Ljeposava. Nisu me ništa pitali niti su išta govorili. Ostala sam ležati na nosilima, u strahu da će me streljati. A onda me je moja Marija, koja je čekala vani plačući, odvela u jednu prostoriju u kojoj smo dočekali mrak. Tamo sam vidjela sumještanina Vojislava Selaka. Njega su poslije odveli i ubili u Tovarniku. Onda je došao onaj Srbin Slobodan Novaković što nas je spasio i pitao imamo li tu negdje rodbine. Moja je svekrva imala kćer Lucku udanu za Srbina, zvali smo ga Baja, pa je Slobodan otišao obavijestiti ih da će nas dovesti na konak, a sutra ćemo vidjeti što ćemo. Međutim, kod Baje i Lucke nismo bili dobro dočekani jer Baja nije htio u kući držati „ustaše“. Lucka nas je pustila u kuću unatoč njegovu protivljenju, a mi te noći nismo ni oka sklopile. Sutradan ujutro Baja je donio novine i bacio ih pred nas te rekao Mariji: Evo ti braća, Marija! Braća su ti ubijena. Piše da su bili snajperisti. Tog smo jutra od Baje i Lucke otišli dalje, u Vašicu, gdje je živjela kćer moje tetke. I tamo nas je odvezao Slobodan Novaković, i to svojim privatnim autom. U Vašici smo bili osam dana. Nismo ništa znali o situaciji u Tovarniku. Kod svojih roditelja u Vašici bila je Blaža Glavašića pa je Marija otišla k njoj da štogod dozna. Blaža joj je rekla da se nikako ne vraća u Tovarnik jer je tamo bezvlašće i može joj se svašta dogoditi, a bake neka idu. Opet se Slobodan zauzeo da nas odveze do Vrbara, do granice. S njim je došao i zet Baja koji nas je istjerao iz kuće i donio svojoj punici šunku da ima što jesti. U svoj toj muci jedva smo vukle tu tešku šunku nakon što nas je Slobodan ostavio kod Vrbara. Išle smo stazom kad smo kod Pave Nikolića pred kućom srele Persu Hečimović i Veru Nikolić. One su nas pitale kako se tako slobodno krećemo stazom, da moramo hodati cestom i nositi bijele vrpce kako bi se znalo da smo Hrvatice i da smo se predale srpskoj vojsci. Onda smo nas dvije jedna drugoj zavezale maramice oko ruke. Morale smo se javiti u Cvejićevu kuću. Tamo su bili Dušan Stupar i Stevan Srdić. On me je potapšao po ramenu i upitao gdje su mi sinovi. Rekla sam da ni ja ne znam, da nemam pojma je li itko od njih živ (mislili su zapravo na još dvojicu mojih sinova koji su živjeli u Vinkovcima).

U Cvejićevoj sam kući prepoznala glas sina Branka. Tukli su ga pa mi Srdić nije dopustio da uđem unutra, već je rekao da će mi on iznijeti propusnicu. Onda je pitao za moga muža, a ja sam mu rekla da smo zajedno odvedeni, ali su nas razdvojili te da dalje o njemu ništa ne znam.

Kada smo se vratili kući iz Šida, nisu nas više maltretirali, osim što su nam zabranili da se krećemo po ulici i zaključavamo vrata, iako od zaključavanja nije bilo nikakve koristi jer nam je kuća bila razrušena, stoka pobijena… Doduše, nešto smo stoke i živadi našli po susjednim dvorištima. Ubili su nam čak i pse. Osam dana poslije vratio se moj dida iz Šida, sav krvav i pretučen, sve su mu zube poizbijali. Njega su i prije toga više puta premlaćivali u Tovarniku, i to komšije Srbi, dok su ga Dušan Stupar i Stevan Srdić psihički zlostavljali govoreći mu da kao Hrvat nema više što raditi u Tovarniku. Od Milice Sedlić doznali smo za smrt svojih dvojice sinova – Antuna i Berislava te da nam je sin Branko odveden u logor, ali da je živ.

Iz Tovarnika su nas potjerali na sam Badnjak – 24. prosinca 1991., i to Dušan Stupar i Stevo Srdić, koji nam je rekao da nam ne gine nož ako ne odemo toga jutra u devet sati. Ništa nismo smjeli ponijeti sa sobom. Morala sam potpisati papir da njima ostavljam svu imovinu, nakon čega sam od Dušana Grkovića dobila potvrdu. Dida se protivio odlasku. Govorio je da želi ostati tu gdje su mu djeca pobijena, pa neka i njega ubiju. Ipak sam ga nekako nagovorila, i nakon što smo dobili propusnicu, Dušan Grković odvezao nas je u Šid. Jedno vrijeme smo bili u Vašici, a onda smo preko Bjeljine došli na neokupirani dio Hrvatske, pa u Zagreb, točnije u Sesvete gdje smo bili u progonstvu do 1992. godine, kada smo se vratili u Vinkovce.

Godine 1998. iz masovne grobnice na tovarničkome groblju ekshumirana su tijela mojih sinova Antuna i Berislava te su njihovi posmrtni ostaci ukopani, a nakon našeg povratka u Tovarnik posmrtni ostaci sina Ivice premješteni su iz Vinkovaca i pokopani pokraj Antuna i Berislava.

Godine 2000. vratili smo se u Tovarnik.”

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za počinjenje ratnog zločina 1991. godine u Tovarniku osuđeni ukupno na 42 godinu zatvora.

Poveznica: Facebook – Tovarnik

Odgovori