Biblioteka Documenta Croatica

Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

održanog 30. rujna 2016. u Zagrebu, 1. listopada 2016. u Varaždinu, završna sjednica Kongresa i komemoracija 2. listopada 2016. u Svibovcu Topličkom, urednik dr. Zvonimir Šeparović, tisak – Grafički zavod Hrvatske, str. 46 – 54, Zagreb, tiskano 2018. godine…

Suočavanje s prošlošću

Za međunarodnu osudu komunizma jedna od najbitnijih godina zacijelo je 2006. Tada su se stvari očigledno pokrenule s mrtve točke.

Sve je počelo rezolucijom 1481 Skupštine Europskog parlamenta od 25. siječnja 2006. godine.  Zvala se »Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima«. Istakla je potrebu razbijanja ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava te da žrtve koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Međunarodna zajednica je pozvana zauzeti jasan stav prema zločinima koje je počinio komunizam. Rezolucija u točci 13. kaže da »poziva sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.« Skupština zaključuje da će ovo jasno stajalište međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje te da će ohrabriti povjesničare diljem svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri onoga što se dogodilo.

Zbog ovog jasnog međunarodnog pritiska svoju zadaću su naoko napravili i Hrvatska i BiH, te dvije države hrvatskog naroda. Za razliku od njih hrvatski je puk uvijek znao gdje je istina.

Tako je Hrvatska 30. lipnja te iste godine, 2006., donijela ne rezoluciju već Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. Bilo je to u kasnim noćnim satima, pred sami polazak na godišnje odmore. I na sve je nastavio padati muk, započet ponovnim dolaskom na vlast 2000. SDP-a, sljedbenika zločinačke KPH.

Budući da BiH ne funkcionira kao suvremena pravna uređena država, samo se jedan njezin entitet odazvao međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, i to pomoću rezolucije. Bio je to Dom naroda Parlamenta Federacije BiH 25. srpnja. I kako tada, tako i danas, s još većom šutnjom i zaboravom nego u Hrvatskoj.

Europski parlament je 2. travnja 2009. napravio daljnji iskorak Rezolucijom o europskoj savjesti i totalitarizmu pozivajući na dostojanstveno i nepristrano komemoriranje svih žrtava totalitarnih i autoritarnih režima. Bio je to početak nezaustavljivog vala, iako ponovo s različitim preprjekama i poteškoćama.

Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Bog je tako htio da je tih godina svojim radom počela i Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Ona je imala za zadaću sustavno istraživati što se dogodilo sa 66 hercegovačkih franjevaca koje su do jednoga pobili jugokomunisti tijekom i u poraću Drugoga svjetskoga rata.

Svoje ishodište Vicepostulatura ima još u prvim istraživanjima spomenutih ubojstava. Događaj na Širokom Brijegu od 7. veljače 1945., kada su jugokomunisti ubili i zapalili 12 hercegovačkih franjevaca, strahovito je odjeknuo i u tuzemstvu i u inozemstvu. Puk je počeo govoriti o širokobriškim mučenicima, a mjesna Crkva u svemu tražiti tragove njihova mučeništva. Tako je biskup Petar Čule još u travnju izvijestio o svemu nadležnu kongregaciju u Rimu. Sve je, najviše njegovom zaslugom i zaslugom nadbiskupa Stepinca, ušlo i u ono glasovito Pastirsko pismo od 20. rujna 1945. Početkom listopada piše Upravi Hercegovačke franjevačke provincije da započnu s istraživanjem što se točno dogodilo. Ubrzo je taj zadatak povjeren tajniku Provincije fra Boniciju Rupčiću. Ali već u studenom dolazi Ozna i plijeni svu prikupljenu građu, neke svjedoke uhićuje, neke je isprebijala, neke je zastrašila. I tako je moralo prestati službeno istraživanje događaja glede pobijenih hercegovačkih franjevaca. Međutim, braća, a i drugi, u inozemstvu su se trudili učiniti što se učiniti može. Ovdje bih samo istakao fra Andriju Nikića koji je 1971. prikupio oko 400 str. poglavito svjedočenja iz prve ruke te u ostatku izvornu građu. U osamdesetim godinama na nešto slično, iako u manjem opsegu, odvažio se fra Jozo Vasilj. Sve je ponovno živnulo osnivanjem Povjerenstva za pripremu kauze mučenika 2004. Najviše zasluge za to ima tadašnji provincijal fra Slavko Soldo. Nastavili smo jednostavno gdje smo stali.

Vicepostulatura je službeno započela radom, odnosno imenovan je vicepostulator u osobi fra Miljenka Stojića, 19. rujna 2007. Sjedište joj je bilo u Mostaru, na Humcu i sada je na Širokom Brijegu. Između ostaloga do sada je pronašla posmrtne ostatke, odnosno identificirala ih i pokopala, još 7 ubijenih hercegovačkih franjevaca. Tako sada znamo za posljednje počivalište njih 34.

Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća

Tragajući za posmrtnim ostatcima pobijenih hercegovačkih franjevaca, nailazili smo i na posmrtne ostatke pobijenih civila. One koji su bili u masovnim grobnicama s franjevcima iskopali smo i nastojali identificirati pomoću DNK metode. Međutim, mnoštvo drugih ostalo je razasuto kojekuda. To me neprestano kopkalo i nastojao sam pronaći način svemu tomu doskočiti.

Jednoga dana pio sam kavu u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru s Milom Lasićem, sveučilišnim profesorom prava u Mostaru. Razgovarali smo i o mome radu. Iznio sam mu spomenute dvojbe i upitao ga postoji li zakon na temelju kojeg bismo mogli pokrenuti neko povjerenstvo ili nešto slično da počnemo iskapati nebrojene civile. Obećao mi je odgovoriti za nekoliko dana kada prouči zakonske mogućnosti. I pronašao ih je: općinska odluka o obilježavanju i uređivanju grobišta. Mi smo još tome dodali »iz Drugog svjetskog rata i poraća« te je sve moglo krenuti dalje.

Iz raznih razloga najlakše je bilo pokušati oživotvoriti ovu namisao u općini Široki Brijeg. Nakon određenih razgovora i priprema Povjerenstvo je osnovano 4. kolovoza 2009. na čelu s Perom Kožulom. Marljivo smo prionuli radu, jer nam nije trebalo objašnjavati što su sve jugokomunisti učinili u veljači 1945. na području širokobriješke općine. Do danas smo tako, između ostaloga, zabilježili 161 što veću što manju masovnu grobnicu koju su oni napravili tih dana. Na svaku smo stavili križ te pribilježili sva svjedočanstva koja se na nju odnose.

Kad smo uvidjeli da namisao zaista funkcionira na terenu, nastojali smo je prenijeti na što više općina. Osim širokobriješke općine tako su još osnovana povjerenstva, i mnogo kasnije učinila, u Ljubuškom, Čitluku, Neumu, Kupresu, Grudama, Posušju, Busovači i Tomislavgradu. Rad Vicepostulature i njihov rad najlakše je pratiti na portalu pobijeni.info.

Zrenje ideje o Groblju mira

Uspjesi na području Vicepostulature i povjerenstava nagonili su na daljnje razmišljanje ne samo one koji su u njih bili izravno uključeni nego i one kojima je bila bliska ta namisao. Javila se potreba koordinacije povjerenstava i potreba izgradnje groblja za pale njemačke vojnike. O koordinaciji smo razgovarali međusobno, a o njemačkom groblju s njihovom udrugom za te namjene i njihovim veleposlanstvom u Sarajevu.

Dana 14. siječnja 2013. u obiteljskoj kući Ilije Vrljića u Bogodolu sastali su se: fra Miljenko Stojić, Pero Kožul, Velimir Mabić, Vice Nižić, Niko Marušić i Ilija Vrljić. Razgovaralo se o namisli izgradnje groblja za Hrvate i pobijene njemačke vojnike. Traženo je i njegovo ime. Na prijedlog fra Miljenka Stojića prihvaćeno je ime Groblje mira.

Namisao je najviše zastupao Niko Marušić koji se njome »zarazio« putujući 1. listopada 2012. s Vicom Nižićem, pročelnikom ljubuškog povjerenstva, kroz Austriju na putu prema Domovini. Nižić mu je objašnjavao rad Vicepostulature, rad povjerenstava, govorio mu o traženju mjesta za izgradnju njemačkog vojnog groblja na našim prostorima. I namisao je krenula.

Oživotvorenje ideje Groblja mira

Na spomenutom sastanku u Bogodolu dogovorili smo se da Groblje mira pokušamo izgraditi na visoravni Bile između Mostara i Širokog Brijega. Više je razloga. Još u tursko vrijeme tu su katolici skrivećki nazočili sv. misi i vjerskim obredima pa je tako poznato tzv. Misište. Drugi razlog je što su se na ovom prostoru pri kraju Drugog svjetskog rata vodile nesmiljene borbe te su mnogi tu prolili svoju krv i tako ga trajno obilježili. A treći je razlog nenastanjenost ovoga područja.

Odlučujući korak bilo je polaganje kamena temeljca 23. kolovoza 2013. Nikakve infrastruktura nije bilo. Dan prije probijen je put do mjesta gdje smo namjeravali početi. Sv. misu je predslavio vojni dušobrižnik don Ivan Turudić. Poslije nje održano je nekoliko govora te postavljena ploča i križ od prokroma. Na ploči je pisalo: »Bogu na slavu, a svijetu na istinu Hrvati položiše kamen temeljac za izgradnju groblja Mira na Bilima 23. kolovoza ljeta Gospodnjega 2013.« Tekst ispisan na spomen ploči kamena temeljca sastavio je Niko Marušić. Nazočilo je stotinjak osoba. Od političkih predstavnika svakako treba izdvojiti Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, koji je od početka sa simpatijama pratio ovaj pothvat.

Druge godine naizgled se nije daleko odmaklo. Uz ploču i križ postavljen je još veliki plakat s idejnim rješenjem budućeg izgleda groblja i kapelice. Sv. misu je predvodio don Željko Majić, generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Sumisilo je i više svećenika i nazočilo više političara. Između ostaloga u ime HDZ-a govorio je predsjednik Tomislav Karamarko, a u ime njemačkog CDU-a Clarsen Ratz. Pale su lijepe riječi i velika obećanja. A puka je bilo nešto više nego prvi put. No, ljudi su se u sebi ipak pitali zbog čega smo danas ovdje došli? Izgledalo je da namisao tapka u mjestu. Međutim nije bilo tako.

Kroz proteklo vrijeme zaokruživan je ustroj potreban za oživotvorenje namisli Groblja mira. Dobiveno je najprije ozemlje i nakon toga sva potrebna dopuštenja da se na njemu izgradi Groblje mira. U međuvremenu se ustrojavao i pravni nositelj svega posla. Dana 13. studenoga 2013. utemeljena je Udruga Mir international. Kao članovi u nju su ušli pročelnici povjerenstava te Ilija Vrljić i Niko Marušić. Za pročelnika je izabran Ilija Vrljić. Nastavljeno je i zaokruživanje namisli o koordinaciji povjerenstava. Tako je 21. ožujka 2014. pri HNS-u osnovan Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat. Pročelnikom mu je postao Ilija Vrljić. Na ovaj način zaokružili smo pravno utemeljenje čitave ove namisli.

Treća godina je zaista bila prekretnica, kako u razvoju naših napora oko Groblja mira, tako i u prihvaćanju puka. Omeđili smo i poravnali buduće ozemlje groblja, do njega asfaltirali pristojan put, poravnali široka mjesta za parkiranje, izgradili kapelicu. Puk se odazvao u neočekivanom broju. Bilo nas je oko 5 000. Sv. misu je ponovno predvodio don Željko Majić. Svi smo shvatili da je zaživjela namisao Groblja mira i da sada ostaje samo dobro zasukati rukave i sve dovesti do kraja.

Ovogodišnje slavlje, 20. kolovoza 2016., zbog svega rečenoga dočekali smo puno opuštenije. Kroz proteklo razdoblje dovršili smo kapelicu, izgradili kosturnicu i zdenac za budući pomoćni objekt, podigli glavnu i sporednu kapiju te dijelove zida, doveli struju. U nazočnosti, opet oko 5.000 vjernika i 15-ak svećenika, sv. misu je predvodio mjesni biskup don Ratko Perić. On je ujedno i blagoslovio kapelicu posvetivši je Sv. Josipu. Od gostiju svakako treba spomenuti Markusa Meckela, pročelnika udruge za njemačke ratne žrtve.

Značenje prijeđenoga puta

Smisao Groblja mira nije tragati za zločincima i privoditi ih licu pravde, već tragati za žrtvama i omogućiti im dostojan pokop i sjećanje. Do sada smo ih, naime, pronalazili ispod parkirališta, u raznim jamama i škrapama… U kosturnicu na Groblju mira, počevši od sljedeće godine, bit će položeni posmrtni ostatci svih neidentificiranih, a one koje uspijemo identificirati predajemo njihovim obiteljima. U alejama Groblja mira mislimo položiti desetke tisuća jednoobraznih križeva. Namisao je da svaka obitelj s područja Herceg Bosne, BiH, koja ne zna gdje je poginuo njezin član, na križu napiše njegove ime i prezime te još neke sržne podatke i taj križ postavi u Groblje mira. Na taj način simbolično će pokopati svoga člana i od tada steći mjesto gdje će mu moći zapaliti svijeću i pomoliti se za njega.

Držimo da je ovo pravo suočavanje s prošlošću. Tu namisao ponijeli smo iz svojih obitelji i zahvaljujemo Bogu da je sada možemo oživotvoriti. Najveća nagrada nam je potpora puka i njihovo neprestano pitanje kada će se konačno početi stavljati križevi.

Glede popisa pobijenih mislimo se isključivo služiti onim što ga pravi Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Ovdje svakako treba spomenuti i popis koji je u Hercegovini napravljen krajem osamdesetih na izričito tajno traženje biskupa don Pavla Žanića od župnika svojih biskupija. Zbog toga Hercegovina do sada ima najbolji popis pobijenih od svih Crkve u Hrvata.

Pri ovome moramo spomenuti da nam u svemu ne pomaže država s obje strane granice. Dapače, mogli bismo reći da stavlja zaprjeke gdje god može. Jedna od stvari koju nikako ne žele učiniti jest da nakon što pronađemo ljudske posmrtne ostatke njezini službenici iziđu na lice mjesta i obave očevid, što su dužni po slovu zakona. Očito političke elite još nisu spremne suočiti se s prošlošću takvom kakva je.

Sve spomenuto, i još mnogo toga neizrečenoga, na svojim su plećima iznijeli svjesni pojedinci. Potječu s različitih razina društva i ja im ovom prilikom zahvaljujem. Da zaključimo, ako država nije spremna spremni smo mi. Naravno, uz Božju pomoć.

* fra Miljenko Stojić, suvremeni je hrvatski književnik, novinar i teolog rođen 1. lipnja 1960. u Dragićinu kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu. Djeluje kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu, tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Zastupljen je u različitim antologijama, a uvršten je i u čitanke i lektiru hrvatskog naroda u BiH. Prevođen je na više jezika te nagrađivan. Član je različitih udruga: DHK, DHK HB, Matice hrvatske, dopredsjednik HIZ-a u BiH. Surađuje u različitim javnim glasilima. Pokreće i samostalno radi internetske stranice (medjugorje.hr; miljenko.info; franjevci.info; hik04.info; hizbih.info; pobijeni.info; franjevci-siroki-brijeg.info). Prvi je hrvatski književnik koji je svoja djela postavio na svoje osobne stranice na Internetu. Živi i djeluje na Širokom Brijegu.